Legislator Case Law & Legislation
Revr-2137/2015-2 AI generated

Court dismisses salary difference claim as old criminal court law replaced by new law requiring special departments.

Case Number Revr-2137/2015-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal regarding unpaid salary differences and MIO payments from 2009 to 2011. The plaintiff argued for compensation based on a 2007 judicial decision, but the court found the legal basis voided by the 2009 Criminal Court Act which mandated special departments for criminal cases. Consequently, the lower courts correctly rejected the claim because the plaintiff was no longer assigned to the specific department required by the new law, eliminating both the legal and factual grounds for the payment.

Legislator headnote

AI generated

čl. 32. st. 1. Zakona o USKOK/09; čl. 70. Zakona o USKOK/09; čl. 3. st. 1. i 2. ZR/95; čl. 5. st. 1. i 2. ZR/09: The court ruled that a prior judicial decision granting salary differences becomes invalid when a new law supersedes the old one, mandating organizational changes that render the original assignment legally and factually impossible.

Keywords

AI generated
Criminal Court Act special departments salary difference claim judicial reorganization unpaid MIO payments legal basis voided dismissed appeal

Cited Legislation

AI generated
čl. 32. st. 1. Zakona o USKOK/09
Odredbom čl. 32. st. 1. Zakona o USKOK/09 propisano je da se u Županijskim sudovima u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu kao i u Općinskim sudovima u Osijeku, Rijeci i Splitu te Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu ustrojavaju se posebni odjeli za predmete kaznenih djela iz članka 21.
čl. 70. Zakona o USKOK/09
Odredbom čl. 70. Zakona o USKOK/09 propisano je da danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o USKOK/07.
čl. 3. st. 1. i 2. ZR/95
čl. 5. st. 1. i 2. ZR/09
čl. 393. ZPP
Radi navedenog reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 2137/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik iz K., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž R-38/14-2 od 1. srpnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-2263/12-10 od 9. srpnja 2013., u sjednici održanoj 21. ožujka 2017.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u razdoblju od 1. ožujka 2009. do 31. prosinca 2011. u ukupnom iznosu od 216.740,81 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačno dospjele mjesečne iznose, te isplatu razlike manje isplaćenog iznosa MIO I u razdoblju od 1. ožujka 2009. do 31. prosinca 2011. u ukupnom iznosu 66.678,27 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačno dospjele mjesečne iznose, kao i za isplatu razlike manje isplaćenog iznosa MIO II u razdoblju od 1. ožujka 2009. do 31. prosinca 2011. u ukupnom iznosu 22.971,83 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačno dospjele mjesečne iznose. Nadalje je odbijen i zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Ujedno je odbijen eventualno kumuliran tužbeni zahtjev za isplatu na ime neisplaćenog manjeg iznosa za MIO I u odnosu na koeficijent 4,55, ukupni iznos od 48.514,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospjelosti do isplate, te na ime neisplaćenog manjeg iznosa za MIO II u odnosu na koeficijent 4,55, ukupni iznos od 16.705,08 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospjelosti do isplate (točka II. izreke). Nadalje je naloženo tužitelju da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 13.000,00 kuna (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba i dopuna žalbe tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Odbijen je i kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe u iznosu 750,00 kuna, kao i zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu 2.500,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 12/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev te podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz naknadu troškova parničnog postupka, kao i troškova sastava revizije.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju u reviziji ukazuje tužitelj, jer pobijana drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, te imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi pa pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Ni sam tužitelj, koji se poziva na proturječnost u obrazloženju pobijane presude, ne ukazuje na stvarne proturječnosti već revizijskim navodima zapravo sadržajno dovodi u pitanje činjenična utvrđenja, odabir i ocjenu provedenih dokaza pred nižestupanjskim sudovima u odnosu na okolnost da li je prestala pravna i stvarna osnova rješenja od 28. prosinca 2007., iz čega slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima tužitelj iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza, a koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevom, budući prema tužiteljevom shvaćanju sudovi nisu uzeli u obzir činjenice na koje tužitelj ukazuje te su materijalne dokaze pogrešno ocijenili. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati niti Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji ispituje osnovanost revizije polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Revidentu je za odgovoriti da pravo na ocjenu dokazne snage provedenih dokaza pridržano je za sud (čl. 8. ZPP), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što u svezi takvog postupanja tužitelj provedenim dokazima i njihovom ocjenom nije zadovoljan i smatra da nije trebalo odlučiti kao u osporenoj presudi, nižestupanjski sudovi nisu počinili postupovnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora je isplata razlike plaće te razlike manje isplaćenog doprinosa za mirovinsko osiguranje u razdoblju od 1. ožujka 2009. do 31. prosinca 2011. Nadalje predmet spora po eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu je smanjeni tužbeni zahtjev, budući se njime potražuje samo razlika manje isplaćenog doprinosa za mirovinsko osiguranje u manjem iznosu, dok se razlika plaće ovim zahtjevom ne potražuje.

U revizijskom stupnju postupka sporno je da li je stupanjem na snagu Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta ("Narodne novine" br. 76/09, 116/10 i 45/10, u daljnjem tekstu: Zakon o USKOK/09) te Izmjena i dopuna Sudskog poslovnika ("Narodne novine" br. 125/08) i Izmjena i dopuna Godišnjeg rasporeda za 2009. godinu od 25. veljače 2009. rješenje predsjednice Županijskog suda u Zagrebu od 28. prosinca 2007. stavljeno van snage, pa shodno tome da li tužitelj ima pravo na povećanu plaću kao i suci za suđenje u I. stupnju i za istragu u predmetima iz čl. 21. Zakona o USKOK/09 razdoblju od 1. ožujka 2009. do 31. prosinca 2011., odnosno nakon Izmjena i dopuna Godišnjeg rasporeda za 2009. godinu.

Među strankama je nesporno:

– da je tužitelj sudac Županijskog suda u Zagrebu,

– da je predsjednica Županijskog suda u Zagrebu donijela 28. prosinca 2007. rješenje broj: Su-1266/02-6 kojim je na temelju odredbe čl. 27. st. 2 Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta ("Narodne novine" br. 88/01, 12/02, 48/05 i 76/07, u daljnjem tekstu: Zakon o USKOK/07) postavila tužitelja na suđenje u predmetima iz čl. 21. Zakon o USKOK/07 na vrijeme od 4 godine,

– da tužitelj Izmjenama i dopunama Godišnjeg rasporeda za 2009. nije raspoređen na rad u posebno ustrojenim sudskim odjelima za postupanje u predmetima kaznenih djela iz čl. 21. Zakon o USKOK/09,

– da tužitelj od 1. ožujka 2009. pa nadalje nije više ni faktički radio na tzv. uskočkim predmetima.

Slijedom navedenih nespornih činjenica nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev kao neosnovan, ocijenivši da tužitelj nema pravo na povećanu plaću koju traži iz razloga što je prestala pravna i stvarna osnova rješenja od 28. prosinca 2007. kojim je tužitelj bio postavljen na rad u predmetima iz čl. 21. Zakon o USKOK/07. Sudovi ocjenjuju da je pravna osnova predmetnog rješenja prestala jer je stupanjem na snagu Zakona o USKOK/09 bilo propisano da se moraju unutar sudova ustrojiti posebni odjeli za predmete kaznenih djela iz odredbe čl. 21 Zakona o USKOK/09 i u koje odjele suce postavlja predsjednik suda godišnjim rasporedom, pa su u skladu s tim izvršene Izmjene i dopune Sudskog poslovnika ("Narodne novine" br. 125/08) te je donesena Izmjena i dopuna Godišnjeg rasporeda za 2009. godinu. Nadalje ocjenjuju da tužitelj nakon 1. ožujka 2009. pa nadalje više nije ni radio na tim tzv. uskočkim predmetima pa je stoga prestala i osnova za isplatu plaće po istom, sukladno odredbi čl. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05, u daljnjem tekstu: ZR/95) i odredbi čl. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09).

Ovakvo shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

Odredbom čl. 27. tada važećeg Zakona o USKOK/07 bilo je propisano da su vijeća sudaca pred kojima se provodi suđenje u predmetima iz odredbe čl. 21. istog Zakona sastavljena od tri suca koje u sudovima iz čl. 24. st. 2. istog Zakona postavlja predsjednik istog županijskog suda na vrijeme od četiri godine iz reda sudaca koji imaju iskustvo u radu na složenim predmetima, uz mišljenje sudačkog vijeća.

Odredbom čl. 32. st. 1. Zakona o USKOK/09 propisano je da se u Županijskim sudovima u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu kao i u Općinskim sudovima u Osijeku, Rijeci i Splitu te Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu ustrojavaju se posebni odjeli za predmete kaznenih djela iz članka 21. ovoga Zakona. Odjeli se sastoje od sudaca koji imaju iskustvo na radu u složenijim predmetima. Nadalje, odredbom istog čl. st. 2. propisano je da suce u odjele iz stavka 1. ovoga članka postavlja godišnjim rasporedom predsjednik suda nakon pribavljenog mišljenja sudačkog vijeća.

Odredbom čl. 70. Zakona o USKOK/09 propisano je da danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o USKOK/07.

Odredbom čl. 3. st. 1. i 2. ZR/95 propisano je da osoba koja zapošljava (u daljnjem tekstu: poslodavac) obvezna je u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću a radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao te da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pritom prava i dostojanstvo radnika.

Odredbom čl. 5. st. 1. i 2. ZR/09 propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao, kao i da poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika.

Slijedom navedenih zakonskih odredbi ovaj sud ocjenjuje da tužitelj nema pravo na razliku plaće koju potražuje u periodu od 1. ožujka 2009. do 31. prosinca 2011. na temelju rješenja broj: Su-1266/02-6 od 28. prosinca 2007., sve iz razloga što je stupanjem na snagu Zakona o USKOK/09 sukladno čl. 70., prestao važiti dotadašnji Zakon o USKOK/07 (kojim je bilo propisano je da suce u odjele iz stavka 1. ovoga članka postavlja godišnjim rasporedom predsjednik suda) te su se sukladno odredbi članka 32. toga Zakona morali ustrojiti posebni odjeli za predmete kaznenih djela iz članka 21. istog Zakona unutar propisanih sudova u koje suce postavlja godišnjim rasporedom, predsjednik suda.

U skladu s tom zakonskom izmjenom izvršene su i izmjene i dopune Sudskog poslovnika ("Narodne novine" br. 125/08) te su donesene i Izmjene i dopune Godišnjeg rasporeda za 2009. po kojima tuženica po svom autonomnom pravu izvršavanja organizacijskih promjena unutar svog pravosudnog tijela, nije rasporedila tužitelja na rad u posebno ustrojenom sudskom odjelu za postupanje u predmetima kaznenih djela iz čl. 21. Zakon o USKOK/09.

Slijedom navedenih zakonskih promjena prestala je pravna osnova rješenja broj: Su- 1266/02-6 od 28. prosinca 2007., a kako tužitelj više nije ni obavljao faktički navedeni posao od 1. ožujka 2009. prestala je i stvarna osnova navedenog rješenja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužitelja odbili s tužbenim zahtjevom sve u skladu sa odredbom čl. 3. ZR/95 i čl. 5. ZR/09 u spornom razdoblju važećih zakona.

Radi navedenog reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 21. ožujka 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.