Gzz-24/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 24/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.B. iz R., koga zastupa punomoćnik - supruga K.B. iz R. po odvjetniku V.N., odvjetniku iz R., protiv tuženika Republičkog fonda MIORH, Područna služba Rijeka, radi isplate starosne mirovine, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti kojeg je podigao Državni odvjetnik Republike Hrvatske protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci od 25. siječnja 1993. godine br. P- 2122/92-17, u sjednici vijeća održanoj dana 28. rujna 1993. godine,

p r e s u d i o j e :

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se prihvaća, preinačuje se pressuda Općinskog suda u Rijeci od 25. siječnja 1993. br. P-2122/92-17 i sudi:

O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužitelja K.B. iz R. kojim je zahtijevao da mu tuženi Republički fond MIORH, Područna služba Rijeka isplati s osnova starosne mirovine od mjeseca siječnja 1992. godine do zaključno mjeseca siječnja 1993. godine novčane iznose pobliže naznačene u izreci prvostepene presude sa odgovarajućom kamatom i parnični trošak.

O b r a z l o ž e n j e

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci od 21. I. 1993. br. P-2122/92-17 naloženo je tuženiku da tužitelju s osnove neisplaćene starosne mirovine isplati novčane iznose sa odgovarajućom kamatom u visini i za vrijeme kako je to pobliže naznačeno u izreci te presude. Odlučeno je da tuženik naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 160.212 HRD u roku od 15 dana.

Protiv pravomoćne presude suda prvog stupnja Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se zahtjev prihvati, pobijana odluka preinači i tužba odbaci.

U odgovoru na zahtjev tužitelj je predložio da se zahtjev Državnog odvjetnika Republike Hrvatske kao neosnovan odbije.

Zahtjev je osnovan.

Podnositelj zahtjev nalazi da nastali spor ne spada u sudsku nadležnost i da je tužitelj svoje eventualno pravo trebao ostvarivati kod Fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja (čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, "Narodne novine" br. 53/91). Smatra da je u postupku je trebalo raspraviti i utvrditi, da li je tužitelj u inozemstvu zaposlen, ili ostvaruje neki drugi prihod, zbog čega je u tom pogledu "šablonsko" obrazloženje suda neprihvatljivo i nema činjenične osnove u dosada provedenim dokazima, a suprotno je i stanju predmeta.

Ističe da je pravo je Republike Hrvatske da štiti i provjerava kamo idu mirovine njenih građana. Tužitelj je otišao u Beograd radi naplate potraživanja firme "Jadrantrade" koje je vlasnica njegova supruga. Zatim se razbolio i više od jedne godine nije se vratio u Rijeku. Utoliko je opravdan oprez tuženika, kad s pravom ispituje bonitet punomoći za podizanje mirovine. Tužiteljevo ponašanje spriječilo je mogućnost isplate mirovine, zbog čega je tuženik kao njegov dužnik i došao u zakašnjenje, a to stanje dovodi do prestanka tijeka kamata (čl. 325. st. 1. i 326. st. 2. ZOO, "Narodne novine" br. 53/91), a time i do posljedica propisanih u odredbi st. 1. čl. 326. ZOO.

Sud prvog stupnja zahtjev tužbe nalazi osnovanim, jer da je u parnici utvrđeno; da se protiv tužitelja ne vodi nikakav krivični postupak, da je tužitelj državljanin Republike Hrvatske, da je bio na bolničkom liječenju u Beogradu od 10. II. do 10. III. 1992. godine, a zatim na rehabilitaciji u Sremskoj Kamenici, da kod "Riječke banke" ima otvoren tekući račun za primanje mirovine, koja je zaprimila i ovlaštenje tužitelja da primanja sa tog računa podiže njegova supruga, pa u tom pogledu po mišljenju suda, nije ni bilo potrebno da se ovlaštena osoba javlja i da tuženiku daje podatke o životu, ili eventualnoj zaposlenosti korisnika mirovine, a sam povratak tužitelja u Rijeku spriječila je njegova teška bolest (srčani udar i pucanje čira).

Na osnovi takovih utvrđenja sud ocjenjuje da je tuženik bez valjane pravne osnove obustavio isplatu mirovine tužitelju, da nema niti jednog zakonskog propisa na osnovi koga bi se mogao opravdati postupak tuženika i da utvrđeno činjenično stanje ukazuje da tužitelj nije bio zaposlen u inozemstvu.

Među strankama nije sporno da je tužitelj u Republici Hrvatskoj ostvario pravo na starosnu mirovinu i to nije predmet nastalog spora. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mirovine kroz određeno vrijeme, pa je i temeljno pitanje spora da li je tuženik s pravom tužitelju obustavio daljnju isplatu mirovine ili ne. U takovoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i kad se ne radi o pravu na mirovinu, proizlazi da se radi o imovinskopravnom sporu (isplata zaostataka neisplaćene mirovine) u smislu čl. 1. ZPP ("Narodne novine" br. 53/91), o kojem odlučuje sud u skladu s odredbom čl. 33. st. 1. toč. 2a. Zakona o sudovima, pa utoliko prigovor bitne povrede postupka na koju je ukazao podnositelj zahtjeva u tom dijelu nije osnovan. Korisnici mirovina, koji su to pravo ostvarili u Republici Hrvatskoj, a koji privremeno ili stalno borave u inozemstvu, imaju pravo pod određenim pretpostavkama i u tim boravištima primati svoju mirovinu. Ali, i u takovim situacijama pravo je fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja da korisnike mirovina ili njihove punomoćnika poziva na pružanje jamstva, odnosno dokaza na osnovi kojih bi se utvrdilo da li je eventualno došlo do promjena u stvarnim odnosima koji utječu na pravo i opseg prava iz mirovinskog osiguranja, odnosno da li je došlo do takove situacije koja na strani korisnika mirovine uspostavlja stanje osiguranja, a koje pak dovodi do obustave isplate mirovine u smislu čl. 133. i 139. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine" br. 26/83).

Međutim, pored takovih zakonskih rješenja za pravilno i zakonito rješenje nastalog spora prvostupanjski sud nije imao u vidu sada važeće propise koji u ovakovim situacijama dovode do obustave isplate mirovinskih primanja. Naime, Odlukom Sabora Republike Hrvatske od 8. listopada 1991. ("Narodne novine". br. 53/91) utvrđeno je da SFRJ kao državna zajednica ne postoji a pravnim aktima njenih tijela odriče se valjanost (ovdje je u pitanju punomoć koja je izdata i ovjerena u Općinskom sudu Beograd). Nadalje Naredbom za provođenje Rezolucije br. 757. Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na području financija ("Narodne novine" br. 32/92), a kasnije Uredbom o porovođenju Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u svezi sankcija protiv SRJ (Srbije i Crne Gore, "Narodne novine" br. 41/93) izričito je zabranjeno pravnim i fizičkim osobama s teritorija Republike Hrvatske plaćanje, doznačivanje i prijenos dinarskih sredstava u tzv. Saveznu Republiku Jugoslaviju, te obavljanje financijskih i drugih transakcija s tim osobama, neposredno ili putem drugih pravnih i fizičkih osoba i to po svim osnovama (toč. II. Naredbe). Dakle kraj uvodno već spomenutih utvrđenja tužena nije postupila nepravilno i nezakonito kada je tužitelju privremeno obustavila isplatu mirovinu, zbog čega je prihvaćanjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti pobijanu odluku trebalo preinačiti i zahtjev tužbe odbiti (čl.395. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 28. rujna 1993.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.