Revt-59/2016-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 59/2016-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. S., Italija, V. d. S. D. (UD), kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. , R.,

1 2

protiv tuženika T. t. a. d.o.o. (ranije T. t. a. d.d.), OIB: ..., N. G., kojeg zastupa punomoćnica, odvjetnica Z. G. iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. B., D. B. i Z. G., Z., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6748/11-6 od 20. listopada 2015., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-290/2010-116 od 21. travnja 2011., u sjednici održanoj 3. srpnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. U cijelosti se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. P. iz R., poslovni broj: Ovrv-54/2006 od 24. ožujka 2006. godine kojim je naloženo tuženiku da u roku od 8 dana plati tužitelju iznos od 92.222,61 EUR sa zateznim kamatama koje na iznos od 48.323,77 EUR teku od 4. travnja 2001. godine do isplate a na iznos od 43.898,84 EUR od 27. travnja 2001. godine do isplate po stopi koju banka kod koje se vodi ovršenikov račun plaća na štedne uloge u EUR po viđenju do 31. prosinca 2005. godine, od 1. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi od 17% godišnje, kao i da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 14.530,20 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. ožujka 2006. godine do isplate, te se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija kao neosnovan.

II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 57.865,90 kn, u roku od 8 dana."

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

I. Odbija se tuženikov prigovor litispendencije kao neosnovan.

II. Odbacuje se kao nepravovremen tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti suda."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-290/10-116 od 21. travnja 2011. i sudi:

1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. P. iz R. poslovni broj Ovrv-54/06 od 24. ožujka 2006. kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana plati tužitelju iznos od 92.222,61 EUR sa zateznim kamatama koje na iznos od 48.323,77 EUR teku od 4. travnja 2001. do isplate, a na iznos od 43.898,84 EUR od 27. travnja 2001. do isplate po stopi koju banka kod koje se vodi ovršenikov račun plaća na štedne uloge u EUR po viđenju do 31. prosinca 2005., od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena kao i da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 14.530,20 kn zajedno sa zateznom kamatom od 24. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 72.588,65 kn, u roku od osam dana."

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno podredno prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti ukine platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. P. iz R. poslovni broj Ovrv-54/2006 od 24. ožujka 2006. uz naknadu tuženiku troškova postupka, kao i sastava revizije u ukupnom iznosu od 22.787,50 kn.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tuženik u reviziji ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, pritom određeno ne navodi u čemu se ista sastoji (samo navodi zakonski tekst odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP), pa sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP tako istaknuti razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 92.222,61 EUR sa zateznim kamatama, a koji iznos je tuženik, prema tvrdnji tužitelja, stekao bez osnove.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je između stranaka bio sklopljen ugovor o kupoprodaji, time da je predmet prodaje - metalni otkovci,

- da je tuženik djelomično ispunio obvezu koja se sastojala u isporuci navedene robe pri čemu je tužitelj u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 103.319,85 EUR-a P. d.o.o., Z. (list 28 i 31 spisa), time da iz izvedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je P. d.o.o., Z. novčani iznos s osnove kupoprodajne cijene uplatio tuženiku,

- da je tuženik u ugovornoj ulozi nalogodavca s P. d.o.o. u ugovornoj ulozi zastupnika sklopio Ugovor o trgovinskom zastupanju od 14. siječnja 1999., kao i Anekse tom Ugovoru 10. ožujka 1999. i 31. kolovoza 2000. u vezi prodaje robe iz asortimana tuženika na području Republike Hrvatske i inozemstva,

- da je zastupnik (P. d.o.o.) na temelju tih pravnih poslova, između ostalog, bio ovlašten sklapati poslove u ime i za račun tuženika, te da je imao ovlaštenje i primiti ispunjenje u ime i za račun tuženika na koje činjenice upućuje poslovna korespondencija stranaka i iskaz svjedoka D. P.,

- da iz dopisa od 24. svibnja 2002. kojeg je tužitelj uputio tuženiku, sadržaj kojeg tuženik nije osporio, proizlazi da je tužitelj u više navrata zahtijevao ispunjenje od tuženika,

- da je za utuženi iznos ostala neisporučena roba,

- da je ugovor o kupoprodaji raskinut 24. svibnja 2002., te da je tužitelj prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnio javnom bilježniku 23. ožujka 2006. (list 1-10 spisa).

Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud ocjenjuje osnovanim tuženikov prigovor zastare u bitnom uz obrazloženje da se u ovom slučaju ne može suditi primjenom pravila o stjecanju bez osnove, da posljedice raskida u konkretnom slučaju ugovora u privredi (sada trgovačkog ugovora) predstavljaju posebnu pravnu situaciju zbog utvrđenog neispunjenja obveze na strani tuženika, pa da se na povrat danog u smislu čl. 132. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) primjenjuju pravila kojima su regulirani ugovorni odnosi (pa tako i ono koje regulira zastaru) zbog čega se i na povrat danog u odnosu na prigovor zastare primjenjuje trogodišnji rok iz čl. 374. ZOO. Obzirom na izloženo, ocijenjeno je da je tužiteljev zahtjev za isplatom utuženog iznosa u zastari budući je prijedlog za ovrhu podnijet javnom bilježniku 23. ožujka 2006., a zastara je počela teći od raskida ugovora o kupoprodaji 24. svibnja 2002. dakle, po proteku trogodišnjeg roka zastare. Stoga je sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 451. st. 3. ZPP odlučio kao u izreci.

Suprotno prvostupanjskom sudu, drugostupanjski sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. Naime, sud drugog stupnja polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku pred prvostupanjskim sudom, zaključuje, a jer je kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti, a ugovor o kupoprodaji raskinut, da su ostvarene zakonske pretpostavke za primjenu pravila o stjecanju bez osnove, odnosno radi se o osnovi koja je kasnije otpala (čl. 210. ZOO). Stoga da se na predmetnu tražbinu primjenjuje opći rok zastare od pet godina u skladu s odredbom čl. 371. ZOO, pa kako je zastara počela teći od raskida ugovora o kupoprodaji 24. svibnja 2002., a tužitelj je zahtijevao ispunjenje obveze podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku 26. ožujka 2006. to da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine jer nije protekao zastarni rok od pet godina. Prema tome, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odlučio kao u izreci.

Odluku suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.

U smislu odredbe čl. 374. st. 1. ZOO međusobna potraživanja (društvenih) pravnih osoba iz ugovora o prometu roba i usluga te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju u roku od tri godine. Prema tome, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da za primjenu trogodišnjeg zastarnog roka propisanog tom zakonskom odredbom moraju kumulativno biti ispunjene dvije pretpostavke: a) da se radi o međusobnom potraživanju pravnih osoba i b) da se radi o potraživanju iz ugovora o prometu roba i usluga ili potraživanju naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorom.

Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, i prema shvaćanju ovoga suda (a suprotno navodima revizije) nakon što je ugovor o kupoprodaji sklopljen između predmetnih stranaka raskinut, a radilo se o ugovoru iz čl. 25. st. 2. ZOO (ugovor nakon raskida više ne postoji), nije više riječ o tražbini koja zastarijeva za tri godine u skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZOO, već su ostvarene zakonske pretpostavke za primjenu pravila o stjecanju bez osnove, odnosno radi se o osnovi koja je kasnije otpala (čl. 210. ZOO), pa kako je utužene iznose tuženik dužan vratiti u skladu s odredbom čl. 210. ZOO, to predmetna tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina u skladu s odredbom čl. 371. ZOO.

Prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da je zastara počela teći od raskida ugovora o kupoprodaji, tj. 24. svibnja 2002., pa kako je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave javnom bilježniku 23. ožujka 2006., to je pravilna ocjena suda drugog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

Prema tome, neosnovano tuženik ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U odnosu na navode revizije da "imovina tužitelja nikada nije prešla u imovinu tuženika, s obzirom da je tijekom postupka među parničnim strankama nesporno utvrđeno kako utuženi iznos uplaćen na račun društva P. d.o.o.; a ne na račun tuženika", pa da osnovni činjenični supstrat instituta sjecanja bez osnove nije ispunjen radi čega nema osnove za primjenu instituta stjecanja bez osnove, treba odgovoriti, da je riječ o prigovoru činjenične naravi, pa ga kao takvog nije moguće uzeti u razmatranje jer to prema odredbi čl. 385. ZPP nije razlog zbog kojeg je dopušteno podnijeti reviziju.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 3. srpnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.