Revr-833/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 833/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. N. iz Z., zastupanog po punomoćniku H. Č. - B., odvjetniku u Odvjetničkom uredu Č. - B. iz Z., protiv tuženika HRT - Hrvatska radiotelevizija Z., zastupanog po punomoćnici S. Ž., zaposlenici tuženika, radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu te vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji i dopuni revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-2543/12-2 od 12. ožujka 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-21161/03-73 od 19. rujna 2011., u sjednici održanoj 3. ožujka 2015.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem se odnosi na odluku iz drugostupanjske presude kojom je odbijen njegov zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti mu 384.589,00 kn s utuženim zateznim kamatama.

r i j e š i o j e :

I. Revizija tužitelja u preostalom dijelu odbacuje se kao nedopuštena.

II. Dopuna revizije tužitelja odbacuje se kao nepravodobna.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su:

- u stavku I. izreke, odbijeni tužbeni zahtjevi:

- na utvrđenje „nedopuštenim i nezakonitim Odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od dana 10. listopada 2003. i Ugovor o radu između tužitelja i tuženika od 10. listopada 2003., uslijed čega tužitelju kod tuženika nije prestao radni odnos te se nalaže tuženiku priznati tužitelju sva prava iz radnog odnosa“,

- na utvrđenje da su "do Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od dana 10. listopada 2003. i Ugovora o radu između tužitelja i tuženika od 10. listopada 2003., sklopili ugovor o radu za radno mjesto „Redatelja za posebne projekte“ odnosno po Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika od dana 21. kolovoza 2003., radnog mjesta „Redatelja dramskih i drugih projekata",

- na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto „Redatelj dramskih i drugih projekata“, odnosno na poslove koje je obavljao do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 10. listopada 2003.,

"alternativno",

- na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto „Redatelj dramskih i drugih projekata“, „tj. na poslove koje je obavljao do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora“ te sklopiti s njime ugovor o radu za radno mjesto „Redatelj dramskih i drugih projekata“,

- na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 384.589,00 kn na ime razlike plaće za period od 1. listopada 2003. do 1. rujna 2010., s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove tog iznosa od njihovog dospijeća do isplate i naknadom parničnog troška,

- u stavku II. izreke, odbijeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi:

- na utvrđenje „nedopuštenim i nezakonitim Odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od dana 10. 10. 2003. godine i Ugovor o radu između tužitelja i tuženika od 10. 10. 2003. godine, uslijed čega tužitelju kod tuženika nije prestao radni odnos te se nalaže tuženiku priznati tužitelju sva prava iz radnog odnosa“,

- na utvrđenje da su do Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od dana 10. 10. 2003. godine i Ugovora o radu između tužitelja i tuženika od 10. 10. 2003. godine, tuženik i tužitelj sklopili ugovor o radu za radno mjesto „Redatelj“,

- na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto „Redatelj“, odnosno na poslove koje je obavljao do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 10. 10. 2003.,

"alternativno",

- na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto „Redatelj“, „tj. na poslove koje je obavljao do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora“ te na obvezivanje tuženika da s tužiteljem sklopi ugovor o radu za radno mjesto „Redatelj“,

- na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 112.319,71 kn na ime razlike plaće za period od 1. listopada 2003. do 1. rujna 2010., s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove tog iznosa od njihovog dospijeća do isplate i naknadom parničnog troška.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se ukinu obje nižestupanjske presude ili samo drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj je podnio i dopunu revizije kako bi "skrenuo pažnju" na drugu odluku i potrebu izjednačavanja sudske prakse - i toj je dopuni priložio tu drugu odluku.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja nije osnovana u dijelu u kojem se odnosi na odluku iz drugostupanjske presude kojom je odbijen njegov zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti mu 384.589,00 kn s utuženim zateznim kamatama, a u preostalom dijelu nije dopuštena.

Dopuna revizije tužitelja nije pravodobna.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika od 10. listopada 2003. - o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora te Ugovora o radu od 10. listopada 2003. ("uslijed čega tužitelju kod tuženika nije prestao radni odnos", slijedom čega i na obvezivanje tuženika "priznati tužitelju sva prava iz radnog odnosa), kumuliran s zahtjevom na utvrđenje da je tuženik s tužiteljem sklopio Ugovor o radu za radno mjesto „Redatelj za posebne projekte“, odnosno (prema Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika od 21. kolovoza 2003.) radno mjesto „Redatelj dramskih i drugih projekata“ - te zahtjevom za vraćanjem tužitelja na rad na radno mjesto „Redatelj dramskih i drugih projekata“, odnosno na poslove koje je obavljao do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 10. listopada 2003.

Predmet spora je i zahtjev kojeg tužitelj naznačuje "alternativnim" - na obvezivanje tuženika vratiti ga na rad na radno mjesto „Redatelj dramskih i drugih projekata“, "tj. na poslove koje je obavljao do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 10. listopada 2003." i "sklopiti s njime ugovor o radu za radno mjesto „Redatelj dramskih i drugih projekata“ te isplatiti mu razliku plaće za razdoblje od 1. listopada 2003. pa do 1. rujna 2010. od 384.589,00 kn, ali i eventualni tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika od 10. listopada 2003. o otkazu s tužiteljem sklopljenog ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora i Ugovora od 10. listopada 2003., kumuliran s zahtjevom na utvrđenje da je tuženik s tužiteljem sklopio ugovor o radu za radno mjesto „Redatelj“ - te zahtjevom za vraćanjem tužitelja na rad na to radno mjesto, "alternativno" zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti ga na rad na radno mjesto „Redatelj“ i sklopiti s njime ugovor o radu za to radno mjesto te isplatiti mu razliku plaće za razdoblje od 1. listopada 2003. do 1. rujna 2010. od 112.319,71 kn.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

Budući da u ovome slučaju u odnosu na nenovčane tužbene zahtjeve tužitelja (pa i one koje tužitelj naziva "alternativnim" kao i eventualno kumulirane) nije riječ o sporu iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP-a („o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa“) - već o sporu na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu (prema kojoj Odluci tužitelju nije prestao radni odnos: ostao je na radu kod tuženika i u suštini radi se o izmjeni ugovora glede radnog mjesta i plaće), te na utvrđenje da je tuženik s tužiteljem sklopio Ugovor o radu za radno mjesto „Redatelj za posebne projekte“ ili „Redatelj dramskih i drugih projekata“, "alternativno" za radno mjesto „Redatelja“ - i za obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad na navedena radna mjesta ("tj. na poslove koje je obavljao do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 10. listopada 2003.") i priznati mu "sva prava iz radnog odnosa", pitanje dopuštenosti revizije podnesene protiv drugostupanjske presude o tim nenovčanim zahtjevima ocjenjuje se po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a - prema kojoj je revizija dopuštena samo ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn. Tužitelj u tužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora (u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a) - a tu vrijednost nije odredio niti sud (prema odredbi čl. 40. st. 4. ZPP-a), pa se u skladu s odredbom čl. 40. st. 5. ZPP-a ima smatrati da je vrijednost predmeta spora u odnosu na nenovčane zahtjeve tužitelja 50.000,00 kn.

Kako tako utvrđena (presumirana) vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos propisan mjerodavnim za dopuštenost redovne revizije od 200.000,00 kn, to revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude o nenovčanim zahtjevima nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju.

Isto je i u odnosu na dio drugostupanjske presude - u odluci koja je također predmetom revizijskog osporavanja, a kojom je odbijen zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 112.319,71 kn s pripadajućim kamatama: u smislu odredbe čl. 35. st. 2. ZPP- a za dopuštenost revizije podnesene i protiv te odluke mjerodavna je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude (čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a), a prema toj vrijednosti (od 112.319,71 kn) niti ovdje ne postoje zakonom propisane pretpostavke za dopuštenost podnesene revizije kao redovne - jer ova ne prelazi 200.000,00 kn.

Budući da protiv dijela drugostupanjske presude o nenovčanim zahtjevima i novčanom zahtjevu za isplatu 112.319,71 kn revident reviziju nije podnio i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a i na neko materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - a o rješenju kojeg bi pitanja ovisila odluka o predmetu spora, revizijski sud podnesenu reviziju ne može razmatrati u smislu te odredbe.

Stoga je reviziju tužitelja u navedenom dijelu valjalo odbaciti kao nedopuštenu (na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a) odlukom kao u izreci, u stavku I. rješenja.

U odnosu na dio osporene presude o zahtjevu tužitelja na isplatu razlike plaće od 384.589,00 kn s pripadajućim kamatama, suprotno tvrdnji revidenta, izreka te presude nije proturječna njezinom obrazloženju, a kako u odnosu na taj dio presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o tužbenom zahtjevu od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz - kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se revizijom ukazuje.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o razlozima otkazivanja njegova ugovora o radu i ističe da „sud tijekom postupka nije utvrdio sadržaj ugovora o radu te temeljem toga nije mogao valjano ocijeniti niti da li je otkaz ugovora o radu valjan“ - a sve obzirom da tužitelj „već više od 20 godina stvarno obavlja poslove koji se niti u kojem slučaju mogu smatrati poslovima koje obuhvaća radno mjesto koje je formalno upisano u njegov ugovor o radu“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a) - te navode ovaj sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njegove zahtjeve, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

Konačno, izražavanjem shvaćanja da je trebalo prihvatiti njegovo tumačenje sadržaja odnosa s tuženikom, tužitelj ističe i prigovore na primjenu materijalnog prava, a povodom takvih prigovora ne može se suditi o postupovnim povredama.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (bitno za odluku o zahtjevu tužitelja na isplatu razlike plaće od 384.589,00 kn s pripadajućim kamatama):

- da je 15. travnja 1996. tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu za rad na radnom mjestu "Redatelj II",

- da je pored poslova radnog mjesta za koje je sklopio ugovor o radu, tužitelj obavljao kod tuženika i određene poslove koji nisu bili predviđeni za radno mjesto „Redatelj II“ i za koje nije imao sklopljen ugovor o radu - a pripadali su poslovima radnog mjesta „Redatelj za posebne projekte“: poslovima veće složenosti,

- da je 21. kolovoza 2003. tuženik donio novi Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i plaćama radnika - kojim nije predvidio radno mjesto na kojem je tužitelj radio i radno mjesto „Redatelj za posebne projekte“ (čime je u biti ukinuo ta radna mjesta), a umjesto tih radnih mjesta propisao je (predvidio) njima (najbliže) odgovarajuće (prema sadržaju poslova) radno mjesto „Redatelj dramskih i drugih projekata“ - za rad na kojem "se traži" visoka stručna sprema (ona koju tužitelj nema),

- da je 10. listopada 2003. tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu, a sve zbog navedene izmjene općeg akta - usvajanja novog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta i plaćama radnika HRT-a, te tužitelju ponudio „sklapanje Ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, za obavljanje poslova radnog mjesta "Realizator", podružnica HTV-a (radna jedinica proizvodnja programa HTV-a produkcija)", s osnovnom plaćom - prema stručnoj spremi koja "se traži" za obavljanje poslova tog radnog mjesta,

- da je tužitelj prihvatio ponudu poslodavca danu u Odluci o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu i nastavio raditi kod tuženika na radnom mjestu „Realizator“,

- da tužitelj nije dokazao da je do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 10. listopada 2003. "došlo do promjena u njegovom radnopravnom statusu, odnosno da je došlo do drugačijeg sporazuma o njegovim pravima i obvezama" - sve u odnosu na pisani Ugovor o radu sklopljen s tuženikom, ili da taj pisani Ugovor o radu nije odgovarao volji potpisnika (dakle i njegovoj): i to volji glede njegova sadržaja, a postojećoj kod sklapanja ugovora pa sve do 10. listopada 2003.

Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev na isplatu razlike plaće od 384.589,00 kn s pripadajućim kamatama ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Polazeći od odredbe čl. 8. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03 - dalje: ZR-a), kojeg ovdje valja primijeniti - jer je bio na snazi u vrijeme otkazivanja s tužiteljem sklopljenog ugovora o radu, radni odnos je ugovorni odnos: zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca - pa i valjanost izmjene ugovora glede poslova koje radnik ima obavljati i plaće za te poslove ovisi o suglasnosti istih stranaka.

Konkretno, ugovor o radu ne može se mijenjati jednostrano, voljom samo jedne stranke ugovora - ali ni odlukom suda ili samom činjenicom (s učincima koji bi poslodavca obvezivali) da je radnik kao jedna stranka ugovora obavljao i poslove koje nije ugovorio i "veće složenosti", one koji "pripadaju" opisu drugog radnog mjesta.

S prethodno navedenim u svezi, obzirom da je ugovor (i to dvostrano obvezan ugovor) osnova svih prava i obveza iz radnog odnosa, prava tužitelja valja sagledati kroz ugovor o radu kojeg je sklopio s tuženikom: predmetom toga ugovora i njegovim bitnim sastojkom bila je (prema odredbama čl. 3. st. 1. i čl. 12. st. 1. ZR-a) i odredba o plaći - koju je tužitelju trebao davati tuženik (poslodavac).

Kako taj ugovor (imajući na umu i učinke pravomoćne presude o nenovčanim zahtjevima tužitelja, a koja se presuda ovdje ne može preispitivati - i glede koje je revizija tužitelja odbačena kao nedopuštena stavkom I. rješenja, tako da svojim sadržajem vezuje i revizijski sud) u razdoblju za koje tužitelj potražuje razliku plaće nije prestao niti je izmijenjen (a po sadržaju odgovarao je i volji stranaka i na njega je tužitelj pristao), on je obvezivao i tim svojim sadržajem stvarao učinke u svom tom razdoblju - i to u svojoj cjelini, dakle i s odredbama o ugovorenoj plaći tužitelja (sve u smislu odredbe čl. 9. st. 2. ZR-a, prema kojoj: "Ugovor o radu na neodređeno vrijeme obvezuje stranke dok ga jedna od njih ne otkaže ili dok ne prestane na neki drugi način određen ovim Zakonom.") - pa tužitelj samo pozivom na činjenicu (na kojoj temelji svoj zahtjev za isplatu) što je obavljao i neke poslove veće složenosti od onih iz ugovora o radu, sve i da je istinita, ne može s uspjehom zahtijevati isplatu utužene razlike između plaće koju je primao (izračunate prema pisanom ugovoru kojeg je sklopio s tuženikom) i one plaće za koju tvrdi da mu pripada, a koju bi (po njemu) trebalo utvrditi (izračunati) prema poslovima koje je stvarno obavljao - ali ih vezano za plaću nije ugovorio: njemu je pripadalo samo ono što je i ugovorio, ono u svezi čega nije došlo do izmjene njegova Ugovora o radu - konkretno (ovdje bitno) ono što mu je neosporno već i isplaćeno.

Izloženo (a utemeljeno na načelu poštivanja ugovora) proizlazi:

- iz odredbe čl. 5. stavka 1. ZR-a, kojom je propisano: “U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosom”,

- iz odredbe čl. 6. stavka 1. ZR-a, prema kojoj: “Na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznoga prava.”,

- iz smisla odredbe čl. 17. preuzetog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11), prema kojoj: “Sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.”.

Stoga, a budući da je osporena presuda u dijelu odluke o zahtjevu tužitelja na isplatu razlike plaće od 384.589,00 kn s pripadajućim kamatama utemeljena na izloženom (pravilnom) pravnom shvaćanju - i ne postoje razlozi zbog kojih je revizija u odnosu na nju izjavljena, reviziju tužitelja u tome dijelu valjalo je odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Odredbom čl. 382. st. 4. ZPP-a propisano je da se revizija podnosi u roku od trideset dana od dostave drugostupanjske presude.

Drugostupanjsku presudu tužitelj je primio 26. travnja 2013. (prema dostavnici priloženoj spisu), pa je zadnji dan zakonskog roka za podnošenje revizije bio 27. svibnja 2013. (obzirom da je trideseti dan „pao“ u nedjelju 26. lipnja 2013.).

U roku za podnošenje revizije moraju se podnijeti i sve dopune iste.

Budući da je tužitelj dopunu revizije podnio tek 3. lipnja 2013., to je ta dopuna revizije nepravodobna (u smislu odredbe čl. 389. st. 1. ZPP-a) - i o njoj je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci, u stavku II. rješenja.

Zagreb, 3. ožujka 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.