Revt-3/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 3/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Č. iz Z., OIB: ..., zastupanog punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V. & p. j.t.d. u Z., i odvjetnika u Odvjetničkom društvu B. & P. d.o.o. u Z., protiv tuženika J & T b. d.d. (ranije V. d.d. b. V.), V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu U. & p. d.o.o. u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5842/2013-2 od 6. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-108/12-12 od 9. travnja 2013., u sjednici održanoj 21. siječnja 2020.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Tuženiku se ne priznaje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5842/2013-2 od 6. srpnja 2017. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-108/12-12 od 9. travnja 2013. kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos 2.245.100,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 4. veljače 2012. do isplate te iznos 424.111,33 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 21. veljače 2012. do isplate, te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 69.250,00 kn na ime troškova postupka.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske u povodu revizije tužitelj je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost iste može ispitati. Okolnost što drugostupanjski sud odbijajući žalbu tužitelja i potvrđujući drugostupanjsku presudu prihvaćajući razloge iz obrazloženja iste dao i daljnje razloge zašto je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, ne dovodi u pitanje pravilnost i razumljivost prvostupanjske presude, niti je zbog toga tu presudu trebalo ukidati, a kako to revident pogrešno smatra. Stoga, kako prvostupanjska i drugostupanjska presuda, obrazloženje kojih čini jednu pravnu cjelinu je jasno i razumljivo, to nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Revizijski navodi tužitelja koji pokušavajući osporiti pravilnost pobijane presude vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi neodlučni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu otpremnine te naknade štete u prethodno navedenim iznosima, a sve vezano za činjenicu da između stranaka nije sklopljen novi menadžerski ugovor za predsjednika uprave tuženika, nakon što je tužitelju ta funkcija prestala 18. listopada 2011. po isteku menadžerskog ugovora za predsjednika uprave sklopljenog 20. rujna 2006.

Na temelju rezultata provedenog postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj obnašao dužnost predsjednika uprave prednika tuženika: V. d.d. b. V. u razdoblju od 1. listopada 2006. do 18. listopada 2011. (do isteka mandata), a na temelju menadžerskog ugovora predsjednika uprave (dalje: menadžerski ugovor) sklopljenog 20. rujna 2006.,

- da je za trajanje mandata tužitelja na dužnosti predsjednika uprave V. d.d. b. V. 17. prosinca 2009. sklopljen Specijalni dodatak broj 3 menadžerskom ugovoru predsjednika uprave (dalje: Specijalni dodatak broj 3), a kojim su stranke ugovorile dopunu menadžerskom ugovoru u pravcu određivanja prava tužitelja u slučaju jednostranog raskida menadžerskog ugovora od strane V. d.d. b. V., odnosno raskida tog ugovora od strane predsjednika uprave zbog skrivljenih razloga od strane banke odnosno u slučaju da po isteku mandata nadzorni odbor ne imenuje predsjednika uprave na istu funkciju u slijedećem mandatu bez opravdanog razloga, a koje bi takvo imenovanje za banku bilo neodgovarajuće (čl. 2.a.-d.),

- da je na sjednici nadzornog odbora V. d.d. b. V. održanoj 24. kolovoza 2011. odlučeno da se tužitelju predloži novo imenovanje na funkciju predsjednika uprave za razdoblje tri godine, a koje imenovanje je podložno pregovorima sa tužiteljem o uvjetima novog menadžerskog ugovora, nakon čega

- da je V. d.d. b. V. o tome izvijestila Hrvatsku narodnu banku u cilju ishođenja prethodne suglasnosti za obavljanje ove funkcije tužitelja u novom mandatu, te

- da su stranke otpočele pregovore oko uvjeta novog menadžerskog ugovora za tužitelja, no kako se tijekom trajanja tih pregovora stranke nisu uspjele usuglasiti glede obima prava tužitelja koja bi ga pripadala na funkciji predsjednika uprave u novom mandatu, novi menadžerski ugovor nije sklopljen, nakon čega

- da je između stranaka sklopljen sporazum o prestanku ugovora o radu 13. listopada 2011., a prema kojem je tužitelju – bivšem predsjedniku uprave sa danom 18. listopada 2011. prestao ugovor o radu sklopljen sa V. b. d.d. V. 1. listopada 2006.

Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od sadržaja odredbi Specijalnog dodatka broj 3 nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja, kako onaj za isplatu otpremnine tako i onaj za naknadu mu štete, ocijenivši ga neosnovanim.

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, tužitelj u reviziji i dalje ustraje u svom zahtjevu, smatrajući da ga na temelju odredbe čl. 2. toč. c. i d. Specijalnog dodatka broj 3 pripada tim odredbama ugovorena otpremnina i naknada štete, a zbog njegovog neimenovanja na funkciju predsjednika uprave u novom mandatu.

Člankom 2. toč. c. Specijalnog dodatka broj 3 ugovoreno je da ukoliko po isteku mandata nadzorni odbor ne imenuje predsjednika uprave na istu funkciju na slijedećem mandatu (nakon listopada 2011.) bez ikakvog opravdanog razloga koji bi takvo imenovanje činio neodgovarajućim za banku, I. Č. ima pravo na ime otpremnine primiti svotu koja odgovara iznosu od šest njegovih mjesečnih plaća.

Točkom d. tog članka Specijalnog dodatka broj 3 ugovoreno je u slučaju da banka jednokratno raskine ugovor bez opravdanog razloga koji bi takvo imenovanje činio neodgovarajućim za banku, I. Č. ima pravo prodati 14.300 dionica V. d.d. b. V. po tržišnoj cijeni. Ako postignuta prodajna cijena dionica bude niža od cijene stjecanja dionica, koja iznosi 140,00 kn po dionici uvećanoj za 10% godišnje kamate izračunate za period od datuma stjecanja do datuma prodaje dionica, razlika između postignute prodajne cijene i cijene stjecanja dionica će biti plaćena od strane banke kao naknada štete. Iznos naknade štete prema ovom stavku ugovora se u neto iznosu. Ova klauzula neće se primijeniti ukoliko, nakon isteka postojećeg menadžerskog ugovora od 20. rujna 2006. nadzorni odbor imenuje I. Č. predsjednikom uprave, u kojem će slučaju obje strane pregovarati nove uvjete menadžerskog ugovora za novi mandat.

Iz sadržaja tih ugovornih odredbi proizlazi da je tužiteljevo pravo na otpremninu ugovoreno u slučaju njegovog neimenovanja za predsjednika uprave po isteku mandata od strane nadzornog odbora, a bez za to postojanja opravdanog i za banku neodgovarajućeg razloga; odnosno tužiteljevo pravo na naknadu štete ugovoreno uz ostalo u slučaju njegovog neimenovanja za predsjednika uprave po isteku mandata od strane nadzornog odbora, a bez postojanja opravdanog i za banku neodgovarajućeg razloga.

No isto tako iz sadržaja st. 2. toč. d. čl. 2. Specijalnog dodatka broj 3 proizlazi da se klauzula iz st. 1. toč. d. neće primijeniti ako nakon isteka postojećeg menadžerskog ugovora od 20. rujna 2006. nadzorni odbor imenuje tužitelja predsjednikom uprave, u kojem slučaju će obje strane pregovarati nove uvjete menadžerskog ugovora za novi mandat.

Kod nesporne činjenice da je nadzorni odbor V. d.d. b. V. na sjednici održanoj 24. kolovoza 2011. donio odluku kojom je predložio tužitelju njegove imenovanje za predsjednika uprave u novom mandatu od tri godine, i o tome izvijestio Hrvatsku narodnu banku, onda se nameće zaključak kako su se u ovom slučaju ostvarile pretpostavke predviđene st. 2. toč. d. čl. 2. Specijalnog dodatka broj 3 u smislu da su ugovorne stranke trebale pregovarati nove uvjete menadžerskog ugovora za novi mandat, a u kojem pravcu su oni slijedeća dva mjeseca i pregovarali. Kako su međutim istaknuti zahtjevi tužitelja o pravima predsjednika uprave za banku bili neprihvatljivi, jer su ocijenjeni pretegotnim, to se u konačnici stranke nisu uspjele suglasiti o budućim pravima predsjednika uprave, zbog čega menadžerski ugovor nije sklopljen, što je imalo za posljedicu da tužitelj nije ishodio novi mandat predsjednika uprave.

Kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi polazeći od odredbe čl. 319. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/08 i 41/08) u tumačenju odredbi Specijalnog dodatka broj 3, neprihvaćanje tužiteljevih ponuda za sklapanjem menadžerskog ugovora po zatraženim uvjetima od strane tužitelja bili opravdani razlog zbog kojeg je imenovanje tužitelja za predsjednika uprave u novom trogodišnjem mandatu za V. d.d. b. V. bilo neodgovarajuće. To pak znači da u takvim okolnostima i nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 2. toč. c. i d. Specijalnog dodatka broj 3, a na temelju kojih bi tužitelja pripadalo potraživati otpremninu te naknadu štete, a zbog neimenovanja na dužnost predsjednika uprave u novom mandatu.

Svako drugo tumačenje spornih odredbi čl. 2.c. i d. Specijalnog dodatka broj 3 kao dijela menadžerskog ugovora sklopljenog između stranaka bilo bi suprotno smislu zbog kojeg su te odredbe u njega unesene, a čija svrha je bila zaštita prava obih ugovornih strana od njihove zlouporabe.

Slijedom navedenog, a kako je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

Zagreb, 21. siječnja 2020.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.