REV-2020/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: REV 2020/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Ilije Čuljata i mr. Jasne Brežanski kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z.K. iz S., koju zastupa V.B., protiv tuženika G.g. . poduzeće s.p.o. Z., . ., koga zastupa D.M.U., odvjetnica u Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od strane tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 1994. broj Gž- 9997/93 kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. srpnja 1993. broj Pn-2215/92, u sjednici održanoj 22. svibnja 1996.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 16,520.000 HRD sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. srpnja 1993. do isplate i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 1,721.152 HRD dok je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 14,580.000 HRD i zahtjevom za isplatu parničnog troška u iznosu od 3,278.848 HRD.

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje drugostupanjske presude ili njeno preinačenje.

U skladu s odredbom čl. 390. st. 1. ZPP primjerak potpune, pravovremene i dopuštene revizije dostavljen je na odgovor protivnoj stranci i radi izjašnjenja Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se o njoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju ukazuje revidentica. Naime, suprotno tvrdnji u reviziji drugostupanjski sud naveo je u obrazloženju razloge o odlučnim činjenicama. Ne postoje niti proturječnosti između sadržaja zapisnika o iskazima i onoga što se u razlozima presude o njima navodi, a uostalom niti se u reviziji konkretno ne navodi o kojim iskazima je riječ i u čemu je proturječnost. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pobijane presude ne bi bilo moguće ispitati pa nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Kako nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud u skladu s odredbom čl. 386. istoga zakona pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu štete. Zahtjev temelji na tvrdi da je kod tuženika, kod kojeg je zaposlena kao čistačica, obavljajući poslove svoga radnog mjesta pala i povrijedila se. Utvrđeno je da je odlukom tuženika od 12. rujna 1990. tužiteljica raspoređena na radno mjesto radnika na održavanju čistoće u mrtvačnici. Kritične zgode tužiteljica je obavljala poslove čiščenja u mrtvačnici, a za vrijeme trajanja jednog sprovoda samoinicijativno je pristupila čišćenju ormara koji se nalazi u prostoriji za blagovanje radnika tuženika. Tom prilikom nije mogla doseći gornju stranicu ormara i obrisati prašinu jer je ormar visok oko 1,80 m, a dubok oko 0,40 m pa se za obavljanje ove radnje trebala poslužiti dvokrakim ljestvama. Međutim, tužiteljica je uzela stolicu na koju se popela ali je stolica pukla i tužiteljica je pala te zadobila povrede. U prostoriji u kojoj je tužiteljica čistila ormar kritične zgode nije bilo ljestava, ali su one bile u posebnom spremištu.

Umjesto odredbe čl. 73. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa "Narodne novine", br. 34/91., kako pogrešno smatra drugostupanjski sud, u ovom slučaju odgovornost tuženika procjenjuje se primjenom odredbe čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83, 17/86). Tom je odredbom propisano da je organizacija odnosno poslodavac dužan nadoknaditi štetu radniku zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika ako ne dokažu da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađa odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika).

U smislu odredbe čl. 29. istoga zakona organizacija je dužna osigurati izvođenje procesa rada u skladu s pravilima zaštite na radu tako da se poslovi odnosno radni zadaci obavljaju na način kojim se osigurava siguran rad radnika.

Međutim, ova pogrešna primjena materijalnog prava nije bila na štetu tužiteljice.

Da bi se naime, u smislu citiranih odredbi odlučilo o odgovornosti tuženika, potrebno je bilo utvrditi postoje li na njegovoj strani propusti.

U konkretnom slučaju to s obzirom na obvezu da tužiteljici, u skladu s pravilom zaštite na radu, s obzirom na visinu na kojoj je tužiteljica trebala obaviti čišćenje ormara, omogući korištenje ljestvama.

Kako iz utvrđenja proizlazi da se ljestve potrebne tužiteljici, doduše, nisu nalazile u prostoriji u kojoj je ona obavljala poslove čišćenja, ali joj nisu bile nedostupne jer su se nalazile u spremištu tuženika, ne može se reći da na strani tuženika postoji propust u tome što tužiteljici nije osigurao odgovarajuće sredstvo rada. Također, iz utvrđenja ne proizlazi da bi tuženik počinio bilo koji drugi propust koji bi bio u uzročnoj vezi sa povredom tužiteljice.

Slijedom iznesenog, kako nije ostvareni niti jedan od revizijskih razloga, temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. svibnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Vjera Delić, v.r.