Rev-2866/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2866/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja V.D. iz D., M. V. br. …, protiv tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Republičko javno pravobraniteljstvo Hrvatske, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu br. Gž 1791/92 od 24. srpnja 1992.g., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P 987/89 od 21. lipnja 1991.g., u sjednici vijeća održanoj dana 1. lipnja 1993.g.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Splitu od 24. srpnja 1992.g. br. Gž 1791/92 odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P 987/89 od 21. lipnja 1991.g. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužna je tuženica Republika Hrvatska u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužitelju V.D. iznos od 37.875 DM (ili dinarsku protuvrijednost) uz zakoniti iznos kamata od dana 1. srpnja 1977.g. pa do isplate, kao naknadu štete koju je tužitelju nastupila nepravilnim radom Okružnog suda u Dubrovniku u krivičnim predmetima protiv okrivljenog R.M. iz Č."

Protiv citirane drugostepene pravomoćne presude pravodobno je izjavio reviziju tužitelj dana 21.IX.1992.g. i dopunu revizije 24.IX.1992.g. te predložio da se revizija prihvati i predmet vrati na ponovni postupak.

Na reviziju tužitelja nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o reviziji. Revizija tužitelja nije osnovana.

Sud prvog stupnja je pregledom krivičnog spisa br. K 557/80 utvrdio da je rješenjem br. Kv 3/86 obustavljen krivični postupak protiv okr. R.M. radi kriv. djela iz čl. 143. st. 2. KZ Republike Hrvatske i čl. 100. st. 1. Zakona o autorskom pravu. Postupajući po žalbi protiv navedenog rješenja Okružni sud u Dubrovniku je svojim rješenjem br. Kž 24/86 od 23. lipnja 1987.g. preinačio prvostepeno rješenje i odlučio da nema mjesta optužbi, te da se postupak obustavlja protiv okr. R.M.

Pregledom spisa br. K 183/81 Općinskog suda u Dubrovniku utvrđeno je da je naprijed spomenuti spis spojen sa ovim spisom i donesena odluka kako prvostepena tako i drugostepena koja je naprijed citirana.

Pregledom spisa Općinskog suda u Dubrovniku br. Kio 81/81 utvrdio je da je rješenjem Okružnog suda u Dubrovniku od 9.III.1983.g. odbijen zahtjev za provođenje istrage ošt. V.D. protiv R.M. radi kriv. djela iz čl. 131. st. 2. KZH. Postupajući po žalbi oštećenika Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu je svojim rješenjem br. IV Kž 38/83 odbio žalbu kao neosnovanu.

Pregledom spisa Općinskog suda u Dubrovniku br. Kr 3/86 utvrdio je da je rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku br. Kv 3/86 obustavljen krivični postupak protiv okr. R.M. radi kriv. djela iz čl. 143. st. 2. KZH i čl. 100. st. 1. Zakona o autorskom pravu. Postupajući po žalbi oštećenika kao tužitelja Okružni sud u Dubrovniku svojim rješenjem od 23. lipnja 1987.g. br. Kž 24/86 preinačio je prvostepeno rješenje i odlučio da nema mjesta optužbi te da se obustavlja krivični postupak protiv okrivljenika.

Na osnovu uvida u navedene krivične spise sud prvog stupnja je zaključio da ne postoje uvjeti da tužena u ovom slučaju odgovara za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada sudaca u Općinskom i Okružnom sudu u Dubrovniku. Sud je zaključio da su u svim spisima donesene pravomoćne odluke, te da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati zakonitost pravomoćnih sudskih odluka iz krivičnog postupka, a tužitelj nije niti dokazao niti se iz provedenih dokaza na bilo koji način vidi da su sudovi postupali nezakonito, pa je zaključio da nema mjesta primijeni odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o redovnim sudovima.

Utvrđeno činjenično stanje i pravnu ocjenu spora u cijelosti je prihvatio i sud drugog stupnja u pobijanoj presudi, te je na žalbene prigovore tužitelja još odgovorio da tužitelj nije niti naveo u čemu bi se konkretno sastojao nezakonit ili nepravilan rad sudaca Okružnog suda u Dubrovniku u navedenim krivičnim predmetima protiv okr. R.M. i u čemu bi se ta šteta, za koju bi tužena bila odgovorna - sastojala.

U reviziji i u dopuni revizije, kao i u toku cjelokupnog ovog parničnog postupka, tužitelj opširno navodi koje su sve propuste i nezakonite radnje počinili suci u krivičnom postupku koji je on pokretao protiv R.M. navodeći da je R.M. grabežom i naplatom autorske imovine tužitelja istome počinio štetu u iznosu od 37.875 DEM, a da su suci Općinskog i Okružnog suda u Dubrovniku nesavjesnim i nezakonitim radom u krivičnim postupcima protiv R.M. odugovlačenjem postupka prouzročili zastaru krivičnog gonjenja čime je R.M. izbjegao krivičnu odgovornost za počinjeno djelo.

Tužitelj smatra da je zato tužena odgovorna za štetu koja je nastala takvim nesavjesnim i nezakonitim radom sudaca Općinskog i Okružnog suda u Dubrovniku.

Odgovornost tužene ne može proizlaziti iz pogrešne primijene zakona od strane sudaca ako je takova pogrešna primijena zakona isključivo rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja. Zato je pravilan stav sudova nižeg stupnja da sud u parničnom postupku ne može ispitivati pravilnost pravomoćnih odluka u krivičnom postupku.

Međutim, tužitelj kao oštećeni u ovom parničnom postupku, traži naknadu štete navodeći da su suci Općinskog i Okružnog suda u Dubrovniku nesavjesno postupali dajući mu pogrešne pravne upute, da su namjerno odugovlačili postupak, što je sve dovelo do apsolutne zastare krivičnog gonjenja.

Takvo postupanje sudaca, kada bi bilo dokazano, bilo bi osnov za naknadu štete, ali morala bi biti dokazana uzročno-posljedična veza između takvog postupanja i nastale štete tužitelju.

U ovom parničnom postupku kako to utvrđuju sudovi nižeg stupnja tužitelj nije uspio dokazati takvu uzročno-posljedičnu vezu.

Tužitelj u citiranim krivičnim postupcima nigdje nije postavio imovinsko-pravni zahtjev za naknadu štete u smislu čl. 103. Zakona o krivičnom postupku, a niti je bilo gdje naveden podatak da je tužitelj pokrenuo parnični postupak protiv štetnika R.M. da mu naknadi štetu prouzročenom krađom autorskog djela, te da bi tužitelj u tom parničnom postupku podlegao sporu u uzročno-posljedičnoj vezi sa rezultatom krivičnog postupka.

Tužitelj je u skladu sa propisima Zakona o autorskom pravu mogao ostvarivati naknadu štete od R.M., za kojega tvrdi da je prisvojio njegovo autorsko djelo. Nema dokaza da je tužitelj pokrenuo takav postupak i da u tom postupku nije uspio zbog nesavjesnog i nezakonitog rada sudaca u navedenim krivičnim postupcima, pa slijedom toga ne postoji niti pravni osnov da traži naknadu štete od tužene.

Dakle, nisu ostvareni revizijski razlozi koje navodi tužitelj, a ovaj revizijski sud ne nalazi bitnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, a materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno, pa je temeljem čl. 393. Zakona o parničnom postupku valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 1. lipnja 1993.g.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.