Revr-716/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 716/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića i Brune Frankovića, članova, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. P. iz B., koju zastupa punomoćnica mr. sc. G. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. d.d. Z., kojega zastupa punomoćnica R. J. dipl. pravnica, radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na posao, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-44/13-2 od 15. siječnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2825/11 od 29. studenoga 2012., u sjednici održanoj 24. ožujka 2015.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužiteljice, preinačuju se presuda Županijskog suda u Zadru broj Gž-44/13-2 od 15. siječnja 2013. i presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2825/11 od 29. studenoga 2012. te se sudi:

Utvrđuje se da otkaz ugovora o radu tužiteljici od 9. studenog 2011., nije dopušten, da radni odnos tužiteljici nije prestao te se naređuje tuženiku da tužiteljicu vrati na posao u roku od 8 dana."

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška 3.250,00 kn, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom kao neosnovan odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zahtijevala da se utvrdi da nije dopuštena odluka tuženika od 9. studenog 2011. o otkazu ugovora o radu zaključenog između stranaka 21. siječnja 2008. pa da joj radni odnos nije prestao i da ju je tuženik dužan vratiti na rad sa 15. studenog 2011., kao i naknaditi joj troškove postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitnih povreda parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da ovaj sud preinači nižestupanjske presude i kao osnovan prihvati njezin tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice je osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), ovaj sud pobijanu presudu ispitao je samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica temelji na tvrdnji o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, učinjenoj pred drugostupanjskim sudom.

Suprotno tvrdnji revidentice pobijana presuda je razumljiva i sadrži valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Nije osnovana ni tvrdnja tužiteljice da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi čl. 373.a ZPP, na koju tužiteljica sadržajno ukazuje, jer je pobijana presuda sadržajno donesena na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, kako je to izrijekom i navedeno u obrazloženju pobijane presude.

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora u ovom postupku je utvrđenje nedopuštenosti otkaza te zahtjev za vraćanje na rad.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena na poslovima "radnika u proizvodnji (riboprerađivač)", na temelju ugovora o radu sklopljenim s tuženikom 21. siječnja 2008.;

- da je tužiteljica 28. listopada 2011. zajedno sa još oko 120 radnika tuženika sudjelovala u spontanoj obustavi rada (nezakonitom štrajku) nezadovoljna neisplatom plaće za rujan 2011.;

- da je tuženik odlukom od 9. studenog 2011. otkazao ugovor o radu tužiteljice zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa stavljajući joj na teret da je navedenog dana odbila otići na svoje radno mjesto i započeti s radom i da je poticala i organizirala druge djelatnike da sudjeluju u obustavi rada;

- da je tuženik prije donošenja odluke o otkazu njezina ugovora o radu obavijestio sindikalnog povjerenika o namjeravanoj odluci koji se namjeravanom otkazu usprotivio;

- da je protiv navedene odluke tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, koji joj je kao neosnovan odbijen odlukom tuženika od 1. prosinca 2011.;

- da tijekom postupka nije dokazano da bi tužiteljica poticala i organizirala druge radnike na obustavu rada;

- da je tuženik zbog ovog događaja otkazao ugovor o radu tužiteljici i još petorici radnika.

Ocijenivši da je tuženik na kojem je bio teret dokaza u smislu odredbe čl. 131. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR), dokazao da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, nižestupanjski sudovi nastavno zaključuju da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu te tužbeni zahtjev ocjenjuju neosnovanim.

U revizijskom stupnju postupka sporno je je li uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obijaju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa moguć, dakle, jesu li ispunjene pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu u smislu čl. 108. ZR. Odredbom čl. 108. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Nije sporno ni da prema aktualnoj sudskoj praksi ovog revizijskog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženoj u svojim odlukama poslovni broj U-III/3169/2006 i U-III- 1831/2006 sudjelovanje radnika u nezakonitoj obustavi rada predstavlja opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, ali pod uvjetom, kako to pravilno ističu i nižestupanjski sudovi, da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, a što je potrebno ocijeniti u svakom konkretnom slučaju.

Prema ocjeni ovog suda, nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 108. st. 1. ZR zaključivši da u konkretnom slučaju, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, zbog čega da je opravdano tužiteljici izvanredno otkazati ugovor o radu.

Tuženik, kao poslodavac, ima pravo prema svojoj prosudbi izvanredno otkazati ugovor o radu pojedinom radniku, ali tek u situaciji da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa radnika kojem izvanredno otkazuje ugovor o radu nije moguć.

Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja da je tužiteljica, zajedno s još oko 120 radnika tuženika, 28. listopada 2011. sudjelovala u spontanoj obustavi rada (nezakonitom štrajku), da je tuženik zbog ove osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa izvanredno otkazao ugovor o radu samo tužiteljici i još petorici radnika, pri čemu u postupku pred nižestupanjskim sudovima u odnosu na tužiteljicu nisu dokazane posebnosti u odnosu na radnike kojima nije otkazano (nije dokazano da je tužiteljica poticala i organizirala druge radnike na obustavu rada, niti je dokazano postojanje drugih otegotnih okolnosti na strani tužiteljice), ovaj sud zaključuje da tuženik nije dokazao da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, i nastavak radnog odnosa tužiteljice ne bi bio moguć.

Budući da su slijedom iznesenog nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 108. st. 1. ZR, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Stoga je valjalo, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 108. st. 1. i čl. 116. st.1. ZR, na temelju čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev prihvatiti.

S obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u sporu valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP preinačiti i odluku o troškovima postupka.

Tužiteljici je kao potreban trošak za vođenje parnice priznat trošak prvostupanjskog postupka u visini od 200 bodova (Tbr.7 toč. 2. alineja 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine“ 148/09 - dalje : Tarifa)) te trošak sastava žalbe u visini 60 bodova (Tbr. 10 toč. 2. Tarife), sve uvećano za troškove poreza na dodatnu vrijednost (Tbr. 42 Tarife) u ukupnom iznosu od 3.250,00 kuna.

Zagreb, 24. ožujka 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.