I Kž-19/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 19/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Branka Brkića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Marijana Svedrovića i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. T., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbi opt. D. T., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. listopada 2009. godine, broj: K-11/09, u sjednici održanoj dana 31. ožujka 2010. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. D. T. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D. T. proglašen je krivim zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a, čl. 292. st. 2. KZ-a i čl. 287. KZ-a, činjenično i pravno opisanih u toč. 1) – 2) izreke pobijane presude, pa su opt. D. T., na temelju istih zakonskih propisa, utvrđene kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo i to: za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ-a, u trajanju od dvije godine, za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ-a, u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo iz čl. 287. KZ-a, u trajanju od šest mjeseci, pa je opt. D. T., po čl. 337. st. 4. KZ-a, uz primjenu čl. 60. KZ-a, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca, u koju kaznu mu je, po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 4. lipnja 2009. do 19. lipnja 2009. godine.

Po čl. 468. st. 1. i 2. ZKP u vezi čl. 82. st. 1. i 2. KZ-a od opt. D. T. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom (pod toč. 1) izreke presude), u iznosu od 1,030.250,00 kn.

Po čl. 468. st. 1. i 2. ZKP u vezi čl. 82. st. 1. i 2. KZ-a od tvrtke „Š.“ d.o.o. iz Z., …, oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom (pod toč. 2) izreke presude), u iznosu od 176.542,71 kn.

I Kž 19/10-3

Po čl. 122. st. 4. ZKP opt. D. T. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6. ZKP.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. D. T., po branitelju A. I., odvjetniku iz Z., zbog svih osnova radi kojih se presuda može pobijati (čl. 366. ZKP), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili pobijanu presudu preinači „u skladu s navodima iz žalbe“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Po čl. 373. st. 1. ZKP, predmet je proslijeđen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a koje je u pismenom podnesku od 1. veljače 2010. godine (broj: KŽ-DO-160/10) predložilo da se žalba opt. D. T. odbije kao neosnovana i potvrdi presuda prvostupanjskog suda“.

Žalba nije osnovana.

Prije svega, nije u pravu žalitelj kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP – jer je izreka presude proturječna razlozima presude, a istovremeno, postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika i samih tih zapisnika.

U suštini, žalitelj smatra da iznos nenaplaćenog PDV-a utvrđen u izreci pobijane presude (176.542,71 kn – toč. 2) izreke presude) ne odgovara iskazu vještaka R. P. koji je izjavio da se financijska transakcija „hipotetski“ i „teoretski“ ne može isključiti, a što bi dovelo do toga da dio tog iznosa „ne podliježe plaćanju PDV-a“ – pa da bi time neplaćeni dio PDV-a bio manji (prema žalitelju: 115.841,46 kn). Međutim, žalitelj zanemaruje da je isti vještak utvrdio (na temelju dokumentacije koja prileži spisu) da neplaćeni porez na PDV iznosi upravo 176.542,71 kn, i da nema osnova da se on smanjuje, jer za bilo kakvo smanjenje nema uporišta u dokumentaciji, a cesija, na koju se poziva branitelj opt. D. T., ne isključuje obvezu plaćanja PDV-a“ (str. 5., odl. 4. pobijane presude).

Takvim utvrđenjem činjenica (visine protupravne imovinske koristi) prvostupanjski sud nije ni na koji način ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, na koju ukazuje žalitelj.

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud nepotpuno (a time i pogrešno) utvrdio činjenično stanje jer je odbio dokazni prijedlog obrane kao nevažan (čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP) u tom smislu da je odbio ispitivanje svjedoka D. V., A. G. i K. P., a iz razloga što prvostupanjski sud smatra da su „navedeni svjedoci predloženi da se ispitaju na okolnost što je opt. D. T. radio s novcem koji je podizao, što nije odlučna činjenica u ovom kaznenom predmetu, a posebice s obzirom na iskaz svjedoka H. R.“ (str. 3., odl. 8. pobijane presude).

Prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da (nije odlučna činjenica što je opt. D. T. radio s

I Kž 19/10-3

novcem…“) jer iako imovinska šteta nije izričito predviđena kao obilježje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 3. i 4. KZ-a, jer zakonski tekst govori o pribavljanju imovinske koristi, ali, imovinska korist za počinitelja nužno je i šteta za pravnu osobu. Da bi se šteta utvrdila mora se uporediti imovina prije i poslije radnje koja predstavlja zlouporabu. Zato će šteta postojati ne samo u slučajevima kada počinitelj izravno zahvaća u imovinu pravne osobe koja mu je povjerena (npr. prebacuje novac s računa pravne osobe na svoj račun), već i onda kada odgovorna osoba troši imovinu pravne osobe izvan individualnih mogućnosti te pravne osobe.

Prema tome, relevantno je što je opt. D. T. „radio s podignutim novcem pravne osobe“, ali je ipak prvostupanjski sud valjano odbio prijedlog obrane kao „nevažan prijedlog“ (čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP) jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio na temelju iskaza svjedoka H. R., a posebno nalaza i mišljenja vještaka R. P. prema kojem nalazu ni na koji način nije evidentirano u dokumentaciji da je novac podignut od strane opt. D. T. (kao direktora tvrtke „Š.“ d.o.o.) bio korišten na bilo koji način koji bi bio vezan s gospodarskom djelatnošću tvrtke – a to zapravo znači da je činjenica koju bi trebalo utvrditi ispitivanjem predloženih svjedoka već utvrđena, i zbog toga je prvostupanjski sud s razlogom prijedlog ocijenio kao „nevažan“, a ne zbog toga što odgovor na pitanje „što je opt. D. T. radio s podignutim novcem“ nije odlučna činjenica kaznenog djela“.

Pri tome treba istaknuti da je sasvim irelevantno u kojem trenutku je kazneno djelo dovršeno, u situaciji kada sam prvostupanjski sud utvrđuje da je opt. D. T. za sebe i za svoju pravnu osobu ostvario protupravnu imovinsku korist.

Nije u pravu žalitelj kada smatra da su kaznena djela iz čl. 292. KZ-a i čl. 287. KZ-a kaznena djela u pravnom odnosu konsumpcije jer je kazneno djelo iz čl. 287. KZ-a po pravnoj prirodi formalni delikt koji je dovršen poduzimanjem radnje počinjenja (za njegovo dovršenje ne traži se nastupanje posljedice), dok se kod kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. toč. 4. KZ-a traži povređivanje zaštitnog dobra, a to znači da se radi o deliktu povređivanja, i zbog toga je stjecaj između ta dva kaznena djela moguć, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, te i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske takvim postupanjem prvostupanjski sud ni na koji način nije povrijedio kazneni zakon, kako to u žalbi pogrešno ističe žalitelj. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je opt. D. T. za svako pojedino kazneno djelo utvrdio adekvatne kazne te ga je osudio na adekvatnu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i tri mjeseca, koja kazna će i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud te za sva svoja utvrđenja iznosi razloge koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, te na iste upućuje žalitelja.

U pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom iz toč. 1. i 2. izreke pobijane presude, prvostupanjski sud pravilno je zaključio da nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom. To što žalitelj u žalbi ističe „da se ne radi o iznosu od 1.030.250,00 kn, već da je riječ o znatno manjem iznosu“, a da niti iznos od 176.542,71 kn „ne predstavlja iznos dugovanja s naslova neplaćenog PDV-a“ (str. 2. žalbe) nije prihvatljivo za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, jer iz nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijske struke R. P. (str. 157-171. spisa), kao i dopune toga nalaza (str. 344-349. spisa), nedvojbeno proizlazi da je upravo opt. D. T. s žiro-računa

I Kž 19/10-3

tvrtke „Š.“ podigao iznos od 1,030.250,00 kn, a na temelju dokumentacije koja prileži spisu, isti vještak je utvrdio i iznos neplaćenog PDV-a od 176.542,71 kn. To što se opt. D. T. brani da je podignuti iznos novca od 1,030.250,00 kn „dao H. R.“, te da je iznos neplaćenog PDV-a „neutvrdljiv jer nisu vođene poslovne knjige“, nisu razlozi prihvatljivi za Vrhovni sud Republike Hrvatske, jer je prvostupanjski sud dao valjane razloge zašto ne vjeruje obrani opt. D. T., a istovremeno zašto vjeruje vještaku R. P. (str. 5., odl. 4. pobijane presude), koje razloge prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, te na iste upućuje žalitelja.

Kako razlozi žalbe nisu ostvareni, te kako ispitivanjem pobijane presude nisu uočene povrede na koje Vrhovni sud Republike Hrvatske, temeljem čl. 379. st. 1. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 31. ožujka 2010.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

mr. sc. Branko Brkić, v.r.