Rev-1124/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1124/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ljubice Munić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz Z. zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika bolnica S. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 27. svibnja 1997. godine broj Gž-5269/96 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. siječnja 1996. godine broj Pn-1847/92, u sjednici održanoj dana 14. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 65.218,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama i da mu plaća rentu u mjesečnom iznosu od 1.150,69 kn počam od 1. svibnja 1995. godine pa ubuduće sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 8.829,00 kn. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 270.000,00 kn tužitelj se odbija.

Presudom suda drugog stupnja odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na visinu dosuđenog iznosa naknade štete i predlaže da se njegova revizija uvaži.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju tuženika, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

U provedenom postupku nižestupanjskih sudova nije učinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 – dalje ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP, a nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik navodi u reviziji da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava dosuđen previsok iznos naknade štete.

U dokaznom postupku je utvrđeno, da je tužitelj zadobio u prometnoj nesreći 26. travnja 1990. godine teške tjelesne ozljede. Nakon nesreće zaprimljen je i liječen u tuženoj bolnici. Zbog nestručnog i neodgovarajućeg liječenja trpi znatnu štetu. Naime, kod prijema u bolnicu 26. travnja 1990. godine tužitelj nije bio pri svijesti, a utvrđeno je tada da je tužitelj zadobio otvoreno iščašenje lijevog koljenog zgloba, ranu nagnječine brade, potres mozga i nagnječenje mozga, a tek na kontrolnom pregledu 5. lipnja 1990. godine utvrđeno je da tužitelj ima i djelomično iščašenje desnog ramenog zgloba, koje je zadobio u istoj prometnoj nesreći. Odmah nisu poduzete odgovarajuće pretrage, već se pristupilo konzervativnom liječenju i fizikalnoj terapiji, a potrebni operativni zahvati izvršeni su pet mjeseci nakon ozljeđivanja, kad više nisu mogli spriječiti nastanak štetnih posljedica.

Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da zbog štetnih posljedica u vidu ograničene pokretivljivosti desne ruke, odnosno u funkciji ramenog zgloba, kod tužitelja je nastupila smanjena životna aktivnost u omjeru od 15% od čega otpada na neodgovarajuće liječenje 10%, a pri pravilnom liječenju ostao bi invaliditet od svega 5%.

S obzirom da je utvrđena odgovornost tuženika za smanjenje životnih aktivnosti u omjeru od 10% i da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio star svega 24 godine, niži sudovi su pravilno primijenili kriterije i mjerila propisane odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje ZOO) kad su za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti dosudili tužitelju naknadu u iznosu od 20.000,00 kn.

Pravilno je utvrđena i visina naknade za pretrpljene bolove koji su pobliže opisani u prvostupanjskoj presudi. Zbog neodgovarajućeg liječenja tužitelj je tri puta operiran i pred stavku operaciju trpio je jaki strah u trajanju od oko dva dana i deset dana srednje jaki strah za stanje zdravlja i ishod liječenja. Dosuđena naknada za pretrpljene bolove u iznosu od 6.000,00 kn i za pretrpljeni strah u iznosu od 7.000,00 kn, stoga nije previsoko odmjerena, već je primjerena njihovoj jačini i trajanju.

Zbog nepotrebnih medicinskih manipulacija, utvrđeno je po medicinskom vještaku, da je nastupilo i naruženje manjeg stupnja u vidu zaostalog ožiljka i lakšeg deformiteta desnog ramena, pa je dosuđena naknada za ovaj vid nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 kn primjerena s obzirom da se radi o mlađoj osobi.

Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da tužitelj zbog posljedica neodgovarajućeg liječnja više ne može obavljati svoj prijašnji posao tehničara drvne struke montažom i demontažom namještaja u salonu namještaja gdje je do tada radio. Sada je zaposlen u drugom poduzeću gdje radi na dostavi dokumenata i ostvaruje time manju zaradu.

Pravo tužitelja na materijalnu štetu s osnova troškova tuđe pomoći, kao i izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja i rente za ubuduće, temelji se na odredbi čl. 195. ZOO, a visinu štete zbog izgubljene zarade sudovi su utvrdili financijskim vještačenjem.

Prema tome, neosnovana je tvrdnja revidenta da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na dosuđenu visinu pojedinih vidova naknade štete.

Kako nisu ostvareni razlozi za reviziju koje navodi tuženik, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 14. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.