I Kž-506/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-506/1991-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Petranovića, mr. Rudolfa Frančule i Stanka Plazonića kao članova vijeća i stručnog suradnika Branke Papeš kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. A. I. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 2. u vezi čl. 1. KZH, odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 3. travnja 1991, K-34/91, u sjednici održanoj 17. ožujka 1992, saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske Turk Vladimira,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. A. I. i opt. K. I., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Osijeku pobijanom presudom oglasio je krivim opt. A. I. i opt. K. I. zbog kriv. djela iz čl. 132. st. 2. KZH, pobliže činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude, te im izrekao kaznu zatvora, i to opt. A.

I. u trajanju od tri godine i dva mjeseca, a opt. K. I. u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženici.

Optuženik A. I. žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači te on oslobodi od optužbe odnosno da se presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Optuženik K. I. žali se zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Vraćajući spis na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), javni tužitelj Republike Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbiju kao neosnovane.

Iako su u smislu čl. 371. st. 1. ZKP optuženici u žalbi stavili zahtjev da o sjednici vijeća budu obaviješteni oni i njihovi branitelji, sjednica vijeća održana je u njihovoj odsutnosti na temelju odredbe čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske prema kojoj se u postupku o žalbi ne primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku o obavezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća (čl. 371. st. 1.,

2. i 4. ZKP).

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik K. kada ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka (čl. 364. st. 2. ZKP) žalitelj nalazi u tome što je prvostepeni sud, iako je proveo sve procesne radnje na koje mu je ukazao drugostepeni sud u svome ukidnom rješenju utvrdio isto činjenično stanje kao i ranije prije ukidnog rješenja.

Iz odredbe čl. 390. st. 3. ZKP proizlazi da je prvostepeni sud dužan izvesti sve procesne radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja mu je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Međutim, niži sud ostaje potpuno nezavisan, on je ovlašten da na utvrđene činjenice primjenjuje pravo onako kako ga on shvaća. Obveza prvostepenog suda nije povreda nezavisnosti i samostalnosti nižeg suda jer rezultati izvedenih radnji on slobodno cijeni, postoji samo izvjesna vezanost u pogledu radnji i postupka nižeg suda, tj. u oblasti postupka.

Kako je prvostepeni sud izveo sve procesne radnje i u svojoj odluci raspravio sva sporna pitanja, a što potvrđuje i sam žalitelj u svojoj žalbi, pravilno su primijenjene odredbe čl. 390. st. 3. ZKP.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Nisu u pravu optuženici ni kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak, da su optuženici počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret optužnicom i da su krivično odgovorni. Za svoja činjenična utvrđenja prvostepeni sud naveo je iscrpne i razumljive razloge koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj drugostepeni sud.

Žalbenim navodima protiv prvostepene presude žalitelj ne dovodi u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenih činjenica odlučnih za donošenje zakonite i valjane presude.

U vezi sa ovom žalbenom osnovom optuženi A. tvrdi da prvostepeni sud bez razloga ne prihvaća njegovu obranu da se je on kritične zgode u gostionicu vratio iz radoznalosti, te da je taj dio njegove obrane pogrešno ocijenjen, a drugih dokaza, osim obrane optuženika nema. Ako se i prihvati da je njegova obrana u toku postupka bila kontradiktorna žalitelj smatra da je njegova obrana u dijelu u kojem on opisuje događaj prihvaćena od strane suda. Kada bi se pravilno ocijenila njegova obrana, da je iz radoznalosti stajao na vratima gostionice, tada nema grupe, nema djelovanja u grupi. Prema tvrdnji žalitelja neosnovano prvostepeni sud utvrđuje da je on - optuženik A. čuvao stražu na vratima da netko ne naiđe. Na temelju njegove agresivnosti iste večeri i ranije osuđivanosti ne može se zaključivati o njegovim namjerama u kritičnom događaju.

Međutim, u odnosu na ove prigovore treba reći da je prvostepeni sud pravilno ocijenio obranu opt. A. koji je ispitan u istrazi i na glavnoj raspravi iskazuje različito. Tako on u istražnom postupku tvrdi da se nije vraćao u gostionicu, a saslušan na glavnoj raspravi tvrdi da je stajao na ulaznim vratima dok je opt. K. udario oštećenika i oduzeo mu novac i sat. Osnovano sud otklanja obranu optuženika kada tvrdi da se je vratio na vrata lokala iz radoznalosti što će učiniti optuženik K.. Pri toj ocjeni obrane ovog optuženika s pravom sud polazi od njegovog ponašanja u gostionici kritične večeri, njegovih sukoba sa gostima, pokušaja da otme ručnu torbicu sa novcem, pokušaja otuđivanja prstena od jednog gosta. Glavni akter sukoba u gostionici sa gostima prije kritičnog događaja bio je upravo opt. A.. Opravdano prvostepeni sud, obzirom na navedeno, utvrđuje da se opt. A. vratio radi čuvanja da netko u toku oduzimanja stvari ne naiđe. Uz sve navedeno, posebno treba imati u vidu, da su oduzeti novčanik i sat nađeni kod opt. A., što jasno pokazuje da on nije iz radoznalosti stajao na vratima gostionice, već u skladu sa prethodnim dogovorom zajedno sa pok. R. O. pazio da netko ne naiđe. Prema tome, agresivnost optuženika kritične večeri u gostionici nije jedini razlog, kako to tvrdi žalitelj, da ga se proglasi krivim, ali je jasan pokazatelj kako su optuženici tokom cijele večeri djelovali kao grupa u namjeri da se makar i silom pribave novac.

U pogledu daljnje žalbene tvrdnje opt. A. da nikakav dogovor o zajedničkom oduzimanju novca nije postojao, treba naglasiti, da podjela uloga između optuženika i to tako da opt. K. udara i oduzima novac a opt. A. i pok. R. O. čuvaju stražu, te preuzimanje novca i sata od strane optuženika A., jasno upućuju da je dogovor između njih postojao.

Suprotno tvrdnji žalitelja optuženici i pok. R. O. cijele večeri sudjeluju u pripremanju kako da dođu do novca, stalno djeluju kao grupe, čak i u sukobima sa u prvo vrijeme prisutnim gostima u gostionici. Dogovaraju se najprije da jedan skrene pažnju oštećenika dok da drugi (opt. A.) iza šanka oduzme torbu sa novcem. Kako to nisu učinili, onda nakon odlaska gostiju vraćaju se i na način opisan u izreci presude oduzimaju novac. Opravdano prvostepeni sud utvrđuje da su "radili" kao grupa sa jedinim umišljajem da se domognu novca, podijelivši pri tome uloge pri izvršenju djela.

Optuženik K., pod ovim žalbenim osnovom, ukazuje da se oštećeni Č. ne sjeća događaja, tvrdi da je opt. A., koji je bio te večeri agresivan prema gostima u toj mjeri da ga je on morao sprječavati da ne napada goste, imao itekako razloga da svu krivicu svali na njega opt. K.. Žalitelj tvrdi da je kao profesionalni kockar "šibičar" uvijek kod sebe imao novaca, pa nije imao motiv za izvršenje ovako teškog krivičnog djela. Presuda prvostepenog suda je, prema navodima žalbe, nelogična i životno neiskustvena.

U odnosu na ove navode žalbe treba reci da s pravom prvostepeni sud ukazuje na razlike u obranama optuženika tokom postupka, posebno kada ovaj navodi zbog čega i kako se je vratio u lokal. Pravilno cijeneći obranu opt. A. I., utvrđuje prvostepeni sud da je opt. K. ušao u gostionicu, i udarcem šake onesvijestio oštećenika, te uzeo sav-novac koji je našao. Okolnost da je oštećenik od udarca zadobio potres mozga, razlog je što se ne sjeća događaja. Krivnja opt. K. nedvojbeno proizlazi iz izvedenih dokaza, posebno obrane opt. A.. Kako sam opt. K. navodi on je, bježao sa lica mjesta kada su naišla patrolna kola policije, pa sud opravdano postavlja pitanje zbog čega se on sakriva od policije, ako djelo nije izvršio i ako ga opt. A. neosnovano tereti.

Iz svega izloženog proizlazi da je prvostepeni sud u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su važne za ocjenu je li učinjeno predmetno krivično djelo i jesu li ga optuženici počinili.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelji ističu ali ne obrazlažu žalbeni osnov povrede krivičnog zakona. Ovaj drugostepeni sud je ispitao po službenoj dužnosti prvostepenu presudu (čl. 376. ZKP) i nije našao da bi takove povrede bile počinjene na štetu optuženika.

Optuženik A. I., iako se žali zbog odluke o kazni taj žalbeni osnov ne obrazlaže, a budući da žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrže u sebi i žalbe zbog odluke o kazni ovaj drugostepeni sud je ispitao pobijanu presudu i u tom pravcu utvrdio da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne pravilno ocijenio sve okolnosti značajne za odmjeravanje kazne. Obojica optuženika su ranije osuđivani zbog istovrsnih krivičnih djela, prilikom izvršenja djela ispoljili su visok stupanj nasilja. Obzirom na utvrđene okolnosti izrečena kazna zatvora optuženicima primjerena je društvenoj opasnosti djela što su ga oni počinili, njihovim ličnostima i te kazne ostvarit će svrhu kažnjavanja iz čl. 5. st. 2. i čl. 33. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika.

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 384. ZKP odlučeno je kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 17. ožujka 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka v.r.

Gudelj Milan v.r.