Rev-1301/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1301/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice A. D., iz S. i drugotužitelja M. D., iz S., koje zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. o. d.d., Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & p., Z., Pisarnica S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-821/12-2 od 28. siječnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj P-242/06 od 2. studenoga 2011., u sjednici održanoj 26. svibnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se odbacuje kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti prvotužiteljici A. D. s osnove neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog gubitka bliskog srodnika iznos 220.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. studenoga 2011. pa do isplate, s osnova imovinske štete iznos 2.132,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos 200,00 kuna od 3. listopada 2006., na iznos 500,00 kuna od 28. rujna 2006. i na iznos 1.432,00 kuna od 27. rujna 2006., do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti drugotužitelju M. D. s osnove neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog gubitka bliskog srodnika iznos 75.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. studenoga 2011. pa do isplate, s osnova imovinske štete iznos 32.220,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. studenoga 2011. pa do isplate. Pod točkom III. izreke je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev drugotužitelja M. D. za isplatu imovinske štete u iznosu 24.035,80 kuna odbijen kao neosnovan. Pod točkom IV. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu 43.300,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. studenoga 2011. do isplate.

Drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke, na način da je pod točkom 1. izreke drugostupanjske presude naloženo tuženiku isplatiti prvotužiteljici A. D. s osnove neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na duševno zdravlje zbog gubitka bliskog srodnika iznos 110.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. studenoga 2011. pa do isplate, s osnova imovinske štete iznos 1.066,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos 100,00 kuna od 3. listopada 2006., na iznos 250,00 kuna od 28. rujna 2006. i na iznos 716,00 kuna od 27. rujna 2006., do isplate, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog pa do utuženog iznosa 224.264,00 kuna tužbeni zahtjev prvotužiteljice A. D. odbijen, te je naloženo tuženiku isplatiti drugotužitelju M. D. s osnova imovinske štete iznos 16.110,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. studenoga 2011. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa pa do utuženog iznosa 107.220,00 kuna tužbeni zahtjev drugotužitelja M. D. odbijen. Pod točkom 2. izreke odbijena je žalba drugotužitelja M. D. kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu imovinske štete u iznosu 24.035,80 kuna kao neosnovan. Tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljima na ime troškova parničnog postupka iznos 5.278,40 kuna (točka 3. izreke).

Protiv preinačenog dijela drugostupanjske presude kojim je su zahtjevi oba tužitelja djelomično odbijeni, te potvrđujućeg dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena žalba drugotužitelja, kao i odluke o trošku postupka, tužitelji su podnijeli reviziju pozivajući se na razloge iz odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, predlažući da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju kojim predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, podredno je odbiti kao neosnovanu, potražujući pritom naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno navedeno pravno pitanje (uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose), da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

U ovom predmetu tužitelji postavljaju sljedeća pitanja:

„Je li u okolnostima konkretnog slučaja ovog parničnog postupka u kojem je utvrđeno da je prednik tužitelja suodgovoran u predmetnom štetnom događaju u omjeru od 50%, pravni stav iznesen u pobijanoj drugostupanjskoj presudi u protivnosti sa pravnim shvaćanjima koji su po istom ovom pravnom pitanju i okolnostima slučaja iznijeli Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-748/05 od 14. prosinca 2005. kao i u odluci Rev-1669/1990 od 20. ožujka 1991.?“

„Je li u okolnostima konkretnog slučaja ovog parničnog postupka u kojem je utvrđeno da ne postoji pravni osnov za naknadu štete II-tužitelju kao bratu prednika tužitelja zbog nepostojanja trajnije životne zajednice, pravni stav iznesen u pobijanoj drugostupanjskoj presudi u protivnosti sa pravnim shvaćanjem koji su po istom ovom pravnom pitanju iznijeli Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-748/05 od 14. prosinca 2005., Rev-1680/81 od 20. siječnja 1982., Rev-333/80 od 26. ožujka 1980. i Rev-765/88 od 25. svibnja 1988.?“

Glede prvog pitanja, valja prvenstveno reći da sud o prigovoru podijeljene odgovornosti stranaka za nastanak štetnog događaja donosi zaključak sukladno relevantnom činjeničnom supstratu svakog konkretnog slučaja, a u konkretnom predmetu činjenična utvrđenja nisu jednaka onima u predmetima Rev-748/05 i Rev-1669/1990, na koje se tužitelji pozivaju. Naime, u konkretnom slučaju je utvrđeno da je prednik tužitelja pod utjecajem alkohola (4,38 k/g alkohola u serumu) u gotovo komatoznom stanju u večernjim satima ležao na cesti, kad je na njega naletjelo vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženika brzinom (nešto) većom od dopuštene, pritom ne reagirajući na način koji se očekuje od prosječnog vozača, te mu je prouzročio ozljede koje su rezultirale smrtnim ishodom. Sukladno utvrđenim činjenicama, drugostupanjski sud je ocijenio da je doprinos prednika tužitelja 50%. U odluci Rev-748/05 od 14. prosinca 2005. ocijenjeno je da postoji suodgovornost prednika tužitelja u omjeru od 40% jer je u teško pijanom stanju noću ležao na cesti, međutim pritom je utvrđeno da se osiguranik tuženika nije držao desnog ruba kolnika kao i da nije uočio prepreku na cesti, tj. prednika tužitelja, unatoč tome što je od vozača koji mu je dolazio ususret na to bio upozoren. U odluci Rev-1669/1990 od 20. ožujka 1991. doprinos tužitelja, koji je u pijanom stanju ležao na cesti, je ocijenjen sa 20% time da je u tom slučaju bilo utvrđeno i da je vozač automobila koji je na njega naletio bio pod utjecajem alkohola. Dakle, u navedenim predmetima je riječ o činjenično različitim situacijama, zbog čega niti relevantne materijalnopravne odredbe nisu mogle biti u svim slučajevima primijenjene na jednak način. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja revidenata da bi pravno shvaćanje glede navedenog pitanja izraženo u pobijanoj odluci bilo suprotno shvaćanju izraženom u odlukama na koju se revidenti pozivaju.

Argumentirajući važnost postavljenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, revidenti su se također pozvali na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gž-281/82 od 25. svibnja 1982. i Rev-2552/82 od 5. svibnja 1983. Međutim, shvaćanje izraženo u pobijanoj drugostupanjskoj odluci ničim ne odudara od shvaćanja iznesenog u tim odlukama, u kojima se iznosi tek općeniti stav da je pravno relevantni uzrok štete onaj štetni događaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna štete.

Slijedom svega navedenog, budući da pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede prvopostavljenog pitanja izraženo u pobijanoj odluci ne odudara od shvaćanja izraženog u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se revidenti pozivaju, prvo postavljeno pitanje ne može se smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a.

Glede drugog postavljenog pitanja, revidenti se pozivaju na revizijske odluke koje izražavaju općeniti stav da se naknada štete može dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života (što je uostalom propisano i odredbom čl. 201. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, odnosno čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08), a da takva zajednica može postojati i ako oni ne žive zajedno. Pobijana odluka ne odudara od iznesenog shvaćanja, jer je drugostupanjski sud zaključak o nepostojanju takve trajnije zajednice života utemeljio na sklopu svih činjenica utvrđenih u konkretnom slučaju - da je drugotužitelj zasnovao vlastitu obitelj i da s njima već dugi niz godina stanuje u drugom mjestu, da je u tom mjestu i zaposlen, dok je kuću gdje su stanovali pokojni brat i majka (povremeno) posjećivao i sudjelovao u troškovima kućanstva. Dakle, navedeni zaključak drugostupanjskog suda nije utemeljen isključivo na činjenici zasebnog stanovanja drugotužitelja i prednika tužitelja, već je sud pritom cijenio i sve ostale utvrđene okolnosti konkretnog slučaja, a koje su, sagledane u cjelini, rezultirale zaključkom o nepostojanju takve trajnije zajednice života.

Stoga je ocjena ovog suda da pravno shvaćanje glede drugog pitanja izneseno u pobijanoj drugostupanjskoj odluci ne odudara od shvaćanja iznesenog u odlukama revizijskog suda na koje revidenti upućuju, pa se iz tog razloga niti drugo postavljeno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a.

Zato je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 26. svibnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.