I Kž-315/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 315/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana, Marijana Svedrovića, Ileane Vinja i Milivoja Mikora kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. F. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZ RH u svezi čl. 17. st. 1. OKZ RH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. prosinca 2002. godine, broj K-99/98, u sjednici održanoj dana 29. lipnja 2006. godine, u nazočnosti branitelja opt. F. Š., R. O. odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darka Kliera,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. F. Š. kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. F. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZ RH u svezi čl. 17. OKZ RH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine i zbog kaznenog djela iz čl. 155. st. 1. KZ RH u svezi čl.146. st. 1. KZ RH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju pet godina, pa je temeljem čl. 43. st. 1. toč. 2. OKZ RH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina i šest mjeseci.

Temeljem čl. 45. st. 1. OKZ RH, u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako oduzimanje slobode u svezi s kaznenim djelom od 26. lipnja 1994. godine do 08. svibnja 1998. godine.

Temeljem čl. 122. st. 1. i 4. ZKP-a, optuženik je obvezan platiti paušalnu svotu na ime troškova kaznenog postupka u iznosu 3.000,00 kn, dok je oslobođen obveze naknade ostalih troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

I Kž 315/03-5

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženiku utvrditi pojedinačne kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju te mu izreći jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

Optuženik, putem svog branitelja R. O., odvjetnika iz Z., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava (dakle zbog povrede kaznenog zakona) i odluke o kazni i trošku, s prijedlogom usvojiti žalbu u cijelosti i osloboditi optuženika optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem tvrdi da je žalba državnog odvjetnika osnovana, dok nije ostvarena niti jedna žalbena osnova na koje se poziva optuženik, pri kojim tvrdnjama je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

O sjednici drugostupanjskog vijeća uredno je izviješten branitelj optuženika, odvjetnik R. O. jer je to zahtijevao, te je isti sjednici i nazočio.

Žalbe nisu osnovane.

Premda optuženik u žalbi ističe sve žalbene osnove, on obrazlaže jedino bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a. U pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja, nije izostala ocjena iskaza svjedoka i navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama. Sud prvog stupnja je glede odlučnih činjenica označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Nasuprot tvrdnji žalitelja, sud se nije upustio tek u "…paušalnu analizu ispitanih svjedoka …", već je glede odlučnih činjenica označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze temeljem kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kaznena djela kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka i analizi svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga pravilni zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica koje su utemeljene na izvedenim dokazima.

Nedvojbeno je na parkiralištu ispred disco cluba C. opt. F. Š. napalo više osoba, među kojima je svakako bio i M. J. koji je prvi udario optuženika, zadajući mu udarac šakom u glavu, od kojeg udarca je optuženik pao na tlo. Nakon ovoga, M. J. je, kako i sam navodi, pobjegao u unutrašnjost disco cluba C. Isto tako, nedvojbeno je opt. F. Š. krenuo prema disco clubu u kojem se nalazio M. J., očito u nakani da se istom osveti zbog napada na parkiralištu.

I Kž 315/03-5

Isto je tako nesporno utvrđeno da je optuženik, penjući se stepenicama na terasu disco cluba, izvadio ručnu bombu M-57 koju je nosio u džepu te je iz bombe izvukao osigurač. Našavši se u situaciji da je pred ulazom u disco club bio zadržan, optuženik je u cilju ostvarenja svoje nakane odbacio bombu prema ulazu u disco club, na način kako mu je to u konkretnom slučaju bilo moguće izvesti.

Nasuprot žalbenim tvrdnjama, cjelokupna dinamika konkretnog događaja nedvojbeno upućuje na zaključak da je optuženik htio aktivirati ručnu bombu i baciti je upravo u disco club, gdje se nedvojbeno nalazio M. J. kako bi ga lišio života, što je u konkretnom slučaju i započeo ali nije dovršio. Vodeći računa o dinamici događaja i konkretnim postupcima optuženika, neosnovana je tvrdnja žalitelja kako "… optuženik nije imao namjeru baciti bombu …". Nasuprot takvoj tvrdnji žalitelja, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi dijametralno suprotan zaključak. Brojni svjedoci su iskazivali o tome kako je optuženik namjerno bacio bombu. Tako je npr. svjedok B. B. jasno naglasio kako je optuženik "… izvukao osigurač iz bombe, a tada su na njega skočili neki dečki, taj mladić je zamahnuo s bombom i bacio ju prema ulazu u C. …" (list 88 spisa). Svjedok T. Š. (list 89 spisa) je napomenuo kako je optuženik "… zamahnuo s namjerom da bombu ubaci u unutrašnjost disco cluba …".

Prema tome optuženik je namjerno započeo ostvarenje kaznenog djela ubojstva ali ga nije dovršio. Pokušao je ostvarenje ovog kaznenog djela apsolutno prikladnim, ubojitim, sredstvom koje bi rezultiralo smrtnom posljedicom da je bilo uspješno ubačeno u unutrašnjost disco-cluba u koji se prije toga sklonio M. J..

Premda žalitelj tvrdi kako je optuženik bio "…definitivno bitno smanjeno ubrojiv …", iz vještačkog nalaza i mišljenja dr. M. G. proizlazi da su optuženikove sposobnosti shvatiti svoje postupke i upravljati njima, u vrijeme počinjenja kaznenog djela bile smanjene, ali ne i bitno smanjene.

Žalitelj nije u pravu kada tvrdi kako bi optuženikove postupke trebalo tumačiti na način da oni "… predstavljaju defanzivnu obranu …". Upravo suprotno. Optuženik se nije branio kada je pokušavao ući u club C. i baciti bombu. On je bio agresivan i on je, u konkretnoj situaciji, bio napadač. Obzirom da tada nije bio napadnut nije se mogao braniti, pa se na njegove postupke ne može primijeniti ni institut nužne obrane niti se može govoriti o prekoračenju nužne obrane.

Nakon što ga je M. J. udarcem oborio na tlo i pobjegao u club C. optuženik se nije imao više od koga braniti. Došao je k sebi nakon što su ga pridigli njegovi znanci. Napada više nije ni bilo niti je isti predstojao. On je „…podivljao…“ (svjedok M. B.), te u nakani lišiti života M. J., a svjestan da se ispred cluba na terasi i u clubu nalazi još osoba čiji će životi ili tijela uslijed eksplozije bombe biti ugroženi, i pristajući na to, izvadio je iz hlača ručnu bombu, aktivirao istu i bacio u pravcu disco-cluba u koji je prije toga utrčao M. J..

Nasuprot žalbenim tvrdnjama, optuženik je bio svjestan svih okolnosti inkriminiranog događaja, na što upućuje način njegovog postupanja. U pravu je sud prvog stupnja da je optuženik, kritične zgode, poduzeo sve što je mogao pri realizaciji lišavanja života M. J.. Izvadio je bombu iz koje je potom izvukao osigurač i pokušao ući u unutrašnjost disco cluba

I Kž 315/03-5

gdje se nalazio M. J.. Bio je zadržan, ali je ipak, u cilju usmrtiti J., odbacio bombu prema unutrašnjosti disco-cluba, koja je eksplodirala ispred ulaznih vrata, na terasi.

U pravu je sud prvog stupnja da je optuženik bio svjestan ubojitih karakteristika ručne bombe M-57 koju je posjedovao i aktivirao. Dobro je znao da aktiviranjem ove eksplozivne naprave može ugroziti živote i tijela osoba, odnosno gostiju koji su se kritične zgode nalazili u lokalu C. Bacajući bombu prema unutrašnjosti disco-cluba, koja je eksplodirala na terasi na kojoj se tada nalazilo više desetaka ljudi, optuženik je nedvojbeno pristao dovesti u opasnost njihove živote i tijela.

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da je optuženik počinio odnosna kaznena djela. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj.

Nisu u pravu optuženik i državni odvjetnik kada se žale zbog odluke o kazni, s time da optuženik, kako je već rečeno, ovu žalbenu osnovu samo ističe ali je uopće ne obrazlaže.

Zadatak suda ne ograničava se samo da iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina, kreira konkretno ostvareno kazneno djelo, već i da izabere vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se pri tome ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Određujući i vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenih djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnih kaznenih djela.

Respektirajući navedene okolnosti, sud prvog stupnja je pravilno olakotnim cijenio relativno mladu dob optuženika, njegovo smanjeno ubrojivo stanje pri kojem je djelo počinio, osobnu i obiteljsku situaciju (odrastanje uz agresivnog oca alkoholičara), a cijenio je i znatan protek vremena od počinjenja djela u kontekstu usklađenosti njegovog ponašanja sa zakonima nakon počinjenja kaznenih djela.

Za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, primjenom odredbi o ublažavanju iz čl. 38. i čl. 39. OKZRH, optuženiku je utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine, pri čemu je sud prvog stupnja poglavito imao u vidu da je M. J. svojim postupcima i sam znatno doprinio

I Kž 315/03-5

razvoju situacije ispred disco cluba C. kao i činjenicu da ovaj nije pretrpio baš nikakve štetne posljedice.

Za kazneno djelo iz čl. 155. st. 1. u svezi čl. 146. st. 1. KZRH, sud je optuženiku pravilno utvrdio kaznu zatvora u trajanju pet godina, pri čemu mu je otegotnim cijenio ustrajnost pri počinjenju ovog kaznenog djela koje je, u konkretnom slučaju, sadržavalo veliki stupanj pogibeljnosti, jer je optuženik bacajući ručnu bombu, bezobzirno ugrozio živote i tijela većeg broja, mahom mladih osoba, koje su mirno sjedile na terasi, ne sluteći što će se dogoditi.

Obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne te o svrsi kažnjavanja, jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju šest godina i šest mjeseci, izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali i utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

Upravo odmjerenom kaznom optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

Obzirom na imovinske prilike optuženika, sud prvog stupnja ga je pravilno obvezao na platež paušalne svote, dok ga je oslobodio obveze naknade ostalih troškova kaznenog postupka.

Ispitujući pobijanu presudu u skladu s čl. 379. st. 1. i 2. ZKP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, nije našao da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, dakle ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika.

Slijedom svega naprijed izloženog, primjenom odredbe čl. 387. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. lipnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.