Revr-1285/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1285/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz D., B, zastupanog po punomoćniku B. N., odvjetniku u O., protiv tuženika T. š. O. d.o.o. iz O., zastupanog po punomoćnicima N. G. R. i M. R., odvjetnicima u O. društvu R. i partneri u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-2199/2013-2 od 20. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. broj Pr-321/2012-9 od 26. listopada 2012., u sjednici održanoj 26. travnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Osijeku posl. broj Pr-321/2012-9 od 26. listopada 2012. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 76.945,12 kn s osnova manje isplaćene otpremnine, s pripadajućom zateznom kamatom, dok je pod stavkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju 4.000,00 kn na ime parničnih troškova, sve u roku od 8 dana.

Presudom Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-2199/2013-2 od 20. prosinca 2013. pod stavkom I. izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je pod stavkom II. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja žalbe.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja, a koja i da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, predloživši preinačenje pobijane presude odbijanjem zahtjeva tužiteljice uz naknadu parničnih troškova tuženika kao i troška revizije u iznosu 3.275,00 kn. Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika nije dopuštena.

Obzirom na vrijednost predmeta ovog spora, a koja je određena iznosom tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno pobijanom presudom (76.945,12 kn) protiv pobijane presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, iz sadržaja citirane odredbe proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno da su kumulativno ispunjene sve pretpostavke u njoj naznačene: određeno navedeno pravno pitanje zbog kojeg se ona podnosi, određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na to pitanje odnose, te iznošenje razloga zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji revident je u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP određeno naznačio jedno pravno pitanje, a koje glasi: „Je li je odricanje od svih eventualnih budućih tražbina po zakonu valjano ili ne?"

U reviziji se poziva na odredbu čl. 153. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), a kao razlog važnosti postavljenog pitanja sa aspekta potrebe osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi Revr 6/07 od 31. siječnja 2007. i Revr 326/08 od 28. travnja 2009., a prema kojem se "tužiteljica mogla odreći potraživanja udjela u neto dobiti društva, što znači i onih potraživanja koja nisu dosjela u trenutku sklapanja sporazuma“, „tužiteljica je u trenutku sklapanja sporazuma znala da ima pravo u neto dobiti tuženika u određenom postupku, bez obzira što nije određeno znala visinu te dobiti…“ (presuda Revr 326/08). „tužiteljica se mogla odreći potraživanja udjela u neto dobiti društva, znači i onih potraživanja koja nisu dospjela do trenutka sklapanja sporazuma“ (Revr 6/07), smatrajući ga suprotnom onom iz pobijane presude.

Već sama formulacija ovako naznačenog pitanja, čini ga nevažnim za odluku u ovoj pravnoj stvari, a čime nema ni pretpostavki za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kod činjenice da je predmet spora iz pobijane presude otpremnina, kao specifična tražbina iz radnog odnosa, koja se izvjesno ne može podvesti pod uopćen pojam „sve eventualne tražbine po zakonu“, a kako se to čini u reviziji postavljenom pitanju.

Kada se ovome doda da je o pravnoj sudbini izjave o odricanju od otpremnine učinjene prije dospijeća obveze na njezino plaćanje – u smislu da je takva izjava bez pravnog učinka (otpremnina dospijeva danom prestanka radnog odnosa) Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio pravno shvaćanje u brojnim presudama (npr. presuda Revr 228/11 od 20. travnja 2011.), proizlazi da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi je istovjetno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa samim tim nema ni potrebe za ponovnim izražavanjem pravnog shvaćanja o tome od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a u pravcu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Pritom treba reći i to da presude Revr 6/07 i Revr 326/08, a na koje se revizija poziva pokušavajući obrazložiti razloge dopuštenosti izjavljene revizije, su neodlučne za ovaj spor, kod činjenice da je predmet spora u tim presudama bilo potraživanje radnika s osnova udjela u neto dobiti poslodavca, utemeljeno na ugovoru sklopljenom između njih te mogućnosti odricanja od tog prava, a prije njegovog dospijeća, dok je predmet spora pobijane presude otpremnina kao zakonsko pravo radnika utemeljeno na odredbama Zakona o radu i Kolektivnom ugovoru. Dakle, radi se o potpuno različitom činjeničnom a time i pravnom supstratu u tim presudama od onog u pobijanoj presudi, te se pravna shvaćanja izražena u njima ne mogu međusobno uspoređivati niti dovoditi u svezu.

U ostalom dijelu revizije kojim revident i dalje problematizira pravilnost pobijane presude, a kod činjenice da je u tom dijelu izostalo određeno navođenje pravnog pitanja zbog kojeg se revizija izjavljuje, nužno je ocijeniti kako u tom dijelu revizija ne sadržava sve odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP propisane pretpostavke za njezinu dopuštenost. Pritom treba podsjetiti da ovaj sud niti može niti smije umjesto revidenta iznalaziti pravna pitanja koja je on moguće imao na umu kada ju je izjavljivao, jer bi to ozbiljno dovodilo u pitanje nepristranost suda u postupanju u odnosu na protivnu stranku u ovom postupku, kao jednog od temeljnih načela (načelo nepristranosti), a kojim se sud mora rukovoditi tijekom čitavog trajanja sudskog postupka pa tako i ovog revizijskog postupka pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske.

Stoga je reviziju trebalo odbaciti kao nedopuštenu sve na temelju odredbe čl. 392. b. st. 2. i 3. ZPP.

Zagreb, 26. travnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.