Legislator Case Law & Legislation
P-7103/2021-66 AI generated

Court orders Porsche Leasing to pay plaintiff 2,696.27 EUR plus interest for lease termination costs.

Case Number P-7103/2021-66
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Allowed / Granted

Legislator summary

AI generated

The court ordered Porsche Leasing to pay the plaintiff 2,696.27 EUR for lease termination costs, including legal fees and expert witness fees. The plaintiff argued that the total cost was 2,695.92 EUR plus VAT, while the defendant contested specific procedural expenses. The court rejected the plaintiff's claim for attendance fees at a hearing in September 2020 due to lack of records and ruled that the defendant should not bear the cost of a hearing postponed solely because the plaintiff failed to submit their submission eight days before the scheduled date.

Legislator headnote

AI generated

ZOO čl. 29.; ZPP čl. 155.; Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; Court orders payment of lease termination costs and legal fees but denies attendance fees where no record exists or where the delay was caused by the claimant's failure to submit documents on time.

Keywords

AI generated
lease termination costs legal fees award court attendance fees interest on debt procedural delay

Cited Legislation

AI generated
čl. 29. ZOO-a
Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29. ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl.
čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona
ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona.
čl. 155. ZPP-a
Dakle, ukupan trošak koji pripada tužitelju iznosi 2.695,92 eura sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23), tarife sudskih pristojbi te čl. 155. ZPP-a.
čl. 154. st. 3. u vezi s čl. 156. ZPP-a
Slijedom navedenog, tužitelj je dužan tuženiku podmiriti trošak pristupa na ročište odgođeno krivnjom tužitelja, primjenom čl. 154. st. 3. u vezi s čl. 156. ZPP-a i Tbr.
Tbr. 8./5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate

Cited Case Law

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7103/2021-66

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivani Požar, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Cvitko Tomić, odvjetnici u Labinu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćnici Katarini Krvavica, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. ožujka 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Milana Rimarya, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika JŠ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa u Zagrebu, 15. travnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku, PORSCHE LEASING d.o.o., isplatiti tužitelju MŠ iznos od 2.696,27 EUR (slovima: dvije tisuće šestodevedesetšest eura i dvadesetsedam centi) sa zateznim kamatama teku:

- na iznos od 622,69 EUR počevši od 03.11.2006. do isplate,

- na iznos od 3,99 EUR počevši od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 21,39 EUR počevši od 31.03.2009. do isplate,

- na iznos od 24,45 EUR počevši od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 25,44 EUR počevši od 31.05.2009. do isplate,

- na iznos od 20,60 EUR počevši od 30.06.2009. do isplate,

- na iznos od 21,77 EUR počevši od 31.07.2009. do isplate,

- na iznos od 19,51 EUR počevši od 31.08.2009. do isplate,

- na iznos od 20,13 EUR počevši od 30.09.2009. do isplate,

- na iznos od 17,59 EUR počevši od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 22,69 EUR počevši od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 10,03 EUR počevši od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 21,17 EUR počevši od 31.01.2010. do isplate,

- na iznos od 23,24 EUR počevši od 28.02.2010. do isplate,

- na iznos od 24,91 EUR počevši od 31.03.2010. do isplate,

- na iznos od 28,19 EUR počevši od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 34,26 EUR počevši od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 38,28 EUR počevši od 30.04.2010. do isplate,

- na iznos od 1.449,42 EUR počevši od 31.05.2010. do isplate,

- na iznos od 222,33 EUR počevši od 30.10.2010. do isplate,

po kamatnoj stopi određenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., nadalje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. naknaditi tužitelju MŠ trošak parničnog postupka u iznosu od 2.695,92 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju MŠ naknaditi tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. trošak parničnog postupka u iznosu od 62,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je između njega kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 26. listopada 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 22081. Svrha kredita je bila financiranje troškova kupnje vozila marke Seat Ibiza Sport. Iznos kredita iznosio je 29.603,88 CHF te je bila ugovorena godišnja stopa od 5,60% i valutna klauzula CHF. Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini sklopljen između tužitelja kao Korisnika kredita, kao jamca platca i tuženika kao kreditora, 26. listopada 2006. godine, radi osiguranja novčane tražbine tuženika kao kreditora prema Ugovoru o kreditu u iznosu od 35.692,44 CHF uvećano za pripadajuće kamate, poreze i davanja, zatezne kamate kao i druge tražbine iz Ugovora o kreditu, s obvezom vraćanja 84 mjesečnih obroka u visini od 424,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize važeće na dan plaćanja kod Raiffeisen bank d.d. koji mjesečni obroci dospijevaju sukladno odredbi t.6.1.

Ugovora o kreditu, preneseno je pravo vlasništva na pokretnini, vozilu Seat Ibiza Sport. Tužitelj nadalje ističe da nisu bili određeni egzaktni matematički parametri promjene kamatne stope te da način obračuna nije niti određen niti bio poznat tužitelju, te da tužitelj nije ekonomist po struci. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da se kamatna stopa nije smjela mijenjati na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje tužitelj navodi da je u toku razdoblja otplate kredita došlo do povećanja rata, na ime povećanog tečaja i povećanih kamatnih stopa, iako se o promjeni kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, kao i valutnom riziku u valuti CHF, što je imalo za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i slabije Ugovorne strane.

Također navodi da je uz to obračunat i trošak zaključenja Ugovora o kreditu, iako se ugovorom nije odredilo niti se pojedinačno pregovaralo koji bi bili troškovi zaključenja Ugovora o kredit, a koji padaju u cijelosti na teret tužitelja kao korisnika kredita i potrošača. Ujedno navodi da je tuženik obračunao iznos naknadu štete za prijevremenu saldaciju, 30. srpnja 2010., iako tuženik nije snosio nikakvu štetu niti je to Ugovorom o kreditu bilo određeno. Ističe da je tužitelj kredit ishodio za privatne svrhe, kao potrošač te smatra da Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu čl.

81. Zakona o zaštiti potrošača i to glede odredaba koje se odnose na ugovorenu valutu kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak, promjene kamate, naplate troška zaključenja ugovora, uz to što je neosnovano zaračunata naknada štete kod prijevremene saldacije. Ističe da iz knjigovodstvene kartice i konačnog obračuna proizlazi da je iznos naknade štete zbog prijevremenog raskida ugovora u iznosu od 1.675,18 kuna predstavlja 0,2 odnosno 2% postotna poena od ukupno naplaćene glavnice od 83,759,52 kuna, što niti ne predstavlja štetu koju tuženik trpi nego bi se radilo o prikrivenom uračunavanju kamate protivno čl. 1024. st.

4. ZOO-a. S obzirom na ništetnost odredbi o valuti CHF, neosnovano i bez pravnog temelja povećanje početne kamatne stope, neosnovano uračunavanje tužitelju troška zaključenja Ugovora o kreditu te naknade štete za prijevremeni raskid, tužitelj ima pravo povrata od tuženika novčana sredstva koja je tuženik neosnovano stekao od tužitelja kako slijedi: trošak obrade ugovora o kreditu, razlika plaćanja po pojedinom anutetu na ime povećanja tečaja i kamata, naknada štete zbog prijevremenog prestanka ugovora i razlika na ime povećanja tečaja CHF/kuna na dan prijevremene saldacije u odnosu na početni isplatni tečaj u ukupnom iznosu od 26.366,87 kuna sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 4.691,69 kn počevši od 3. studenoga 2006., na iznos od 5.000,00 kn počevši od 30. studenoga 2006., na iznos od 1.675,18 kn počevši od 30. listopada 2010., na iznos od 15.000,00 kn počevši od 30. listopada 2010. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda, u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe da u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja predstavlja zahtjev za povratom stečenog bez osnove, a za što zakon propisuje petogodišnji zastarni rok. Kako je posljednji obrok po predmetnom Ugovoru isplaćen još 30. srpnja 2010., a tužba je podnesena tek u kolovozu 2020., smatra da je nastupila zastara. Ističe da tuženik ne samo da nije bio stranka u postupku pokrenutom na temelju kolektivne tužbe potrošača nego da nije niti banka. Ističe da se u ovom postupku ne mogu koristiti pravna utvrđenja iz postupka vođenog po kolektivnoj tužbi. Smatra da nisu ispunjeni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi s obzirom da su iste jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje ističe da su troškovi sklapanja Ugovora sastavni dio gotovo svakog ugovora, a pogotovo ako je tome pridodan i trošak ovjere potpisa kod javnog bilježnika. Tuženik nije bio dužan navesti trošak koji nastaje radom javnog bilježnika jer sam nije dužan znati koliko za pojedine radnje naplaćuje javni bilježnik. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 22. srpnja 2024. konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od ukupno 2.696,27 eura zajedno sa zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke presude. Tužitelj navodi da od ukupno utuženog iznosa od 2.696,27 eura na ime razlike anuiteta (zbroj pozitivnih i negativnih razlika kod promjene tečaja i kamata sa uključenim PDV-om) otpada iznos od 1.851,25 eura, na ime troška obrade Ugovora o kreditu otpada iznos od 622,69 eura i na trošak prijevremene otplate kredita otpada iznos od 222,23 eura.

4. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj: Gž-3972/2020-2 od 3. svibnja 2021. Općinski sud u Pazinu oglašen je mjesno nenadležnim te je predmet ustupljen ovom sudu kao mjesno nadležnom.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u sudsku praksu Europske unije (list 22-39 i 222-228 spisa), izvod iz zapisnika VSRH, Građanski odjel od 30.01.2020. (list 40 spisa), ugovor o kreditu, broj 22081 (list 43-51 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora s povratnicom (list 52-54 spisa), promjena kamatne stope za ugovor, broj 22081 (list 55spisa), plan otplate uz ugovor o kreditu br. 22081 (list 56-58 spisa), ispis za razdoblje od 1.1.1990. do 23.06.2020. za tužitelja (list 59-64 spisa), račun R1, broj 11280-06 (list 65 spisa), ugovore sklopljene u period od 2002.-2020. (list 76 spisa), sudsku praksu (list 88-106, 327-333 i 401 spisa), zbornik sudske presude (list 110-122 spisa), saslušan je tužitelj pred Općinskim sudom u Puli (list 160-161 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Barbari Babić Gobbo iz Expertize d.o.o. (list 169-182 spisa), zamolbeno je saslušan svjedok AŠ pri Općinskom sudu u Pazinu (list 317-318 spisa), te je pročitana dopuna nalaza i mišljenja vještaka Barbare Babić Gobbo (list 359-376 spisa).

6. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), sud je našao tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Među strankama nije sporno da su parnične stranke 26. listopada 2005. sklopile Ugovor o kreditu kojima je tuženik odobrio tužitelju kredit te da je u tom Ugovoru o kreditu glavnica kredita vezana za švicarski franak odredba o valutnoj klauzuli i da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,60 % godišnje. Također nije sporno da je tužitelju naplaćen trošak obrade Ugovora o kreditu i trošak prijevremene otplate kredita.

8. Sporno je li takvo postupanje tuženika bilo u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te jesu li tako ugovorene sporne odredbe bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome radi li se o ništavim odredbama. Nadalje, sporna je i visina zahtjeva, odnosno razlika s osnova iznosa obračunatih prema višem tečaju CHF od tečaja koji je bio u trenutku sklapanja Ugovora. Također, sporno jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o naknadama za troškove zaključenja ugovora i trošak prijevremene otplate kredita u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li poštene. Sporno je je li predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

9. U svrhu utvrđenja radi li se o potrošačkom ugovoru i je li se pojedinačno pregovaralo o predmetnim spornim odredbama Ugovora o kreditu, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka SŠ.

10. Tužitelj je u svom iskazu pred Općinskim sudom u Pazinu naveo da su predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopili on i njegov otac kao dužnik i jamac u autokući u Puli 2006. godine, a radilo se o kupnji osobnog automobila. Kredit je isplaćen u CHF, u visini od oko 18.500,00 CHF. Ugovor je sklopljen na rok otplate od sedam godina, a kredit je otplatio nakon tri i pol godine iz razloga što se počela dizati kamata i mijenjati tečaj. Ugovorena rata kredita bila je 1.500,00 kuna mjesečno da bi nakon dvije godine iznosa više od 2.200,00 kuna.

Prilikom potpisivanja ugovora u autokući bio je prisutan samo prodavač automobila. Ugovor o kreditu je već bio pripremljen, a oni su ga samo potpisali i ovjerili kod javnog bilježnika. Prodavač u autokući i javni bilježnik pročitali su mu ugovor. Na zna je li tada imao kakvih nejasnoća ili pitanja. Tužitelj je naveo da ne zna što znači promjenjiva kamatna stopa te da se ne sjeća je li mu je netko objasnio što znači i o čemu njezina promjena ovisi. Tužitelj je nadalje naveo da je u vrijeme podizanja kredita imao minimalac, da mu je plaća iznosila oko 3.200,00 kn i jedino je mogao podići ugovoreni kredit.

Tada je to bila akcija koju je imao Porche leasing, radilo se o najpovoljnijoj ponudi za kupnju automobila. Ova akcija je u sebi imala ponudu kredita samo u CHF. Prodavač mu u autokući nije objašnjavao odnos valute CHF u odnosu na valutu euro. Prilikom sklapanja ugovora se nije spominjala HNB, kao ni međunarodni monetarni fond. Tužitelj je naveo da misli da se nije spominjao ni fiksni varijabilni dio kamate. Ne vjeruje da mu je javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora objašnjavao što znači valuta CHF. Tužitelj je također naveo da ne bi digao kredit u valuti CHF da je bio upozoren na moguće promjene.

Prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika platio je račun u visini oko 2.500,00 kuna. On je to osobno platio mimo kredita. Nije bio upozoren da će mu banka skinuti dodatni trošak obrade kredita osim solemnizacije kredita. Iz razloga što se rata kredita previše dizala, odlučio je ranije zatvoriti kredit i to na način da je kupljeni auto prodao za iznos od 7.500,00 eura, te je još posudio 5.000,00 eura i zatvorio krediti u iznosu od oko 13.500,00 eura. Novac koji je dobio od prodaje automobila uplaćen je direktno na račun banke na ime zatvaranja kredita.

Tužitelj je naveo da je u vrijeme ugovaranja kredita imao 18 godina te da nije razmišljao o tome da veća potražnja za nekim proizvodom dovodi do povećanja cijene tog proizvoda. Poznato mu je da općenito valuta može varirati pa tako i valuta CHF, ali nije očekivao da će tako jako varirati jer tada ne bi sklopio kredit u CHF. Bilo mu je prihvatljivo jedino da rata kredita iznosi 1.500,00 kuna kako je bilo i ugovoreno. Prije sklapanja se među ljudima raspitao i saznao da je kredit u valuti CHF najpovoljniji.

11. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja koji je iskazivao životno uvjerljivo i logično. Iz iskaza tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao 18 godina, da nije ekonomske struke, da nije razumio značenje valutne klauzule, da se o ugovornim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati već je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, da su odredbe istog bile visokostručne i nejasne prosječnom potrošaču, a da mu tuženik nije pojasnio rizike sklapanja takvog ugovora. Navedeno utvrđenje suda potvrđuje dio iskaza tužitelja u kojem navodi da ne bi pristao na takav ugovor da je bio upozoren da rata kredita može toliko rasti. Konačno, sud iz iskaza nalazi utvrđenim i da tužitelju nitko nije rekao razlog zašto se plaća naknada za obradu kredita niti čemu služi kao niti da će morati platiti naknadu ako prijevremeno otplati kredit.

12. Pred Općinskim sudu u Pazinu zamolbeno je saslušan svjedok SŠ, otac tužitelja, koji je naveo da je potpisao ugovor o Porsche leasingu kao jamac- platac, dok je njegov sin ovdje tužitelj potpisao ugovor radi podizanja kredita za kupnju vozila. Zna da je bio u Puli, u poslovnici Porsche Leasinga gdje se prodaju auti i gdje je njegov sin razgledavao aute. Ne može se točno sjetiti je li ugovor pročitao ili mu je pročitan. Zna samo da on nije na ništa bio upozoren prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Ne zna je li tužitelj sudjelovao u pregovorima koji su prethodili sklapanju predmetnog ugovora, budući je on došao na gotov čin, samo jednom je bio u poslovnici, prilikom čega je i potpisao predmetni ugovor. Ne zna je li tuženik upozorio tužitelja na išta prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Ne može se sjetiti kada su potpisivali ugovor je li samo on potpisa ugovor kamo jamac ili i tužitelj. Ne može se sjetiti je li mu javni bilježnik protumačio ugovor ili su ugovor samo potpisali. Svjedok je naveo da ne zna zašto je ugovor sklopljen u CHF, pretpostavlja da je bio najpovoljniji, koliko zna nisu tužitelju bile ponuđene druge valute. Na upit suda svjedok je naveo da je prethodno iskazivao ono o čemu osobno zna. Svjedok je naveo da je tužitelj u vrijeme podizanja ugovora imao 18 godina i da je dizao kredit kako bi kupio automobil s kojim bi išao na posao. Tužitelj je po zanimanju zidar, inače se ne razumije u kredite, valute i kamate, a osobito se nije razumio s 18 godina. Svjedok je nadalje naveo da je tužitelj morao zatvoriti leasing jer ga nije mogao otplatiti, tada je prodao auto i još je morao posuditi novce od prijatelja da bi mogao zatvoriti leasing u cijelosti, a to je morao učini jer je rata svaki mjesec bila sve veća. Na upit punomoćnice tuženika može li tvrditi da samo njemu nisu bile ponuđene druge valute osim CHF ili i tužitelju dogovara da zna samo ono što je njemu bilo ponuđeno kao jamcu-platcu, a za tužitelje ne može znati jesu li mu bile ponuđene druge valute. Svjedok je također naveo da ne zna koji su bili troškovi obrade kredita i je li mu nešto vezano za to objašnjeno.

13. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu svjedoka iz kojeg je utvrdio da je tužitelj podizao kredit u svrhu kupnje osobnog vozila koje mu je trebalo služiti za odlazak na posao, odnosno, za vlastite potrebe. Slijedom navedenog, sud je utvrđenja da se radilo o potrošačkom ugovoru. Također, sud je iz iskaza svjedoka utvrdio da je tužitelj po struci zidar, da mu ekonomski termini nisu bili poznati, a posebno u vrijeme kada je ugovarao predmetni ugovor kada je tužitelj imao svega 18 godina.

14. Ovdje se ističe da tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika ili bilo koji drugi dokaz na temelju kojeg bi se mogla eventualno utvrđivati okolnost da su vođeni razgovori i pregovori s djelatnicima tuženika o pojedinim odredbama Ugovora, već je uvjerljivo da je samo potpisan Ugovor, koji je bio unaprijed sastavljen po tuženikovim uvjetima.

15. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05.. – dalje: ZOO/05). uzimajući u obzir datum sklapanja ugovora.

16. Pritom prvenstveno valja istaknuti da se na konkretan odnos ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF. Naime, upravo u odnosu na pravno pitanje primjene odluka iz kolektivnog spora u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revd 2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora (a to je u konkretnom slučaju tuženik) ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

17. Međutim, valja navesti da tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

18. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazao, a da se svojstvo potrošača ne presumira, valja reći da iz iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka proizlazi da je osobni automobil kupljen za osobne potrebe, a koja tvrdnja ničim nije dovedena u sumnju. Pritom je na tuženiku, kao trgovcu, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio.

19. Dakle, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj ima položaj potrošača, jer je predmet kredita – osobni automobil korišten za odlazak na posao, odnosno osobne potrebe.

20. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora, a sve sukladno članku 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača.

22. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori, već iz iskaza tužitelja i svjedoka SŠ proizlazi da im ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da tužitelju od strane tuženika nisu niti pružene potpune i jasne informaciju o rizicima ugovaranja kredita za vozilo vezanog uz tečaj CHF, niti o mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja rate. Sud prihvaća iskaz tužitelja da ne bi prihvatio ovakav Ugovor da je znao da će obveze porasti u tolikoj mjeri, jer je to logično s obzirom da zbog rasta tečaja CHF rastu i iznosi rate, a što je financijsko opterećenje za svakog potrošača. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja.

23. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

24. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

25. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao, mogao razumno očekivati da bi predmetna ugovorna odredba bila prihvaćena se o njoj pojedinačno pregovaralo.

26. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

27. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

28. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

29. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se najamnina veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.

30. Budući da navedena odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

31. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

32. Priroda i specifičnosti valute švicarski nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

33. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

34. Stoga je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi mu bilo moguće predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bilo moguće pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

35. Tijekom postupka nije utvrđeno da je jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega za potrošača nije bilo moguće predvidjeti posljedice ugovaranja takve odredbe.

36. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da je ništetna odredba Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovorena mjesečna rata u valuti CHF plaćanjem u kunama na dan uplate. Naime, ovakvim uređenjem plaćanje se veže za tečaj, a da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije bio u potpunosti informiran o mogućnosti promjene toga tečaja i rizicima ugovaranja valutne klauzule. Stoga je navedeni dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u cijelosti prihvatio.

37. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili niti egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što također ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na potencijalnu štetu tužitelja kao potrošača. Time je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, što dovodi do ništetnosti i toga dijela ugovora, slijedom čega je valjalo presuditi kao u izreci ove presude.

38. Kako je ugovor dakle ništav u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, slijedom čega je sukladno čl. 1111. ZOO-a tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništavim.

39. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora, kao i razliku na ime jednostrano povećavane kamatne stope tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je vrijedila početna ugovorena kamatna stopa.

40. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po veštakinji MŠŽ iz Expertiza d.o.o. iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj uslijed promjene kamatne stope, bez transparentno navedenih kriterija za njezinu promjenu, u razdoblju od 5. prosinca 2006. do 30. srpnja 2010. platio 2.712,76 HRK više kamata u odnosu na ugovorene iznose kamata iz početnog otplatnog plana i uz primjenu važećeg tečaja za CHF na dan isplate kredita. Aprecijacija švicarskog franka prema kuni od listopada 2008. godine nadalje utjecala je na dodatni porast tereta otplate kredita tužitelja. Tečaj je tako rastao s početno ugovorenog od 4,686535HRK za CHF do čak 5,395845HRK za 1 CHF, što je povećanje i do 15%. Kao posljedica rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, tužitelj je po osnovu razlike tečaja ukupno preplatio 15.679,25 HRK. Tužitelj je u razdoblju otplate kredita, kao posljedica promjene kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, sveukupno preplatio 18.160,17 HRK anuiteta u odnosu na ugovorene iznose anuiteta. Iako je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, tuženik mu je naplatio „naknadu štete zbog prijevremenog prestanka ugovora“ u iznosu od 1.675,18 HRK. Ugovoreni trošak obrade ugovora o kreditu iznosio je 1.001,10 CHF što je tužitelj u protuvrijednosti kuna platio 4.691,69 HRK. Ukupni troškovi obrade i prijevremene otplate kredita koje je tužitelj platio iznose 6.366,87 HRK.

41. Na ovako sačinjeni nalaz i mišljenja tuženik je imao primjedbi te je naveo da se obračun temelji na fiksnom tečaju koji nije primjenjiv. Ističe da je tuženik prilikom sklapanja ugovora koristio LIBOR koji je bio primjenjiv na tromjesečna razdoblja, a vještak je možda koristio LIBOR na određene dane s drugačijom vremenskom primjenom i drugačijom stopom. Također je naveo da nije jasna metodologija koju je vještakinja koristila. Također prigovora da vještakinja nije uzela u obzir promjenu poreza na dodanu vrijednost i činjenicu da je do 31. srpnja 2009. PDV iznosio 22%, a od 1. kolovoza 2009. do 31. prosinca 2009. da je PDV iznosio 23%, kao i da je PDV iznosio 0% u razdoblju od 1. siječnja 2010. do otplate kredita. Također, tuženik prigovara da vještakinja u svom nalazu i mišljenju nije utvrdila činjenicu obračunate interkalarne kamate za razdoblje od dana isplate kredita do dospijeća 1. mjesečnog anuiteta. Nadalje, tuženik prigovara da je vještakinja navela da su neispravni zbrojevi anuiteta, odnosno, zbrojevi svake pojedinačne mjesečne glavnice i kamate koje su prikazane u početnom otplatnom planu nisu jednake ugovorenom mjesečnom anuitetu od 424,91 CHF, stoga je usporedba vršena ne s ugovorenim mjesečnim anuitetom od 429,91 CHF nego sa mjesečnim anuitetom koji je dobiven zbrajanjem svake pojedinačne mjesečne glavnice i kamate iz početnog otplatnog plana. Tuženik prigovara da vještakinja nije mogla samostalno mijenjati ugovorne uvjete i da prilikom izračuna nije uzela u obzir iznos PDV-a zbog čega djeluje da iznosi nisu ispravni. Ujedno tuženik navodi da su troškovi obrade ugovora u iznosu od 1.001,10 CHF sastavni dio ukupne glavnice kredita, te da nisu dodatno obračunati tužitelju kako to vještakinja u svom nalazu ističe.

42. Vještakinja Barbara Babić Gobbo iz Expertize d.o.o. u svojoj dopuni nalaza i mišljenja navodi da je uslijed smanjenja kamatne stope od strane tuženika u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,60% i ukidanja zakonske obveze obračuna PDV-a na obračunate kamate u pojedinačnim mjesečnim anuitetima od 01.01.2010. godine do potpune otplate kredita, tužitelj je u razdoblju od 5. prosinca 2006. godine do 30. srpnja 2010. godine otplatio 1.235,02 HRK manje kamata što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 163,92 eura. Aprecijacija švicarskog franka prema kuni od listopada 2008. godine nadalje utjecala je na porast tereta otplate kredita tužitelja unatoč smanjenju kamatne stope od strane tuženika.

Kao posljedica rasta tečaja CHF u odnosu na početni isplatni tečaj kredita od 4,686535, tužitelj je tijekom razdoblja otplate kredita, u 35 pojedinačnih mjesečnih anuiteta platio 15.404,11 HRK više iznose anuiteta što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 2.044,44 eura. No, u osam pojedinačnih mjesečnih anuiteta, tečaj švicarskog franka bio je niži od početnog isplatnog tečaja kredita te je u tim razdobljima tuženik otplatio 220,85 HRK odnosno 29,32 eura manje anuiteta po osnovu deprecijacije tečaja. Kada se međusobno prebiju pozitivna i negativna odstupanja u otplati anuiteta kao posljedica promjene tečaja CHF proizlazi da je tuženik sveukupno preplatio 15.183,26 HRK odnosno 2.015,12 eura.

Tužitelj je u razdoblju otplate kredita, prvenstveno kao posljedica rasta tečaja CHF u odnosu na početni isplatni tečaj kredita, platio u 29 pojedinačnih mjesečnih anuiteta više iznose anuiteta i to 14.573,29 HRK što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.934,20 eura. S obzirom da je u 8 pojedinačnih mjesečnih anuiteta tečaj CHF bio niži od isplatnog CHF tečaja, tužitelj je ukupno manje platio 625,05 HRK odnosno 82,95 eura u odnosu na početno ugovorene iznose anuiteta. Preplata anuiteta koja obuhvaća pozitivne i negativne razlike u otplati kredita iznosi od 13.948,24 HRK odnosno 1.851,25 eura prema fiksnom tečaju konverzije.

U odnosu na navod tuženika da je vještakinja propustila utvrditi činjenicu da su troškovi obrade kredita u iznosu od 1.001,10 dio glavnice odobrenog kredita te da su posebno zaračunati, navodi da je u potpunosti neutemeljena primjedba. Naime, nigdje se u osnovnom Nalazu i mišljenju ne navodi da 1.001,10 CHF ne čini glavnicu odobrenog kredita te da su posebno zaračunati, već se navedeni iznos specificirao kao trošak obrade kredita što je istovjetno stavci „Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) kako je sam tuženik specificirao u točki III ugovora „KAMATNA STOPA/VISINA I BROJ MJESEČNIH OBROKA KREDITA/ TRAJANJE UGOVORA/ TORŠKOVI.

Navođenje troška obrade kredita (zaključenja ugovora) u iznosu od 1.001,10 CJF izvršeno je sukladno definiranom zadatku vještačenja iz Rješenja posl.br. P-452/2020 od 23. studenog 2020. godine prema kojem je bilo potrebno utvrditi trošak obrade Ugovora o kreditu broj 22081. Iznos troška zaključenja ugovora o kreditu od 1.001,10 CHF koji je tužitelj platio u iznosi ukupno 622,69 eura. Iznos troška „naknada štete zbog prijevremenog prestanka ugovora" iznosi 222,33 eura. Ukupni troškovi obrade i prijevremene otplate kredita koje je tužitelj platio iznose 845,03 eura.

Zaključno, vještakinja je navela da tuženik nije na jasan i nedvojben način u početnom otplatnom planu kredita prikazao obračunate iznose PDV-a što je bio dužan iskazati što je i dovelo do odstupanja u izračunu u odnosu na osnovni Nalaz i mišljenje. Predmetnom dopunom izvršena je korekcija izračuna temeljem neizmijenjenog početnog otplatnog plana kredita.

43. Nakon ovako sačinjenog dopunskog nalaza i mišljenja stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje te ga i sud u cijelosti prihvaća smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te u skladu s člankom 258. ZPP-a.

44. Slijedom navedenog, sud je utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom razlika anuiteta (zbroj pozitivnih i negativnih razlika kod promjene tečaja i kamata sa uključenim PDV-om) u iznosu od 1.851,25 eura.

45. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 29. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio svaku pojedinu uplatu, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja.

46. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

47. Što se tiče dijela zahtjeva koji se odnosi na ništetnost naknade za obradu kredita ističe se kako slijedi:

48. Iz odredbe čl. II. i III. Ugovora proizlazi da trošak zaključenja ugovora (uklj. 22% PDV-a) iznosi 1.001,10 CHF, za koji trošak se umanjuje iznos isplaćenog kredita.

49. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

50. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

51. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisu bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog.

52. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak II. i III. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

53. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

54. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

55. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

56. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka II. i III., ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

57. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

58. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

59. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

60. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom II. i III. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u toj visini) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

61. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

62. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

63. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju Ugovorom o kreditu naplaćena naknada u visini od 622,69 EUR (tada 1.001,10 CHF), to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

64. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, pa se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju iznos od 622,69 EUR koji je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, te mu platiti kao nesavjesni stjecatelj i zatezne kamate od dana plaćanja.

65. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita valja navesti da je člankom 6.4. Ugovora o kreditu navedeno da ako korisnik kredita odluči za vrijeme trajanja Ugovora ostatak glavnice otplatiti odjednom, Davatelj kredita u preostali iznos neotplaćenog kredita neće uključiti ugovorne kamate na obroke koji nisu dospjeli do trenutka prijevremenog povrata. Također, iz preostalih odredaba Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi se bila ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a iz nalaza i mišljenja financijskog-knjigovodstvenog vještaka nedvojbeno proizlazi da je tuženik obračunao trošak prijevremene otplate kredita u iznosu od 222,33 eura, a na koji obračun stranke nisu imale primjedbi.

66. Također i ovdje valja navesti da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZPP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri prijevremenoj otplati, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja. Iz navedenog proizlazi zaključak da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, o odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

67. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

68. Nadalje, Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Pojedine direktive ne primjenjuju se izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

69. Iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije niti bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, niti je bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), pri tome nije mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer nije određena niti u postotku od iznosa kredita niti na drugi način), međutim, sve i da je na taj način određena, ne može se zaključiti koja je njezina krajnja svha. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

70. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za osobno vozilo koje je tužitelj koristio za osobne potrebe, proizlazi zaključak da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

71. Stoga je ovaj sud na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP utvrdio da je sporna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu nepoštena, a time i ništetna te da tužitelju pripada pravo na iznos od 222,33 eura koji je platio s predmetne osnove.

72. Konačno, u odnosu na sve dijelove zahtjeva neosnovan je prigovor zastare, jer se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev niti tužitelja kojim traži utvrđenje ništavosti dijela odredbi Ugovora, odnosno povrat onoga što je po takvom ništetnom ugovoru tuženik dobio.

73. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, slijedom čega ni za taj dio nije nastupila zastara.

74. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.696,27 eura od čega se iznos od 1.851,25 eura odnosi na razliku anuiteta, iznos od 622,69 eura trošak obrade Ugovora o kreditu te iznos od 222,33 eura s osnova troška prijevremene otplate kredita, sve sa zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke presude.

75. Na temelju čl. 154. st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1 Tarife) 100 bodova, sastav podnesaka od 26. rujna 2020., 18. svibnja 2021., 22. srpnja 2024. i 16. rujna 2024. (tbr. 8/1 Tarife) 4 x 100 bodova, zastupanje na ročištima održanim 9. studenoga 2020., 25. svibnja 2023., 24. siječnja 2023. i 6. ožujka 2025. (tbr. 9/1 Tarife) 4 x 100 bodova, ukupno 900 bodova, a što uvećano za vrijednost jednog boda od 2,00 eura i iznos PDV-a od 25% iznosi 2.250,00 eura. Tom iznosu pridodan je predujam za vještačenje u iznosu od 331,80 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 40,72 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 73,40 eura. Dakle, ukupan trošak koji pripada tužitelju iznosi 2.695,92 eura sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23), tarife sudskih pristojbi te čl. 155. ZPP-a.

76. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29. ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona.

77. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište od 11. rujna 2020. jer isto nije niti predviđeno niti održano te u spisu ne postoji zapisnik s tog ročišta pa sud smatra da se radi o omašci u sastavljanju troškovnika. Također, sud nije utvrdio osnovanim sastav podneska od 5. lipnja 2021. kojim se tužitelj očituje na odluku Županijskog suda u Rijeci jer isti nije bio nužan za vođenje postupka sukladno čl. 155. ZPP-a.

78. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište 9. svibnja 2022. jer je predmetno ročište odgođeno isključivo krivnjom tužitelja koji svoj podnesak nije poslao osam dana prije ročišta stoga je sud odgodio ročište kako bi se tuženiku dalo potrebno vrijeme da se očituje na podnesak tužitelja. Tuženik je podneskom od 17. svibnja 2022. zatražio da trošak pristupa na ročište padne na teret tužitelja i to u visini 100 bodova, koji zahtjev je sud utvrdio djelomično osnovanim. Budući da se na predmetnom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari već je ročište odgođeno, tuženik nema pravo na trošak u iznosu od 100 bodova, nego u iznosu od 25 bodova primjenom Tbr. 8./5. Tarife. Slijedom navedenog, tužitelj je dužan tuženiku podmiriti trošak pristupa na ročište odgođeno krivnjom tužitelja, primjenom čl. 154. st. 3. u vezi s čl. 156. ZPP-a i Tbr. 8./5. Tarife u vrijednosti 25 bodova, a što uvećano za vrijednost jednog boda od 2,00 eura i iznos PDV-a od 25% iznosi 62,50 eura.

79. Na tako utvrđeni trošak tuženiku pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29. ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tužitelja na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona.

80. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Zagrebu 15. travnja 2025.

Sutkinja

Ivana Požar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o naplati sudske pristojbe na presudu u iznosu od 73,40 eura

2. tuženiku po punomoćniku