Rev-2515/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2515/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.K. iz B. … , koga zastupa punomoćnik Đ.M. -B., odvjetnica iz J., protiv tuženika Z. banke, koju zastupa punomoćnik Z.J. i Republike Hrvatske, koju zastupa Republički javni pravobranitelj, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. ožujka 1993. br. Gž-418/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Jastrebarskom od 21. listopada 1992. br. P-178/92, u sjednici održanoj dana 6. listopada 1994.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud prvog stupnja presudio je: "I. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi: "Tužena Z. banka dužna je isplatiti tužitelju K.B. a sa njegove devizne štedne knjižice br. …. onoliki iznos koji bude sam tražio, do ukupne visine iznosa, pod prijetnjom ovrhe.

Utvrđuje se, da novac koji je B.K. položio na štednu knjižicu, ne predstavlja javni dug Republike Hrvatske što je drugotuženi dužan priznati uz zabranu supstitucije štednog uloga obveznicama javnog duga.

Tuženi su dužni solidarno nadoknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja".

Naprotiv tužitelj je dužan prvotuženoj naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.000 HRD (7 kn).

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrdio. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tužitelj iz razloga navedenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("NN", br. 53/91, 91/92). Obrazlažući navedeni revizijski razlog revident u biti prigovara kako presude nemaju razloga u odnosu na drugotuženicu koja je tužena zato "što je onemogućila banci da ispuni ugovor prema tužitelju". Prigovara također da nema razloga o tome kako "temeljem Uredbe može nastati javni dug" te kako se može Uredbom "nekome novac jednostavno nacionalizirati"; kako nema razloga o tome kako se temeljem Uredbe mogu stavljati izvan snage kogentni propisi odnosno Zakon o obveznim odnosima i "jednostavno reći da ugovor prestaje važiti a da o tome ne odlučuje niti jedna ugovorna stranka"; također prigovara da je pobijanom presudom došlo do pogrešne primjene materijalnog prava sadržanog u Ustavu Republike Hrvatske, Zakonu o obveznim odnosima te u ugovoru između tužitelja i prvotuženice. Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženici Z. banci na isplatu sa njegove devizne štedne knjižice onolikog iznosa koji bude sam zahtijevao do ukupne visine iznosa, a prema drugotuženici Republici Hrvatskoj na utvrđenje da novac koji je tužitelj položio na štednu knjižicu ne predstavlja javni dug Republike Hrvatske uz zabranu supstitucije štednog uloga obveznicama javnog duga.

Dakle, u odnosu na prvotuženicu postavljen je kondemnatorni zahtjev - zahtjev na isplatu, a u odnosu na drugotuženicu deklaratorni i kondemnatorni - na utvrđenje da devizni depozit ne predstavlja javni dug Republike Hrvatske uz zabranu supstitucije štednog uloga obveznicama javnog duga.

O tom i takvom tužbenom zahtjevu sudovi su s obzirom na utvrđeno činjenično stanje odlučili uz pravilnu primjenu materijalnog prava i suprotno prigovorima revizije sud je prvog stupnja (sud drugog stupnja je prihvatio pravnu ocjenu suda prvog stupnja) obrazložio odbijanje tužbenog zahtjeva i u odnosu na drugotuženicu Republiku Hrvatsku.

U biti odlučno materijalno pravo temeljem kojeg su sudovi pravilno odlučili o predmetu spora je Uredba o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske. S obzirom na vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja (mjerodavno materijalno pravo) riječ je o Uredbi objavljenoj u "NN", br. 71/91 s izmjenama i dopunama - "NN", br. 3/92, 12/92) koja je prestala važiti 28. X. 1992. ("NN", br. 71/92).

Uredba o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske donesena je na temelju čl. 1. Zakona o ovlaštenju Vlade Republike Hrvatske za donošenje uredbi kojima će se uređivati pojedina pitanja iz djelokruga Sabora Republike Hrvatske ("NN", br. 39/91, 53A/91), a cit. Zakon ima svoj temelj u odredbi čl. 88. st. 1. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj Zastupnički dom kao zakonodavno tijelo može ovlastiti Vladu Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegova djelokruga (osim onih koja se odnose na razradu Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina, nacionalna prava, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela i lokalne samouprave).

Dakle, riječ je o "zakonodavnoj delegaciji" pa donoseći uredbu na temelju zakonskog ovlaštenja u granicama delegirane zakonodavne ovlasti izvršno tijelo u cijelosti nadomješta zakonodavno tijelo i stoga te Uredbe imaju snagu zakona.

Sudovi sude na temelju ustava i zakona (čl. 5. st. 1. Zakona o sudovima - "NN", br. 3/94), ali odlučujući o predmetu spora sud nije ovlašten ocjenjivati ustavnost zakona niti otkloniti njegovu primjenu sve iako posumnja u neusaglašenost s Ustavom već jedino može postupiti prema odredbi čl. 24. Zakona o sudovima. U ovom slučaju, međutim, jer je riječ o Uredbi o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske - "NN", br. 71/91, 3/92, 12/92 a koja je Uredba bila na snazi u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja i predstavljala mjerodavno materijalno pravo, ni za takvo postupanje nema pretpostavki s obzirom da je postupak za ocjenu te Uredbe odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske obustavljen po čl. 27. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske - "NN", br. 25/94).

Prema tome nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kad su upravo primjenom navedene Uredbe odbili tužbeni zahtjev. Ovo zato jer kako je to već navedeno u razlozima nižestupanjskih presuda devizni štedni ulozi po viđenju i oročena devizna štednja građana sa stanjem na deviznim računima na dan 27. IV. 1991. uvećani za pripadajuće kamate za 1991. pretvoreni su u oročeni depozit koji će se isplaćivati u 20 polugodišnjih rata od kojih prva dospijeva 30. lipnja 1995. a za koju isplatu jamči Republika Hrvatska. Odredbom čl. 11. Uredbe propisano je da stupanjem na snagu te Uredbe građanin može zahtijevati da mu se u zamjenu za devizni depozit predaju obveznice koje izdaje Republika Hrvatska.

Dakle, prihvaćanje tužbenog zahtjeva prema banci na isplatu deviznog pologa odnosno utvrđenje prema Republici Hrvatskoj da devizni depozit nije pretvoren u javni dug Republike Hrvatske te zabranu supstitucije štednog uloga obveznicama javnog duga bilo bi suprotno navedenoj Uredbi, dakle važećem kogentnom propisu, a takvu zaštitu sud nije ovlašten pružati (čl. 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku).

Iz navedenih razloga ovaj sud nalazi da revizija nije osnovana pa je odlučeno kao u izreci (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 6. listopada 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.