Rev-2421/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2421/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Borisa Guttmanna i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.Š. iz P.B., . ., kojega zastupaju punomoćnici T.T. i I.U., odvjetnici iz Z., protiv tužene C.o. . d.d. Z., . ... . ., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 22. ožujka 1994. br. Gž 507/1994-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. travnja 1993. br. Pn 2611/91, u sjednici održanoj dana 18. prosinca 1996.,

presudio i riješio je:

Djelomično se prihvaća revizija, ukidaju presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 22. ožujka 1994. br. Gž 507/1994-2 i Općinskog suda u Zagrebu od 16. travnja 1993. br. Pn 2611/91 u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu u iznosu od 1.848,00 kn i u odluci o parničnom trošku, te predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje o ukinutom dijelu.

U odnosu na ostali pobijani dio drugostupanjske presude revizija se odbija kao neosnovana.

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja obvezana je tužena da tužitelju plati na ime naknade štete iznos od 20,376.000 HRD (sada 20.376,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od 16. travnja 1993. do isplate, kao i da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 16,197.000 HRD (sada 16.197,00 kn), dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 5,264.000 HRD (sada 5.264,00 kn).

Presudom suda drugog stupnja djelomično je preinačena presuda suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu na način da je potvrđena presuda suda prvog stupnja u tom dijelu do iznosa od 17,208.800 HRD (sada 17.208,80 kn), dok je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3,167.200 HRD (sada 3.167,20 kn) i sa zahtjevom za parnični trošak u iznosu od 4,934.100 HRD (sada 4.934,10 kn).

Protiv dijela presude suda drugog stupnja, kojim je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva, tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači u tom dijelu u smislu navoda revizije i traži trošak revizije u iznosu od 530,00 kn. U odgovoru na reviziju tužena navodi da je tužitelj izvršio samoubojstvo dne 18. lipnja 1993. godine. Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Ovaj revizijski sud nije ovlašten prekinuti postupak u ovoj pravnoj stvari budući da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 212. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, iz stanja u spisu, kao i pobijane presude vidi se, da tužitelj ima punomoćnike u osobi odvjetnika.

Sud drugog stupnja utvrdio je tužitelju naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 5.000,00 kn, za strah u iznosu od 3.000,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 12.000,00 kn i za naruženje u iznosu od 3.000,00 kn, ali je visinu ovih naknada umanjio za 30% za koliko je utvrdio doprinos tužitelja za nastanak sporne štete.

Neosnovano se prigovara u reviziji, da je sud drugog stupnja previsoko odmjerio doprinos tužitelja u nastanku sporne štete s obzirom da je utvrđeno, da je tužitelj po noći vozeći se na neosvjetljenom biciklu prelazio kolnik ceste u Savskoj ulici u I.G. u alkoholiziranom stanju kada je bio zahvaćen po vozilu osiguranika tužene, koji je vozio brzinom većom od dozvoljene. Naime, okolnost da je osiguranik tužene vozio većom brzinom od dozvoljene ne umanjuje odgovornost tužitelja kada je na tako neoprezan način prelazio kolnik ceste.

Sud drugog stupnja utvrdio je tužitelju po slobodnoj ocjeni primjenom odredbe čl. 223. ZPP naknadu za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 1.584,00 kn za razliku od suda prvog stupnja koji je ovu naknadu utvrdio u visini od 2.640,00 kn.

Međutim, sudovi nižeg stupnja pogrešno su primjenili odredbu čl. 223. ZPP budući da se visina naknade za tuđu pomoć utvrđuje izvođenjem odgovarajućih dokaza. Naime, radi se o naknadi materijalne štete, koju je moguće utvrditi prema neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružena bila sposobna pružiti takvu uslugu. Za slučaj da takova osoba ne postoji, ostaje sudu mogućnost da primjenom odredbe čl. 223. ZPP odluči o visini te naknade.

Stoga je valjalo ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu, t.j. u iznosu od 1.848,00 kn, koji se dobije kada se zatražena visina ove naknade umanji za 30%, te predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu o ukinutom dijelu.

U nastavku postupka sud prvog stupnja utvrdit će visinu sporne naknade u smislu naprijed navedenoga, a potom će donijeti novu odluku o ukinutom dijelu presude suda prvog stupnja, kao i o parničnom trošku u cijelosti imajući pri tome u vidu pravomoćno dosuđeni dio naknade za parnični trošak. Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja primjenom odredaba čl. 393., 395. st. 2. i 166. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 18. prosinca 1996.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.