Rev-1294/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1294/1996-2

P R E S U D A

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E !

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. V. iz N. I., kojeg zastupa M. G., odvjetnik iz V., protiv tuženice C. o. d.d. Z. - Filijala B., koju zastupa V. T., odvjetnik iz Č., uz sudjelovanje umješača na strani tuženice J. K. iz B., kojeg zastupa J. P., odvjetnik iz B., radi naknade štete, rješavajući revizije tuženika i umješača protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu (sada Županijskog suda u Gradu Zagrebu) br. Gž-47/93 od 30. ožujka 1993., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Vrbovcu br. P- 229/92 od 20. listopada 1992., u sjednici održanoj dana 3. srpnja 1996.,

presudio je i riješio je:

1. Revizija umješača odbacuje se kao nedopuštena.

2. Revizija tuženice djelomično se prihvaća i ukida dio presude Okružnog suda u Zagrebu (sada Županijskog suda u Gradu Zagrebu) br. Gž-47/93 od 30. ožujka 1993. i Općinskog suda u Vrbovcu br. P-229/92 od 20. listopada 1992. i to u dijelu kojim je prihvaćen dio zahtjeva tužitelja sa osnova izgubljene naknade za korištenje vlastitog automobila (toč. III. izreke presude suda prvog stupnja) i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ostalom dijelu revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen dio zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete a sa osnova pretrpljenih fizičkih bolova, duševnih bolova radi smanjene životne aktivnosti i naruženosti, te naknadu imovinske štete sa osnova izgubljene zarade, naknade za korištenje vlastitog automobila i troškova liječenja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i umješač na strani tuženice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu da se presude ukinu.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija umješača nije dopuštena, a revizija tuženice djelomično je osnovana.

Umješač na strani tuženice žalbom nije pobijao presudu suda prvog stupnja, pa nema pravo na reviziju protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja kojom je žalbeni sud odlučivao o žalbi tuženice, radi čega je žalbu umješača trebalo odbaciti temeljem odredbe čl. 392. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP).

Tuženica prigovara da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, zato što su od ukupno utvrđene štete tužitelju isplaćenu akontaciju a koju je tuženica isplatila 18. X. 1991. odbili u nominalnom iznosu i smatra da je trebalo izvršiti revalorizaciju isplaćene akontacije i to prema tečaju DEM u vrijeme isplate.

Kod konačnog utvrđivanja iznosa nematerijalne štete, a koji se utvrđuje u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja, od ukupno utvrđene štete isplaćena akontacija odbija se u nominalnom iznosu i kad su niži sudovi tako utvrdili visinu ove štete onda su materijalno pravo pravilno primijenili.

Sa osnova izgubljene zarade tužitelj je zatražio razliku između naknade koju je primao za vrijeme bolovanja temeljem zdravstvenog osiguranja i plaće koju bi primao da je radio. Pored toga tužitelj je zatražio i naknadu koju bi primao sa osnova korištenja svog automobila za rad koji je obavljao i niži sudovi su prihvatili zahtjev tužitelja i sa ovog osnova u cijelosti.

Naknada koju bi tužitelj kao instruktor u autoškoli primao, jer je obuku vršio na svom automobilu, ne može biti izgubljena zarada tužitelja, jer se od te naknade pokrivaju svi potrebni troškovi (benzin, tehničko održavanje automobila i ....), pa je u postupku trebalo utvrditi visinu tih troškova i te troškove odbiti od naknade koju bi primao tužitelj. Samo iznos naknade koji bi ostao po odbitku troškova izgubljena je zarada tužitelja.

Dosuđenoj izgubljenoj zaradi sa osnova izgubljenog dijela plaće i troškova liječenja revidentica ne prigovara.

Iz iznesenih razloga a temeljem odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 2. ZPP reviziju tuženice trebalo je djelomično prihvatiti, a u ostalom dijelu odbiti kao neosnovanu, a kao u izreci ove odluke.

U nastavku postupka sud prvog stupnja treba utvrditi naprijed navedenu činjenicu i ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja sa osnova izgubljene zarade koju bi imao da je radio i u radu koristio vlastiti automobil.

U Zagrebu, 3. srpnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.