Rev-1097/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1097/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej i Ilije Čuljata kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. H. iz K., koju zastupa punomoćnik K. S. iz K., protiv tuženika K. K. d.d., radi poništenja rješenja, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 14. prosinca 1995. br. Gž 2093/95-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Križevcima od 29. rujna 1995. br. P 656/95-7, u sjednici održanoj 9. ožujka 1999. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija, te se ukidaju drugostupanjska presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 14. prosinca 1995. br. Gž 2093/95-2 i Općinskog suda u Križevcima od 29. rujna 1995. br. P 656/95-7 te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom drugostupanjskom odlukom poništena su rješenja tuženika od 7. srpnja 1995. i 18. kolovoza 1995. godine o prestanku radnog odnosa tužitelja uz obvezu tuženika da tužitelja vrati na poslove i radne zadatke koje je do tada obavljao uz priznavanja svih prava iz radnog odnosa i to računajući od 7. 1. 1995. godine.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je pravovremeno izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u Zakona o parničnom postupku, te predlaže da se revizija prihvati i odluke nižestupanjskih sudova preinače, te tužbeni zahtjev odbije.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je osnovana.

Revident navodi da pobijana odluka nema razloga o odlučnim žalbenim navodima, te da postoji proturiječje između razloga iznesenih u toj odluci, te činjenica utvrđenih u tom postupku. Pogrešno je po mišljenju revidenta i ocijena sudova da utvrđeni Program rješavanja viška radnika nije u skladu s odredbom čl. 25. Zakona o radnim odnosima, jer da su svi radnici kao i sva tijela sindikata dva dana prije održavanja sjednice Upravnog odbora na koju je program donešen time bili upoznati, ali je sindikat otklonio sudjelovati u donošenju Programa, kao što su to učinili i sindikalni povjerenici odustavši od namjere da učestvuju u donošenju Programa. Također je po mišljenju revidenta pogrešno

pozivanje sudova na odluku tuženog od 12. lipnja 1995. br. 691/95 o davanju osobnih sredstava tuženika drugom poduzeću, čime je omogućen raspored dijela radnika u tom poduzeću (čl. 21. Zakona o radnim odnosima), a drugi su radnici upućeni na čekanje zbog postojanje uvjeta za drugačiju mogućnost postupanja tuženika kao poslodavca.

Nižestupanjski sudovi nalaze da tuženik nije omogućio sindikalne organizacije u sudjelovanju o donošenju Programa rješavanja viška radnika, što da je bitno utjecalo na njegovu zakonitosti i pravilnost, a sam Program nije primjenio kriterije propisane odredbama čl. 25. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima, jer je i odluka od 12. lipnja 1995. donesena neposredno i prije donošenja Programa, dok su osobna sredstva data besplatno na korištenje drugom poduzeću u trajanju od šest mjeseci, pa je od tuda po ocijeni sudova donesen program samo formalne prirode zbog čega je tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan.

U postupku je utvrđeno da u ovoj pravnoj stvari postoje ekonomski razlozi zbog kojih poslodavac može utvrditi trajanje i prestanak potrebe za radom (čl. 23. st. 1. Zakona o radnim odnosima radnika - gubitak tržišta, veliki uvoz mesa, prezaduženost tuženika i dr.).

Odlukom o privremenom prestanku potrebe za radom tužiteljice koji je donio tuženik 24. svibnja 1995. i koji se primjenjuje od 26. svibnja iste godine, tužiteljica je upućena na čekanje na rok od šest mjeseci. Na osnovi citirane odredbe poslodavac može utvrditi da je privremeno prestala potreba za radom radnika ako mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen u vrijeme šest mjeseci. Takova odluka nije zapreka da se u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki i u vrijeme radno-pravnog statusa tužitelja "na čekanju" utvrdi trajni prestanak potrebe za njegovim radom. Trajanje prava iz čl. 21. Zakona o radnim odnosima nije zapreka za postupanje u smislu čl. 23. st. 1. Zakona o radnim odnosima. Zato nije nezakonita odluka kojom je prestanak trajne potrebe za njegovim radom i bez stavljanja izvan snage odluke o privremenom prestanku potrebe. Dosljedno tome, konačna odluka kojom je tužitelju utvrđen radnikom za čijim je radom privremeno prestala potreba nema za posljedicu nezakonitost odluke kojom je tužitelju utvrđen radnikom za čijim je radom trajno prestala potreba, kako su to pogrešno ocijenili nižestupanjski sudovi.

Međutim, kraj utvrđenja sudova da je Program rješavanja viška radnika donesen 14. lipnja 1995., a poziv tuženika Sindikatu uz dostavu programa dan ranije, proizlazi da u takom kratkom roku objektivno tijelima sindikata - pri čemu treba imati u vidu postojanje činjenice velikog broja radnika za čijim je radom trajno prestala potreba - bilo onemogućeno sudjelovanje u donošenju Programa, budući da je smisao odredbe čl. 24. st. 2. i 3. Zakona o radnim odnosima takav da se tijelima sindikata u postupku donošenja Programa omogući stvarno, a ne samo formalno učešće (dostava poziva za sjednicu Upravnog odbora uz prijedlog Programa, te davanje dovoljno vremena za pripremu važnih podataka u cilju potpune zaštite prava i interesa radnika). Takova povreda odredbe čl. 24. st. 2. Zakona o radnim odnosima, suprotno mišljenju sudova nižeg stupnja, sama za sebe ne dovodi do nezakonitosti osporavanih odluka, osim u slučaju kada bi tijela sindikata svojim prijedlozima ili mišljenjima doveli u pitanje postojanje prestpostavke iz čl. 23. i 24. st. 1. Zakona o radnim odnosima.

Program ne sadržava elemente iz čl. 25. st. 1. Zakona o radnim odnosima, jednako ni tako propust poslodavca - čl. 26. Zakona o radnim odnosima - po ocjeni ovog Vrhovnog suda nema punopravno značenje koje mu daju nižestupanjski sudovi.

Zbog takvog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu ocijenili da li bi postupanje tuženika po čl. 26. Zakona o radnim odnosima imalo za posljedicu u postupku utvrđivanju radnika za čijim je radom trajno prestala potreba, donošenje drugačije i povoljnije odluke o radno-pravnom statusu tuženika ili bi u takvom slučaju odluka bila istog sadržaja kao osporene odluke.

Nižestupanjski sudovi nalaze da Program ne sadrži elemente iz čl. 25. st. 1. Zakona o radnim odnosima i da nisu primjenjeni kriteriji iz st. 1. iste odredbe, o čemu pobližih razloga o odlukama tih sudova nema, pa se pravilnost donošenih odluka ne može ispitati što ima za posljedicu ostvarenje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku.

Za zakonito rješenje nastalog spora nije od važnost tvrdnje tužiteljice da je tuženik dao na korištenje besplatna osobna sredstva drugom poduzeću uz trajanje od šest mjeseci.

S obzirom na navedene razloge trebalo je reviziju tuženika prihvatiti, odluke sudova prihvatiti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje u skladu s odredbom čl. 394. st. 1. i čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

U nastavku postupka potrebno je raspraviti i utvrditi da li je i u čemu propust tuženika da postupi u smislu čl. 26. Zakona o radnim odnosima i da li je to bilo od utjecaja na donošenje donesenog Programa uz potrebu utvrđenja i onih činjenica u kojima tužitelj nalazi nepoštivanje kriterija iz čl. 25. st. 3. Zakona o radnim odnosima, pri ćemu treba imati u vidu da je radna organizacija autonomna u ocijeni davanja kriterija za prosudbu kome od radnika dati prednost u postupku utvrđivanja za kojim je to radnicima trajno prestala potreba.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. ožujka 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.