Legislator Case Law & Legislation
I Kž-14/1993-3 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal against conviction for attempted murder, upholding first-instance verdict.

Case Number I Kž-14/1993-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted murder. The defendant argued for procedural errors, factual inaccuracies regarding the gun's operation, and issues regarding intent and drug influence, but the court found all claims baseless. The court ruled that the evidence was sufficient, the factual findings were complete, and the sentence was appropriate, thereby confirming the original guilty verdict.

Legislator headnote

AI generated

Articles 35, 376, 379, 384 of the Criminal Procedure Act; The Supreme Court dismisses an appeal when the lower court's findings of fact are reliable, the application of law is correct, and the sentence is proportionate, leaving no ground for retrial.

Keywords

AI generated
attempted murder conviction criminal appeal dismissal procedural error claim factual finding review sentencing proportionality drug influence defense Criminal Procedure Act

Cited Legislation

AI generated
Article 35 of the Criminal Law
Article 376 of the Criminal Procedure Act
Article 379 of the Criminal Procedure Act
Article 384 of the Criminal Procedure Act

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 14/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te Horvatinović mr. Ružice, Pavišić dr. Berislava, Primorac Vladimira i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P.J. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Splitu od 16. IX. 1992. K 35/92, u sjednici održanoj 24. veljače 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. P.J. i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno označenom presudom oglašen je opt. P.J. krivim za pokušaj kriv. djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. OKZRH opisanog u izreci te presude. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od dvije godine u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. veljače 1992. do 16. rujna 1992. g. Pravovremeno podnijetom žalbom presudu pobija optuženik po branitelju iz osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenoga činjeničnog stanja i povrede krivičnoga zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje.

Javni tužitelj Hrvatske je predložio da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kad ističe prigovor opstojnosti bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Protivno žalbenoj tvrdnji u pobijanoj presudi su ocijenjene sve okolnosti u kojima

I Kž 14/93

je došlo do izvršenja djela, pa u tom sklopu i ponašanja svjedoka Č.S.. Zato je posve neosnovana žalbena tvrdnja da je analiza dokaza i činjenica u vezi s tim izostala.

Neosnovano isto tako žalitelj ističe kako je od časa uzimanja puške mogao više puta opaliti, kao i dalja tvrdnja o tome da je do okidanja došlo uslijed medjusobnog guranja. Taj, po svom sadržaju činjenični prigovor, optuženik je već isticao na raspravi, a sud je u pobijanoj presudi o tome iznio iscrpne, razloge, posebice imajući u vidu iskaze svjedoka i vještačenje T. ing. B. (str. 6 i 7). Iz tih je dokaza pravilno izveden zaključak koji je posve suprotan tvrdnjama optuženika.

Niti dalji u žalbi istaknut prigovor o nedostatku razloga u odnosu na oblik umišljaja optuženika, nije osnovan.

Naime, ne samo da je to pitanje posve razjašnjeno već je o tome sud imao jasne razloge (str. 7 i 8). Tako niti ta tvrdnja o opstojnosti formalnih nedostataka u pobijanoj presudi nije osnovana.

Isto vrijedi i u odnosu na višekratno ponovljene tvrdnje o tome da optuženik nije znao rukovati puškom, što posve demantira stvarni razvoj dogadjaja, upravo sam učin.

Zato ni u tom dijelu nije osnovana optuženikova žalba.

Konačno, optuženik neosnovano prigovara stajalištu suda o značenju utjecaja opijata na optuženikove postupke. U tom smislu je pravilno sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka M., pa se niti ta žalbena tvrdnja ne ukazuje osnovanom.

Nema nadalje, kraj pouzdanih i cjelovitih utvrdjenja pobijane presude, osnova za izvodjenje bilo kojih daljih dokaza. Posebice je u tom smislu neosnovan žalbeni prijedlog za rekonstrukciju (jer je slijed dogadjaja potpuno razjašnjen) odnosno ponovnim psihijatrijskim vještačenjem (jer je ono izvedeno u postupku sasvim pouzdana osnova za izvodjenje zaključaka).

U izloženom smislu nema, dakle, bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i to kako onih navedenih u žalbi, tako ni bilo koje druge na čiju opstojnost u smislu čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Isto je tako neosnovan prigovor pravilnosti i potpunosti utvrdjenog činjeničnoga stanja jer je ono u svemu utvrdjeno pravilno i cjelovito.

Optuženik nije u pravu ni kada prigovara pravilnosti primjene krivičnoga zakona. U tom je smislu sud prvoga stupnja postupio u svemu pravilno oglasivši optuženika krivim kako je to uvodno izloženo. Nema, dakle, povrede krivičnoga zakona i to kako one navedene u žalbi (o tome da se ne radi o pokušaju ubojstva već o općeopasnoj radnji), tako niti bilo koje druge na čiju

I Kž 14/93

opstojnost sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP).

U smislu čl. 379. ZKP ispitana je i odluka o kazni. Izrečena kazna ukazuje se i prema stajalištu ovoga suda drugog stupnja u svemu primjerenom i nužnom za postignuće ciljeva kažnjavanja. Stoga ni u tom smislu nije osnovana žalba optuženika.

Slijedom svega što je izloženo, valjalo je o žalbi optuženika odlučiti na temelju čl. 384. ZKP kao u izreci ove presude suda drugoga stupnja.

U Zagrebu, 24. veljače 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Svedrović Marijan v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)