Croatian Supreme Court dismisses appeal on unpaid wages and rejects inadmissible interim measure appeal.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiffs' appeal regarding unpaid wages and rejected their appeal against the interim measure ruling as inadmissible. The court found the wage claim supported by the first-instance judgment but noted the appeal against the interim measure failed to specify a legal question for extraordinary review. Consequently, the appeal was rejected because it did not meet the statutory requirements for extraordinary review under the Civil Procedure Act.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. i 3. ZPP; čl. 392. ZPP; čl. 400. st. 3. ZPP: An appeal against an interim measure ruling is inadmissible if it fails to specify a legal question deemed important for the uniform application of law and equal treatment of citizens.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 634/10-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice S. P. iz S., i drugotužiteljice A. B. iz S., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u S., protiv tužene D. d.d. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 4727/08 (Gzp-39/08) od 5. ožujka 2009., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-968/06 od 2. listopada 2007., u sjednici vijeća održanoj 5. listopada 2011.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužiteljica odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Revizija protiv rješenja odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:
„I Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, na ime neisplaćenih plaća isplatiti tužiteljici pod 1) S. P. iznos od 43.020,44 kn, sa zateznom kamatom po zakonom propisanoj stopi koja teče:
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. veljače 1997.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. ožujka 1997.g. do isplate
- na iznos od 711,92 kn od 15. travnja 1997.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. studenog 1997.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. prosinca 1997.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. siječnja 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. veljače 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. ožujka 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. travnja 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. svibnja 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. lipnja 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. srpnja 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. kolovoza 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. rujna 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. listopada 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. studenog 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. prosinca 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. siječnja 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. veljače 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. ožujka 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. travnja 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. kolovoza 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. rujna 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. listopada 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. studenog 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. prosinca 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. siječnja 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. veljače 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. ožujka 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. travnja 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. svibnja 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. lipnja 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. srpnja 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. kolovoza 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. rujna 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. listopada 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. studenog 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. prosinca 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.163,94 kn od 15. siječnja 2001.g. do isplate
dok se za više traženi iznos od 100.216,25 kn tužbeni zahtjev tužiteljice pod 1) odbija kao neosnovan.
II Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, na ime neisplaćenih plaća isplatiti tužiteljici pod 2) A. B. iznos od 44.495,00 kn, sa zateznom kamatom po zakonom propisanoj stopi koja teče:
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. veljače 1997.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. ožujka 1997.g. do isplate
- na iznos od 711,92 kn od 15. travnja 1997.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. studenog 1997.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. prosinca 1997.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. siječnja 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. veljače 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. ožujka 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. travnja 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. svibnja 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. lipnja 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. srpnja 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. kolovoza 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. rujna 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. listopada 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. studenog 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. prosinca 1998.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. siječnja 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. veljače 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. ožujka 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. travnja 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. svibnja 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. lipnja 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. srpnja 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. kolovoza 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. rujna 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. listopada 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. studenog 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. prosinca 1999.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. siječnja 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. veljače 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. ožujka 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. travnja 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. svibnja 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. lipnja 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. srpnja 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. kolovoza 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. rujna 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. listopada 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. studenog 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. prosinca 2000.g. do isplate
- na iznos od 1.067,88 kn od 15. siječnja 2001.g. do isplate
dok se za više traženi iznos od 104.024,99 kn tužbeni zahtjev tužiteljice pod 2) odbija kao neosnovan.
r i j e š i o j e:
Odbija se prijedlog tužiteljica pod 1) i 2) za izdavanje privremene mjere koji glasi: „Nalaže se zavodu Podružnica S., da uskrati tuženicima i trećim osobama po nalogu tuženika isplatu i raspolaganje novčanim sredstvima na računu broj …, …, … i … u visini tražbine tužiteljice uvećane za zatezne kamate.
Ova privremena mjera stupa na snagu danom izdavanja rješenja i imade trajati do pravomoćnog okončanja ovoga spora.“
Drugostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:
„I. Odbija se žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od dana 2. listopada 2007. godine pod poslovnim brojem IV P-968/06 u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljica pod točkom I. i točkom II. izreke presude.
II. Preinačuje se presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljica pod točkom I. i II. izreke na način da se odbija zahtjev tužiteljice ad. 1. S. P. za isplatu iznosa od 43.020,44 kune sa pripadajućom zateznom kamatom, te zahtjev tužiteljice ad. 2. A. B. za isplatu iznosa od 44.495,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom.
r i j e š i o j e:
Odbija se žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu od dana 2. listopada 2007. godine pod poslovnim brojem IV P-968/06.“
Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužiteljice su podnijele reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) koja odredba se u ovom sporu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11). Predlaže ukinuti nižestupanjske odluke o predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je neosnovana.
Kako vrijednost predmeta spora prelazi iznos 100.000,00 kn znači da je u ovom sporu dopuštena revizija iz čl. 381. st. 1. t. 1. ZPP.
Prema odredbi čl. 392.a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ovoga Zakona.
Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.
Suprotno revizijskim razlozima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.
Osim pukog pozivanja na određene članke ZPP revidentice konkretno ne upiru u čemu bi se sastojala povreda tih odredbi, a što bi navodno imalo za posljedicu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 1. ZPP), zbog čega se ovaj sud na ove posebno neobrazložene revizijske navode i neće osvrtati.
Konačno, suprotno revizijskim navodima drugostupanjski sud se u svojoj odluci osvrnuo na sve relevantne žalbene navode davši za njih valjane i obrazložene razloge, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP.
Predmet spora je zahtjev I-tužiteljice da joj tuženik isplati neisplaćene plaće i regres za godišnji odmor u iznosu 143.236,69 kn za razdoblje od siječnja 1997. do siječnja 2001. i regres za godišnji odmor za 1996., 1997., 1998. i 1999., II-tužiteljici iznos 148.519,95 kn s osnove neisplaćenih plaća za razdoblje od siječnja 1997. do siječnja 2001. i regres za godišnji odmor za 1996., 1997., 1998. i 1999.
U postupku je utvrđeno:
- da su u utuženom razdoblju tužiteljice bile radnice „D. – V.“ d.d. S., a da nikada nisu bile radnice tuženika „D.“ d.d. S. jer
- da su nakon 1991. uslijedile statusne promjene u ranijem sastavu poduzeća „D.“ S. osnivanjem trgovačkog društva i reorganizacijom te pretvorbom poduzeća, time da je tuženik „D.“ d.d. S. preuzeo imovinu društva i postao nositelj prava vlasništva ukupnog kapitala i kao jedini osnivač s minimalnim kapitalom osnovao poduzeće kćeri uključujući i poslodavca tužiteljica „D. – V.“ d.d.,
- da je odlukom Upravnog odbora tuženika od 17. lipnja 1994. „D.“ d.d. S. naložila poduzećima kćerima da prihode od najamnine po svim osnovama dostavljaju na žiro račun tuženika s kojeg će se vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora, a
- da je odlukom Upravnog odbora tuženika od 24. lipnja 1994. određeno da će se po autorizaciji novčanih sredstava dostavljenih od poduzeća kćeri plaće isplaćivati po prioritetu: isplata zaostalih plaća radnicima poduzeća kćeri, a potom isplata redovnih plaća radnicima poduzeća kćeri, zbog čega
- da bi obveza tuženika na isplatu utužene plaće tužiteljicama postojala samo pod uvjetom da prikupljena sredstva nisu potrošena na isplatu plaća radnicima.
Polazeći od prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužiteljica pravilno ocijenivši da u konkretnom slučaju nema pravnog sljedstva između tuženika i poslodavca tužiteljica, pošto tuženik nije nastao statusnim promjenama poslovnog sustava „D.“, već pretvorbom „D. H.“ d.o.o. S., zbog čega tuženik ne odgovara za obveze poslodavca tužiteljica dok su tužiteljice radile kod njega, a koje obveze su predmet tužbenog zahtjeva. Ovo stoga, što ne postoji kontinuitet radnog odnosa tužitelja u smislu odredbe čl. 129. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 117/01 i 114/03 – dalje: ZR) pa nema pretpostavki za odgovornost tuženika za isplatu plaće tužiteljicama.
Isto tako, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da nema odgovornosti tuženika za utuženu obvezu tužiteljicama ni na temelju odredbe čl. 10. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03) pošto u postupku nisu utvrđene okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je tužena „D.“ d.d. S. zloupotrijebila okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obvezu društva. Ovakav zaključak je nužan, a kod utvrđene činjenice da je tuženik odlukom svog Upravnog odbora štitio prava radnika vodeći računa o isplatama njihovih plaća.
Na takav zaključak upućuje i to što je odlukom Upravnog odbora tuženice od 17. lipnja 1994. tuženica naložila i društvu „D. – V.“ d.d. da prihod od najamnine po svim osnovama distribuira na njezin žiro-račun odakle bi se trebala vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora, kao i to što je odlukom Upravnog odbora tuženice od 24. lipnja 1994. određeno da će se nakon takve centralizacije novčanih sredstava na razini tuženice (distribuiranih od društava kćeri po odluci Upravnog odbora od 17. lipnja 1994.) prvo isplaćivati zaostale plaće društvima – kćerima i potom redovne plaće, a sve budući nije dokazano da to iz tih novčanih sredstava nije činila.
Suprotno revizijskim navodima pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili odgovornost tuženika za utuženu isplatu polazeći i od odredbe čl. 452. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99) pravilno ocijenivši da se ista odnosi na pravnu situaciju pristupanju duga u slučaju ugovora o prijenosu određene imovinske cjeline ili njezinog dijela među pravnim osobama te pravnim osobama i pojedincima, a što međutim ovdje nije slučaj.
Bespredmetno je ustrajanje revidentice na stajalištu o obvezi tuženika na ispunjenju nagodbe sklopljene između tužitelja i njegovog poslodavca, a kod činjenice da sudovi svoje odluke nisu ni utemeljili na tom utvrđenju, pošto je zahtjev tužitelja odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika.
Svi ostali revizijski navodi tužiteljica sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi irelevantni za ovaj revizijski postupak, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP.
Revizija protiv rješenja koje se odnosi na privremenu mjeru odbačena je kao nedopuštena.
Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) koja se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 338. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 139/10) u ovršnom postupku dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.
Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka (tzv. redovna revizija) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješavanju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i baš ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.
Prema st. 3. tog članka u tzv. izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i razložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Dakle, u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost tzv. izvanredne revizije protiv presude, odnosno u ovom slučaju rješenja potrebno je da su kumulativno ostvarene propisane pretpostavke:
1. da je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi
2. da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana
3. da su ti razlozi izloženi.
U podnesenoj reviziji protiv navedenog rješenja ne samo da nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je ona podnesena već takvo pitanje nije čak ni opisno naznačeno zbog čega ovaj sud i ne može znati zbog kojeg pravnog pitanja se revizija izjavljuje.
Zbog toga se ne može ni ocijeniti je li Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzimao pravno stajalište o takvom pitanju i je li ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a kako to ovako sastavljena revizija na navedeno rješenje sugerira.
Kako dakle podnesena revizija na navedeno rješenje ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopuštenost tzv. izvanredne revizije u odnosu na pobijano rješenje istu je trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392. ZPP u vezi čl. 400. st. 3. ZPP.
U Zagrebu, 5. listopada 2011.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.