Revt-20/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 20/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Ivke Zlokić, dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Andrije Erakovića i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz D., koga zastupa N. J. odvjetnik u S., protiv tuženika I. A. C. M. C.. M., L. i dr., A. p. d.d. iz D., koje zastupa punomoćnik I. Š., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-4092/03-3 od 7. rujna 2006., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu br. P-1282/2000 od 10. srpnja 2002., u sjednici održanoj dana 10. srpnja 2007.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 35.683,21 USD na ime neisplaćenih naknada za bolovanje od 19. veljače 1998. do 29. veljače 2000., te iznosa od 80.000 USD na ime ugovorne naknade štete zbog trajnog gubitka zanimanja – sa zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, te je tužitelj dužan tuženicima naknaditi parnične troškove u iznosu od 7.634,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva (pogrešno navedeno – tuženikova) žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači ili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženici na reviziju nisu odgovorili, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj temeljem ugovora o zapošljavanju pomorca sklopljenim sa I-tuženikom posredovanjem II-tuženika bio ukrcan na M/B H. u vlasništvu grčkog brodovlasnika S. P. S. C. s kojim je II-tuženik imao sklopljeni ugovor o popuni broda posadom i to od 12. srpnja do 6. rujna 1997., u svojstvu I. časnika palube,

- da je tužitelj iskrcan s toga broda 6. rujna 1997.,

- da je tužitelj početkom kolovoza 1997. vozeći se u taksiju iz brazilskog grada – luke, V. u brazilsku luku T. udario glavom o rub sjedišta ispred sebe, kada je u vožnji taksist naglo zakočio, te je zadobio ozljedu desne strane glave u predjelu arkade s krvarenjem, no u vezi te ozljede tužitelj nije zahtijevao liječničku pomoć,

- da je 6. rujna 1997. kada se navedeni brod nalazio u belgijskoj luci G. zadobio izljev krvi u mozak – pao je u komu, te je bio otpremljen u bolnicu,

- da je izljev krvi u mozak nije bio posljedica udarca glave tužitelja u sjedalo automobila prilikom taksi vožnje pred mjesec dana,

- da je tužitelj izliječen od izljeva krvi u mozak, te je radno sposoban za svoje zanimanje, ali uz smanjenje životne aktivnosti za 2-5%, jer tužitelj trpi povremene blaže glavobolje,

- da je navedeno krvarenje kod tužitelja nastupilo uslijed bolesti tužitelja, a ne kao posljedica tjelesne ozljede,

- da je odredbom čl. 17. st. 1. tada važećeg Nacionalnog kolektivnog ugovora za hrvatske pomorce (dalje u tekstu: NKU) koji vrijedi od 2. travnja 1996. bilo propisano pravo pomorca koji se zbog bolesti iskrca iz broda na naknadu za bolovanje u razdoblju u kojem je bolestan ili ozlijeđen, ali najviše do 112 dana,

- da su tuženici tužitelju isplatili naknadu za bolovanje u vremenu od 112 dana, a tužitelj je dobio i dodatnu novčanu pomoć od 51.000,00 kn odnosno 8.016,84 USD.

Ocijenivši da tužitelj nije dokazao da je opravdano trebao biti na bolovanju duže od 112 dana, a kako mu je naknada za bolovanje do 112 dana isplaćena, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za isplatu tj. 5.683,21 USD za razdoblje od 19. veljače 1998. do 29. veljače 2000., a time su materijalno pravo pravilno primijenili.

Naime, prema odredbi čl. 17. st. 1. NKU na koji se stranke pozivaju u ovom sporu – kada se pomorac zbog bolesti iskrca ili prijeđe na kopno u bilo kojoj luci, njegova će osnovna plaća teći i dalje sve dok o trošku brodara kroz poslodavca ne bude vraćen u domovinu ili mjesto njegova prvotnog upošljavanja, ovisno o tome koje je mjesto dotičnom pomorcu povoljnije, - nakon toga pomorac ima pravo na naknadu za bolovanje u iznosu jednakom njegovoj osnovnoj plaći, u razdoblju u kojem on ostaje bolestan ili ozlijeđen a najviše do 112 dana. U konkretnom slučaju tužitelju je isplaćena naknada za bolovanje tijekom 112 dana, što između stranaka nije sporno.

Pogrešno se tužitelj poziva na odredbu čl. 117. st. 2. NKU prema kojoj – u slučaju povrede ili profesionalnog oboljenja, a nakon repatrijacije sukladno al. (1) pomorac ima pravo na naknadu za bolovanje u iznosu jednakom njegovoj osnovnoj plaći, sve dok ne bude proglašen sposobnim ili dok povreda ili profesionalno oboljenje ne budu proglašeni stalnim. Naime, u ovom slučaju nema mjesta primjeni navedene odredbe, jer tužitelj nije bio na bolovanju zbog povrede ili profesionalnog oboljenja.

Stoga nije osnovan tužbeni zahtjev za isplatu naknade za bolovanje u iznosu od 35.683,21 USD.

Kako je utvrđeno da kod tužitelja nije nastupio gubitak zanimanja koji bi bio u vezi sa ozljedom, nižestupanjski sudovi smatraju da nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 21. st. 1. i 3. NKU, te odbijaju tužbeni zahtjev za isplatu 80.000 USD na ime gubitka zanimanja, a time je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Naime, odredbom čl. 21. st. 1. NKU bilo je propisano da pomorac koji za vrijeme dok je zaposlen kod brodara kroz poslodavca pretrpi ozljedu, iz bilo kojeg razloga, bez obzira na to tko je za istu kriv, uključujući i nezgode za vrijeme putovanja do i od broda, te čija je radna sposobnost smanjena uslijed takve ozljede, ima pored prava naknade za bolovanje, pravo i na naknadu prema odredbama tog kolektivnog ugovora, pod uvjetom da ozljeda nije nastala namjernim činom pomorca. U konkretnom slučaju nije došlo do smanjenja tužiteljeve radne sposobnosti, pa tužitelju ne pripada pravo na naknadu zbog gubitka radne sposobnosti. Stoga nije osnovan tužbeni zahtjev za isplatu 80.000 USD sa zateznim kamatama.

Suprotno tvrdnji revidenta nižestupanjski sudovi nisu učinili bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 – dalje u tekstu: ZPP) u vezi čl. 8. istog Zakona time što nisu prihvatili tužiteljev prijedlog za provođenjem medicinskog vještačenja putem drugog vještaka. Naime, zaključak nižestupanjskih sudova o uzroku moždanog krvarenja tužitelja u belgijskoj luci G. temelji se na nalazu i mišljenju vještaka mr. sc. M. T. specijaliste neurokirurga da temeljem medicinske dokumentacije priložene sudskom spisu. Vještak je odgovorio na tužiteljeve primjedbe i njegovom vještačkom nalazu i mišljenju, koje primjedbe je tužitelj temeljio na mišljenju drugih liječnika, koje je angažirao tužitelj, pa takva mišljenja nemaju svojstvo vještačkog mišljenja. Saslušani medicinski vještak s obzirom da je raspolagao brojnom medicinskom dokumentacijom nije morao izvršiti i osobni pregled tužitelja.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka niti odbijanjem dokaznog prijedloga tužitelja da nakon izvršenog medicinskog vještačenja vještak izvrši uvid u brojne rendgenske snimke, jer se očito medicinski nalazi temelje i na rendgenskim snimkama.

Zaključak nižestupanjskih sudova o radnoj sposobnosti tužitelja temelji se na mišljenju vještaka dr. M. M.-D. spec. medicine rada, koje je dato temeljem vještačkog nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. M. T., te nije odlučno što je tužitelj pribavio od drugog liječnika uvjerenje o svojoj radnoj nesposobnosti. Naime, liječničko uvjerenje ima svojstvo javne isprave, - istinitost javne isprave se pretpostavlja, no dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (čl. 230. st. 3. ZPP). U konkretnom slučaju vještačenjem je utvrđeno da tužitelj zbog krvnog izlijeva u mozak nije postao radno nesposoban, a ta činjenica nije utvrđena uz bitnu povredu parničnog postupka kako smatra tužitelj.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku nije došlo do bitne povrede parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 10. srpnja 2007.

Predsjednica vijeća:

Mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.