Supreme Court dismisses appeal in work injury case, upholding liability for third-party worker negligence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a second-instance judgment awarding damages for a work-related accident. The plaintiff suffered injuries from glass thrown by workers of a third company, yet the court held the defendant liable under the Law on Occupational Safety. The court rejected the argument that the third party's involvement absolved the defendant, citing joint liability principles, and affirmed the awarded compensation amounts for physical and mental suffering.
Legislator headnote
AI generatedčl. 6 Zakona o zaštiti na radu; čl. 177. st. 1. Zakona o obveznim odnosima: The employer remains objectively liable for work-related injuries caused by third-party workers, and the victim may claim joint liability against both the employer and the third party.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1794/1998-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, te Ivke Zlokić, Ivana Mikšića, Miljenke Vraničar i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz S., zastupan po punomoćniku D. B., odvjetniku iz S., protiv tuženika Poduzeća K. i. k. S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu br. Gž- 3038/92. od 6. studenog 1992. godine, kojom je po žalbama stranaka djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu br. II P-596/91. od 1. srpnja 1992. godine, u sjednici održanoj dana 17. srpnja 2001. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija se kao neosnovana odbija.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja i to u toč. 1. obvezan je tuženik da isplati tužitelju na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 51.000 HRD s kamatama od 1. srpnja 1992. godine, do isplate, a u preostalom dijelu 1.370.000 HRD zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan. U toč. 2. je suđeno da je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja dužan isplatiti iznos od 20.000 HRD na ime naknade za tuđu njegu i pomoć s pripadajućom kamatom od dospijeća tj. od 1. listopada 1998. godine, pa do isplate, te u toč. 3. je suđeno da je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime materijalne štete – manje primljenog osobnog dohotka u vrijeme od 11. kolovoza 1998. godine do 31. svibnja 1999. godine, ukupan iznos od 539 HRD s pripadajućim kamatama na iznose pobliže navedene u ovoj točci prvostupanjske presude i to od dospijeća pa do njihove isplate, a u preostalom dijelu po ovom osnovu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. U toč. 4. je suđeno da je tuženik dužan tužitelju u ime parničnih troškova isplatiti iznos od 39.267 HRD.
Drugostupanjskom presudom je suđeno u toč. 1. da se odbija žalba tuženika i potvrđuje presuda nižestupanjskog suda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev na ime nematerijalne štete (toč. 1.), te iz osnova materijalne štete, a na ime izgubljene zarade (toč. 3.). Točkom 2. navedene presude djelomično je uvažena žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na ime nematerijalne štete
(toč. 1.), tako da se pored dosuđenog iznosa od 510.000 HRD tuženiku nalaže da isplati tužitelju za tu vrstu štete i daljnji iznos od 200.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, a za više traženo za tu vrstu štete tužbeni zahtjev je odbijen. Protiv navedene drugostupanjske presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju je izjavio tuženik, pa istu pobija zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da ista bude preinačena na način da tužitelj sa njegovim tužbenim traženjem bude odbijen.
Na reviziju nije odgovoreno.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. – dalje ZPP), na koju ovaj revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. ZPP, pazi po službenoj dužnosti.
Na ostale bitne povrede ZPP, revizijski sud pazi samo ukoliko na njih ukazuje revident.
Revident niti izrijekom, a niti opisno ne ukazuje na ni jednu od bitnih povreda odredaba ZPP.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja je tužitelju proizišla iz štetnog događaja – nesreće na radu dana 11. kolovoza 1988. godine.
U revizijskom stadiju postupka prijeporna je odgovornost tužene za tužitelju nastalu štetu, jer revident prigovara da je nastanku štete doprinjela treća osoba – tj. radnici poduzeća T. ili D., koji su ispustili staklo na nogu tužitelja, i time mu nanjeli povrede. Navedeni radnici da su radnici druge pravne osobe, tj. drugih poduzeća pa da on ne bi bio odgovoran za tužitelju nastalu štetu.
Tuženica je za štetu tužitelju odgovorna po odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 19/83. i 17/86.), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i za štetu mu odgovara po objektivnoj odgovornosti.
Po odredbi čl. 177. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96. i 112/99. – dalje ZOO), ako je šteti doprinjela i treća osoba, prema tužitelju kao oštećenoj osobi njihova je odgovornost solidarna, i pravo je tužitelja da bira od koje će osobe koje mu solidarno odgovaraju za štetu zahtijevati da mu naknadi štetu.
Revident u reviziji prigovara visini tužitelju dosuđene nematerijalne štete s osnova pretrpljenih fizičkih bolova i s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti. Ovaj
sud smatra da materijalno pravo – odredbe čl. 200. ZOO-a, nije pogrešno primijenjeno na štetu revidenta, kad je tužitelju u ime satisfakcije za pretrpljene fizičke boli, a imajući u vidu sve okolnosti pod kojim se dogodio štetni događaj, kao i intenzitet i trajanje istih (teški bolovi 4 do 6 dana, srednji 30 dana, te laki 90 dana) dosuđen iznos od 200.000 HRD, te kad mu je po osnovi duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti za 15%, koje će morati ulagati kroz čitav radni i životni vijek (povrede je dobio u 23 godini), dosuđen iznos od 400.000 HRD.
Iz iznesenih razloga, slijedi da nisu ostvareni revizijski razlozi slijedom čega je reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 17. srpnja 2001.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivan Kaladić, v.r.