Rev-1524/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1524/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednice vijeća, te Tome Gložinića, Ivana Mikšića, Ilije Čuljata i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. S. koga zastupa M. P., odvjetnik iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Zabok, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi poništenja presude disciplinskog suda, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 19. prosinca 1995. godine broj Gž-1222/95-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku od 16. ožujka 1994. godine broj P-745/92, na sjednici održanoj dana 25. veljače 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija, pa se preinačuju presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 19. prosinca 1995. godine broj Gž-1222/95-2 i presuda Općinskog suda u Zaboku od 16. ožujka 1994. godine broj P- 745/92-17 i sudi:

Tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom koji glasi:

Poništava se presuda tuženog broj 511-16-01-1034/146/1-92 od 29. rujna 1992. godine o prestanku radnog odnosa i presuda tuženog broj DS-II-178/92 od 10. studenog 1992. godine, kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda, te se nalaže tuženom vratiti tužitelja u radni odnos i isplatiti mu naknadu štete u visini plaće, koju prima odnosno koju bi ostvario da je radio i to od dana prestanka radnog odnosa i do dana donošenja presude, sa zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti pojedinačnog mjesečnog iznosa plaće do isplate, kao i platiti sve zakonom propisane doprinose iz plaće za razdoblje, koje nije radio te mu nadoknaditi parnični trošak sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Obrazloženje

Županijski sud u Gradu Zagrebu, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 19. prosinca 1995. godine broj Gž-1222/95-2 potvrdio presudu Općinskog suda u Zaboku od 16. ožujka 1994. godine broj P- 745/92, s kojom je taj sud sudio prema tužbenom zahtjevu kako je označen u izreci ove presude.

Protiv drugostupanjske presude izjavila je reviziju tužena, pozivajući se na odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP. Bitnu povredu odredbe iz ZPP vidi u tome što prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj učinio težu povredu radne dužnosti i drugostupanjski sud to prihvaća, ali su presude suprotno tome, što ih čini nerazumljivima i protuslovnima. Okolnost da je dostavljeni primjerak presude potpisan po drugoj osobi nema utjecaja na zakonitost disciplinske presude. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da prihvati reviziju i preinači presude nižestupanjskih sudova.

Protivna strana je dala odgovor na reviziju u kome predlaže da ovaj sud odbije reviziju kao neosnovanu, odnosno da je odbaci kao nedopuštenu jer se revizija odnosi na činjenično stanje.

Državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbi iz ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbe iz ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Također nije ostvarena niti koja druga od bitnih povreda odredaba iz ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP. Nema protuslovlja u presudama nižestupanjskih sudova.

Međutim, ovaj sud smatra da je ostvaren revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi nisu pravilno primijenili odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima ("Narodne novine", broj 73/91, 19/92 i 33/92), posebno odredbe čl. 82. i 87., kao i odredbe Pravilnika o radnim odnosima radnika u Ministarstvu unutrašnjih poslova, koji je donio Ministar unutarnjih poslova od 23. svibnja 1991. godine broj Kat-515-01- 053/13375/91, posebno odredbu čl. 49. i 56. toga Pravilnika.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je stegovni postupak protiv tužitelja proveden na zakonom propisani način. Okolnost da pismeni otpravak presude nije potpisao predsjednik vijeća, već neka druga osoba koja nije sudjelovala u postupku, ne čini presudu pobijanu tužbom nezakonitom. To ni u kom slučaju nije takova povreda pravila postupka koja bi imala za posljedicu nezakonitost odluke. U pitanju je samo pismeni otpravak presude, dok je zapisnik o vijećanju kao i donesenu presudu potpisao predsjednik vijeća i članovi vijeća, koji su sudjelovali u postupku. Samo ona povreda pravila stegovnog postupka, koja ima za posljedicu kršenje prava osobe protiv koje se vodi postupak, odnosno onemogućavanje osobe protiv koje se vodi postupak da ostvaruje svoja prava ima za posljedicu nezakonitost odluke donijete u stegovnom postupku. Okolnost da pismeni otpravak presude nije potpisao predsjednik vijeća svakako nije povreda postupka takove naravi.

Prema odredbi čl. 82. toč. 3. i 13. Zakona o unutarnjim poslovima, nesavjesno obavljanje službe i nedolično ponašanje u službi ili izvan službe predstavljaju težu povredu radne discipline, a u smislu čl. 87. istog Zakona i čl. 56. spomenutog Pravilnika za takovu povredu može se izreći mjera prestanka radnog odnosa. Tužitelj se dana 9. rujna 1992. godine, kao policajac u vrijeme boravka u motelu Z., gdje je bila smještena postrojba doveo u teško alkoholizirano stanje, popivši veću količinu žestokih alkoholnih pića, te je po zdravstvenim radnicima hitne pomoći prevezen u Bolnicu S. u Z. gdje je zadržan na liječenju. Ovakovo ponašanje, odnosno ovakovo djelo svakako sadrži obilježja teže povrede radne discipline iz čl. 82. toč. 3. i 13. Zakona o unutarnjim poslovima i čl. 49. st. 1. toč. 3., 4. i 10. prije spomenutog Pravilnika. Djelo odnosno ponašanje tužitelja svakako predstavlja nesavjesno obavljanje službe, povredu propisa rada službe i nedolično ponašanje u službi i izvan službe, jer treba imati u vidu da je u pitanju policajac, dakle osoba kojoj je uvijek na raspolaganju, a dok je u službi predstavlja tijelo vlasti, pa je i zbog toga u slobodno vrijeme, neposredno prije stupanja u službu dužan voditi brigu o svom ponašanju i o svome stanju. Naime, tužitelju se to dogodilo prije stupanja na noćnu službu.

Treba imati u vidu da je tužitelj već bio kažnjavan, a da u smislu čl. 82. st. 1. toč. 15. Zakona o unutarnjim poslovima i čl. 49. st. 1. toč. 12. prije spomenutog Pravilnika ponavljanje lakših povreda radne discipline smatra se težom povredom radne discipline. Ovo također upućuje na zakonitost izrečene mjere prestanka radnog odnosa.

Prema tome, na zakonu su osnovane pobijane odluke jer su one donijete u zakonito provedenom postupku, gdje je utvrđeno da je tužitelj učinio djelo, koje mu je stavljeno na teret, a koje predstavlja težu povredu radne discipline za koju može biti izrečena mjera prestanka radnog odnosa.

Prema tome, nižestupanjski sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pogrješno primijenili materijalno pravo, pa je ovaj sud preinačio presude nižestupanjskih sudova na temelju čl. 395. st. 1. ZPP na način da je tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom.

U Zagrebu, 25. veljače 1999. godine.

Predsjednica vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.