Revr-56/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 56/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić, mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz V., kojega zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u V., protiv tuženice Republike Hrvatske (za Ministarstvo obrane) koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Vinkovcima, Građansko- upravni odjel, radi isplate i naknade štete s osnova razlike u plaći i naknade za minuli rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 2. studenog 2004. godine broj Gž-1586/04 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 12. svibnja 2004. godine broj P-954/03, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 2006. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se ukida presuda Županijskog suda u Vukovaru od 2. studenog 2004. godine broj Gž-1586/04 i presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 12. svibnja 2004. godine broj P-954/03 u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.311,02 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, kao i odluka o trošku postupka i u tom dijelu se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U preostalom dijelu odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Odbacuje se revizija tuženice kao nedopuštena.

O trošku u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade štete za razdoblje od 1. lipnja 1998. godine do 28. veljače 2003. godine iznos od 371.260,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate te na ime razlike plaće za razdoblje od 1. ožujka 2002. godine do 28. veljače 2003. godine (pogrešno 2993. godine) iznos od 10.311,02 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate i uz naknadu troška postupka. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženici naknadi trošak postupka u iznosu od 10.450,00 kn.

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja glede glavne stvari sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u tom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu no uvažio je žalbu glede odluke o trošku postupka i u tom dijelu je preinačio prvostupanjsku presudu te odbio zahtjev tuženice za isplatu troška postupka.

Tužitelj je izjavio reviziju protiv pravomoćne drugostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da revizijski sud ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženica je izjavila reviziju protiv dijela pravomoćne drugostupanjske presude kojom je odbijen njezin zahtjev za naknadu troška postupka i predlaže da revizijski sud ukine drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika predlaže da revizijski sud odbaci reviziju tuženice kao nedopuštenu te traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija tužitelja je djelomično osnovana, a revizija tuženice nedopuštena.

Odredbom čl. 400. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP-a). Tuženica je izjavila reviziju samo protiv rješenja o trošku postupka sadržanog u pravomoćnoj drugostupanjskoj presudi.

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn, što u ovom predmetu nije slučaj, jer vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude koji se odnosi na rješenje o trošku postupka iznosi 10.450,00 kn te je revizija tuženice nedopuštena.

Iz iznesenih razloga je ovaj sud primjenom odredbe čl. 392. ZPP-a odbacio reviziju tuženice kao nedopuštenu.

U nižestupanjskim presudama navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i razumljivi glede odbijajućeg dijela za naknadu štete za razdoblje od 1. lipnja 1998. godine do 28. veljače 2003. u iznosu od 371.260,50 kn sa pripadajućom zateznom kamatom pa u tom dijelu ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima tužitelj nije preinačio tužbu kada je promijenio pravni osnov pa utuženi iznos traži ne s osnova isplate plaće već s osnova naknade štete. Ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka to što su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev po osnovu isplate plaće, a ne po osnovu naknade štete, jer primjena propisa znači primjenu materijalnog prava, a ne bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj dana 9. lipnja 1995. godine sklopio sa Ministarstvom obrane Republike Hrvatske ugovor o službi u Hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama kojim ugovorom je određeno da mu kao pripadniku gardijske brigade Ministarstvo jamči i osigurava plaća prema koeficijentu utvrđene osnovice u visini od 3,5 prosječne mjesečne isplaćene netto plaće radnika u gospodarstvu Republike Hrvatske no da je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivao plaću u manjem iznosu od one koja je ugovorena te po tom osnovu traži naknadu štete u iznosu od 371.260,50 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

Sudovi u tom dijelu odbijaju tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95 i 33/95 – dalje: ZOSSRH) kojom je propisano da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane te pozivom na Odluku o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika (dalje: Odluka o plaćama) koju je temeljem odredbe čl. 138. ZSOS dana 11. svibnja 1995. godine donio Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske, a koja odluka se primjenjuje od mjeseca svibnja 1995. godine.

Stranke su sklopile ugovor dana 9. lipnja 1995. godine, dakle nakon stupanja na snagu Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske koji je stupio na snagu 13. travnja 1995. godine i nakon što se počela primjenjivati Odluka o plaćama, no usprkos toj činjenici tužbeni zahtjev nije osnovan.

Propisi na koje se pozivaju nižestupanjski sudovi su prisilnog karaktera pa je tuženica suprotno revizijskim navodima za razdoblje od 1. lipnja 1998. godine do 28. veljače 2003. godine pravilno tužitelju isplaćivala plaću prema važećim propisima, a ne prema ugovoru koji je sklopljen među strankama. To iz razloga što je ugovor zaključen između stranaka u odredbi čl. 6. (visina plaće) ništav, jer je u tom dijelu protivan navedenim zakonskim propisima.

Odredbom čl. 108. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) propisano je da je ugovaratelj, koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništavosti.

Neosnovan je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženicu da iznos od 371.260,50 kn plati tužitelju pozivom na spomenutu zakonsku odredbu, jer da je tužitelja namjerno dovela u zabludu ponudivši mu zaključenje ugovora sa odredbom čl. 6. koja govori o plaći iako je znala da je u tom dijelu ugovor ništav.

Propisi objavljeni u Narodnim novinama dostupni su svim građanima Republike Hrvatske pa nepoznavanje propisa nikoga ne opravdava. Stoga revizijski navodi da tužitelj nije znao za postojanje spomenutih propisa, nisu od odlučnog značaja za donošenje zakonite odluke, jer je mogao znati za postojanje uzroka ništavosti odredbe čl. 6. ugovora kojom je ugovorena visina plaće pa nisu ispunjeni uvjeti ni iz čl. 108. ZOO za naknadu štete u iznosu od 371.260,50 kn.

Iz iznesenih razloga u tom dijelu revident neosnovano ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je u tom dijelu revizija tužitelja odbijena kao neosnovana primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a.

Nižestupanjski sudovi su odbili i dio tužbenog zahtjeva za isplatu povećanja plaće za 0,5 % za svaku godinu radnog staža u ukupnom iznosu od 10.311,02 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a da niti jednom riječju ne obrazlažu zbog čega u tom dijelu nisu prihvatili tužbeni zahtjev. Stoga postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje revident te je ovaj sud u tom dijelu ukinuo obje nižestupanjske presude i predmet vratio isto sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 394. ZPP).

U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud ispitati da li tužitelj osnovano traži da mu tuženica plati iznos od 10.311,02 kn sa zakonskim zateznim kamatama te će u tom dijelu donijeti odluku imajući u vidu odredbu čl. 169. st. 7. novog ZSOSRH ("Narodne novine", broj 33/02) kojom je predviđeno uvećanje plaće za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža u svezi sa odredbom čl. 203. tog Zakona kojom je propisano da će se plaće i druga materijalna davanja vojnih osoba, do donošenja novog podzakonskog propisa kojima se uređuju ta pitanja određivati u skladu sa dosadašnjim propisima te odredbama Uredbe o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe ("Narodne novine", broj 144/02 ) koja je stupila na snagu 1. prosinca 2002. godine.

O trošku u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st.4. ZPP).

U Zagrebu, 24. siječnja 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.