Gž-2672/2018-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-2672/2018-2

Split, Gundulićeva 29a

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr.sc. Ivana Tironija, suca izvjestitelja i Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice - protutuženice R. D. iz O., zastupane po punomoćniku D. K., odvjetniku u O. protiv tuženica - protutužiteljica 1) C. B., OIB: ... iz Z., i 2) J. M. iz R., obje zastupane po punomoćnici N. O., odvjetnici u D. te tuženika 3) P. - P. D., iz D., zastupanog po punomoćniku N. K. I., odvjetniku u D., radi utvrđenja i predaje, odlučujući o žalbi tužiteljice - protutuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: 2 P - 2209/05 od 20. lipnja 2018., 15. studenog 2018.,

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: 2 P - 2209/05 od 20. lipnja 2018., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

"Utvrđuje se da je tužiteljica R. D. ud. L. postala suvlasnik za 16/30 dijela prava vlasništva vrhu nekretnina označenih kao čest. zgr. 217, čest. zem. 1002/1, 1002/2, 1002/3, 1002/6, 1002/7, 1003/1, 1003/2 i 1003/3 upisane u I. z-k tijelo, kao i čest. zem. 1970/1, 1970/2 i 2029 upisane u IV. z-k tijelo, sve zk. ul. 28 k.o. O., kao i čest. zem. 1002/4 i 1002/5 II. z-k tijelo sve upisano u zk. ul. 28 k.o. O., pa se tuženici dužni i temeljem ove presude trpjeti uknjižbu tužiteljičina prava vlasništva na navedenim nekretninama na njeno ime i korist uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika."

Nadalje, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke presude naložio tužiteljici - protutuženici da s ovog osnova isplati tuženicama - protutužiteljicama iznos od 14.637,00 kuna, a tuženiku 3) P. - P. D. iznos od 11.870,00 kuna.

Konačno, prvostupanjski je sud donio i rješenje kojim je utvrdio kako je protutužba u ovom predmetu povučena.

Protiv prvostupanjske presude tužiteljica - protutuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavka 1. točke 1. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH), dalje ZPP. Tužiteljica - protutuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev u onom dijelu u kojem da ga je priznao tuženik 3) P.- P. D. U preostalom dijelu predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženice - protutužiteljice 1) C. B. i 2) J. M. podnijele su odgovor na žalbu u kojem predlažu istu odbiti kao neosnovanu.

Tuženik 3) P. - P. D. također je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome navodi kako je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu presudu, pa predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

Žalba tužiteljice - protutuženice je osnovana.

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice - protutuženice da se utvrdi vlasnicom/suvlasnicom predmetnih nekretnina točno navedenih u izreci pobijane presude. Tužiteljica - protutuženica se pri tome poziva na ugovor o razvrgnuću zajednice od 16. srpnja 1967. ,a koji da je zaključen između prednika parničnih stranaka, te da je ona stupila u posjed predmetnih nekretnina 1968., odnosno da se računajući posjed i njezinih pravnih prednika, nalazi u neprekinutom poštenom i zakonitom posjedu predmetnih nekretnina više od 50 godina.

Prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka i izvedenih dokaza došao do zaključka kako posjed tužiteljice - protutuženice na predmetnim nekretninama nije bio pošten, a ovo da proizlazi iz brojnih postupaka koji su vođeni između parničnih stranaka. Tako prvostupanjski sud smatra kako baš iz prijedlogu za diobu od 1. rujna 1982. proizlazi kako sama tužiteljica - protutuženica zna da između stranaka nije izvršena dioba. Stoga da prvostupanjski sud i nije provodio daljnje dokaze jer je smatrao stvar raspravljenom. U kontekstu pravne valjanosti navedenog ugovora o razvrgnuću zajednice od 16. srpnja 1967. prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude također naveo kako iz odluke Gž. 1659/06 (očigledno se misli na rješenje Županijskog suda u Dubrovniku Gž-1659/06 od 16. travnja 2009.), proizlazi kako navedeni ugovor nije valjan.

Razmatrajući žalbene razloge tužiteljice - protutuženice i obrazloženje pobijane presude, posebno u odnosu na poštenje/nepoštenje posjeda i pravnu valjanost ugovora od 16. srpnja 1967., za reći je slijedeće. Načelno, da bi se dosjelošću (koji je institut prvostupanjski sud očigledno razmatrao u predmetnom postupku) steklo pravo vlasništva neke stvari, nužno je da samostalni posjed te stvari neprekidno traje zakonom određeno vrijeme. Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

Kod dosjelosti prema Zakonu o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90 te "Narodne novine", broj 53/91), dalje ZOVO, kao i prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 52/14), dalje ZVDSP, čiju odredbu članka 159. prvostupanjski sud navodi u kontekstu stjecanja prava vlasništva dosjelošću, vlasništvo se stječe na temelju samostalnog, poštenog posjeda izvršavanog neprekidno kroz zakonom propisano vrijeme.

U vrijeme dosjedanja uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjih posjednika posjedovali stvar kao savjesni odnosno pošteni posjednici. Dakle, u svakom slučaju, bez obzira radilo se o redovnoj ili izvanrednoj dosjelosti, da bi neka osoba mogla steći pravo vlasništva/suvlasništva neke stvari, pa tako i nekretnine dosjelošću, ta osoba mora biti pošteni posjednik. Odredbom članka 18. stavka 3. ZVDSP-a, propisano je kako je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

Uvijek se predmnijeva da je posjed pošten, no ta je predmnijeva oboriva (članak 18. stavak 5. ZVDSP-a). Ranije su savjesnost posjeda i pretpostavka da je posjed savjestan bili regulirani odredbom članka 72. ZOVO-a. U bitnome, poštenje (prema ZOVO-u, savjesnost) odnosno nepoštenje posjednika prosuđuje se u pravilu prema tome što je on znao ili mogao znati u svezi prava na posjed. To znači da je posjednik unatoč svojem nezakonitom posjedovanju pošten, ako ne zna da mu ne pripada pravo na posjed, a to je njegovo znanje ispričivo. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije pružio valjane i nedvojbene argumente iz kojih bi se dalo zaključiti da tužiteljica - protutuženica nije bila poštena (savjesna) posjednica predmetnih nekretnina.

Svakako se to ne može zaključiti iz sadržaja prijedloga za diobu zajednica nekretnina koji je zaprimljen od Općinskog suda u Dubrovniku 1. rujna 1982. u kojem se tužiteljica - protutuženica niti ne navodi kao predlagateljica odnosno predloženica. Osim toga nije za prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda kako je u parnici P-1750/08 pravomoćno utvrđeno da posjed tužiteljice nije pošten. Naime, u ovoj je parnici dana 6. travnja 2010. Općinski sud u Dubrovniku pod poslovnim brojem 9.P-1750/08 donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice M.

M. za utvrđenjem prava vlasništva na čest. zem. 956/1 i 956/2, obje k.o. O., u kojoj parnici, R. D. tužiteljica - protutuženica u ovom predmetnom postupku, uopće nije bila stranka.

S tim u svezi je za napomenuti kako stajališta suda o prejudicijalnom pitanju iznesena u obrazloženju presude ne postaju pravomoćni i kao takvi nisu obvezujući za sud pred kojim se vodi postupak u kojem tek treba donijeti odluku. S tim u svezi za primijetiti je kako Županijski sud u Dubrovniku rješenjem Gž-1659/06 od 16. travnja 2009., a na koje se poziva prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, tek ukida presudu Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 600/02 od 3. siječnja 2006. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužbeni zahtjev u navedenoj parnici nije valjanost ili nevaljanost (pobojnost, ništetnost) spornog ugovora o razvrgnuću zajednice od 16. srpnja 1967., a obrazloženje drugostupanjskog suda iz rješenja Gž-1659/06 u svezi valjanosti/nevaljanosti ugovora od 16. srpnja 1967. ne vezuje prvostupanjski sud, posebno ne na način da zbog navoda iz obrazloženja sudske odluke donesene u nekom drugom postupku, sud praktički potpuno propusti ocijeniti izvedene dokaze kao što je to učinio prvostupanjski sud u predmetnom parničnom postupku. S tim u svezi za reći je kako pravomoćna presuda svojim sadržajem vezuje svakoga na koga se odnosi. O predmetu o kojemu je pravomoćno odlučeno ne može se ponovno raspravljati ni u parnici u kojoj je odluka donesena, ni u nekoj drugoj parnici. No, pravomoćna postaje odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva, napisana u dispozitivu presude, dok razlozi kojima se odluka opravdava- napisani u obrazloženju, ne postaju pravomoćni i kao takvi ne vezuju sud u nekom drugom postupku. Dakle, u bitnome, zaključci prvostupanjskog suda u ovom postupku, o nepoštenju posjeda tužiteljice na spornim nekretninama te nevaljanosti ugovora od 16. srpnja 1967., a do kojih je zaključaka prvostupanjski sud došao na temelju obrazloženja odluka donesenih u sasvim drugim postupcima u kojima tužbeni zahtjev nije ni bio utvrđenje valjanosti/nevaljanosti navedenog ugovora odnosno posjed i vlasništvo tužiteljice - protutuženice, nisu prihvatljivi.

U svezi žalbenih navoda tužiteljice - protutuženice, kako je tuženik 3) P.- P. D. dijelom priznao tužbeni zahtjev za reći je kako je on nakon toga, tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, naveo kako sporni ugovor nije valjan, da je tužba neosnovana te je sukladno tome predložio odbiti tužbeni zahtjev. Stoga kako je time tuženik 3) P. -P. D. zapravo povukao svoje djelomično priznanje (članak 331. stavak 4. ZPP-a), to nije bilo mjesta donošenju djelomične presude na temelju priznanja u odnosu na ovog tuženika.

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju prvostupanjski je sud donoseći presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev počinio bitnu povredu parničnog postupka predviđenu odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, posebno stoga što presuda dijelom uopće nema razloga, a dijelom su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni. Stoga je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te odlučiti kao izreci, a ovo u suglasju sa odredbom članka 369. stavka 1. ZPP-a.

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti uočene bitne povrede parničnog postupka te će vodeći računa o pravnim stavovima iz ovog drugostupanjskog rješenja još jednom ocijeniti već izvedene dokaze, a po potrebi će izvesti i nove dokaze, te će svoja činjenična utvrđenja opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti imaju li takva uvjerenja pravnu i činjeničnu osnovu. Prvostupanjski sud će naročitu pažnju obratiti utvrđenju činjenica i adekvatnom obrazloženju tih činjenica, a koje se tiču poštenja/nepoštenja posjeda sporne nekretnine od strane tužiteljice - protutuženice te da li su i ako jesu kada, tužiteljica - protutuženica, odnosno njezini pravni prednici stupili u posjed predmetnih nekretnina. Također prvostupanjski će sud u ponovljenom postupku razmotriti je li tužbeni zahtjev kojim tužiteljica - protutuženica zahtjeva utvrđenje prava suvlasništva na 16/30 dijela predmetnih nekretnina osnovan s obzirom na tvrdnju tužiteljice - protutuženice kako su pravni prednici stranaka "podijelili" svoju suvlasničku zajednicu spornim ugovorom od 16. srpnja 1967. te da je upravo taj ugovor, kako navodi i u žalbi "osnov posjedovanja." U tom kontekstu svakako se ukazuje potrebnim utvrditi što točno od spornih nekretnina tužiteljica - protutuženica drži u posjedu.

Za spomenuti je kako je tužiteljica - protutuženica u žalbi navela da se u pogledu njenog posjeda predmetnih nekretnina od strane tužiteljice - protutuženice trebaju primijeniti odredbe OGZ-a. S tim u svezi je za reći kako je prema pravnom pravilu paragrafa 1468. Općeg građanskog zakonika, dalje OGZ, koja se primjenjuju temeljem odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list", broj 84/46) i Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91), a koje je pravilo dopunjeno načelnim mišljenjem Opće sjednice Saveznog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960., rok dosjelosti za nekretnine bio 20 godina, dok je prema odredbi članka 28. stavka 2. ZOVO-a za redovnu dosjelost, koja se primjenjuje na kvalificiranog posjednika rok dosjedanja 10 godina, a za izvanrednu dosjelost 20 godina. Također je za reći kako se odredbe ZOVO-a primjenjuju na rokove dosjelosti koji se počeli teći prije njegovog stupanja na snagu ako do tog trenutka nisu istekli. Kad je ZOVO propisao kraći rok, a nakon stupanja na snagu Zakona preostalo je vrijeme kraće od zakonom propisanog , rok istječe nakon proteka vremena određenog prethodnim zakonom. Ako je od toga roka određenog prethodnim zakonom preostalo vrijeme duže od onog predviđenoga u novom zakonu, rok istječe istekom vremena propisanog u novom zakonu.

Pored navedenog za reći je i slijedeće. Sud nije vezan za pravnu osnovu koju navode stranke, a ovo sukladno odredbi članka 186. stavka 3. ZPP-a. Međutim, sud je vezan za činjenice na koje se pozivaju stranke te u pravilu izvodi dokaze na okolnost utvrđenja tih činjenica. U tom kontekstu je za navesti kako je prema navodima tužiteljice - protutuženice ista stupila u posjed predmetnih nekretnina prije stupanja na snagu ZOVO-a, koji je prema odredbi članka 90. stupio na snagu 1. rujna 1980. Sukladno tome na sporni pravni odnos između parničnih stranaka odnosno njihovih pravnih prednika (razvrgnuće suvlasničke zajednice), naravno ako se dokaže da je uopće nastao, primjenjivala bi se pravna pravila OGZ-a. U tom smislu sporni ugovor o razvrgnuću iz 1967., ako je uopće zaključen, bio bi valjan ako je izvršen. Takav ugovor s predajom nastaje zaključenjem ugovora uz istovremenu predaju predmetnih nekretnina sudionicima tog pravnog posla (suvlasnicima). Takav izvršeni ugovor (ponovimo, ako je uopće zaključen) predstavljao bi i osnov (titulus) i način (modus) za stjecanje prava vlasništva. Pravna pravila OGZ-a koja bi se primjenjivala na sporni ugovorni odnos, naravno ako se pokaže da je isti zasnovan, sudska praksa je tumačila tako da se pravo vlasništva moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige već i izvršenjem pravnog posla. Na kraju, a u kontekstu pitanja moraju li svi uknjiženi suvlasnici predmetnih nekretnina biti obuhvaćeni tužbom, za reći je slijedeće.

Suparničarstvo je u pravilu fakultativna procesno pravna kategorija. No, postoji poseban tip suparničarstva tzv. nužno, kod kojeg tužitelj mora tužbom obuhvatiti sve subjekte koji su sudionici određenog materijalno pravnog odnosa. Za istaknuti je kako se nužno suparničarstvo u ZPP-u izričito ne spominje, ali je poznato u pravnoj doktrini i sudskoj praksi. Glavna razlika između jedinstvenog i nužnog suparničarstva jest ta što kod nužnog svi sudionici određenog materijalnopravnog odnosa moraju biti obuhvaćeni tužbom. U suprotnom bi postojala procesnopravna smetnja za postupanje po tužbi i vođenje parnice. Konkretno, ako tužitelj ne bi obuhvatio tužbom sve one koji tek zajedno čine jednu pasivnu stranku, tužbu bi u konačnici trebalo odbaciti. Inače, nužni suparničari u procesnom smislu imaju položaj jedinstvenih suparničara te se smatraju kao jedna parnična stranka.

Dakle, u onim parnicama kada tužitelji tužbenim zahtjevom traže utvrđenje prava vlasništva na točno određenom dijelu (realnom dijelu) predmetne nekretnine, tada su svi suvlasnici predmetne nekretnine nužni suparničari i kao takvi moraju biti obuhvaćeni tužbom.

Konačno, prvostupanjski će sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava i vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221. a ZPP-a, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i kao i o troškovima postupka.

U Splitu 15. studenog 2018.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.