I Kž-892/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 892/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. Z., zbog kaznenog djela iz članka 218. stavka 2. K. zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06. i 110/07.; nastavno: KZ/97), povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Zadru od 27. kolovoza 2010. broj K-51/09, u sjednici održanoj 27. studenog 2013.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. Z. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi K. Z. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97 pa je, uz primjenu odredaba članka 57. stavka 2. i stavka 4. točke c) KZ/97, osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci.

Na temelju članka 132. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; nastavno: ZKP/97) oštećenoj „S.“ kladionici dosuđen je imovinskopravni zahtjev postavljen u iznosu 10.791,00 kunu, koji iznos je optuženom K. Z. naloženo platiti oštećeniku u roku petnaest dana.

I Kž 892/10-6

Na temelju članka 122. stavka 1. i članka 119. stavka 1. i stavka 2. točke 6. ZKP/97 optuženom K. Z. naloženo je platiti paušalnu svotu troška kaznenog postupka u iznosu 3.000,00 kuna.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi K. Z..

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu „preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne primjereno strožu kaznu“.

Optuženi K. Z. žali se putem braniteljice, odvjetnice I. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „nakon ispitivanja prvostupanjske presude okrivljenika oslobodi u odnosu na kazneno djelo protiv imovine – razbojništvo iz čl. 218. st. 2. u svezi stavka 1. KZ-a, podredno ukine radi ponovno odlučivanja“.

Optuženi K. Z. i osobno je podnio žalbu u kojoj ne ističe žalbene osnove, već navodi da se „u cijelosti (…) pridružuje žalbi svoje braniteljice po službenoj dužnosti“.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća je, u skladu s odredbom članka 374. stavka 4. ZKP/97, održana u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici obaviješten prema odredbi članka 373. stavka 2. istog Zakona, kao i u odsutnosti optuženog K. Z. i njegove braniteljice, odvjetnice I. B., koji su o sjednici također uredno obaviješteni.

Žalbe nisu osnovane.

Pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97, optuženi K. Z. samo navodi da je „obzirom na okolnost da nema materijalnih dokaza, izreka presude (…) nerazumljiva i proturječi razlozima presude“.

Međutim, odsustvo „materijalnih dokaza“ može biti razlogom pobijanja pravilnosti činjeničnih utvrđenja (kako to ovaj žalitelj u nastavku žalbe i obrazlaže), a ne može predstavljati istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pa na ovu tvrdnju optuženog K. Z. valja samo odgovoriti da je izreka pobijane presude potpuno jasna te da nema nikakvog proturječja između te izreke i njenih razloga.

Optuženi K. Z. u žalbi upire i na postupanje „službenika nadležne PU“ tijekom izvida, navodeći da o tome „najbolje svjedoči okolnost da su iz spisa morali biti izuzeti određeni ranije pribavljeni dokazi kao nezakoniti (zapisnici o poligrafskom testiranju …)“ te da je „već kod same kriminalističke obrade, odnosno barem u istražnom postupku trebalo (…) odmah zatražiti od mobilnih operatera ispis komunikacije SMS porukama telefonskih razgovora između okr. i O. Z.“.

I Kž 892/10-6

Ovi žalbeni navodi, u suštini, predstavljaju obrazlaganje žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je na njih u nastavku i odgovoreno, a ovdje valja samo istaći da službene zabilješke djelatnika redarstvenih vlasti o obavljenim obavijesnim razgovorima s optuženikom (tada osumnjičenikom) i drugim građanima (pa i one o poligrafskim ispitivanjima) nisu dokazi pribavljeni na nezakonit način, već predstavljaju službene zabilješke o radnjama koje su redarstvene vlasti poduzele sukladno ovlastima iz članka 177. stavka 2. ZKP/97, a zabrana korištenja tih zabilješki u dokaznom postupku posljedica je nemogućnosti da oni ispituju građane u svojstvu okrivljenika, svjedoka (članak 177. stavak 4. ZKP/97), pa je njihovo izdvajanje bilo utemeljeno na odredbi članka 78. stavka 3. ZKP/97, a nije bilo posljedica nezakonitog postupanja policije.

Slijedom iznesenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje ističe optuženi K. Z., niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 379. stavka 1. točke 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti.

Optuženi K. Z. u žalbi ističe, ali ne obrazlaže žalbenu osnovu iz članka 368. ZKP/97, pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu ispitao u smislu odredbe članka 379. stavka 1. točke 2. ZKP/97 te je našao da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

Pritom je Vrhovni sud Republike Hrvatske, zbog toga što je nakon donošenja prvostupanjske presude, 1. siječnja 2013., stupio na snagu Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; nastavno: KZ/11) koji člankom 3. stavcima 1. i 2. propisuje da će se, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja, ispitao je li KZ/11 blaži te je našao da taj Zakon, u odredbi članka 230. stavka 2. KZ/11 pod koju bi se podvele radnje za koje je optuženik proglašen krivim, u kojem kaznenom djelu razbojništva je, dakle, ostvaren pravni kontinuitet u odnosu na istoimeno kazneno djelo iz članka 218. stavka 2. KZ/97 (članak 3. stavak 3. KZ/11) nije blaži, pa je našao da niti primjenom navedene odredbe članka 218. stavka 2. KZ/97 nije na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja, optuženi K. Z. u žalbi navodi da „osim iskaza svjedokinje O. Z. niti jedan dokaz ne tereti optuženika“, jer da kod njega „nije pronađena uniforma (…), nije pronađen nož, nije pronađena čarapa koja je korištena kao maska, nije pronađena kapa koju je pljačkaš imao na glavi, nije pronađen novac koji je navodno otuđen“. Također ističe da je on „osoba prosječne visine i građe i nije jedina osoba na ovim prostorima koja na nekima možda čudan način hoda“, a iskaz navedene svjedokinje pokušava osporiti tvrdnjama da ona „očigledno ima određenih neispunjenih očekivanja od strane okr.“, da „prvostupanjski sud zanemaruje odnosno minorizira dijelove iskaza O. Z. koja je u nekoliko navrata mijenjala svoj iskaz“ te postavlja pitanja „koliko se može vjerovati osobi koja osmi dan stupa u intimni odnos s osobom koja joj je navodno prijetila nožem i izložila je takvoj traumi“ i „zar je moguće da netko tko je više godina intiman s jednom osobom ne prepozna odmah osobu s kojom je intimna“. Ovaj žalitelj navodi i da je „upitna (…) kompetentnost prvostupanjskog vijeća da, nakon što je okrivljenik (…) pokazao svoje noge (…), napravio nekoliko koraka (…) i uvida u DVD zapis (…) izvede zaključak i sa 100

I Kž 892/10-6

% sigurnosti utvrdi da je maskirana osoba upravo okr.“, jer da, „nakon što je K. Z. prošetao sudnicom, nitko od prisutnih nije primijetio ništa neuobičajeno“.

Optuženi Z. također ističe iskaz svjedoka A. Č. navodeći da ovaj, iako je „pregledao DVD zapis od 15. prosinca 2008., nije prepoznao u osobi pljačkaša okrivljenika“, da „okolnost da je okr. neko vrijeme bio nekakav suradnik oštećene kladionice (…) nije dokaz daje (…) opt. pljačku zaista i izvršio“, da „navodne financijske teškoće optuženika ničim nisu dokazane“ te zaključuje da „u nedostatku materijalnih dokaza iz kojih bi nesporno proizašlo da je upravo optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret optužnicom istog treba osloboditi optužbe“.

Optuženi K. Z. ukazuje i na „okolnost da nisu pronađeni otisci prstiju pljačkaša“ te da mu je „propustima u kriminalističkoj obradi i istražnom postupku“ koji se odnose na nepribavljanje izlista telefonskih kontakata njega i O. Z. „onemogućeno (…) da konkretnim materijalnim dokazima učini nespornim da se u vrijeme predmetne pljačke nije nalazio u kladionici“.

Konačno, optuženi Z. osporava i pravilnost utvrđenja iznosa otuđenog novca koji je dosuđen oštećeniku na ime imovinskopravnog zahtjeva, navodeći da je taj iznos trebalo „provjeriti uvidom u polog gotovine koja je prethodila kriminalnom činu, utvrditi promet kladionice 15. prosinca 2008. godine, stanje blagajne prije pljačke i inventuru novca u kladionici nakon pljačke“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama optuženog K. Z., pravilno je prvostupanjski sud analizirao i ispravno je ocijenio sve provedene dokaze, svakoga pojedinačno i u vezi s ostalima, a s posebnom je pozornošću obavio raščlambu kako iskaza svjedokinje O. Z., tako i obrane optuženog Z., pa je na temelju svih tih dokaza s izvjesnošću utvrdio da je upravo optuženi K. Z. počinitelj predmetnog kaznenog djela.

Istinitost iskaza svjedokinje O. Z., ne samo u dijelu u kojem je ona opisala razbojništvo počinjeno u poslovnici kladionice „S.“ u kojoj je kritične večeri radila, nego i u dijelu u kojem je iskazala kako je kao počinitelja tog djela prepoznala upravo optuženog K. Z., nije dovedena u sumnju citiranim žalbenim tvrdnjama.

Prije svega valja istaći da je svjedokinja O. Z. u svemu bitnome i u mnogim detaljima dosljedno iskazivala prilikom svih ispitivanja tijekom ovog postupka – i u istrazi 9. travnja 2009. (listovi 47-48 spisa), i na glavnoj raspravi održanoj 24. kolovoza 2010. (listovi 68-71 spisa) i 26. kolovoza 2010. (listovi 75-76 spisa), pa se ne može govoriti o izmjenama njenog iskaza koje bi dovele u sumnju njeno svjedočenje u dijelu u kojem je određeno navela da je maskiranog počinitelja po stasu, hodu i držanju prepoznala kao optuženog K. Z.. Osim toga, optuženik u žalbi ne ukazuje na neke okolnosti o kojima bi ova svjedokinja bila nedosljedna, a takve razlike ne proizlaze niti iz zapisnika o njenom ispitivanju.

Optuženi K. Z. niti u svom iskazu ne ukazuje na okolnosti zbog kojih bi ga svjedokinja O. Z. neistinito teretila (ne govori ništa o „neispunjenim očekivanjima“ koja bi ona imala prema njemu), štoviše, on sam opisuje da su neko vrijeme nakon predmetnog događaja njih dvoje obnovili ljubavnu vezu, koju su održavali i kada je ona svjedočila pred sudom. Svjedokinja je uvjerljivo obrazložila zbog čega je bila ljuta na optuženika („jer joj on

I Kž 892/10-6

laže kada joj govori da on to djelo nije počinio … i ljuta je na njega što joj on to neće priznati“), a okolnost da je optuženi Z. ponovno stupio u vezu s osobom koja je na njega ukazala kao na počinitelja inkriminiranog mu kaznenog djela bila bi, da on to djelo nije počinio, nelogičnija od činjenice da mu je svjedokinja oprostila što joj je on te zgode zaprijetio.

Svjedokinja O. Z. logično je i uvjerljivo opisala kako joj se počinitelj razbojništva odmah učinio poznatim, ali da joj je trebalo neko vrijeme da shvati da je, s obzirom na specifičnost optuženikove građe i hoda, to bio on. Životno je da njoj nije bilo lako prihvatiti činjenicu da je maskirani počinitelj tog kaznenog djela bio optuženi K. Z. s kojim je i tada bila u ljubavnoj vezi, kao i da je odluku da tu spoznaju iznese tijelima kaznenog progona donijela nakon duljeg razmišljanja, pa okolnost da ga nije odmah prepoznala, odnosno da nije odmah ukazala na optuženog K. Z. kao počinitelja kaznenog djela – pri čemu svakako treba imati na umu i činjenicu da je predmetni događaj na nju djelovao vrlo traumatično, kao i okolnost da je počinitelj bio maskiran, a da je i govorio tiho (očito, kako to prvostupanjski sud pravilno zaključuje, upravo kako bi prikrio glas) – ne dovodi u sumnju vjerodostojnost njenog zaključka da je to bio upravo on. Konačno, činjenica da su optuženik i O. Z. dulje vrijeme prije tog događaja bili u intimnoj vezi, tijekom koje je ona mogla dobro uočiti građu optuženikovih nogu i posebnosti njegovog hoda i držanja, koje je i detaljno opisala u svom iskazu, ne dovode u sumnju, kako to ovaj žalitelj pogrešno tvrdi u žalbi, valjanost njenog prepoznavanja optuženika, već upravo suprotno – to prepoznavanje čine vjerodostojnim, a ono je potvrđenom i usporedbom optuženikovog hoda, kojega je prvostupanjski sud opisao kao specifičan, s istim takvim hodom osobe snimljene kamerom video-nadzora u kladionici. Konačno, s obzirom na opisanu prisnost optuženika i O. Z., izvjesno je da je ona tijekom predmetnog događaja mogla bolje uočiti i na temelju zapaženog prepoznati optuženog K. Z. nego svjedok A. Č. na temelju pregledanog video-zapisa.

Optuženi K. Z. u žalbi zanemaruje ne samo druge dijelove iskaza svjedokinje O. Z., nego i nelogičnosti u optuženikovoj obrani, koje prvostupanjski sud valjano analizira i za koje nalazi da, zajedno s drugim dokazima, upućuju na nedvojbeni zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret: svjedokinja O. Z. određeno je iskazala da ju je optuženik te večeri, dok je bio kod nje u kladionici prije kritičnog događaja, pitao je li izvršila isplatu dobitaka, a to da nikada ranije nije pitao, kao i da joj je rekao da je tog dana izgubio na kladionici 700,00 kuna. Osim toga, svjedokinja je, suglasno optuženiku, iskazala da mu je rekla da nakon što zatvori kladionicu namjerava ići kući, a ne s njim, zbog čega on uistinu nije imao nikakvog razloga čekati je u blizini, tim više što je prethodno dulje vrijeme proveo s njom u prostorijama kladionice; da je htio što dulje biti s njom, nije imao nikakvog razloga odlaziti u automobil i čekati kraj njenog radnog vremena, već je mogao ostati s njom do zatvaranja kladionice. Konačno, i njegovo ponašanje nakon što mu se O. Z. javila na telefon i rekla da je bila žrtva razbojništva – odlazak iz B., bez odlaska do preplašene i šokirane osobe kojoj je netom prije slao ljubavne poruke – ukazuje da optuženik nije htio biti prisutan na mjestu događaja kad stigne policija. Konačno, i dio optuženikovog iskaza iz kojeg proizlazi da je kritičnog dana više puta bio u kladionici, iako izrijekom tvrdi da je tamo bio samo jednom, ukazuje na neistinitost njegove obrane u kojoj to poriče.

Niti nedostatak „materijalnih dokaza“ na koji ranije citiranim tvrdnjama upire žalitelj ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženi K. Z. počinitelj kaznenog djela stavljenog mu na teret.

I Kž 892/10-6

Naime, okolnost da u kladionici nisu pronađeni otisci prstiju počinitelja iako on, prema snimkama video-nadzora, nije nosio rukavice, ne isključuje optuženog K. Z. kao osobu koja je počinila predmetno kazneno djelo. Nesporno je, s obzirom i na obranu optuženika te iskaz svjedokinje O. Z., da je optuženik kritične večeri bio u toj kladionici, ali se to ukazuje i kao mogući razlog zbog kojega počinitelj nije koristio rukavice, jer je bio svjestan da bi se njegovi papilarni otisci, da su kasnije i pronađeni, mogli objasniti tim njegovim ranijim posjetom. Konačno, predmete uporabljene prilikom počinjenja kaznenog djela imao je vremena i odbaciti, jer je uhićen tek dva dana kasnije.

Niti nepostojanje podataka o telefonskoj komunikaciji optuženika i O. Z. ne ukazuje se odlučnim za zaključivanje o tome je li on počinitelj predmetnog kaznenog djela.

Naime, optuženik tvrdi da se u kritično vrijeme nalazio u automobilu u blizini kladionice, u koji je otišao oko pola sata prije predmetnog događaja, u kojem razdoblju da je poslao O. Z. nekoliko SMS poruka i da ju je nazivao na mobitel, ali da mu ona nije odgovarala. Kada se ima na umu da je samo razbojništvo, prema DVD zapisu, trajalo manje od jedne minute, nejasno je na koji bi način podaci o inače nespornoj telefonskoj komunikaciji pridonijeli boljem utvrđenju odlučnih činjenica.

Konačno, niti optuženik u obrani nije osporio da je neko vrijeme bio zaposlenik kladionice „S.“, a izvjesno je da se u tom svojstvu mogao upoznati s uobičajenim postupanjem s novcem u toj kladionici i mjerama osiguranja, a ponašanje počinitelja, kako je i vidljivo na video-snimci, pokazuje da je on dobro znao gdje se nalazi dnevni utržak. Osim toga, optuženi K. Z. sam je opisao svoje loše financijsko stanje, između ostalog i minus na tekućem računu, pa su neutemeljene i žalbene tvrdnje da njegove financijske teškoće nisu dokazane.

S obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je upravo optuženi K. Z. počinitelj kaznenog djela razbojništva stavljenog mu na teret, i to na način opisan u izreci pobijane presude.

Neosnovano optuženi Z. pokušava osporiti i utvrđenje o iznosu novca koji je predmetne zgode prisvojio. To utvrđenje temelji se prvenstveno na iskazu svjedoka A. Č., koji je iskazao da je počinitelj tada oduzeo 10.770,00 kuna, isto to potvrđuje i svjedokinja O. Z., pa je provođenje o toj okolnosti drugih dokaza, na kojima optuženik insistira u žalbi, uistinu nepotrebno.

Slijedom svega iznesenog, žalbom optuženog K. Z. nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja za koja je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge koje, stoga, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a žalbom optuženika ne ukazuje se niti na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne za zaključak o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti, pa nije osnovana njegova žalba iz razloga navedenih u članku 369. ZKP/97.

Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud „precijenio olakotne okolnosti“ koje „nemaju karakter naročito izraženih olakotnih okolnosti“, da je taj „sud zanemario činjenice da je ovaj optuženik iskoristio svoj ljubavni odnos sa oštećenicom

I Kž 892/10-6

(…) koji mu je omogućio realizaciju kaznenog djela, što govori o njegovoj bešćutnosti i ravnodušnosti u odnosu na preživjeli strah i duševne boli osobe s kojom je bio u ljubavnoj vezi“, a ističe i da „ova kaznena djela (…) u zabrinjavajućem svakodnevnom porastu“.

Optuženi K. Z. u odgovarajućem dijelu žalbe navodi da izrečenu kaznu „obrana drži prestrogom“, pri čemu ponavlja olakotne okolnosti koje je istaknuo prvostupanjski sud, a zaključuje da se "svrha izricanja kaznenopravnih sankcija može (…) u konkretnom slučaju ispuniti i blažom kaznom pa čak i uvjetnom osudom."

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, ispravno je prvostupanjski sud optuženom K. Z. olakotnim cijenio dosadašnju neosuđivanost, iz koje proizlazi da je njegovo ponašanje do predmetnog događaja bilo usklađeno sa zakonima, njegove obiteljske prilike, posebno očinstvo dvoje djece, kao i sudjelovanje u Domovinskom ratu. Sve ove okolnosti, s obzirom na nepostojanje onih otegotnih (a takvom se ne može smatrati ničim potkrijepljena tvrdnja o „svakodnevnom porastu“ broja ovakvih kaznenih djela, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je optuženik zlouporabio odnos s O. Z.), predstavljaju u svom zbiru osobito olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne iz članka 57. stavka 2. KZ/97 i odmjeravanje optuženom K. Z. kazne zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci.

Pritom valja istaći da, s obzirom na odredbe članka 67. stavka 3. KZ/97, izricanje uvjetne osude za kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97 za koje je propisana kazna zatvora od tri do dvanaest godina, nije moguće.

Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, upravo navedena kazna zatvora ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te pogodnom da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. KZ/97 – da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju – i svrhu kažnjavanja iz članka 50. KZ/97 – da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Zbog iznesenog, nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. Z. podnesene zbog odluke o kazni (članak 370. stavak 1. ZKP/97).

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. ZKP/97 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. ZKP/97 žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. Z. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci.

U Zagrebu 27. studenog 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.