Gž-531/2003-2 · Županijski sud u Varaždinu

Broj: Gž.531/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Božidara Slavnić, kao predsjednika vijeća, te Valentina Habuš i Jadranke Majcen- Horvat, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. H. iz V. G., ..., zastupane po

iz V. G., ..., i

punomoćniku mr I. K., odvjetniku iz V., protiv prvotuŽenika B. H.

drugotuženice B. H. iz V. G., ..., sada nepoznata boravišta, zastupana po staratelju za poseban slučaj K. H., odvjetniku iz V., radi utvrđenja ništavosti ugovora o darovanju, a povodom žalbe drugotužene B. H. , izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 10. svibnja 2002. g. broj P.712/99-22, u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba drugotužene B. H. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P.712/99-52 od 10. svibnja 2002. godine.

navedena presuda ostaje neizmijenjena.

U odnosu na prvotuženika B. H. 1

Obrazloženje

Točkom I. izreke utvrđeno je da je ugovor o darovanju sklopljen između kao darovatelja i drugotužene B. H. sada nepoznata boravišta, prvotuženika B. H.

kao daroprimateljice ništav u dijelu kojim je drugotuženici B. H. darovana nekretnina, odnosno čest. br. 383/4 livada Delnice u Mjesnoj rudini, na kojoj je izgrađena kuća, gospodarske zgrade, garaža i svinjska štala u ½ dijela, upisane u z.k.ul.br. 1096 k.o. Vratno.

Točkom II. izreke drugotužena je obvezana da tužiteljici J. H. izda tabularnu ispravu podobnu za upis njezina prava vlasništva na naprijed navedenim nekretninama i to u ½ dijela jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti pobijana presuda.

Točkom III. izreke obvezani su tuženici da solidarno isplate tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.026,00 kn, a drugotužena je obvezana da povrh toga isplati tužiteljici i daljnji parnični trošak u iznosu od 16.248,50 kn.

Navedenu presudu pobija pravodobno izjavljenom žalbom drugotužena B. H. 2 zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih prijedloga uz obvezu tužiteljice da joj naknadi parnični trošak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba drugotužene B. H. je neosnovana.

Suprotno stajalištu žalbe ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvoga stupnja u zakonito i pravilno provedenom postupku sukladno čl. 7 i 8 Zakona o parničnom ugovorom o darovanju od 24.

postupku (dalje: ZPP) utvrdio da je drugotuženi B. H. 1

prosinca 1992. g. darovao drugotuženoj B. H. predmetne nekretnine u ½ dijela, da je taj ugovor proveden u zemljišnim knjigama.

Međutim, isto tako je utvrđeno da su predmetne nekretnine koje su bile predmet darovanja naprijed citiranog ugovora u vrijeme darovanja bile zajednička imovina tužiteljice i prvotuženika, obzirom da je ta nekretnina stečena u braku zajedničkim radom i sredstvima, te ulaganjem tužiteljice i tuženika, koji su na predmetnoj čestici sagradili opisane objekte. Nadalje, utvrđeno je da su tužiteljica i prvotuženik B. H. sklopili brak 1963.g. koji je razveden. Obzirom da se radilo o zajedničkoj imovini tužiteljice i prvotuženika, sud prvog stupnja je zauzeo stajalište da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

Stoga je sud prvoga stupnja zauzeo stajalište da je predmetni ugovor ništav. Osim toga, u postupku je utvrđeno da su tužiteljica i prvotuženik tijekom braka stekli predmetne nekretnine zajedničkim radom i zajedničkim sredstvima, te da su njihovi udjeli u stjecanju zajedničke imovine jednaki, odnosno da su suvlasnici predmetnih nekretnine na jednake dijelove (ovo se odnosi samo na suvlasnički dio u ½ dijela, tj. da su u tom suvlasničkom dijelu tužiteljica i prvotuženik suvlasnici na jednake dijelove).

Navedeno stajalište kao pravilno usvaja i ovaj sud jer je utemeljeno na pravilno i potpuno utvrđenom činjeičnom stanju i pravilnoj ocjeni provedenih dokaza.

Valja reći da je sud prvoga stupnja za navedena činjenična utvrđenja i stajalište dao valjane, logične razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a što sve drugotužena sovjim žalbenim navodima nije dovela u sumnju.

S tim u svezi valja reći da je povrh naprijed navedenih utvrđenih činjenica utvrđeno da prvotuženik prilikom sklapanja rečenog ugovora nije imao pristanak tužiteljice, odnosno da tužiteljica za sklapanje tog ugovora nije ni znala. Kraj takvog stanja stvari pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u smilu čl. 277 st. 2 Zakona o o braku i porodičnim odnosima, sovjim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živim, pa je upravo zbog navedenih razloga rečeni ugovor ništav.

Obzirom da je taj ugovor ništav, drugotužena temeljem tog ugovora nije mogla i nikakva prava, obzirom da ništavost djeluje prema svima.

steč

Stoga je sud prvoga stupnja i obvezao drugotuženu da tužiteljici izda tabularnu ispravu kako je naprijed navedeno, obzirom na utvrđenje da su tužiteljica i prvotuženik tokom braka prednje nekretnine stekli zajedničkim radom, zajedničkim ulaganjem sredstva, a da su njihovi udjeli u stjecanju te imovine jednaki.

S tim u svezi valja reći da je i materijalno pravo pravilno primjenjeno kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu.

Žalba tvrdi da je prvotuženik na zakonit način stekao svoj suvlasnički dio u ½ dijela na predmetnim nekretnina i da sa svojim suvlasničkim dijelom može samostalno raspolagati bez pristanka tužiteljice, te da stoga ne može biti: “sporan način stjecanja suvlasničkog dijela prvotuženika, bez obzira što predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu”.

Na prednje žalbene navode valja kratko reći da nitko nije sporio to da je prvotuženik na valjan način stekao svulasništvo na predmetnim nekretninama u ½ dijela. Međutim, kako su tužiteljica i prvotuženik na tom dijelu nekretnina zajedničkim radom, zajedničkim sredstvima sagradili kuću i ostale objekte, to je očigledno da se radi o bračnoj stečevini, odnosno o zajedničkoj imovini tužiteljice i prvotuženika. Upravo zbog toga jer se radilo o zajedničkoj imovini sukladno čl. 277 Zakona o braku i porodičnim odnosima prvotuženik nije mogao samostalno raspolagati tom imovinom, a ovo obzirom na utvrđenje da su jednaki udjeli u stjecanju te imovine glede tužiteljice i prvotuženika.

Uostalom, utvrđeno je da je tužiteljica suvlasnik ½ od navedenog suvlasničkog dijela u prednjoj imovini.

Valjalo je stoga odbiti žalbu drugotužene kao neosnovanu i temeljem čl. 368 ZPP-a potvrditi pobijanu presudu.

U Varaždinu, 29. travnja 2003. godine.

A:

PREDSJEDNIK VIJEĆ

Božidar Slavnić, v. r.