Rev-x-752/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 752/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. T. d.d., K., R. S., kojeg zastupaju punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici u Z., protiv tuženika T. Đ. iz Z., zastupanog po V. M., odvjetniku u S. i 2. Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1272/10-2 od 1. listopada 2014. kojim je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Samoboru broj P-267/10-46 od 6. srpnja 2010., u sjednici održanoj 3. siječnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. I tuženik D. T. dužan je platiti tužitelju zateznu kamatu, na iznos od 3.394.434,00 SIT, po stopi koju Privredna banka Zagreb d.d. plaća na devizne štedne uloge u SIT viđenju, tekućom od 05.08.2002. do 31.12.2006., a zatim na iznos od 14.164,73 EUR-a po stopi koju Privredna banka Zagreb d.d. plaća na devizne štedne uloge u EUR po viđenju tekućom od 01.01.2007. do 01.01.2008. a od 01.01.2008. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. II tužena Republika Hrvatska dužna je solidarno sa I. tuženikom D. T., isplatiti tužitelju iznos od 9.799,88 EUR-a (slovima: devet tisuća sedamsto devedeset deve i osamdeset osam centa), zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koju Privredna banka Zagreb d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju u SIT, tekućom na iznos od 2.348.441,48 SIT počam od 05.08.2002. do 31.12.06., a nadalje s pripadajućom kamatom koju Privredna banka d.d. Zagreb plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju (EUR), tekućom na iznos od 9.799,88 EUR-a počam od 01.01.07., a od 01.01.08. do isplate, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. I tuženi D. T. dužan je tužitelju na ime parničnog troška nadoknaditi iznos od 26.928,00 kuna, sa zateznom kamatom, po stopi određenoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 06.07.2010. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Tuženi su solidarno dužni tužitelju nadoknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.580,32 kune, sa zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 06.07.2010. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.''

Drugostupanjskom presudom prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu pod toč. I. izreke, a u dijelu izreke pod toč. II. je preinačena na način da je u odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku tužbeni zahtjev odbijen.

Prvostupanjska presuda je preinačena i u dijelu pod toč. III. i IV. izreke tako da je naloženo tuženiku T. Đ. naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 26.928,00 kn sa zateznom kamatom od 6. srpnja 2010. do isplate, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj parnične troškove u iznosu od 13.125,00 kn.

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prvostupanjska presuda preinačena na način da je u odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku tužbeni zahtjev odbijen i naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP), s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih razloga, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te naloži tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju troškove postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelskoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava ili Europskoga suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi st. 3. u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U predmetnoj reviziji tužitelj je određeno naznačio slijedeća pravna pitanja:

"1. Da li u smislu odredbe čl. 82. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 111/03) Republika Hrvatska može zadržati imovinsku korist koji je njen državljanin ostvario počinjenjem kaznenog djela ili je dužna tu imovinsku korist vratiti oštećeniku?

2. Da li u smislu odredbe čl. 146. i čl. 147. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02) oštećenik u parnici ima pravo zahtijevati povrat stvari (novca) koji su tijekom kaznenog postupka oduzeli osuđenom ili Republika Hrvatska ima pravo zadržati novac ostvaren kaznenim djelom?

3. Da li u smislu odredbe čl. 365. ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 – čl. 50. Zakona o arbitraži i 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 – rješenje USRH i 89/14 Odluka USRH) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom ili može preinačiti prvostupanjsku presudu iz razloga (prigovora) koji se nisu navodila u žalbi, a niti tijekom prvostupanjskog postupka?"

Kao razlog zbog kojeg smatra da su prva dva pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelj navodi da je pravno shvaćanje na kojemu se temelji drugostupanjska presuda protivno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u brojnim odlukama Vrhovnog suda pa tako i u odlukama broj Kž-745/13 i Kž-743/2007.

U odnosu na treće pitanje ističe da je stav drugostupanjskog suda protivan stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske o granicama ispitivanja prvostupanjske presude, te se poziva na revizijske odluke broj Rev-967/05.

Predmet spora u odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.799,88 EUR-a koji iznos je odlukom suda uplaćen u korist proračuna Republike Hrvatske, a riječ je o novčanim sredstvima koja je 1. tuženik T. D. otuđio osiguraniku tužitelja trgovačkom društvu D. d.o.o. iz S. v. kaznenim djelom razbojništva zbog kojeg je pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda u Samoboru broj K-266/02 od 15. 5. 2003. te mu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta među kojima su bila i navedena novčana sredstva.

Tužbeni zahtjev temelji se na nespornoj činjenici da je tužitelj kao osiguratelj oštećenika trgovačkog društva D. d.o.o. isplatio oštećeniku naknadu štete u visini 2.348.441,48 SIT što predstavlja protuvrijednost utužene svote od 9.799,88 EUR-a.

Preinačivši prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je u odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku tužbeni zahtjev prihvaćen, drugostupanjski sud je taj zahtjev odbio kao neosnovan uz obrazloženje da s obzirom da je u konkretnom slučaju tuženiku T. D. izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, a nije mu oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom ne postoji pravna osnova po kojoj bi tužitelj moga potraživati utuženi iznos od tuženice Republike Hrvatske, a posebno da nikako ne proizlazi da bi za naknadu tog iznosa bila propisana solidarna odgovornost tuženice.

Osporavajući navedeno zaključivanje drugostupanjskog suda tužitelj se poziva na odredbe čl. 82. Kaznenog zakona i odredbe čl. 146. i 147. Zakona o kaznenom postupku te u vezi tih odredaba naznačava prethodno citirana pravna pitanja.

Odredbom čl. 82. KZ-a uređeno je pitanje oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, koja se prema odredbi st. 2. toga članka oduzima sudskom odlukom kojom se utvrđuje da je kazneno djelo počinjeno.

U konkretnom slučaju pravomoćnom presudom kaznenog suda tuženiku T. D. kao počinitelju kaznenog djela nije oduzeta imovinska korist već je na temelju odredbe čl. 80. st. 1. KZ-a uz uvjetnu osudu kao kaznenopravna sankcija određena sigurnosna mjera oduzimanja novčanog iznosa od 10.340 EUR-a koji iznos je po pravomoćnom okončanju kaznenog postupka uplaćen u državni proračun Republike Hrvatske.

Stoga za odluku u sporu nisu mjerodavne odredbe čl. 82. KZ-a.

Odredbama čl. 146. i 147. ZKP-a uređeno je postupanje sa stvarima za koje se ne zna čije su ili koje su tijekom kaznenog postupka privremeno oduzete, a što ovdje nije slučaj, pa za odluku o sporu nisu mjerodavne niti te odredbe.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-745/2013-5 od 11. ožujka 2014. odbijena je kao neosnovana žalba državnog odvjetnika protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu kojim je naloženo računovodstvu suda vraćanje osuđeniku novca privremeno mu oduzetog tijekom kaznenog postupka, pa se ta odluka kao i odluka Kž-743/2007 ne odnosi na konkretnu situaciju vezanu za pitanje vraćanja novca glede kojeg je prema osuđeniku primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, pa pobijana drugostupanjska presuda nije utemeljena na shvaćanju koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem zauzetim u navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Sukladno tome, pravna pitanja naznačena pod toč. 1. i 2. nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na postupovnopravno pitanje naznačeno pod toč. 3. u reviziji se navodi da tuženica Republika Hrvatska tijekom prvostupanjskog postupka, a niti u žalbi, nije osporavala pravo tužitelja na povrat novca uplaćenog u državni proračun, već da se je protivila tužbenom zahtjevu samo iz razloga što se prije podnošenja tužbe tužitelj nije obratio Državnom odvjetništvu zahtjevom za mirno rješenje spora, pa da je preinačenjem prvostupanjske presude drugostupanjski sud prekoračio granice ispitivanja prvostupanjske presude i time postupao protivno stavu revizijskog suda u odluci broj Rev-967/05.

U parnici u kojoj je donesena navedena revizijska odluka drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude kojom je o tužbenom zahtjevu meritorno odlučeno ukinuo prvostupanjsku presudu i odbacio tužbu kao nedopuštenu iako u žalbi nije isticano nepostojanje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe.

Tu drugostupanjsku odluku revizijski sud je ukinuo i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da drugostupanjski sud nije bio ovlašten paziti po službenoj dužnosti na dopuštenost tužbe te da je prekoračio svoja ovlaštenja iz čl. 365. st. 2. ZPP i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava na koji žalbeni razlog je dužan paziti po službenoj dužnosti.

Stoga pobijana presuda nije utemeljena na shvaćanju nepodudarnim sa shvaćanjem revizijskog suda pa niti treće pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom izloženog na temelju odredbe čl. 392b. st 3. ZPP-a reviziju je valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 3. siječnja 2017.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.