Rev-3208/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3208/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Z. Z. iz V., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika Z. Z. iz V., OIB: ... i drugotuženika-protutužitelja V. Z. iz V., OIB: ..., zastupanom po punomoćniku mr. sc. A. Š., odvjetniku u V. G. te u pravnoj stvari tuženika-protutužitelja V. Z. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku mr. sc. A. Š., odvjetniku u V. G. protiv tužitelja-protutuženika Z. Z. iz V., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva i diobe, odlučujući o revizijama tužitelja-protutuženika i drugotuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-578/16-2 od 18. svibnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici br. P-861/14-79 od 30. studenog 2015., u sjednici održanoj 10. rujna 2019.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja-protutuženika kao nedopuštena.

Prihvaća se kao djelomično osnovana revizija drugotuženika-protutužitelja i ukida se toč. II. izreke presude Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-578/16-2 od 18. svibnja 2016. i predmet se u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom suđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''Utvrđuje se da su stranke suvlasnici nekretnine – zk.čbr. 33/1 u naravi Kuća i dvorište dvorno mjesto, površine 569 m2 upisane u zk.ul.broj 864 k.o. V. i to tužitelj Z. Z. iz V., u 1/6 dijela, I-tuženi Z. Z. iz V., u 1/6 dijela i II-tuženik V. Z. iz V., u 4/6 dijela.

Razvrgava se suvlasnička zajednica nekretnina iz točke I. izreke presude i to prodaja nekretnine opisane u točki I. izreke presude, te podjelom kupovnine razmjerno suvlasničkim dijelovima stranaka.

Tuženici su dužni tužitelju naknaditi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, a II-tuženik V. Z., kao sastavni dio parničnog troška, i troškove plaćenog predujma za građevinsko vještačenje u izvanparničnom postupku broj R1- 21/08 kod Općinskog suda u Velikoj Gorici u iznosu od 5.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate, a sve to u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.''

II. Utvrđuje se da je protutužitelj Z. V. iz V., OIB: ..., stekao pravo vlasništva 1/6 suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk.ul.broj 864 k.o. V. i to čk.br. 33/1 Kuća i dvorište dvorno mjesto od 569 m2, a što je protutuženik Z. Z. iz V., dužan priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem ove pravomoćne presude upiše kao vlasnik navedenog dijela nekretnine, sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi drugotuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.437,50, sve u roku 15 dana.“.

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se žalba tužitelja Z. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-861/2014-79 od 30. studenog 2015. u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom II. i III. izreke i za navedeno sudi:

1. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je protutužitelj Z. V. iz V., OIB: ..., stekao pravo vlasništva 1/6 suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk.ul.broj 864 k.o. V. i to čk.br. 33/1 Kuća i dvorište dvorno mjesto od 569 m2, a što je protutuženik Z. Z. iz V., dužan priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem ove pravomoćne presude upiše kao vlasnik navedenog dijela nekretnine, sve to u roku 15 dana.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijele obje stranke, pri čemu tužitelj- protutuženik navodi da reviziju podnosi zbog materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok drugotuženik-protutužitelj navodi da reviziju podnosi zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj-protutuženik predlaže da se drugostupanjska odluka ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, dok drugotuženik-protutužitelj predlaže da se drugostupanjska odluka preinači na način da se potvrdi prvostupanjska odluka o protutužbenom zahtjevu, a podredno da se pobijana odluka u tom dijelu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju drugotuženik-protutužitelj predlaže odbaciti reviziju tužitelja- protutuženika kao nedopuštenu, podredno odbiti ju kao neosnovanu. Traži troškove za sastav odgovora na reviziju.

Revizija tužitelja-protutuženika je nedopuštena, dok je revizija drugotuženika- protutužitelja osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373. b ZPP.

Kako je dio pobijane presude koji se odnosi na protutužbeni zahtjev donesen na temelju čl. 373.a. ZPP, revizija drugotuženika-protutužitelja je dopuštena na osnovi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, pa ju je ovaj revizijski sud, sukladno odredbi čl. 392.a ZPP-a, ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora tužbenog zahtjeva je razvrgnuće isplatom suvlasničke zajednice na nekretnini označenoj kao čk. br. 33/1 kuća i dvorište dvorno mjesto površine 569 m2 upisane u zk.ul.broj 864 k.o. V. u odnosu na koju tužitelj-protutuženik tvrdi da ima pravo suvlasništva u 1/6 dijela i to samo na dijelu zemljišta na kojoj se nalazi stara zidana kuća, dok u odnosu na novu kuću izgrađenu na istoj čestici tvrdi da je vlasništvo drugotuženika-protutužitelja. Predmet protutužbenog zahtjeva je stjecanje navedene 1/6 suvlasničkog dijela po osnovi gradnje nove kuće koju je drugotuženik-protutužitelj izgradio na navedenoj čestici.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće:

- da su stranke u zemljišnim knjigama upisane kao suvlasnici predmetne nekretnine i to tužitelj-protutuženik i prvotuženik svaki u 1/6 dijela, a II. tuženik u 4/6 dijela;

- da se na naznačenoj nekretnini nalaze tri objekta - stara zidana kuća, stara drvena kuća te nova kuća koju je drugotuženik-protutužitelj počeo graditi 2000. i dovršio 2005., a koja nije upisana u zemljišne knjige;

- da je prvotuženik priznao drugotuženiku-protutužitelju pravo vlasništva na navedenoj čestici (na cjelokupnoj nekretnini);

- da se tužitelj-protutuženik nije protivio gradnji nove kuće sve do 2008. kada je podnio prijavu građevinskoj inspekciji da je nova kuća sagrađena bez odobrenja;

- da je u izvanparničnom postupku vođenom pred prvostupanjskim sudom pod posl.br. R1-21/08 pokušano razvrgnuće suvlasničke zajednice po prijedlogu tužitelja-protutuženika, koje nije uspjelo pa je tužitelj-protutuženik upućen u parnicu;

- da između stranaka ne postoji sporazum o načinu diobe, a tužitelj-protutuženik nije dokazao da geometrijska dioba predmetne nekretnine nije moguća.

Na temelju navedenih utvrđenja drugostupanjski je sud prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužitelj-protutuženik nije dokazao da geometrijska dioba, u smislu čl. 50. st. 1., 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 143/13, 152/14 - dalje: ZVDSP), nije moguća, a osim toga i da tužitelj-protutuženik, u situaciji kada ne osporava drugotuženiku- protutužitelju pravo vlasništva na novosagrađenoj kući na istoj nekretnini, nema pravo zahtijevati civilnu diobu dijela nekretnine koji se odnosi na 1/6 zemljišta i staru kuću, jer se isto protivi načelu jedinstva nekretnine, a i prelazilo bi činjenične okvire tužbe.

Odlučujući o protutužbenom zahtjevu, prvostupanjski je sud ocijenio isti kao osnovan, na temelju činjenice da je drugotuženik-protutužitelj izgradio svoju kuću na predmetnoj nekretnini uz suglasnost i prvotuženika i tužitelja-protutuženika (koji je to sam priznao) pa je na temelju građenja na tuđem zemljištu stekao izvanknjižno vlasništvo cijele predmetne nekretnine. Dodaje da je drugotuženik-protutužitelj kao graditelj bio pošten, u smislu čl. 153. ZVDSP, jer je gradio građevinu na nekretnini koja je u njegovom suvlasništvu u 4/6 dijela pa stoga evidentno nije gradio na tuđem zemljištu.

Preinačavajući prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu drugostupanjski sud isti ocjenjuje neosnovanim jer da se tužitelj-protutuženik ni na koji način nije odrekao svojeg suvlasničkog dijela nekretnine pa se ne može smatrati da je drugotuženik- protutužitelj bio pošteni graditelj, jer je znao da nekretnina nije u njegovom isključivom vlasništvu. Stoga smatra da su i tužitelj-protutuženik kao suvlasnik zemljišta i drugotuženik- protutužitelj kao graditelj, bili nepošteni.

U pravu je drugotuženik-protutužitelj kada tvrdi da postoje nejasnoće i proturječnosti u obrazloženju pobijane odluke drugostupanjskog suda u vezi suglasnosti tužitelja s gradnjom nove kuće na njegovom suvlasničkom dijelu nekretnine, kao i s priznanjem prava vlasništva drugotuženiku-protutužitelju na predmetnoj 1/6 dijela nekretnine.

Naime, u obrazloženju pobijane presude prvo se utvrđuje da tužitelj-protutuženik ne svojata nikakvo pravo na novosagrađenoj kući koja se nalazi na istoj nekretnini, da bi potom drugostupanjski sud ocijenio da se tužitelj-protutuženik ni na koji način nije odrekao svojeg suvlasničkog dijela nekretnine. Osim toga i iz iskaza tužitelja-protutuženika saslušanog na ročištu održanom 20. veljače 2013., a vjerodostojnost kojeg dokaza drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke nije doveo u pitanje, proizlazi da se tužitelj-protutuženik nije protivio gradnji te je priznao da je nova kuća isključivo vlasništvo drugotuženika- protutužitelja.

Budući da su u presudi drugostupanjskog suda navedeni nedostatni, nejasni i proturječni razlozi o tome je li tužitelj-protutuženik raspolagao svojim suvlasničkim dijelom u korist graditelja, odnosno je li se ili nije protivio gradnji kuće drugotuženika-protutužitelja na svojoj 1/6 dijela nekretnine te koje pravne učinke u konkretnom slučaju je to izazvalo (u smislu odredaba čl. 152.-154. ZV), a imajući u vidu njegovo priznanje da je nova kuća isključivo vlasništvo drugotuženika-protutužitelja, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP u vezi st. 2. čl. 385. ZPP zbog čega odluku nije moguće ispitati.

Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom će postupku drugostupanjski sud otkloniti opisanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP i donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, uzimajući u obzir gore navedeno.

Odluka o troškovima temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP.

Stoga je odlučeno kao u toč. II. i III. izreke rješenja.

U odnosu na pobijani dio drugostupanjske odluke koji se odnosi na tužbeni zahtjev, vrijednost predmeta spora tog dijela iznosi 11.000,00 kn, a drugostupanjska presuda u tom dijelu nije donesena prema odredbama čl. 373.a ili čl. 373. b ZPP pa revizija tužitelja- protutuženika nije dopuštena po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. točke 1. ZPP.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj, tzv. izvanrednoj reviziji stranka u smislu čl. 382. st. 3. ZPP treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužitelj-protutuženik postavlja slijedeća pitanja:

- da li je sud dužan savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijeniti koje će činjenice uzeti kao dokazane te da li je sud dužan nakon donošenja ukidne odluke početi postupak iznova?

- da li je sud, unatoč nespornim utvrđenjima suvlasničkih omjera stranaka i predloženim dokazima na okolnost načina diobe (u postupku predloženo i određeno građevinsko vještačenje na okolnost vrijednosti nekretnine i načina diobe (fizička ili civilna) ovlašten izvesti zaključak da tužitelj nije dokazao navode tužbe?

- da li sud drugog stupnja odlučujući o pravnom lijeku ima ovlast preinačiti odluku suda prvog stupnja o troškovima postupka donesenu po načelu culpae u toku postupka i preinačiti sukladno uspjehu stranaka u sporu, odnosno da li ista ovlast pripada sudu prvog stupanja koji je ročišnim rješenjem odredio naknadu troškova po načelu culpae, ali istu odluku nije izradio u pisanom otpravku već je istu preinačio u presudi bez davanja razloga za postupanje?

- da li je sud dužan obrazložiti odluku na način da u obrazloženju izloži zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio?

U odnosu na postavljeno pitanje tužitelj-protutuženik, kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o tom pitanju različito od shvaćanja zauzetog u odlukama ovog revizijskog suda broj Rev 2690/92 od 19. siječnja 1993., Revx 1075/12 od 29. siječnja 2014., u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2097/2007 od 12. siječnja 2011., U-III-2494/2008 od 30. ožujka 2011., U-I-885/2013 od 11. srpnja 2014., U-III-1128/2010 od 27. svibnja 2010., U-III-1188/2010 od 7. studenog 2013. i U-III-1631/2015 od 13. svibnja 2015. te u odlukama Europskog suda za ljudska prava Perić protiv Republike Hrvatske od 27. ožujka 2008. (zahtjev broj 34499/06), LB Interfinanz A.G. protiv Republike Hrvatske od 27. ožujka 2008. (zahtjev broj 29549/04) i Olujić protiv Republike Hrvatske od 20. svibnja 2010. (zahtjev broj 61260/08).

U odnosu na prvo i četvrto postavljeno pitanje tužitelju-protutuženiku valja odgovoriti da je odgovor na navedeno pitanje sadržan u odredbama čl. 8., čl. 325. st. 1. i 2. čl. 377. st. 1. i 2. ZPP koje odredbe su jasne i nije ih potrebno posebno tumačiti.

U odnosu na drugo postavljeno pitanje, odgovor na to pitanje ovisi o konkretnim činjeničnim okolnostima u svakom pojedinom predmetu pa se tako postavljeno pitanje ne može smatrati važnim pravnim pitanjem u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, a revizijski sud nije ovlašten iz ukupno izloženih navoda u reviziji kreirati pravna pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ukoliko ih sam revident u reviziji nije određeno naznačio

U odnosu na treće pitanje, koja se tiče odluke o troškovima postupka, tužitelju- protutuženiku valja odgovoriti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

Na osnovu svega rečenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP, odbaciti reviziju tužitelja-protutuženika kao nedopuštenu i odlučiti kao u toč. I. izreke.

Zagreb, 10. rujna 2019.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.