Rev-1709/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1709/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. iz V., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i Š. iz V., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: ...), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 4576/13-3 od 5. ožujka 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-1109/10-24 od 31. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 17. srpnja 2018.,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Tuženici se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom:

a) pod točkom I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

- odbijen „tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tužena isplati na ime naknade štete zbog neutemeljenog uhićenja i pritvora iznos od 212.228,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom“, te „njegov zahtjev za naknadu parničnog troška“,

- tužitelj obvezan naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 10.000,00 kn, b) pod točkom II. izreke, odlučeno je da se tuženici „ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu“.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju „iz razloga propisanih odredbom čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a, odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava“. Predlaže „da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

U odgovoru na reviziju tuženica osporava revizijske navode i predlaže „da revizijski sud presudom odbije reviziju kao neosnovanu“. Traži naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren jedini u reviziji istaknut revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetom spora zahtjev je tužitelja radi naknade štete „zbog neutemeljenog uhićenja i pritvora“ - u kojem je boravio od 14. veljače 2005. do 17. svibnja 2006.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da „je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Općinskim sudom u Ivancu poslovni broj: K-145/06 u kojem je presudom od 24. listopada 2006. odbijena optužba da bi tužitelj počinio kazneno djelo protiv imovine teškom krađom opisano u čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ-a u svezi čl. 216. st. 1. KZ-a, a to uslijed nastupanja zastare kaznenog progona temeljem čl. 535. toč. 6. ZKP-a“,

- da „je navedena kaznena presuda postala pravomoćna 7. studenoga 2006.“,

- da „je tužitelj tijekom kaznenog postupka boravio u pritvoru kroz 458 dana i to od 14. veljače 2005.g. do 17. svibnja 2006.g.“,

- da je 4. svibnja 2007. tužitelj uputio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske preporučenom pošiljkom zahtjev za naknadu štete zbog neutemeljenog uhićenja i pritvora, a koji je zahtjev navedeno Ministarstvo zaprimilo 7. svibnja 2007.,

- da „je Ministarstvo pravosuđa očitovanjem od 25. svibnja 2007. tužitelju priznalo pravo na nematerijalnu štetu u iznosu od 54.960,00 kn tražeći da se tužitelj očituje da li je suglasan sa isplatom ponuđenog obeštećenja u roku od 15 dana jer će se nakon proteka tok roka smatrati da je ponuda odbijena“,

- da „tužitelj nije prihvatio ponudu Ministarstva pravosuđa koju je primio njegov punomoćnik dana 4. lipnja 2007. zbog čega nagodba nije sklopljena niti je tužitelju isplaćen ponuđeni iznos naknade štete“,

- da je tužitelj „tužbu za naknadu štete podnio 4. svibnja 2010.“.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude) zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim, sve uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da se „ovaj sud slaže sa navodima žalbe da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97) ispravljenim Ispravkom objavljenim u "Narodnim novinama", broj 27/98 sa svim izmjenama i dopunama objavljenim u "Narodnim novinama", broj: 58/99, broj: 112/99, i broj: 58/02, a ove potonje ispravljene Ispravkom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku obavljenim u "Narodnim novinama", broj 143/02, te Izmjene i dopune Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 115/06) važećim u vrijeme nastupa pravomoćnosti kaznene presude Općinskog suda u Ivancu broj: K-145/06 od 24. listopada 2006.g., time da se odredbe relevantne za postupak za naknadu štete kakvu tužbom potražuje tužitelj u predmetnom postupku nisu mijenjale“,

- da je „odredbom čl. 480. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/08 - ispravak, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 - ispravak i 115/06 - dalje: ZKP) propisano da pravo na naknadu štete ima i osoba koja je bila u pritvoru, a optužba je pravomoćnom presudom odbijena, dok je stavkom 4. određeno da će se u postupku za naknadu štete u slučajevima iz stavka 1. ovog članka na odgovarajući način primjenjivati odredbe ove glave (Glava XXX)“,

- da „prema odredbi čl. 477. st. 1. ZKP-a pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda“, te da je „prema stavku drugom iste zakonske odredbe, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visine naknade“,

- da je „daljnjom odredbom čl. 478. st. 1. ZKP-a određeno: Ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete“, a „ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva“,

- da je „odredbom čl. 478. st. 2. ZKP-a propisano: Dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u čl. 481. stavku 1. ovog Zakona“, dok je „u čl. 478. st. 3. ZKP-a određeno da se tužba za naknadu štete podnosi protiv Republike Hrvatske“,

- da „imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 481. st. 1. KZP-a („Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano oduzimanje slobode prikazivan u sredstvima javnog priopćavanja i time bio povrijeđen ugled te osobe, sud će, na njezin zahtjev objaviti u novinama ili drugome javnom sredstvu priopćavanja priopćenje o odluci iz koje proizlazi neopravdanost prijašnje osude, odnosno neosnovanosti uhićenja. Ako slučaj nije prikazan u sredstvu javnog priopćavanja, takvo će se priopćenje, na zahtjev te osobe, dostaviti njezinu poslodavcu. Nakon smrti osuđene osobe pravo na podnošenje toga zahtjeva pripada njezinom bračnom ili izvanbračnom drugu, djeci, roditeljima, braći i sestrama.“), te daljnje odredbe tog članka prema kojima se zahtjev iz stavka 1. tog članka može podnijeti i ako nije stavljen zahtjev za naknadu štete (stavak 2.) te da se takav zahtjev podnosi u roku šest mjeseci prvostupanjskom sudu (stavak 3.), jasno je da ta odredba nema nikakve veze sa institutom zastare, odnosno tom odredbom nije predviđena nikakva zastara za vrijeme dok traje postupak povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesen Ministarstvu pravosuđa iz čl. 478. st. 1. ZKP-a“,

- da je „unatoč gramatičkom tekstu odredbe čl. 478. st. 2. ZKP-a, ovaj sud stajališta da se logičnim, smislenim i sadržajnim tumačenjem te odredbe mora zaključiti da zastara predviđena u čl. 477. st. 1. ZKP-a (tri godine od pravomoćnosti prvostupanjske presude) ne teče dok traje postupak povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesenog Ministarstvu pravosuđa budući da je jedino odredbom čl. 477. st. 1. ZKP-a propisan rok zastare za naknadu štete i od kada počinje teći, te da je očito omaškom u stavku drugom pogrešno navedeno da ne teče zastara predviđena u čl. 481. stavku 1. ovog Zakona koja očita greška je ispravljena prilikom izrade pročišćenog teksta ZKP-a objavljenog u Narodnim novinama broj: 62/03“,

- da je „u tom pročišćenom tekstu ZKP-a odredba čl. 477. dobila brojčanu oznaku 495., a odredba čl. 478. brojčanu oznaku 496. time da stavak 2. tog članka u tom pročišćenom tekstu glasi: Dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u članku 495. stavku 1. ovog Zakona“,

- da je zbog navedenog prvostupanjski sud, unatoč što se pozvao na odredbe čl. 496. st. 2. pročišćenog teksta ZKP-a ("Narodne novine", broj 62/03) na utvrđene činjenice koje tužitelj žalbom niti ne osporava, pravilno zaključio da je podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa 4. svibnja 2007. došlo do zastoja zastarijevanja u smislu odredbe čl. 238. st. 2. ZOO-a, te da je zastara nastavila teći 5. lipnja 2007., dakle dan nakon što je tužitelj primio očitovanje Ministarstva pravosuđa, time da se vrijeme od idućeg dana kada je kaznena presuda Općinskog suda u Ivancu broj K-145/06 od 24. listopada 2006. postala pravomoćna (7. studenoga 2006.) do podnošenja zahtjeva za naknadu štete uračunava u propisani trogodišnji rok zastare,

- da je „računajući vrijeme koje je proteklo nakon pravomoćnosti kaznene presude do nastupa zastoja i vrijeme nakon kojeg je zastara nastavila teći, jasno da je prije podnošenja tužbe dana 4. svibnja 2010. protekao odredbom čl. 477. st. 1. ZKP-a propisani zastarni rok od tri godine u kojem zastarijeva pravo na naknadu štete“,

- da „kako zastarom sukladno odredbi čl. 214. st.1. ZOO-a prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom te odredbe odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan“.

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava (ono što je u reviziji jedino i sporno), revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-4576/13-3 od 5. ožujka 2014.

Tuženici nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 17. srpnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.