Rev-830/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 830/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. G. iz G. B., kojeg zastupa punomoćnik T. T. odvjetnik u Z., protiv tužene C. o. d . d . Filijala za osiguranje motornih vozila - Z., i I. S. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik S. K., dipl. pravnik, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 22. listopada 1991. br. Gž-7345/1991-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 27. veljače 1991. br. Pn-3859/82, u sjednici održanoj dana 17. lipnja 1992,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija, preinačuju presude Okružnog suda u Zagrebu od 22. listopada 1991. godine broj Gž- 7345/91-2 i Općinskog suda u Zagrebu od 27. veljače 1991. godine br. Pn-3859/82 u dijelu, kojim je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva, te sudi:

Tuženi C. o. d.d. Z. i I. S. dužni su tužitelju G. N. iz G. B. solidarno isplatiti iznos od 79.334 HRD, sa zakonskom zateznom kamatom od 27. veljače 1991. godine do isplate i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu od 26.500 HRD, sve u roku od 15 dana.

Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2,070.552,70 HRD i mjesečnom rentom u iznosu od 13.700 HRD.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepeni sud je odbio žalbe stranaka i potvrdio prvostepenu presudu, kojom su tuženi obvezani da tužitelju solidarno plate iznos od 195.573,30 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 27.

2. 1991. do isplate, te mjesečnu rentu u iznosu od 940 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog obroka do isplate i nadoknade parnični trošak u iznosu od HRD 7.042,50, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2,049.866,70 HRD i 13.700 HRD mjesečno.

Protiv dijela drugostepene presude, kojim je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se nižestepene presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Javno tužiteljstvo Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Neosnovano se prigovara u reviziji, da je drugostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP).

Naime, drugostepeni sud je prihvatio utvrđenje prvostepenog suda o suodgovornosti tužitelja za spornu štetu i udio te odgovornosti u visini od 2/3 dijela.

Između stranaka nije sporno, da se prometna nesreća dana 2. V 1982. godine u 22,40 sati na kolniku Jadranske avenije u Zagrebu dogodila na način, da je drugotuženi upravljajući osobnim automobilom zahvatio tužitelja, koji je ležao na srednjem prometnom traku južnog kolnika kojom prilikom je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede.

Utvrđeno je, da je tužitelj bio u pijanom stanju (2,45‰ alkohola u krvi), da je ležao na srednjem dijelu navedene ceste u tamnoj odjeći, a da je drugotuženi vozio nešto većom brzinom od dozvoljene (naletna brzina iznosila je 62,5 km/h, a na početku traga kočenja 70 km/h), te da je po mišljenju itaka nalet bio neizbježiv za sve brzine veće od 61-62 km/h.

Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja ne mogu se prihvatiti navodi iz revizije, da je odlučno samo, da je drugotuženi pri dozvoljenoj brzini mogao izbjeći nalet na tužitelja budući da mu okolnosti vožnje nisu nalagale smanjenu brzinu vožnje a niti je on mogao očekivati da će na takvoj vrsti ceste koja ne prolazi direktno kroz naseljeno mjesto ležati čovjek, a kada je vidio zapreku na putu, poduzeo je kočenje i obzirom na situaciju nije mogao izbjeći nalet na tužitelja.

Stoga i po ocjeni ovog revizijskog suda nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 192. Zakona o obveznim odnosima, koji je takodjer preuzet kao zakon Republike Hrvatske, kada su utvrdili odgovornost tužitelja za spornu štetu u visini od 2/3 dijela budući da je njegovo ponašanje bilo glavni uzrok što je došlo do štetnog događaja.

Međutim, zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnova pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 50.000 HRD, za strah u iznosu od 25.000 HRD, za nagrđenje u iznosu od 40.000 HRD i za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 120.000 HRD, nije bio previsoko postavljen, s obzirom na utvrđene pravno relevantne okolnosti za dosuđenje navedenih naknada, pa po ocjeni ovog revizijskog suda nije bilo osnovi da se ne udovolji navedenim zahtjevima primjenom odredbe čl. 200. Z00 u cijelosti.

Stoga je ovaj revizijski sud imajući u vidu podijeljenu odgovornost stranaka za spornu štetu tužitelju dosudio naknadu neimovinske štete u utvrđenoj razlici u iznosu od 9.334 HRD.

Visina naknade štete utvrđena za tuđu pomoć u dospjelom iznosu i obliku mjesečne rente u iznosu od 940 HRD prihvaća i ovaj revizijski sud, budući da se ne može prihvatiti prigovor tužitelja da bi mu s navedenog osnova pripadala veća naknada. Naime, visina navedene naknade materijalne štete utvrđena je po prvostepenom sudu u visini neto osobnog dohotka radnice u domaćinstvu, pa tužitelj neosnovano prigovara da bi se visina ove naknade trebala utvrditi prema cjeniku ustanove koja pruža uslužnu djelatnost takove vrste, budući da tužitelju i nije pružana takva vrsta usluge.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom odredbe čl. 393., 395. st. 1. i 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 17. lipnja 1992.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.