Pž-9383/2013-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

44. Pž-9383/13-3

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice te Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V., OIB … iz N., kojeg zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik u K., protiv tuženika T. d.d. u stečaju, OIB … iz N., kojeg zastupaju punomoćnici M. B. i G. L., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u S., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-558/10 od 8. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 27. studenoga 2013.

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-558/10 od 8. listopada 2012. u točki I. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-558/10 od 8. listopada 2012. u točkama II. i III. izreke te se sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku T. d.d. u stečaju, N., zastupan po stečajnoj upraviteljici Lj. P. iz S., da isplati tužitelju A. V. iz N., neisplaćenu plaću od 441.813,61 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini od 15% godišnje prema Uredbi Vlade RH do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena pa do isplate, tekuće kako slijedi:

- na iznos od 3.798,22 kn tekuće od 15.06.2002.g. pa do isplate

- na iznos od 3.452,93 kn tekuće od 15.07.2002.g. pa do isplate

- na iznos od 3.970,87 kn tekuće od 15.08.2002.g. pa do isplate

- na iznos od 3.798,22 kn tekuće od 15.09.2002.g. pa do isplate

- na iznos od 3.625,57 kn tekuće od 15.10.2002.g. pa do isplate

- na iznos od 3.970,87 kn tekuće od 15.11.2002.g. pa do isplate

- na iznos od 3.625,57 kn tekuće od 15.12.2002.g. pa do isplate

- na iznos od 3.814,81 kn tekuće od 15.01.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 3.988,21 kn tekuće od 15.02.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 3.468,01 kn tekuće od 15.03.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 3.641,41 kn tekuće od 15.04.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 3.814,81 kn tekuće od 15.05.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 4.044,71 kn tekuće od 15.06.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 3.860,86 kn tekuće od 15.07.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 4.228,56 kn tekuće od 15.08.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 3.860,86 kn tekuće od 15.09.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 4.044,71 kn tekuće od 15.10.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 4.228,56 kn tekuće od 15.11.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 3.677,01 kn tekuće od 15.12.2003.g. pa do isplate

- na iznos od 4.246,94 kn tekuće od 15.01.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 4.062,29 kn tekuće od 15.02.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 3.692,99 kn tekuće od 15.03.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 4.246,94 kn tekuće od 15.04.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 4.062,29 kn tekuće od 15.05.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 4.063,36 kn tekuće od 15.06.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 4.256,85 kn tekuće od 15.07.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 4.256,85 kn tekuće od 15.08.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 4.256,85 kn tekuće od 15.09.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 4.256,85 kn tekuće od 15.10.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 4.063,36 kn tekuće od 15.11.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 4.256,85 kn tekuće od 15.12.2004.g. pa do isplate

- na iznos od 4.469,61 kn tekuće od 15.01.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 4.080,95 kn tekuće od 15.02.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 3.886,62 kn tekuće od 15.03.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 4.469,61 kn tekuće od 15.04.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 4.080,95 kn tekuće od 15.05.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 4.550,52 kn tekuće od 15.06.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 4.550,52 kn tekuće od 15.07.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 4.343,67 kn tekuće od 15.08.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 4.757,36 kn tekuće od 15.09.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 4.550,52 kn tekuće od 15.10.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 4.343,67 kn tekuće od 15.11.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 4.550,52 kn tekuće od 15.12.2005.g. pa do isplate

- na iznos od 4.570,13 kn tekuće od 15.01.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.570,13 kn tekuće od 15.02.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.154,66 kn tekuće od 15.03.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.777,86 kn tekuće od 15.04.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.154,66 kn tekuće od 15.05.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.987,82 kn tekuće od 15.06.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.770,96 kn tekuće od 15.07.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.554,09 kn tekuće od 15.08.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.987,82 kn tekuće od 15.09.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.554,09 kn tekuće od 15.10.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.770,96 kn tekuće od 15.11.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.770,96 kn tekuće od 15.12.2006.g. pa do isplate

- na iznos od 4.573,64 kn tekuće od 15.01.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 5.009,22 kn tekuće od 15.02.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 4.355,85 kn tekuće od 15.03.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 4.791,43 kn tekuće od 15.04.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 4.573,64 kn tekuće od 15.05.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 5.318,69 kn tekuće od 15.06.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 4.856,20 kn tekuće od 15.07.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 5.087,45 kn tekuće od 15.08.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 5.318,69 kn tekuće od 15.09.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 4.624,95 kn tekuće od 15.10.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 5.318,69 kn tekuće od 15.11.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 5.087,45 kn tekuće od 15.12.2007.g. pa do isplate

- na iznos od 4.876,95 kn tekuće od 15.01.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5.341,42 kn tekuće od 15.02.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 4.876,95 kn tekuće od 15.03.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 4.876,95 kn tekuće od 15.04.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5.109,19 kn tekuće od 15.05.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5.427,26 kn tekuće od 15.06.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5.180,57 kn tekuće od 15.07.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5.673,95 kn tekuće od 15.08.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5.180,57 kn tekuće od 15.09.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5.427,26 kn tekuće od 15.10.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5.673,95 kn tekuće od 15.11.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 4.933,87 kn tekuće od 15.12.2008.g. pa do isplate

- na iznos od 5.698,10 kn tekuće od 15.01.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 5.450,35 kn tekuće od 15.02.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 4.954,87 kn tekuće od 15.03.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 5.450,35 kn tekuće od 15.04.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 5.450,35 kn tekuće od 15.05.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 5.569,53 kn tekuće od 15.06.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 5.834,75 kn tekuće od 15.07.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 6.099,96 kn tekuće od 15.08.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 5.569,53 kn tekuće od 15.09.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 5.834,75 kn tekuće od 15.10.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 5.834,75 kn tekuće od 15.11.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 5.569,53 kn tekuće od 15.12.2009.g. pa do isplate

- na iznos od 6.125,81 kn tekuće od 15.01.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 5.593,13 kn tekuće od 15.02.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 5.326,79 kn tekuće od 15.03.2010.g. pa do isplate

- na iznos od 5.060,45 kn tekuće od 15.04.2010.g. pa do isplate“.

2. Nalaže se tužitelju A. V. naknaditi tuženiku T. d.d. u stečaju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.060,75 kn u roku od osam dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 6.150,00 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom je točkom I. izreke tuženiku naloženo tužitelju na ime razlike plaće za period obračuna od 20. travnja 2000. do 20. travnja 2002. isplatiti iznos od 13.190,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 2. listopada 2008. do isplate. Točkom II. izreke je tuženiku naloženo tužitelju na ime neisplaćenih plaća isplatiti iznos od 441.813,61 kn sa zakonskim zateznim kamatama po propisanim stopama i to na iznos za svaku pojedinu plaću u razdoblju od 15. lipnja 2002. do 15. travnja 2010. od dospijeća do isplate. Točkom III. izreke je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 21.680,00 kn dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu troška u iznosu od 2.132,50 kn. Prema obrazloženju, prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev koji se temelji na nespornoj činjenici da je tužitelj uspio u radnom sporu kojeg je protiv tuženika vodio radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od 1. lipnja 1997. Kako je presudom Županijskog suda u Gospiću poslovi broj Gž-481/06 od 3. srpnja 2006. potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-411/05 od 6. ožujka 2006. kojom je utvrđeno da je otkaz bio nedopušten te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev koji se u točki I. izreke odnosi na razliku premalo isplaćene naknade plaće za razdoblje od dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom pa do 20. travnja 2002. kada je u okviru stečajnog postupka nad tuženikom prodana imovina stečajnog dužnika kao cjelina društvu S. d.o.o. Visinu zahtjeva je sud provjerio provođenjem vještačenja te je prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka o premalo obračunatoj zateznoj kamati za razdoblje zakašnjenja, i o načinu uračunavanja tuženikova plaćanja, utvrdio da tuženik nije isplatio dugovani iznos od 13.190,25 kn.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev za naknadu neisplaćenih plaća za razdoblje nakon prodaje dužnikove imovine kao cjeline trgovačkom društvu S. d.o.o. pa sve do 2010. godine, prvostupanjski sud obrazlaže da na temelju citiranih presuda iz radnog spora ocjenjuje osnovanim tužbeni zahtjev usmjeren prema tuženiku, s obzirom na činjenicu da iz ugovora o kupoprodaji imovine stečajnog dužnika kao cjeline nije za zaključiti da je kupac sklopio ugovor o radu s tužiteljem. Stoga nije prihvaćen prigovor promašene pasivne legitimacije. Kako je obračun neisplaćenih plaća sačinjen metodom koju je koristila stečajna upraviteljica za razdoblje od otvaranja stečaja do prodaje dužnikove imovine kao cjeline, sud je ocijenio osnovanom i visinu istaknutog zahtjeva. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 155. stavak 1. i članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - u daljnjem tekstu: ZPP).

Tuženik je protiv presude podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga. Smatra da je počinjena bitna povreda postupka jer presuda ima proturječne razloge glede isplate iznosa od 13.190,25 kn. Tako se u obrazloženju navodi da se taj zahtjev odnosi na isplatu razlike na ime manje isplaćenih kamata dok se u izreci navodi da se taj iznos odnosi na isplatu razlike plaće. Činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a materijalno pravo je pogrešno primijenjeno. Prije svega pogrešno je ocijenjen prigovor zastare potraživanja jer se radi o potraživanjima koja zastarijevaju u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a kako se radi o potraživanjima od 2000. do 2002., a tužba je podnesena 2008. godine, jasno je da se radi o zastari potraživanja.

Što se tiče potraživanja iz točke II. izreke, žalitelj smatra da je sud pogrešno ocijenio prigovor promašene pasivne legitimacije. Sud je propustio pribaviti spis u kojem je tužitelj tužbu za istu tražbinu usmjerio protiv društva S. d.o.o., iz čega bi sud mogao zaključiti o osnovanosti istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije. Utvrđenja prvostupanjskog suda da se iz isprava u spisu ne može zaključiti da je tužitelj bio na popisu radnika koji su preuzeti u radni odnos kod društva S. d.o.o. u suprotnosti su sa sadržajem pravomoćne presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-411/05 koju je sud tijekom dokaznog postupka pročitao, a iz koje je razvidno da je i tužitelj jedan od radnika koji su preuzeti od strane društva S. d.o.o., što je sukladno odredbi članka 136. Zakona o radu. Naime, ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, onda se prenose i svi ugovori radnika koji rade u poduzeću koji je predmet prenošenja. Žalitelj također ukazuje i na činjenicu da je tužitelj bio upoznat da je stečajna upraviteljica izvršila odjavu na Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dakle, da mu je kod tuženika prestao radni odnos, a da tužitelj nije zatražio zaštitu eventualno povrijeđenog prava iz radnog odnosa. Predlaže žalbu uvažiti i pobijanu presudu preinačiti te odbiti tužbeni zahtjev uz dosudu parničnog i žalbenog troška tuženiku, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Tužitelj je odgovorio na žalbu te je osporio sve žalbene navode, ukazujući na odluke ovoga suda u drugim predmetima protiv tuženika, povodom žalbi ostalih zaposlenika u identičnim stvarima iz kojih proizlazi da nema zastare potraživanja, s obzirom na to da je zastarni rok za isplatu plaća počeo teći tek kada je presuda u radnom sporu postala pravomoćna. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i tužitelju nadoknaditi trošak odgovora na žalbu.

Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u granicama žalbenih navoda, pri čemu je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Presuda je u jednom dijelu pravilna i zakonita, dok je u većem dijelu nezakonita zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe žalitelj, a niti oni na koje pazi ovaj sud po službenoj dužnosti, u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu razlike premalo isplaćene plaće za razdoblje od 20. travnja 2000. kao dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom do 20. travnja 2002. tj. do dana prodaje dužnikove imovine kao cjeline u okviru stečajnog postupka. Prvostupanjski sud je takvu odluku pravilno utemeljio na nespornim činjenicama da je tek pravomoćnošću odluke Općinskog suda u Gospiću, kojom je utvrđeno da zbog nedopuštenosti otkaza radni odnos nije prestao, tužitelj mogao postaviti zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća te je u tom smislu pravilno ocijenio prigovor zastare potraživanja, što je sukladno pravnom shvaćanju izraženom u presudama ovog suda u identičnim predmetima. Nema niti proturječnosti razloga glede dosuđene visine toga potraživanja, jer iz razloga presude jasno proizlazi da je sud prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji je izvršio obračun dugovanog iznosa i potom po pravilima uračunavanja, s obzirom na činjenicu da ono što je tuženik dobrovoljno platio nije bilo dostatno za isplatu cjelokupnog dugovanog iznosa, sukladno odredbi članka 313. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO) pravilno utvrdio da se zatraženi iznos odnosi na premalo isplaćenu glavnicu potraživanja.

Stoga je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presuđeno kao u točci I. izreke.

Ostvareni su, međutim, žalbeni razlozi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu za isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od 2002. do 2010. godine.

Prvostupanjski sud je pravilo ocijenio da je odlučna činjenica to što je u tijeku stečajnog postupka prodana imovina stečajnog dužnika kao cjelina društvu S. d.o.o. Međutim, utvrđenje prvostupanjskog suda da se ta činjenica ne može odnositi na tužitelja zbog toga što iz sadržaja ugovora o kupoprodaji imovine stečajnog dužnika ne proizlazi da je društvo S. d.o.o. preuzelo i tužitelja, jer nije bio na popisu radnika koje se to društvo obvezalo preuzeti, proturječi sadržaju samog ugovora o kupoprodaji imovine stečajnog dužnika, ali i sadržaju presuda Općinskog suda u Gospiću i Županijskog suda u Gospiću u povodu radnog spora kojeg je tužitelj vodio. Nadalje, takav pristup je i rezultat pogrešne primjene odredbe članka 136. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04-pročišćeni tekst).

Naime, prvostupanjski sud iz sadržaja ugovora zaključuje da je društvo S. d.o.o. kao kupac člankom 12. Ugovora preuzelo obvezu da odmah, u roku od 30 dana nakon potpisa ugovora preuzme sve zaposlene i to 15 zaposlenika s kojima će sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da iz navedenog ne proizlazi da je kupac sklopio ugovor o radu s tužiteljem niti postoji bilo kakav popis radnika iz kojeg bi bilo razvidno da je tužitelj na tom popisu.

Takvo utvrđenje proturječi sadržaju ostalih isprava, a naročito sadržaju presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-411/05 od 6. ožujka 2006. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Gospiću poslovni broj Gž-481/06 od 3. srpnja 2006. (presude na listu 21. - 36. spisa). Pravilno tuženik ukazuje na utvrđenja iz navedenog radnog spora da je tužitelj radio upravo u objektima koji su u sklopu prodaje dužnikove imovine kao cjeline prešli na društvo S. d.o.o. i da je već stoga po samom zakonu i tužiteljev ugovor o radu, otkaz kojeg je sud utvrdio nedopuštenim, prenesen na novog poslodavca kako je to propisano odredbom članka 136. Zakona o radu.

Naime, tom je odredbom Zakona o radu propisano da, kada se na novoga poslodavca uslijed pravnog posla prenese poduzeće ili dio poduzeća, da se na novog poslodavca prenose i svi ugovori o radu radnika koji rade u tom poduzeću. Prvostupanjski sud je zanemario utvrđenja iz navedenog radnog spora, iako je izvršio uvid u sadržaj tih presuda, te je pogrešno utvrdio da ne proizlazi kako je društvo S. d.o.o. kao novi poslodavac trebalo preuzeti i tužiteljev ugovor o radu (kao egzistentan u vrijeme preuzimanja uslijed sudske odluke o nedopuštenosti otkaza toga ugovora).

Odredom članka 136. stavak 4. Zakona o radu je propisano da poslodavac koji prenosi na novog poslodavca poduzeće mora novog poslodavca istinito izvijestiti o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose, a to podrazumijeva i izvijestiti ga o radnim sporovima koje vodi u odnosu na ugovore o radu za radnike koji su bili zaposleni u okviru poduzeća koje se prenosi. Stoga utvrđenje prvostupanjskog suda da nije moguće utvrditi kako je upravo tužitelj bio zaposlen u onom dijelu poduzeća koje je prenijeto na novog poslodavca ne proizlazi iz sadržaja izvedenih dokaza, te predstavlja pogrešno utvrđenje odlučne činjenice na temelju pogrešne ocjene isprava u spisu.

Pravilnom ocjenom spornoga ugovora o kupoprodaji imovine stečajnog dužnika (list 89. - 94. spisa) uz ocjenu ostalih isprava u spisu, naročito odluka u vezi s radnim sporom, valjalo je zaključiti da je upravo tužitelj kod tuženika bio zaposlen u poduzeću koje je prenijeto na novog poslodavca na temelju navedenog ugovora pa se samim time na novog poslodavca prenose svi ugovori radnika koji rade u poduzeću koje je predmet prenošenja. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor promašene pasivne legitimacije.

Ovdje valja ukazati i na odredbu članka 136. stavak 6. Zakona o radu prema kojoj se ugovori o radu prenose na novog poslodavca s danom nastupa pravnih posljedica prijenosa poduzeća, te na odredbu članka 136. stavak 3. istog Zakona prema kojoj poslodavac na kojeg se prenosi ugovor o radu preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu.

Tužitelj se tijekom postupka, ali i u odgovoru na žalbu pozivao na primjenu odredbe članka 452. stavak 2. ZOO-a kojom je propisana solidarna odgovornost osobe na koju na temelju ugovora prijeđe neka materijalna cjelina, u konkretnom slučaju tuženikovo poduzeće, za dugove koji se odnose na tu cjelinu do vrijednosti njezine aktive, pored dotadašnjeg imatelja te cjeline i solidarno s njim. Ovdje valja reći da se solidarna odgovornost dotadašnjeg i novog imatelja neke cjeline, poduzeća, za dugove koji se odnose na tu cjelinu propisuje u odnosu na dugove do momenta prijenosa. Logično je da nakon prijenosa poslovne cjeline na novog poslodavca za obveze koje nastaju obavljanjem djelatnosti prenijete cjeline odgovara novi poslodavac. To je uostalom propisano i u odredbi članka 136. Zakona o radu, a iznimka je u članku 136. stavak 12. istog Zakona, prema kojoj će sud osobu koja prenošenjem poduzeća ili na drugi način zlonamjerno izbjegava ispuniti svoje obveze prema radniku obvezati na zahtjev radnika na ispunjenje njenih obveza i u slučaju da ugovor o radu nije sklopljen s tom osobom. Ovdje se ne može govoriti o tuženikovom zlonamjernom izbjegavanju ispunjenja obveza prema tužitelju upravo prenošenjem poduzeća, jer je do prodaje poduzeća tuženika, dakle prodaje dužnikove imovine kao cjeline došlo u okviru stečajnog postupka kao jedan od načina provođenja stečajnog postupka sukladno odredbama Stečajnog zakona.

Uz navedeno, prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da je tužitelj i dalje tuženikov zaposlenik s obrazloženjem da od stečajne upraviteljice nije primio pismo o svome statusu. Takva utvrđenja su rezultat pogrešnog pravnog pristupa. Uz već navedeno o prijenosu prava i obveza iz ugovora o radu onih radnika koji su bili zaposleni u poduzeću koje se prenosi na novog poslodavca, valja reći da i u slučaju uspjeha u radnom sporu, bez obzira na činjenicu je li u međuvremenu poslodavac promijenjen ili nije, tužitelj ne ostaje zaposlenikom samom činjenicom donošenja presude kojom je otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim. Prema odredbama Ovršnog zakona koji je u sporno vrijeme bio na snazi, i to članku 238. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) prijedlog za ovrhu radi vraćanja zaposlenika na rad može se podnijeti u roku od 30 dana od kada je ovrhovoditelj stekao pravo da taj prijedlog podnese. Istekom toga roka nastupa prekluzija prava na vraćanje na rad. To konkretno znači da je tužitelj imao pravo postaviti samo zahtjev za neisplaćene plaće, a ne tražiti vraćanje na rad za razdoblje od kada mu je otkazan ugovor o radu do dana pravomoćnosti presude kojom je takav otkaz utvrđen nedopuštenim. No, nakon što je tužitelj primio pravomoćnu presudu o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu on je pod prijetnjom gubitka prava trebao zatražiti vraćanje na rad, a ne ništa ne poduzimati i zahtijevati isplatu plaća u neodređenom budućem vremenu. Stoga se svakako ima smatrati da tužitelj, koji nije zahtijevao vraćanje na rad, kako to proizlazi iz podataka u spisu, nakon isteka 30-tog dana od dana kada je stekao pravo na podnošenje prijedloga za ovrhu radi vraćanja zaposlenika na rad, gubi to pravo, a time i gubi pravo na isplatu naknade plaće.

Kako je, dakle, pravilnom ocjenom isprava u spisu valjalo zaključiti da je tuženikov ugovor o radu u vrijeme prenošenja imovine dužnika kao cjeline na novog poslodavca postojao, da je tužitelj bio zaposlen u poslovnoj cjelini, poduzeću koje je preneseno na novog poslodavca, to je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika kao neosnovan valjalo odbiti zbog promašene pasivne legitimacije i u tom smislu preinačiti prvostupanjsku presudu.

Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 373. točka 1. i 3. ZPP-a presuđeno kao u točki II. izreke.

S obzirom na preinaku presude valjalo je preinačiti odluku o trošku postupka. Pri tome je ovaj sud ocijenio tužiteljev i tuženikov zahtjev za naknadu troška pa je tako utvrdio da je tužitelj osnovano zatražio trošak sastavljanja tužbe od 2. listopada 2008. prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04) u iznosu od 1.000,00 kn, za sastav podneska od 18. ožujka 2009. po Tbr. 8. t. 1. iznos od 1.000,00 kn, za pristup na ročištu 26. ožujka 2009. po Tbr. 9. t. 2. u iznosu od 500,00 kn, za pristup na ročište 27. svibnja 2009. po Tbr. 9. t. 1. iznos od 1.000,00 kn, za sastav žalbe 30. srpnja 2009. po Tbr. 10. t. 1. iznos od 1.250,00 kn, za sastav podneska od 16. ožujka 2011. po Tbr. 8. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09) iznos od 250,00 kn, za sastav podneska kojim je preinačio tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva 2. studenog 2011. po Tbr. 7. t.1. iznos od 5.000,00 kn, za pristup na ročište 13. rujna 2012. po Tbr. 9. t. 5. iznos od 1.250,00 kn, za sastav podneska od 20. rujna 2012. zatraženih 150,00 kn i za pristup na ročište 25. rujna 2012. po Tbr. 9. t. 1. iznos od 5.000,00 kn. Na tako dosuđene iznose su obračunati porezi na dodanu vrijednost po stopi od 22% za radnje koje su obavljene do 31. srpnja 2009., po stopi od 23% u razdoblju od 1. kolovoza 2009. do 29. veljače 2012., a od 1. ožujka 2012. nadalje po stopi od 25%. Uz navedeno valja reći da je tužitelju za radnje nakon preinake tužbe uslijed povećanja tužbenog zahtjeva dosuđen trošak samo u razmjernom dijelu od 3% u odnosu na ukupnu vrijednost predmeta spora, jer je samo u tom razmjeru uspio u parnici. Takvim izračunom je tužitelju valjalo dosuditi ukupno iznos od 6.554,50 kn.

Tuženiku nije dosuđen trošak zastupanja na ročištima 26. ožujka 2009., 27. svibnja 2009. i 16. lipnja 2009., u vrijeme kada se raspravljalo samo o tužbenom zahtjevu s kojim je tužitelj uspio i to primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Naprotiv u odnosu na parnične radnje koje je tuženik poduzeo nakon preinake tužbe prema uspjehu u sporu u omjeru od 97% priznat mu je trošak zastupanja na ročištu 13. rujna 2012., odnosno zatraženih 1.000,00 kn, zatim trošak zastupanja na ročištu 25. rujna 2012., zatraženih 1.000,00 kn, sve sukladno odredbi članka 164. stavak 2. ZPP-a prema kojoj je stranka dužna postaviti određeni zahtjev za naknadu troška postupka. Tuženiku je priznat sastav žalbe od 4. kolovoza 2009. u iznosu od 1.250,00 kn te sastav žalbe protiv ove presude u iznosu od 6.250,00 kn, sve uz pripadajući PDV, ukupno iznos od 11.615,25 kn. Kada se od toga troška oduzme trošak koji pripada tužitelju proizlazi da je tužitelj dužan tuženiku nadoknaditi razliku u iznosu od 5.060,75 kn kako je odlučeno u izreci.

Tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer je taj trošak ocijenjen u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a kao nepotreban za vođenje parnice.

Zbog navedenog je presuđeno kao u točki III. izreke presude na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a.

U Zagrebu 27. studenoga 2013.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

MARINA VELJAK