I Kž-637/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-637/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Katice Jelić, Ane Garaćić, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D.B., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženog i državnog odvjetnika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 28. travnja 1995. broj K-9/95-19, sjednici održanoj 15. studenog 1995., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske B.P.

p r e s u d i o j e:

Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i opt. D.B. za kazneno djelo za koje je tom presudom oglašen krivim, na temelju čl. 34. st. 1. KZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru od 8. rujna 1994. pa nadalje.

Odbija se kao neosnovana žalba opt. D.B. i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. D.B. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, činjenično opisanog u izreci te presude, pa je po tom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. rujna 1994. pa nadalje.

Temeljem čl. 60. OKZRH optuženiku je izređena sigurnosna mjera obaveznog liječenja alkoholičara, a po čl. 64. st. 1. OKZRH oduzet mu je mač kao predmet koji je bio upotrebljen za izvršenje kaznenog djela. Istom presudom optuženik je oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka. Protiv te presude podnio je žalbu optuženik izjavljenu po braniteljici N.L., odvjetnici iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s istaknutim prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik podnio je žalbu zbog odluke o kazni predloživši da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Nakon razmatranja spisa državno odvjetništvo Republike Hrvatske u smislu čl. 360. st. 2. ZKP predložilo je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, dok da se žalba državnog odvjetnika uvaži, budući da je počinjeno djelo takove težine da zaslužuje strožu kaznu od izrečene.

Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalbu državnog odvjetnika valjalo uvažiti.

Pobijajući presudu prvog stupnja zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik u žalbi navodi, da se je događaj dogodio pod uvjetima prekoračenja granica nužne obrane, što on tvrdi od samog početka, dok da sud u obrazloženju svoje presude propušta iznijeti razloge uslijed kojih ne prihvaća takvu obranu, ne osvrčući se ni jednom rječju na taj institut. Osim toga, u žalbi se ističe da nedostaje svestrana analiza izvedenih dokaza i ocjena u kojoj relaciji oni stoje s navodima obrane. Također, da su nepotpuni razlozi o subjektivnoj komponenti kaznenog djela, umišljaju optuženika. Uslijed istaknutih propusta, žalitelj nalazi da je presuda nejasna i nedorečena, a sa čime da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

Takva povreda odredaba kaznenog postupka, po ocjeni Vrhovnog suda, nije počinjena. Razlozi presude su jasni i sadržajni u pogledu svih odlučnih činjenica, pa tako i onih na koje se žalba obara.

Suprotno tvrdnji žalbe, u dovoljnoj mjeri su u obrazloženju pobijane presude, obrana i izvedeni dokazi reproducirani, a data je opsežna kritička analiza i ocjena njihove vjerodostojnosti i značaja za utvrđenje relevantnih činjenica.

Naime, sud je nakon temeljite analize navoda obrane optuženika, te savjesne ocjene svih dokaza, svakog posebno i u međusobnoj povezanosti, u svojim razlozima određeno izložio zbog čega nalazi da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, na način i uz okolnosti opisane u izreci pobijane presude, a na str. 15, drugi odlomak pod slovom b), sud je iznio i svoj stav zbog čega nije prihvatio optuženikovu obranu, da je djelo počinio u prekoračenju granica nužne obrane.

U stvari, žalba iz osnova bitne povrede odredaba čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP svodi se na osporavanje pravilnosti i potpunosti činjeničnog stanja, utvrđenog po sudu prvog stupnja.

Međutim, nije u pravu optuženik kad prigovara pravilnosti činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, a onda u svezi s tim i pravilnosti primjene kaznenog zakona na tako utvrđeno činjenično stanje. Naime, optuženik neosnovano ističe kako se je konkretne zgode nalazio u prekoračenju granica nužne obrane, jer da je mač uzeo za slučaj ponovnog napada, na koji oštećena sama nalijeće.

I prema zaključku ovog suda, svi provedeni dokazi, naročito nalaz medicinskog vještaka s obzirom na zadobivene ozljede, ukazuju na to, da je optuženik bio u napadu, a dokaza za istovremeni protupravni napad oštećenice nema i u pravu je sud prvog stupnja da je povreda glave koju je eventualno oštećenica nanijela optuženiku, bila u kritičnom momentu već svršena stvar, jer je nakon toga optuženik vratio se s mačem s kojim je oštećenici uz rezne rane nanio više ubodnih rana, od kojih jednu s ulazom ispod rebranog luka lijeve strane trbušne stijenke, dubine kanala oko 30 cm, s ubodnim ozljedama vitalnih unutrašnjih organa, a što je dovelo do gnojne upale potrbušnice, poplućnice i lijevog pluća, zbog čega je nastupila i smrt. Po načinu kako je sud prvog stupnja cijenio obranu optuženika, iznesenu u istrazi i na glavnoj raspravi, povezujući je s izvedenim dokazima, jasno i nedvosmisleno proizlazi da se optuženik pri izvršenju inkriminiranog mu djela nije nalazio u prekoračenju nužne obrane i da njegova tvrdnja kako je oštećenica sama naletjela na mač ukazuje se naivnom, ničim potrkrepljenom, pa prema tome i neistinitom, te je sud prvog stupnja u pravu kad zaključuje na kraju već navedenog odlomka pod b), da nema mjesta primjeni instituta nužne obrane i da se, slijedom toga, ne može govoriti ni o njenom prekoračenju.

Isto su tako pravilna utvrđenja suda prvog stupnja i to ne samo o objektivnom učinu kaznenog djela, nego i ona koja se odnose na subjektivne komponente, jer je sud pravilno zaključio da je optuženik, s obzirom na sredstvo, mehanizam nastanka i način nanošenja ozljeda, te činjenicu da je ostavio mač uboden u tijelu oštećene, postupao s direktnim umišljajem.

Kako su zaključci suda prvog stupnja o odlučnim činjenicama jasni, logični i sadržajni, te utemeljeni na rezultatima dokaznog postupka, to ih usvaja i ovaj sud drugog stupnja i na njih upućuje žalitelja, jer argumentima žalbe nisu dovedeni u pitanje.

Naime, u cjelini gledano, navodi optuženika sadržani u žalbi, a vezani za žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predstavljaju razloge o kojima je sud prvog stupnja svoje stajalište opširno i detaljno obrazložio, koji ne ostavljaju dvojbe da je optuženiku inkriminirano djelo dokazano, pa ga je sud i ispravno za navedeno djelo oglasio krivim, ne povrijedivši kazneni zakon, tako da je žalbu optuženika valjalo iz tih osnova odbiti kao neutemeljenu.

Odluku o kazni sud je razmotrio i u skladu s odredbom čl. 369. ZKP, pa je zaključio da je u pravu državni odvjetnik kad u žalbi ističe kako je optuženiku izrečena preblaga kazna kojom se ne mogu u punoj mjeri ostvariti ciljevi kažnjavanja. Naime, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio okolnosti o kojima ovisi visina kazne. Međutim, u stanovitoj mjeri je olakotne okolnosti precjenio, a okolnosti izvršenja kaznenog djela nisu u dovoljnoj mjeri uzete u obzir. Stoga valja zaključiti, da je nužno radi punog ostvarenja svrhe kažnjavanja izreći optuženiku strožiju kaznu zatvora.

U skladu s tim, uvaženjem žalbe državnog odvjetnika, preinačena je pobijana presuda u odluci o kazni i optuženik je osuđen na strožu kaznu zatvora u trajanju od osam godina koja je primjerena težini i društvenoj opasnosti počinjenog kaznenog djela kao i kaznenoj odgovornosti optuženika, a sa kojom će se realizirati svi ciljevi kažnjavanja predviđeni zakonom.

U smislu čl. 369. ZKP razmotrene su i sigurnosne mjere izrečene optuženiku, pa je utvrđeno da je u tom pravcu sud prvog stupnja pravilno odlučio.

S obzirom na izloženo, a kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u skladu čl. 366. st. 1. ZKP, nisu nađene povrede formalnog ili povrede materijalnog prava na štetu optuženika, valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 15. studenog 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Ante Potrebica, v.r.