Kžm-30/2018-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 30/2018-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. D., zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne Novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 29. siječnja 2018. broj Kmp-2/2015-74., u sjednici održanoj 26. rujna 2019.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog N. D., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi N. D. zbog kaznenog djela iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavkom 1. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 120. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. lipnja 2015. do 14. kolovoza 2015.

II. U ostalom dijelu žalba optuženog N. D. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi N. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 119. KZ/11., a kažnjivo po članku 120. KZ/11., za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode po uhićenju i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru.

Na temelju odredbe članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.) žrtve D. M., D. M. i M. M. su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni u parnicu.

Također, na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. i članka 107. stavka 1. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15., dalje: ZSM), optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. u cijelosti.

Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženi N. D.

Pobijajući prvostupanjsku presudu državni odvjetnik žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, a iz sadržaja žalbe i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženi N. D. po branitelju T. Š., odvjetniku iz I.-G., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, predlažući ovom drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu te preinači pobijanu presudu "na način da optužbu odbije", podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Prije svega, nije u pravu državni odvjetnik kada ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da je presuda „proturječna sama sebi, u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te su ti razlozi koji su navedeni u obrazloženju pobijane presude i u znatnoj mjeri proturječni“, sve u odnosu na pitanje namjere postupanja optuženika. Nasuprot navedenom, prvostupanjski je sud pobijanom odlukom jasno, dostatno i bez proturječja, iznio razloge zbog kojih smatra utvrđenim da je optuženikova namjera bila usmjerena na teško tjelesno ozljeđivanje, a ne usmrćenje oštećenika, te zbog čega ga je, izmijenivši činjenični i pravni opis te zakonsku kvalifikaciju djela iz optužnice, proglasio krivim za kazneno djelo teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavkom 1. KZ/11. Navođenjem razloga za dokazanost upravo tog kaznenog djela istovremeno su, argumentum a contrario, dani i razlozi zbog kojih prvostupanjski sud ne nalazi dokazanim učin kaznenog djela iz članka 110. KZ/11, pa istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije ostvarena.

Jednako tako, nije u pravu optuženik kada tvrdi da postoji znatna proturječnost navoda presude i provedenih dokaza, a u odnosu na iskaz svjedokinje V. Z., time što u presudi nije reproduciran dio iskaza ove svjedokinje vezano za događaje koji su se odvili ranije te večeri (o tome tko je naglo startao automobilom prije početka sukoba). Naime, prvostupanjski sud u pobijanoj odluci, vjerno je i bez proturječja, prenio sadržaj onog djela iskaza svjedokinje V. Z. koji je odlučan za utvrđivanje meritornih činjenica, što je sukladno članku 459. stavku 4. ZKP/08. i bio dužan učiniti. Pitanje ocjene vjerodostojnosti iskaza ove svjedokinje, a vezano uz prepoznavanje optuženika, činjenične je naravi.

Nije u pravu optuženik ni kada ističe da je "propustom prvostupanjskog suda da u zapisnik konstatira kakva je bila vidljivost i što neposredno opaža" prilikom djelomične rekonstrukcije događaja, počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, čime obrana, ustvari, upire na povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. Razmatrajući izloženi žalbeni prigovor, sadržaj zapisnika o rekonstrukciji, kao i relevantne procesne odredbe, jasno je da je ova radnja provedena sukladno odredbama članka 305. i 306. ZKP/08. Naime, prvostupanjski je sud u zapisnik o djelomičnoj rekonstrukciji od 28. rujna 2017. (list 623 spisa) u potpunosti konstatirao tada provedene radnje, čiji je cilj bio prema iskazima svjedokinja G. Z., L. M. te optuženog N. D. utvrditi gdje se tko nalazio i s koje je udaljenosti promatrao događaj. Uostalom, provođenje rekonstrukcije je fotografirano, a elaborat s fotografijama, kao materijalni trag provedene radnje, nalazi se u spisu predmeta (listovi 628. – 641.). Ovi žalbeni razlozi kojima se nastoji ukazati na, po obrani, nedovoljno utvrđenu okolnost osvijetljenosti mjesta događaja, sve vezano uz pitanje ocjene mogućnosti raspoznavanja optuženika i time vjerodostojnosti iskaza svjedokinja G. Z., L. M. i V. Z., zapravo, predstavljaju prigovore činjenične naravi u vidu neslaganja žalitelja sa zaključcima prvostupanjskog suda.

U odnosu na navod žalbe optuženika kojim ističe da je prijedlog stručnih službi bila primjena kazne maloljetničkog zatvora, potrebno je reći da sukladno odredbi članka 105. stavka 2. ZSM-a kazna maloljetničkog zatvora ovdje više nije primjenjiva, sve obzirom na činjenicu da je optuženik već u trenutku donošenja prvostupanjske odluke navršio 23 godine života. Zbog toga nije počinjena povreda kaznenog zakona koju navedenim tvrdnjama ističe optuženik.

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio vjerodostojnim iskaze svjedokinja G. i V. Z. te L. M., budući da one, zbog izostanka javne rasvjete i stoga slabe vidljivosti, nisu mogle prepoznati osobu koja je zadala udarac oštećeniku, a od kojeg je on pao te zadobio ozljede uslijed kojih je nakon pet dana preminuo. Jednako tako, smatra da se iskazi ovih svjedokinja o identitetu počinitelja ne mogu prihvatiti jer da su u suprotnosti s iskazom brata žrtve, M. M., koji prvostupanjski sud također cijeni istinitim.

Prvostupanjski sud, činjenicu da je ulična rasvjeta inkriminirane zgode bila upaljena utvrđuje iskazom svjedoka I. K., predsjednika DVD P. i organizatora proslave ... koji navodi da je skup uredno bio prijavljen policiji i Elektri, upravo kako bi ulična rasvjeta ostala upaljena i nakon vremena kada se u redovnim okolnostima inače gasi. U odnosu na navod žalbe da iz iskaza ovog svjedoka proizlazi kako ulična rasvjeta nije radila na ukupnoj duljini ceste od 300 – 400 metara, valja naglasiti da iz iskaza svih, pa tako i svjedoka I. K., proizlazi da se događaj zbio na oko 30 do 50 metara od skupa, koji je pak bio posebno osvjetljen. Suglasno iskazu ovog svjedoka, a glede rada javne rasvjete, iskazivale su i svjedokinje G. te V. Z., koje tvrde da je prostor gdje se događaj odvio bio osvjetljen te da je na tom dijelu javna rasvjeta bila upaljena.

Nasuprot izloženom, točan je navod žalbe koji ističe da iz iskaza određenog broja svjedoka (L. M., Ž. R., N. K., D. K. i T. A.), proizlazi da ulična rasvjeta te zgode nije bila upaljena. Međutim, neovisno o tome je li ulična rasvjeta bila upaljena ili nije, iz iskaza svih svjedoka proizlazi da su na javnom skupu bili postavljeni reflektori te svijetla oko glazbenog sastava, iz čega proizlazi da je skup bio osvjetljen, a nemili se događaj zbio u blizini istoga.

Uostalom, sama obrana žalbom ne dvoji da je G. Z. vidjela svađu i naguravanje pokojnog M. M. s „nekim“ te da je taj netko nakon što je udario oštećenika potrčao prema kapelici, odnosno da su V. Z. i L. M. vidjele tu osobu kako trči udaljavajući se od mjesta gdje je M. ležao. Nastavno na izloženo, nejasno je zašto žalitelj smatra da su, neovisno o točnim uvjetima osvjetljenja, ove svjedokinje mogle vidjeti radnje i sam događaj, ali ne i osobu koja ih poduzima. Ovo osobito kada se ima na umu činjenica da su sve tri spomenute svjedokinje, čiju mogućnost uočavanja počinitelja obrana spori, suglasno u iskazima opisale osobu koju su tada vidjele, kako fizičkom konstitucijom, tako i odjećom koju je inkriminirane zgode imao na sebi. Štoviše, sve tri svjedokinje, odmah sutradan po događaju, prije no što su izdvojile optuženika od pokazanih im osoba, opisuju počinitelja na istovjetan i suglasan način i nakon toga ga u potpunosti prepoznaju.

Ovdje, a budući da obrana žalbom osporava vjerodostojnost radnje prepoznavanja, valja reći da su radnje prepoznavanja provedene u cijelosti suglasno odredbi članka 301. ZKP/08., prema kojoj ne postoji zapreka da ova radnja bude provedena i u situaciji kada osoba već poznaje onu koju prepoznaje, tim više jer su im bile pokazane i druge poznate osobe (primjerice R. B.). Stoga, činjenica da G. i V. Z. poznaju optuženika od ranije ne diskreditira provedenu radnju prepoznavanja. Nastavno treba reći da su obje ove svjedokinje, prije nego su im pokazane osobe, svaka za sebe, detaljno opisale osobu koju su kasnije u liniji prepoznavanja izdvojile, a osim toga u toj liniji nalazile su se upravo one osobe koje su inkriminirane zgode bile nazočne proslavi pa su stoga i potencijalni počinitelji. Ta okolnost, po stajalištu ovog žalbenog suda, prije ukazuje na vjerodostojnost izvršenog prepoznavanja, nego li suprotno.

Jednako tako, iz istih razloga nije u pravu žalitelj kada osporava vjerodostojnost prepoznavanja provedenog po svjedokinji L. M., koja optuženika nije poznavala od ranije, ističući da osobe pokazane ovoj svjedokinji, izuzev optuženika, fizičkom konstitucijom nisu ni približno odgovarale opisu osobe koji je svjedokinja prethodno dala. Međutim, i ovoj su svjedokinji u liniji prepoznavanja pokazane osobe koje su bile na mjestu događaja, i po iskazima svjedoka sudjelovale u naguravanju i gužvi koja je neposredno prethodila samom događaju, a ona je, prethodno detaljno opisujući osobu, među njima izdvojila upravo optuženika.

Za dodati je da su sve tri svjedokinje sa potpunom sigurnošću prepoznale upravo optuženika, prethodno ga gotovo istovjetno opisujući, kao onoga kojeg je G. Z. vidjela da udara oštećenika, odnosno koji se, prema iskazima L. M. i V. Z., neposredno nakon udarca udaljava s mjesta događaja s određenim, nepoznatim predmetom u ruci. Iskazi ovih svjedokinja, nasuprot žalbenim navodima, u cijelosti su suglasni i dosljedni, one u bitnome suglasno opisuju koja je od njih prva izašla iz gužve i stoga mogla vidjeti sam događaj te prva došla do oštećenika (G. Z.), da je L. M. stigla nakon nje, i konačno da je V. Z. pristupila mjestu događaja zadnja, slijedom čega je životno i logično da su L. M. i V. Z. vidjele udaljavanje počinitelja s mjesta na kojem ga je G. Z. vidjela da udara oštećenika, koji od udarca pada. Žalbeno upiranje na prostornu udaljenost s koje su svjedokinje uočavale događaje (utvrđenu rekonstrukcijom događaja), po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, također ne dovodi u pitanje zaključak o prihvatljivosti njihovih iskaza. Naime, ne radi se o duljinama (oko 21, odnosno oko 13 metara) s kojih prosječna osoba, u situaciji kada ne postoji neka prepreka, na otvorenom prostoru, pa i u noćnim uvjetima, ne bi mogla vidjeti, kako događaje, tako i osobe koje u njima sudjeluju. Manje razlike u iskazima koje se apostrofiraju žalbom (G. Z. navodi da je kraj oštećenika, po dolasku L., bio samo još R. B., dok L. M. iskazuje da je oko oštećenika bilo desetak ljudi i slično) upravo govore o tome da su svjedokinje iskazivale sukladno vlastitoj percepciji i pamćenju, a ne naučeno ili pak dogovoreno. Uostalom, tijekom postupka nije proveden niti jedan dokaz koji bi insinuirao da L. M., G. te V. Z. imaju ikakvog motiva lažno teretiti optuženika, niti je isti ponuđen žalbom.

Nadalje, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prihvaćanje iskaza brata oštećenog, M. M., isključuje istinitost iskaza G. te V. Z. i L. M. Iako ovaj svjedok navodi da je, došavši do brata koji je ležao na cesti, vidio optuženika na udaljenosti od tri metra koji mu je tada rekao "K.O" (što znači knock out, tj. udarac koji dovodi do gubitka svijesti), to ne isključuje iskaze svjedokinja koje suglasno iskazuju da je počinitelj nakon udarca otrčao u drugom smjeru, udaljavajući se od događaja. Naime, prema njegovom iskazu, M. M. je do brata, oštećenika, došao u trenutku kada se oko njega već nalaze ljudi, pa i V. Z. koja je prema iskazima svjedokinja G. Z. i L. M., zadnja pristupila mjestu događaja. Sukladno iskazu i pokazivanju optuženika s provedene rekonstrukcije događaja, proizlazi da se on u dva navrata izdvajao iz gužve odlazeći prema cesti, jednom kada je krenuo za I. K., a drugi puta kada je išao za R. B. Imajući, dakle, na umu razne mogućnosti kretanja optuženika nakon prvotnog udaljavanja od mjesta događaja, iskaz svjedokinja Z. i M. koje su, prilazeći oštećeniku, optuženika vidjele da se udaljava, nije u suprotnosti s iskazom M. M., jer se optuženik u međuvremenu mogao vratiti nezamijećen od svjedoka koji su oštećeniku pružali pomoć. Stoga, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da prihvaćanje istinitim iskaza svjedoka M. M. nužno dovodi do zaključka da optuženik ne može biti osoba koja se trčeći udaljavala s mjesta događaja.

Navod žalbe da optuženik nije imao nikakav motiv udariti oštećenika jer da u sukob koji je prethodio samom događaju nije bio uključen ni na čijoj strani, također ne dovodi u pitanje činjenična utvrđenja suda prvog stupnja koji temeljem provedenog dokaznog postupka s pravom i osnovano zaključuje o identitetu osobe koja je zadala udarac oštećeniku. Naime, u situaciji sukoba, tuče, naguravanja, kod onoga tko se u sukob uključi ne mora postojati poseban motiv zadavanja udarca točno određenoj osobi. Neovisno o navedenom, valja ovdje imati u vidu iskaz majke oštećenika, D. M., koja navodi da joj je pokojni sin ranije govorio kako optuženik prema njemu ima određeni animozitet, postojeći od svađe uslijed koje su oštećenik i optuženik prestali komunicirati.

Osporavajući nadalje pravilnost činjeničnih utvrđenja, optuženik smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri obrazložio subjektivni odnos počinitelja prema djelu, budući da, prema obrani, udarac tupotvrdim predmetom slabog do srednjeg intenziteta ne predstavlja izravnu namjeru na nanošenje osobito teške tjelesne ozljede.

Nasuprot tome, državni odvjetnik pak nalazi da je sud prvog stupnja iz provedenih dokaza pogrešno zaključio da u konkretnoj situaciji nije ostvareno kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11. učinjeno s neizravnom namjerom, jer smatra da udarac neutvrđenim sredstvom u glavu oštećenika, koji optuženik ne može kontrolirati, podrazumijeva optuženikov pristanak da oštećenika ubije.

Nasuprot izloženim žalbenim tvrdnjama optužbe i obrane, iz samog intenziteta i lokacije zadavanja udarca ne može se izvoditi zaključak o tome s kojim je ciljem postupala osoba koja je taj udarac zadala. Naime, razgraničenje između kaznenog djela ubojstva i kaznenog djela teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti treba tražiti na subjektivnom planu optuženika, imajući u vidu njegovo ukupno ponašanje inkriminirane zgode, a uzimajući u obzir karakter uporabljenog sredstva, način zadavanja i lokaciju te broj i intenzitet zadanih udaraca, cijeneći pri tome okolnosti cijelog događaja in concreto.

Nastavno tome, treba reći da je nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka utvrđeno da je oštećenik predmetne zgode zadobio ozljede glave koje se mogu podijeliti u dvije zasebne cjeline. Jednu predstavljaju površinske, a drugu unutarnje ozljede glave, time da mehanizam nastanka površinskih ozljeda odgovara udarcu nekog tupotvrdog sredstva, za čiji je nastanak dostatan jedan udarac u prednji desni dio glave, zadan silom slabog do srednjeg intenziteta. S druge strane unutarnje ozljede, koje predstavljaju osobito tešku tjelesnu ozljedu, nastale su padom i udarom lijevom stražnjom stranom glave o čvrstu podlogu. Prema nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine, nadalje, sve utvrđene ozljede i smrtni ishod stoje u uzročno posljedičnoj vezi s događajem, dok se kao medicinski logična nameće dinamika ozljeđivanja u kojoj oštećenik zadobiva jedan udarac u desnu stranu glave te uslijed toga gubi ravnotežu i pada, udarajući lijevom stranom glave o tvrdu podlogu. Ovakva dinamika događaja u cijelosti je suglasna iskazu svjedokinje G. Z., koja u svom iskazu jasno navodi da je vidjela kada je optuženik zamahnuo rukom, nakon čega je oštećenik pao na cestu.

Opisana dinamika samog događaja, u kojem optuženik zadaje samo jedan udarac oštećeniku i to silom slabog do srednjeg intenziteta, neovisno o činjenici što taj udarac usmjerava u glavu oštećenika, te po tom udarcu s napadom ne nastavlja, već se udaljava od oštećenika, doista ne može ukazivati na zaključak da bi optuženik tada postupao s neizravnom namjerom na lišenje života. Nastavno, osnovano zaključuje prvostupanjski sud da iz izloženih okolnosti doista proizlazi kako je namjera optuženika bila usmjerena na teško tjelesno ozljeđivanje oštećenika, obzirom je istoga neutvrđenim predmetom udario baš u glavu, dakle mjesto podobno za nanošenje takve ozljede.

Sve izloženo, i po ocjeni ovog suda, ukazuje da je optuženikov napad bio usmjeren na ugrozu tjelesnog integriteta oštećenika, a nikako ne njegovog života, do čije ugroze dolazi padom i udarcem glave o kolnik ulice. Iz izložene činjenice da se radi o jednom udarcu, jačine slabog do srednjeg intenziteta, doista se ne može zaključivati da bi ga optuženik zadao svjestan da oštećenika može lišiti života i pristajući upravo na takvu posljedicu, već okolnost da se radi o udarcu u glavu i to tupotvrdim sredstvom govori o tome da je njegov cilj bio oštećenika teško tjelesno ozlijediti, pri tome lakomisleno smatrajući da, destabilizacijom oštećenika i njegovim padom na tvrdu podlogu, do smrtnog ishoda neće doći.

Slijedom navedenog, protivno žalbenim navodima optuženika, ovaj sud smatra da je činjenično stanje na kojem se temelji odluka o odgovornosti optuženika pravilno i potpuno utvrđeno, dok kriminalno ponašanje optuženog N. D., pravilno primjenjujući materijalno pravo, osnovano prvostupanjski sud pravno označava kao kazneno djelo teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavkom 1. KZ/11.

Međutim, opravdano optuženik tvrdi da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna zatvora, čime ujedno nije u pravu državni odvjetnik kada traži još strože kažnjavanje optuženika.

Pri odmjeravanju kazne prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio te pretjerano cijenio značaj otegotnih, a podcijenio kod optuženika postojeće olakotne okolnosti. Naime, točno je da je optuženik prethodno kažnjen za prekršaj s elementom nasilja, i to u travnju 2015. godine. Isto je tako točno da optuženik nije iskazao kajanje zbog počinjenog kaznenog djela niti izrazio žaljenje prema članovima obitelji pokojnog. Međutim, ovdje treba naglasiti da optuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka poriče da bi on bio taj koji je oštećeniku zadao udarac od kojeg je ovaj, uslijed padom zadobivenih ozljeda, umro. Stoga mu se izostanak kajanja ne može cijeniti otegotnim, kako to pogrešno čini prvostupanjski sud. S druge strane, potrebno je na odgovarajući način cijeniti da je optuženik ovo kazneno djelo počinio kao mlađi punoljetnik, što sukladno članku 106. ZSM-a, samo za sebe, predstavlja mogućnost za izricanje kazne blaže od propisane zakonom, a time i značajnu olakotnu okolnost. Također, optuženik do sada nije kazneno osuđivana osoba, zbog čega jedna osuda za prekršaj s elementom nasilja, po ocjeni ovog suda, nije dostatna za zaključak da nasilničko i protupravno postupanje kod njega predstavlja uobičajen obrazac ponašanja. Osim toga, treba imati u vidu i ponašanje optuženika nakon učina djela jer iz podataka u spisu predmeta, osobito izvješća Centra za socijalnu skrb I.-G. od 15. srpnja 2016. proizlazi da optuženik dane provodi na OPG-u u vlasništvu svog oca gdje radi na farmi, ne konzumira alkohol ni opojna sredstva, ne izlazi u noćne klubove, a od događaja (lipanj 2015.) nije dolazio u sukob sa zakonom, obzirom da nije prekršajno ni kazneno osuđivan.

Zbog svega navedenog, imajući na umu težinu počinjenog kaznenog djela i jačinu ugrožavanja najvrjednijeg zaštićenog dobra - ljudskog života, a pravilnom ocjenom okolnosti konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da će se i kaznom zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u dostatnoj mjeri izraziti društveni prijekor te utjecati na optuženika da shvati neprihvatljivost vlastitog postupka, ali i upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja. Tako odmjerena kazna zatvora pravedna je i nužna da bi se njome ostvarile sve zakonom predviđene svrhe.

Uslijed ranije izloženih razloga, žalba državnog odvjetnika u dijelu kojim traži strože kažnjavanje optuženika nije osnovana, a u žalbi istaknute otegotne okolnosti već su našle dovoljnog odraza u ovdje odmjerenoj kazni zatvora.

S obzirom na to da su navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., riješiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. rujna 2019.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Ranko Marijan, v.r.