Revr-327/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 327/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz V. G., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2626/2011-2 od 12. prosinca 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 141/11-21 od 20. rujna 2011., u sjednici vijeća održanoj 9. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

1. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, ukidaju se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2626/2011-2 od 12. prosinca 2012. i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-141/11-21 od 20. rujna 2011. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-141/11-21 od 20. rujna 2011. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 109.445,64 kn sa zateznom kamatom pobliže navedenoj u izreci presude te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.875,00 kn sa zateznom kamatom pobliže navedenoj u izreci presude.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 2626/2011-2 od 12. prosinca 2012. odbijena je žalba tuženice te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11, dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presude ili ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju. U bitnom smatra da je revizija nedopuštena, a podredno osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženica postavlja materijalnopravna pitanja o tome ima li djelatna vojna osoba pravo na plaću s osnova prekovremenog rada po općim propisima, odnosno može li se priznati neprekidan prekovremeni rad od 24 sata dnevno.

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije tuženica se u reviziji poziva na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda u sličnom predmetu (odluka revizijskog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.).

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu dodatka na plaću s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u razdoblju od veljače 2008. godine do rujna 2009. godine.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi ropisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih p

ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04, 114/04 i 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08).

Na temelju navedenih propisa sudovi su tužitelju dosudili bruto plaću u visini koju čini razlika plaće koja je tužitelju trebala biti isplaćena po evidenciji radnog vremena i stvarno isplaćene plaće u spornom razdoblju, odnosno dosudili su mu plaću za svaki sat koji je izvan redovnog radnog vremena proveden na radnom mjestu.

Takva odluka nije u skladu s pravnim shvaćanjem koji je ovaj sud izrazio u većem broju odluka.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo stajalište o pitanju plaće djelatnih vojnih osoba za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u spornom razdoblju, prema kojem se u takvim slučajevima, na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07, treba primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbeno proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom. Ovo stoga što do stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe. Predmetni Pravilnik ne može se retroaktivno primjenjivati i na sporno razdoblje do 1. listopada 2009. Stoga, prema stajalištu ovog suda okolnost da nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu građanina, već naprotiv, u takvoj situaciji treba primijeniti opće propise na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba čl. 14. ZSOSRH/07 (tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009., a tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

Stoga su nižestupanjske presude kojima su sudovi tužitelju dosudili bruto plaću u visini razlike plaće koja mu je trebala biti isplaćena po evidenciji radnog vremena i stvarno isplaćene plaće u spornom razdoblju protivne izloženom pravnom shvaćanju ovoga suda. Prema tome, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kad su usvojili tužbeni zahtjev u visini koja je utvrđena vještačenjem po vještaku M. D. i na taj način tužitelju priznali kao prekovremeni rad sve vrijeme tijekom kojega je tužitelj bio nazočan na radnom mjestu (po evidenciji radnog vremena) koje je duže od redovnog radnog vremena.

S obzirom na ovaj pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava sudovi su propustili utvrditi koje se vrijeme (od ukupno evidentiranog vremena provedenog na radnom mjestu) može priznati kao prekovremeni rad, a koje se računa kao redovni odmor. Zbog toga je činjenično stanje u predmetnoj parnici ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nije moguća preinaka pobijane drugostupanjske odluke.

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će postupiti sukladno uputama iz ove odluke i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 9. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.