Legislator Case Law & Legislation
I Kž-Us-20/2018-18 AI generated

Croatian Supreme Court partially allows appeal, increasing sentences for drug trafficking co-conspirators while dismissing others' appeals.

Case Number I Kž-Us-20/2018-18
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially accepted the prosecution's appeal against a first-instance judgment regarding drug trafficking. While the appeals of the primary defendant and a minor participant were dismissed as unfounded, the court found the prosecution's arguments valid against two other co-conspirators. Consequently, the sentences for these two individuals were increased to reflect the severity of their roles and the quantity of drugs involved.

Legislator headnote

AI generated

Članci 328., 329. i 190. KZ/11.; The Supreme Court may increase a sentence upon appeal if the prosecution demonstrates that the original sentencing failed to adequately reflect the gravity of the crime or the specific culpability of the accused within a criminal organization.

Keywords

AI generated
drug trafficking criminal organization sentencing enhancement joint criminal enterprise prosecution appeal Croatian Criminal Code proportionality of punishment

Cited Legislation

AI generated
Article 328 of the Criminal Law (KZ/11)
Article 329 of the Criminal Law (KZ/11)
Article 190 of the Criminal Law (KZ/11)
Article 41 of the Criminal Law (KZ/11)
Article 482 of the Criminal Procedure Act (ZKP/08)

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 20/2018-18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. V., D. Š., A. Ć. i J. C. zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) i optuženika M. V., D. Š., A. Ć. te J. C. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. studenog 2017. broj K- Us-4/17, u sjednici održanoj 18. travnja 2018. u prisutnosti optuženog M. V., zamjenice branitelja optuženog M. V., odvjetnice D. B., zamjenice braniteljice optuženog A. Ć., odvjetnice dr. sc. L. V. te branitelja optuženog J. C., odvjetnika L. P. V., u javnom dijelu sjednice,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba USKOK-a, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi D. Š. za kazneno djelo iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 329. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, a optuženi A. Ć. za kazneno djelo iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 329. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju kaznu im se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to optuženom D. Š. od 22. listopada 2015. do 23. prosinca 2015., a optuženom A. Ć. od 22. listopada 2015. do 27. studenog 2015.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalba USKOK-a u ostalom dijelu i žalbe optuženika M. V., D. Š., A. Ć. te J. C. u cijelosti te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda proglašeni su krivima:

I Kž-Us 20/2018-18

- optuženi M. V. zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda – zločinačkog udruženja iz članka 328. stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju te zakonske odredbe, utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine te kaznenog djela protiv zdravlja ljudi – neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i člankom 52. KZ/11. za koje mu je, na temelju članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi članka 190. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju devet godina pa je optuženi M. V., na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedanaest godina, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 22. listopada 2015. nadalje;

- optuženi D. Š. zbog počinjenja kaznenog djela protiv zdravlja ljudi – neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavom 2. i člankom 52. KZ/11. te je, na temelju članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. listopada do 23. prosinca 2015.;

- optuženi A. Ć. zbog počinjenja kaznenog djela protiv zdravlja ljudi – neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i člankom 52. KZ/11. te je, na temelju članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi članka 190. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. listopada do 27. studenog 2015. te

- optuženi J. C. zbog pokušaja počinjenja kaznenog djela protiv zdravlja ljudi – neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i člankom 34. KZ/11. za koje je, na temelju članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i člankom 34. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. listopada do 31. prosinca 2015.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člancima 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženima M. V., D. Š., A. Ć. i J. C. naknaditi paušalnu svotu troška kaznenog postupka svakome u iznosu po 2.000,00 kuna, a optuženom D. Š. i naknaditi trošak svjedoka u iznosu 330,00 kuna.

Protiv te presude žalbe su podnijeli USKOK te optuženici M. V., D. Š., A. Ć. i J. C..

USKOK se žali zbog odluke o kaznama, s prijedlogom da „drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u odnosu na kazne na način da I okr. M. V. za oba kaznena djela utvrdi kazne zatvora u dužem trajanju, te mu izrekne i jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju, da II okr. D. Š., III okr. A. Ć. i IV okr. J. C. utvrdi kaznu zatvora u duljem trajanju“.

Optuženi M. V. žali se po branitelju, odvjetniku Z. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog

I Kž-Us 20/2018-18

stanja te odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „usvojiti žalbu I optuženog te preinačiti prvostupanjsku presudu i donijeti presudu kojom se I optuženi oslobađa krivnje, odnosno ukinuti prvostupanjsku presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

Optuženi D. Š. žali se po branitelju, odvjetniku Z. B. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, predlažući „usvojiti navode ... žalbe, te osloboditi II okrivljenika optužbi, podredno smanjiti kaznu“.

Optuženi A. Ć. žali se po braniteljici, odvjetnici L. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu „uvaži, presudu preinači i okrivljenika oslobodi optužbe odnosno presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje“.

Optuženi M. V. podnio je po branitelju, odvjetniku Z. B. odgovor na žalbu USKOK-a, predloživši njezino odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog M. V. i zamjenice njegovog branitelja, odvjetnice D. B., zamjenice branitelja optuženog A. Ć., odvjetnice dr. sc. L. V. i branitelja optuženog J. C., odvjetnika L. P. V., a, u skladu s člankom 475. stavkom 4. ZKP/08., u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika, optuženih D. Š., A. Ć. i J. C. te branitelja optuženog D. Š., odvjetnika Z. B., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

Žalba USKOK-a djelomično je osnovana, a žalbe optuženika M. V., D. Š., A. Ć. i J. C. nisu osnovane.

U odnosu na žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi M. V. u žalbi citira tekst zakonske odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., upirući time na sve oblike ove bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Međutim, optuženik u žalbi obrazlaže samo proturječje izreke sa samom sobom i s razlozima pobijane presude, koja proturječja nalazi u utvrđenju prvostupanjskog suda da je optuženi M. V. organizirao i rukovodio osobama, među njima i J. L. i Z. R., za koje taj sud nalazi istovremeno smatra nedvojbenim da ih optuženi V. ne poznaje. Optuženik, naime, smatra da bez međusobnog poznanstva nije moguće organizirati osobe i rukovoditi njima.

Međutim, pobijanom presudom prvostupanjskog suda optuženi M. V. proglašen je krivim što je, u cilju nabave i krijumčarenja droge radi daljnje neovlaštene prodaje, zajedno s D. M., u R. H., K. N. i u R. C.G., okupio i međusobno povezao u zajedničko djelovanje te zajedno s D. M. i rukovodio osobama poimenično navedenim u preambuli činjeničnog opisa kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. KZ/11. Prema opisu konkretnih radnji kojima je ostvario objektivna obilježja predmetnog kaznenog djela, optuženi M. V. je angažirao

I Kž-Us 20/2018-18

optuženog D. Š. radi preuzimanja hašiša i krijumčarenja kokaina iz N. u H., G. D. radi krijumčarenja heroina iz C. G. u H. i daljnje preprodaje, F. K. i S. K. radi dobavljanja hašiša, Z. R. preko optuženog Š. za prijevoz kokaina iz D. do P. te dogovorio s optuženim J. C. prodaju heroina.

Kako je, dakle, prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi M. V. povezao Z. R. u zajedničko djelovanje preko optuženog D. Š. i kraj utvrđenja da je J. L. radi krijumčarenja kokaina iz K.N. u R. H. angažirao D. M., to nema govora da bi, zbog toga što je prvostupanjski sud našao nedvojbenim da optuženi V. ne poznaje J. L. i Z. R., izreka pobijane presude bile proturječna sama sebi i razlozima presude.

„Proturječnost u zaključcima suda“ optuženi V. nalazi u, s jedne strane, utvrđenju prvostupanjskog suda o postojanju zločinačkog udruženja u kojem su članovi podređeni vođi te, s druge strane, „pokušaju“ suda da prelazak G. D. preko državne granice C. G.i R. S., a što nije bilo u skladu s uputama, opravda njegovom samovoljom. Međutim, ovom žalbenom tvrdnjom optuženi V. u suštini osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda, pa, s obzirom na to da i optuženi J. C. s istom argumentacijom pobija pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda, to će na ovu žalbenu tvrdnju biti odgovoreno u dijelu ove drugostupanjske presude koji se odnosi na žalbenu osnovu iz članka 470. ZKP/08.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u vidu potpuno nejasnih i u znatnoj mjeri proturječnih razloga o odlučnim činjenicama te znatnu proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju telefonskih razgovora i samih tih razgovora, optuženi D. Š. obrazlaže istom argumentacijom kojom presudu prvostupanjskog suda pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje žalbene navode optuženog D. Š. će biti detaljno odgovoreno u dijelu ove drugostupanjske presude koji se odnosi na tu žalbenu osnovu.

Međutim, s obzirom na to da i optuženi A. Ć. tvrdi da je tumačenje sadržaja snimljenih razgovora protivno onom sadržaju koji iz njih proizlazi i da to prvostupanjsku presudu čini „nezakonitom i kontradiktornom“, upirući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., na ovu žalbenu tvrdnju optuženog Ć. i naprijed izložene žalbene navode optuženog Š. treba odgovoriti da između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju telefonskih razgovora i samih tih razgovora ne postoji nikakva, a pogotovo ne znatna proturječnost, a razlozi pobijane presude u dijelu koji se odnosi na značenje pojedinih dijelova tih razgovora potpuno su jasni i nisu proturječni.

Naime, prvostupanjski je sud, iznoseći zaključke o značenju tih razgovora prikupljenih provedbom posebnih dokaznih radnji, iznio jasne i logične razloge zbog kojih nalazi da se ti razgovori odnose na pojedinu kriminalnu aktivnost obuhvaćenu činjeničnim opisom predmetnih kaznenih djela, pa stoga, protivno izloženim žalbenim navodima i kraj činjenice da su ti razgovori, razmatrani u pojedinim segmentima, sami po sebi nejasni, neodređenog sadržaja i smisla, nema govora o tome da bi zbog ocjene stvarnog sadržaja tih razgovora, koji sadržaj je prvostupanjski sud utvrdio dovodeći preslušane razgovore u kontekst postupanja i radnji pojedinih optuženika evidentiranih u fotodokumentaciji i izvješćima pratnje PNUSKOK-a, postojalo znatno proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju reproduciranih razgovora i samih tih razgovora.

I Kž-Us 20/2018-18

Nadalje, suprotno žalbenim navodima optuženog A. Ć., prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi jasnim i valjanim razlozima obrazložio na temelju kojih okolnosti je utvrdio da su optuženici M. V., D. Š., A. Ć. i J. C., zajedno s trećim osobama koje su u ovom postupku ispitane kao svjedoci - D. M., F. K., J. L. i S. K., bili pripadnici, odnosno organizatori zločinačkog udruženja te je, opisujući kontakte koje je ovaj optuženik ostvario s drugim pripadnicima zločinačkog udruženja i ukazujući na to da mu je bilo poznato da D. M. koristi više telefonskih brojeva, jasnim, valjanim i dostatnim razlozima obrazložio i njegovu pripadnost zločinačkom udruženje, kao i okolnost da je pri poduzimanju radnje koja predstavlja objektivni učin kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11. postupao znajući za cilj zločinačkog udruženja. Zbog toga nisu osnovani žalbeni navodi kojima optuženi A. Ć. ukazuje na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, upirući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/11.

Nadalje, u činjeničnom opisu radnje iz točke 2a. izreke prvostupanjske presude, navedeno je da je u razdoblju od 1. travnja do 7. svibnja 2015. G. D. dogovorio kupnju jednog kilograma droge heroin od optuženog M. V. i D. M., a u nastavku, iza veznika „te“, opisana je inkriminacija koja se odnosi na optuženog J. C.. Kako se, dakle, vremensko određenje od 1. travnja do 7. svibnja 2015. odnosi samo na postizanje dogovora oko kupnje droge između D., optuženog V. i M. (a to, uostalom, proizlazi i iz preambule činjeničnog opisa kaznenog djela iz točke 2. u kojoj je kao početak inkriminiranog djelovanja optuženog J. C. naveden datum 29. travnja 2015.), to proizlazi da opis radnje iz točke 2a. nije u proturječju s činjeničnim opisom kaznenog djela iz točke 1. izreke, prema kojem je optuženi M. V. okupio i povezao u međusobno djelovanje druge optuženike, među njima i, od 29. travnja 2015., optuženog J. C., niti je zbog toga izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, kako navodi u žalbi optuženi J. C., pri čemu se napominje i da u njegovoj žalbi postoji proturječje jer on, u 8. odlomku na 3. strani svoje žalbe, nakon tvrdnje o proturječju i nerazumljivosti izreke, navodi da je činjenični supstrat optužnice (koji je sada postao dijelom izreke prvostupanjske presude) vrlo jasan. Optuženi J. C. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude iznosio razloge o okolnostima koje nisu opisane u činjeničnom opisu kaznenog djela koje je tom optuženiku stavljeno na teret pa da je zbog ostvaren daljini oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja se ogleda u proturječju izreke s razlozima presude.

Međutim, s obzirom na to da je optuženom J. C. optužnicom stavljeno na teret da je kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavak 2. u vezi s člankom 34. KZ/11. počinio u sastavu zločinačkog udruženja, pa stoga i znajući za njegov cilj, s pravom je prvostupanjski sud, prilikom ocjene jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu članka 329. stavka 1. KZ/11., razmatrao i okolnosti koje upućuju na zaključak o njegovoj povezanosti s drugim pripadnicima zločinačkog udruženja i postupanju uz svijest o cilju tog udruženja. Stoga time što je u obrazloženju pobijane presude, analizirajući sadržaj razgovora optuženih M. V. i J. C. od 15. svibnja 2015., prvostupanjski sud zaključivao i o postojanju nakane optuženog C. o pronalaženju kupaca, iako je prethodno već bila zaplijenjena droga koja je predmet konkretne inkriminacije – a takva nakana ukazuje na spremnost optuženog J. C. na djelovanje u sastavu zločinačkog udruženja radi ostvarenja cilja tog udruženja – uz činjenicu da je njegova pripadnost tom udruženju i njegova uloga kupca-preprodavača naznačena u činjeničnom opisu kaznenog djela, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu

I Kž-Us 20/2018-18

odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju u žalbi upire optuženi J. C..

Suprotno žalbenim navodima optuženog A. Ć., nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka (koju ovaj žalitelj ne precizira, ali se može zaključiti da upire na takvu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.) zbog toga što se pobijana presuda temelji i na iskazu svjedoka D. M. koji je prilikom ispitivanja 6. lipnja 2017. uskratio odgovor na pojedina pitanja da sebe ne bi izložio kaznenom progonu, a prilikom ispitivanja 28. lipnja 2017. je, zbog bliskog srodstva s optuženim M. V., prihvatio privilegij nesvjedočenja.

Naime, imenovani je svjedok prilikom ispitivanja na raspravi 6. lipnja 2017. bio poučen u smislu odredbe članka 285. stavka 1. i 3. ZKP/08. da zbog bliskog srodstva s optuženim M. V. ne mora svjedočiti te da će se, ako odluči svjedočiti, bez obzira na njegovu kasniju odluku, njegov iskaz moći koristiti kao dokaz. Ova je pouka unesena u zapisnik, a nakon što je izjavio da je pouku razumio, svjedok D. M. je otklonio privilegij nesvjedočenja i izjavio da želi iskazivati. Potom je upozoren u smislu odredbe članka 288. stavka 3. ZKP/08. i članka 286. stavka 1. ZKP/08., pa su i navedena upozorenja unesena su u zapisnik. Kako je, dakle, svjedok D. M. ispitan na raspravi 6. lipnja 2017., a prethodno je upozoren prema odredbi članka 285. stavak 1. i 3. ZKP/08., to nije bilo zapreke da, iako je na raspravi 28. lipnja 2017. prilikom dopunskog ispitivanja prihvatio privilegij nesvjedočenja, u skladu s odredbom članka 431. stavkom 1. točkom 4. ZKP/08., njegov iskaz s rasprave bude pročitan i da se na njemu temelji odluka suda.

Optuženi A. Ć. u žalbi tvrdi da su rezultati posebnih dokaznih radnji na kojima se temelji presuda prvostupanjskog suda u odnosu na njega nezakoniti dokazi, upirući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Ističe da su mjere kojima se ograničavaju ustavna prava bile određene prema D. M., a da u odnosu na njega nije bio izdan nalog suca istrage, pozivajući se ujedno na već ranije iznijete prigovore i razloge zbog kojih je predlagao da se iz spisa izdvoje snimke telefonskih razgovora koje se nalaze na CD-ima 23, 28 i 29.

Međutim, iako je na ranije istaknute prigovore o nezakonitosti snimljenih razgovora već odgovoreno u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. prosinca 2016. broj I Kž-Us 151/16-4, treba navesti i da zbog činjenice što su posebne dokazne radnje bile određene u odnosu na drugu osobu, a optuženi A. Ć. se zatekao u sferi kriminalne djelatnosti te osobe s postupanjem koje predstavlja ostvarenje bića kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11., koje kazneno djelo ulazi u katalog kaznenih djela iz članka 334. ZKP/08. za koja mogu biti određene posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. ZKP/08., rezultati posebnih dokaznih radnji, koje sada u žalbi optuženi Ć. ni ne precizira, nisu nezakoniti dokazi te se, u skladu s odredbom članka 335. stavka 6. ZKP/08., isti mogu upotrijebiti kao dokaz u postupku.

Optuženi M. V. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud, odbijanjem svih njegovih dokaznih prijedloga povrijedio pravo obrane, pa da je time, kao i nepravilnom primjenom odredbe članka 421. ZKP/08., na temelju koje su odbijeni dokazni prijedlozi za ispitivanje svjedoka D. J., N. V., A. L., L. B. i I. P. te prijedlog za provođenje vještačenja pojedinačno

I Kž-Us 20/2018-18

određenih fotografija na okolnost njihove vjerodostojnosti, a što je sve utjecalo na presudu, počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

Među pravima optuženika propisanima odredbom članka 64. stavka 1. ZKP/08. je i pravo predlagati dokaze, ali su u članku 421. stavku 1. ZKP/08. taksativno navedeni razlozi zbog kojih sud može odbiti pojedine dokazne prijedloge, pri čemu odluku kojom odbija izvođenje dokaza, prema stavku 2. istog članka, sud mora obrazložiti. Prema tome, ne postoji obveza suda odrediti izvođenje svih predloženih dokaza, već pri odlučivanju o dokaznim prijedlozima stranaka sud mora razmotriti jesu li predloženi dokazi dopušteni, odnose li se na činjenice važne za predmet postupka, postoji li povezanost između činjenice koju stranka želi utvrditi i odlučnih činjenica, kao i mogućnost dokazivanja važnih činjenica predloženim dokazom. Dakle, odbijanjem dokaznih prijedloga nije moguće počiniti bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 64. stavkom 1. točkom 9. i člankom 421. stavkom 1. ZKP/08., jer je sud ovlašten donijeti takvu odluku, a njenu opravdanost bilo bi moguće preispitivati tek kroz žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP/08.

Međutim, budući da se navedenim tvrdnjama optuženog M. V. implicira i počinjenje bitne povrede iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. (povreda prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao jesu li dokazni prijedlozi optuženog M. V. bili utemeljeni i dostatno obrazloženi, jesu li bili važni za predmet optužbe i bi li mogli osnažiti položaj tog optuženika ili čak dovesti do njegovog oslobođenja.

Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio da se, iako su dokazni prijedlozi optuženog M. V. dostatno obrazloženi jer je optuženik jasno naznačio radi utvrđenja kojih okolnosti predlaže pojedine dokaze, a te okolnosti jesu važne za ishod postupka, ispitivanjem svjedoka D. J., N. V., A. L., L. B. i I. P. ne bi mogao osnažiti položaj optuženika niti dovesti do njegovog oslobođenja.

Naime, ispitivanje svjedoka D. J. predloženo je, kako to i u žalbi optuženi M. V. ponovno ističe, na „okolnosti upisa posinka IV optuženog J. C. na fakultet u K., C. G., s iskazom kojeg bi se potvrdila vjerodostojnost obrane kako I optuženog, tako i IV optuženog, da su razgovori između njih te sa M. vođeni isključivo u svezi predmetnog upisa“. Prema izloženom, ispitivanje svjedoka D. J. predloženo je radi utvrđenja okolnosti sadržaja razgovora optuženog M. V. s optuženim J. C. i s D. M., ali, s obzirom na to da D. J. u tim telefonskim razgovorima nije sudjelovao, očito nije vjerojatno da bi imenovani svjedok mogao potvrditi navode optuženog V. da je s optuženim C. razgovarao „isključivo u svezi predmetnog upisa“. Zbog iznijetog, a i kraj činjenice da je na okolnost svog upisa na fakultet u K. ispitan svjedok A. V., za zaključiti je da ispitivanje D. J. kao svjedoka ne bi osnažilo poziciju optuženog M. V..

Nadalje, ispitivanje svjedoka N. V. predloženo je radi utvrđenja u kakvom se psihičkom stanju nalazio optuženi M. V. nakon provedenih osam godina u zatvoru, kao i na okolnost imovinskih prilika i socijalnih kontakata optuženika, „iz čega bi se nedvojbeno mogao proizvesti zaključak da I optuženi uopće nije bio u stanju po izlasku iz zatvora počiniti inkriminirana mu kaznena djela“. Međutim, uz činjenicu da za tvrdnje o njegovom lošem psihičkom stanju zbog kojeg „uopće ne bi bio u stanju počiniti inkriminirana mu kaznena

I Kž-Us 20/2018-18

djela“ nema nikakvog uporišta u provedenim dokazima, i ovaj sud nalazi da niti ispitivanje optuženikovog sina o njegovom psihičkom stanju i mogućnosti da, s obzirom na svoje psihičko stanje, optuženi V. počini terećena kaznena djela, ne bi osnažilo položaj optuženog u kaznenom postupku.

Ispitivanje svjedoka I. P. predloženo je „na okolnost sudjelovanja D. M. i M. V. u pregovorima i razgovorima glede transfera nekih igrača po cijeloj Europi“ i u tu svrhu uloženih 40.000,00 eura, koji iznos se „spominje u nekom od razgovora“. Međutim, s obzirom na sadržaj reproducirane snimke razgovora između optuženih M. V. i J. C. od 15. svibnja 2015. u kojem nema govora o transferu igrača niti se sadržaj tog razgovora makar posredno može povezati s transferom igrača, a u razgovoru se I. P. ni ne spominje, ne može se očekivati niti da bi ispitivanje I. P. kao svjedoka osnažilo poziciju optuženog V. ili dovelo do njegovog oslobađanja.

Optuženi M. V. predložio je ispitivanje svjedoka A. L. i L. B. na okolnost njihove navodne poslovne suradnje vezane uz uvoz ugostiteljske opreme iz R. I. u C. G., odnosno kupnje vozila, a prvostupanjski je sud, nakon što je razmotrio sadržaje izjava ovih osoba koje su dostavljene u spis, zbog nedostatka poslovne dokumentacije koja bi potvrđivala navode o njihovoj poslovnoj suradnji i nalazeći da je priložena izjava L. B. u suprotnosti s iskazom optuženog V., ove dokazne prijedloge opravdano odbio kao neprikladne i odugovlačeće. Naime, u nedostatku bilo kakve dokumentacije, čak i carinskih dokumenata na temelju kojih se trebao odvijati uvoz iz I. u C.G., a i s obzirom na nepodudarne tvrdnje optuženog V. i L. B., ne može se očekivati ni da bi ispitivanjem i ovih svjedoka bila poboljšana pozicija optuženog M. V..

Nadalje, ovaj sud nalazi i da ni dokazni prijedlog optuženog M. V. za provođenjem vještačenja fotografija F-82 do F-84 na okolnost njihove vjerodostojnosti nije utemeljen. Naime, iz izvješća pratnje PNUSKOK-a od 14. kolovoza 2015. za dan 13. kolovoza 2015. proizlazi da su se najprije iz smjera K. do parkirališta A. C. u Z. dovezli D. M., državljanke Nizozemske R. L. J. S. i S. L. S., kojima se u cafe baru „L.“ pridružio optuženi A. Ć., a u 18.28 sati do parkirališta tog trgovačkog centra dovezli su se optuženi M. V. i D. Š. i došli do ulaza u centar, nakon čega su do njih došli M., Ć. i dvije nizozemske državljanke, pozdravili su se i potom se jedni za drugima odvezli do U. H., ondje se parkirali i otišli do caffe bara „C.“ gdje su sjeli za dva odvojena stola, time da se nakon kraćeg vremena Ć., M. i dvjema državljankama Nizozemske za stolom pridružila R. B., sada G..

Kraj takvog stanja stvari, s obzirom i na to da je prisutnost optuženog M. V. 13. kolovoza 2015. u naprijed navedenom ugostiteljskom objektu i susret s navedenim osobama, među kojima su bili optuženi A. Ć. i R. G. (B.), potvrđena i sadržajem izvješća pratnje od 14. kolovoza 2015. iz kojeg proizlazi i da je on ostvario kontakt s imenovanima, doista ne postoje razlozi za sumnju u vjerodostojnost fotografija čije vještačenje je optuženi V. predlagao. Stoga je neutemeljen i dokazni prijedlog optuženog M. V. za vještačenjem fotografija radi utvrđenja njihove vjerodostojnost. Ujedno, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženog M. V., niti činjenica da su fotografije F-82 do F-84 sačinjene na temelju video zapisa, koji nije reproduciran na raspravi, ne dovode u sumnju njihovu vjerodostojnost i ne ukazuju na potrebu provođenja vještačenjem radi utvrđenja njihove vjerodostojnosti.

I Kž-Us 20/2018-18

Slijedom iznesenog, dokazni prijedlozi optuženog M. V. koje je prvostupanjski sud, na temelju pravilne primjene članka 421. stavka 1. ZKP/08., odbio, što je jasnim i valjanim razlozima i obrazložio, ne ukazuju se utemeljeni, odnosno nisu dokazi koji bi mogli osnažiti položaj obrane ili čak dovesti do oslobađanja optuženika, pa stoga odbijanjem tih dokaznih prijedloga optuženog M. V. nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Bez značaja je žalbena tvrdnja kojom optuženi M. V. ukazuje na snimke razgovora koje nisu reproducirane na raspravi, za koje nalazi da mu idu u prilog, a njihovu reprodukciju tijekom rasprave nije ni predlagao.

Iako izvan konteksta obrazloženja pojedinih žalbenih osnova, optuženi J. C. u žalbi uvodno tvrdi da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude „upire samo na one razgovore kojima može potkrijepiti svoju tezu o krivnji optuženika dok, u odnosu na razgovore koji i te kako idu in favore okr. C., pokazuje ili nezainteresiranost ili potpuno nerazumijevanje“. S obzirom na to da u obrazloženju pobijane presude optuženi J. C. nalazi tendencioznost i pristranost prvostupanjskog suda, valja optuženiku odgovoriti da je sud, prema odredbi članka 459. stavcima 4. i 5. ZKP/08., u obrazloženju presude dužan iznijeti razloge za svaku točku, ovdje osuđujuće, presude te, uz ostalo, osobito navesti kojim razlozima se rukovodio pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika, a postupanje suda u skladu s navedenim zakonskim odredbama i izlaganje razloga za krivnju koje izvodi upravo iz onih razgovora koje citira, u situaciji kada je optuženik proglašen krivim, ne predstavlja „nedopustivu tendencioznost u obrazlaganju ove presude“.

Slijedom iznesenog, pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje u žalbama upiru optuženi M. V., D. Š., A. Ć. i J. C., a niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbe zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi M. V. u žalbi navodi da ni iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi zaključak o njegovoj kaznenoj odgovornosti za počinjenje kaznenog djela zločinačkog udruženja iz članka 328. stavka 1. KZ/11. Tvrdi da ne postoje dokazi o dva organizatora zločinačkog udruženja niti dokazi da bi on plaćao članove zločinačkog udruženja, primao od njih novac, davao im striktne upute i rukovodio njima, time da ni sadržaj reproduciranih razgovora, snimljenih u okviru posebnih izvidnih radnji, koje razgovore prvostupanjski sud tumači na način koji nema potvrde u stvarnim događajima, dajući im značaj koji stvarno nemaju, ne ukazuje na njegovu kaznenu odgovornost za predmetno kazneno djelo. Međutim, suprotno izloženim žalbenim tvrdnjama, zaključak prvostupanjskog suda o ostvarenju elemenata kaznenog djela zločinačkog udruženja iz članka 328. stavka 1. KZ/11. i kaznenoj odgovornosti optuženog M. V. ne temelji se na samovoljnoj i na stvarnim događajima neutemeljenoj interpretaciji prvostupanjskog suda sadržaja razgovora pribavljenih provedbom posebnim dokaznih radnji.

Naime, prvostupanjski je sud, analizirajući sadržaj reproduciranih razgovora (za koje optuženi V. tvrdi da su „zbrčkani“, nejasni i nerazumljivi), te razgovore povezivao s događajima koji su prethodili ili su uslijedili nakon pojedinih kontakata optuženika pa je na

I Kž-Us 20/2018-18

taj način pravilno zaključivao o pravom smislu i sadržaju tih razgovora, iznoseći za svoja utvrđenja jasne, logične i valjane razloge.

Opravdano prvostupanjski sud zaključuje da su predmetni razgovori, snimljeni primjenom posebnih dokaznih radnji i reproducirani na raspravi, šifrirani i konspirativni jer sugovornici izbjegavaju određeno navesti imena osoba koje spominju i neodređeno govore o svojim poslovima i aktivnostima, zbog čega se često i sami međusobno teško razumiju, a do toga izvjesno ne bi dolazilo da ne razgovaraju o zakonitim aktivnostima. Prvostupanjski je sud sadržaj inkriminiranih razgovora utvrdio dovodeći njihov sadržaj u kontekst s događanjima koja su evidentirani fotodokumentacijom i izvješćima pratnje PNUSKOK-a, povezujući ih i s utvrđenjima koja proizlaze iz pročitanih presuda kojima su proglašeni krivima za kaznena djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11. R. G. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 12. prosinca 2016. broj K- 1460/15-36, F. K. presudom Općinskog suda u Karlovcu od 27. travnja 2015. broj K- 346/2015, Z. R. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 3. srpnja 2017. broj K- 2111/16, S. K. presudom Županijskog suda u Zagrebu od 16. lipnja 2016. broj KOV-US- 46/2016 i zbog počinjenja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje, držanja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 300. stavka 1. Krivičnog zakonika Crne Gore zbog kojega je G. D. osuđen presudom Višeg suda u Bijelom Polju od 25. lipnja 2015. broj K-29/15.

Stoga nisu osnovane žalbene tvrdnje optuženog M. V. da su utvrđenja prvostupanjskog suda „bez potvrde o stvarnom događaju“.

U odnosu na primjedbe optuženog M. V. koje se tiču sadržaja transkripata, za koje ovaj žalitelj tvrdi da sadrže primjedbe i interpretacije razgovora koje u velikom dijelu ne odgovaraju stvarnim događajima, treba odgovoriti da se sadržaj snimke, u smislu odredbe članka 330. stavka 3. ZKP/08., utvrđuje njezinim reproduciranjem, zbog čega je prvostupanjski sud na raspravi reproducirao snimke snimljenih razgovora, nakon čega je reproducirane razgovore i analizirao, svakog pojedinačno i u povezanosti s drugim dokazima te odluku o ostvarenju bitnih obilježja kaznenih djela temeljio, između ostalog, i na sadržaju snimki reproduciranih razgovora, snimljenih tijekom provedbe posebnih dokaznih radnji. Nasuprot tome, transkripti razgovora, na koje upire optuženi V. u žalbi, mogu poslužiti jedino kao pomoćno sredstvo, ali ne i kao dokaz, jer nisu izvor saznanja, pa na njima prvostupanjski sud ni ne temelji svoju odluku.

Nadalje, iz sadržaja telefonskih razgovora koje je vodio s D. M., G. D., optuženim D. Š. i J. C. te s F. K., protivno njegovim žalbenim tvrdnjama, proizlazi da je optuženi M. V., uz D. M., organizirao i vodio zločinačko udruženje.

Tako iz komunikacije između optuženog M. V. i D. M., na koju prvostupanjski sud pravilno ukazuje, proizlazi da su njih dvojica razgovarali o poslovima čiju realizaciju očekuju, osobama koje su angažirane na izvršenju određenih poslova, o načinu na koji će ubuduće komunicirati, planovima i „napravljenoj drugoj liniji ... koja je sigurna“ (što proizlazi iz snimke s DVD-a 60, zapis 29 razgovora od 26. travnja 2015., DVD 59, zapis 8 i DVD 60, zapis 41 razgovora od 29. travnja 2015., DVD 4 zapis, 36 razgovora od 2. svibnja 2015., DVD 13, zapis 62 razgovora od 8. kolovoza 2015., DVD 13, zapis 68 razgovora od 10. kolovoza 2015., DVD 13 zapis 108 razgovora od 14. kolovoza 2015.).

I Kž-Us 20/2018-18

Ujedno, optuženi V. i D. M. razgovaraju o realizaciji i ishodu, očigledno zajedničkih poslova, pa tako u razgovoru od 15. kolovoza 2015. (DVD 13 zapis 110) optuženi V. obavještava D. M. o ishodu posla kojeg su trebali odraditi optuženi D. Š. (kojeg naziva „M.“) i F. K. (o čijem identitetu prvostupanjski sud zaključuje na temelju navoda da je ovaj drugi završio na autoputu kod K., a upravo je F. K. uhićen na odmorištu D. autoceste .. Z.-K.). U razgovoru kojeg su vodili 19. kolovoza 2015. (DVD 14, zapis 14) optuženi M. V. prenosi D. M. kakav je ishod posla s „ženom koja je imala tu sudbinu“, govoreći M.: „prošao si kroz iglene uši“, time da je prvostupanjski sud iznio jasne i uvjerljive razloge zbog kojih ovaj razgovor povezuje sa slučajem R. G. (ranije B.). Sadržaj SMS poruka koje su, nakon uhićenja G. D., razmijenili optuženi M. V. i D. M. (DVD 7, zapisi 40, 41, 42, 43, 44, 45 i 46 od 17. svibnja 2015.) također ukazuju o njihovoj međusobnoj povezanosti i zajedničkom angažmanu na osmišljavanju i organiziranju krijumčarenja droge heroin iz C. G., za čiju realizaciju je optuženi V. angažirao G. D.. U razgovoru kojeg je vodio s D. M. 10. kolovoza 2015. (DVD 13 zapis 74), na upit M. je li raspoložen da „ide gore“, optuženi V. govori da ako on ne ide da će ići netko drugi, „to će on organizirati“.

Osim što ukazuju da je i optuženi M. V., uz D. M., organizirao poslove, angažirao osobe koje će ih realizirati, određivao uvjete, načine i rokove izvršenja, snimljeni razgovori koje je on vodio s G. D., F. K. te optuženima D. Š. i J. C. ukazuju da su imenovani, za koje prvostupanjski sud, jasno ukazujući na njihovu međusobnu povezanost, s pravom zaključuje da su pripadnici zločinačkog udruženja, bili podređeni optuženom V.. Na takav zaključak upućuje razgovor DVD 38 zapis 170 od 19. travnja 2015. u kojem optuženi M. V. pita G. D. je li odradio ono za njega, razgovor od 29. travnja 2015. (DVD 4 zapis 1) u kojem optuženi V. pita G. D. je li završio nešto od toga te koliko ima spremno za sutra, a nakon D. odgovora da ima četiri i pol i da možda bude imao sve, optuženi M. V. psuje i kaže da nisu tako pričali. Jednako tako i razgovori koje je on vodio s optuženim D. Š. upućuju na zaključak da je i njemu optuženi M. V. bio nadređen, davao mu zadatke i očekivao njihovu realizaciju pa je tako, na primjer, u razgovoru od 3. kolovoza 2015. (DVD 10 zapis 2460) optuženi V. pitao optuženog D. Š. je li nešto pozavršavao, hoće li do četvrtka. Razgovor od 17. kolovoza 2015, (DVD 10, zapis 3309) u kojem optuženi V. pita „gdje si D. ..., kako si tek sad stigao D., gdje si sad D.?“, također ukazuje na očigledno dominantnu ulogu optuženog M. V.. Isti zaključak proizlazi i iz komunikacije između optuženog M. V. i F. K. (DVD 48, zapis 86 i DVD 11, zapis 114 od 29. lipnja 2015., DVD 11, zapis 161 od 5. srpnja 2015., DVD 11, zapis 171 od 6. srpnja 2015., a i drugi) i optuženog J. C. (DVD 4, zapisi 8, 11, 52, 60, DVD 7, zapis 14), ali i razgovori koje su vodili optuženi V. i D. M. u kojem spominju optuženog C. kao „čovjeka s mora“.

Iz sadržaja naprijed navedenih razgovora, koji su ovdje samo primjerice navedeni, a u prvostupanjskoj presudi opširno citirani i pomno analizirani, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda proizlazi da su optuženi M. V. i D. M. planirali i osmišljavali poslove, angažirali treće osobe radi realizacije tih poslova i potom ih koordinirali, pri čemu su i međusobno surađivali, a s obzirom i na to da iz razgovora s optuženima D. Š. i J. C. te G. D. i F. K. proizlazi da je optuženi V. od imenovanih očekivao realizaciju pojedinih zadataka i s tim u svezi vršio pritiske na njih, određivao rokove te, s obzirom i na činjenicu da iz izvješća PNUSKOK-a od 3. travnja 2015. za dan 2. travnja 2015. proizlazi da je G. D. na odmorištu D. na autocesti ... predao novac optuženom M. V., prvostupanjski je sud, suprotno izloženim žalbenim navodima kojima se te okolnosti osporavaju, pravilno zaključio da je optuženi M. V. organizirao i vodio zločinačko udruženje.

I Kž-Us 20/2018-18

Svi bitni elementi zločinačkog udruženja, propisani odredbom članka 328. stavkom 4. KZ/11., suprotno žalbenim navodima optuženog V., opisani su u činjeničnom opisu kaznenog djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude. Naime, činjenični opis kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. KZ/11. sadrži naznaku osoba koje su pripadnici tog udruženja, razdoblje njihovog djelovanja, a iz jasnog opisa uloga razvidno da je riječ o strukturiranoj grupi, s utvrđenom hijerarhijom među članovima i zajedničkim ciljem počinjenja težih kaznenih djela.

Zaključak prvostupanjskog suda o postojanju zločinačkog udruženja, kojem je svojstvena unutarnja strukturiranost i hijerarhijska podređenost njegovih članova organizatoru odnosno osobi koja tim udruženjem rukovodi, optuženici M. V. i J. C. nastoje osporiti ukazujući na pokušaj G. D. prelaska granice C. G. s R. S. preko graničnog prijelaza D. koje postupanje imenovanog je prvostupanjski sud pripisao njegovom samovoljnom postupanju. Međutim, samovoljni istup pojedinog pripadnika zločinačkog udruženja, kada su ispunjene sve ostale pretpostavke po kojima pojedina skupina ima karakteristike zločinačkog udruženja i uz činjenicu da su se drugi pripadnici tog udruženja pridržavali uputa optuženog M. V. i D. M., ne može biti dokaz nepostojanja organizirane zločinačke organizacije, kako se to neosnovano u žalbama tvrde optuženi M. V. i J. C..

Istom argumentacijom, pozivajući se na pravomoćnu presudu Višeg Suda u Bijelom polju od 25. lipnja 2015. broj K-29/15 kojom je G. D. proglašen krivim za posjedovanje 1,5 kg heroina namijenjenog daljnjoj prodaji na P. tržištu, optuženi M. V. u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda prema kojem je G. D., angažiran s njegove strane, predmetnu drogu trebao prokrijumčariti u R. H. Ujedno, isto ovo utvrđenje žalbom pobija i optuženi J. C., tvrdeći da je nelogično da bi G. D. drogu namijenjenu za optuženog C., koji je iz S., prevozio iz C. G. u H. preko graničnog prijelaza koji je „300 km u kontra smjeru od granice sa RH“, na koji način umjesto preko jedne, mora prelaziti dvije državne granice, izlažući se time većem riziku otkrivanja.

Međutim, prvostupanjski je sud, s obzirom na sadržaj reproduciranih razgovora, osobito onih koji su vođeni između optuženog V. i D. M. nakon D. uhićenja, dao jasne i valjane razloge zbog čega smatra da je drogu heroin koja je oduzeta od G. D. prilikom uhićenja 7. svibnja 2015. na graničnom prijelazu D.između R. C. G. i R. S., imenovani trebao, nakon što bi je prokrijumčario u R. H., isporučiti optuženom J. C., dok je dio kanio sam kupiti i platiti. Stoga, i s obzirom na to da sud u kaznenom postupku nije vezan odlukom drugog suda o nekom činjeničnom pitanju, ni žalbeni navodi optuženog M. V. ne dovode u pitanje zaključak prvostupanjskog suda vezano uz radnju opisanu u točki 2a. izreke prvostupanjske presude.

Zaključak prvostupanjskog suda da se razgovor optuženog M. V. i D. M. od 2. svibnja 2015. (DVD 4 zapis 36) i u tom razgovoru spomenuti novčani iznos od 5.000,00 eura odnosi na drogu optuženi V. neuspješno nastoji osporiti tvrdnjom da je već u svojoj obrani „opširno pojasnio sadržaj predmetnog razgovora“. Međutim, s obzirom na to da u tom dijelu njegov iskaz prvostupanjski sud nije prihvatio, ocijenivši ga nevjerodostojnim, a za takvu ocjenu dao je jasne i valjane razloge, to ukazivanjem na pojašnjenje koje je iznio u svom iskazu o sadržaju predmetnog razgovora, optuženi V. nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je predmet spornog razgovora bila droga.

I Kž-Us 20/2018-18

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke prvostupanjske presude, optuženi M. V. u žalbi ističe da kod njega nisu pronađeni droga ni novac od droge te da ne postoji ni jedan dokaz koji bi ga povezivao s drogom koja je pronađena kod G. D., F. K., Z. R., J. L. i R. G..

Međutim, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi, nakon što je podrobno analizirao sadržaj snimljenih razgovora i SMS poruka, dovodeći ih u vezu s izvješćima pratnje PNUSKOK-a, priležećom fotodokumentacijom i podacima o zapljeni droge, jasnim i valjanim razlozima ukazao na konkretne okolnosti koje povezuju optuženog M. V. sa drogom i to sa 1.501,72 kg heroina, koja droga je pronađena kod G. D. 7. svibnja 2015. na graničnom prijelazu D. između R. C.G. i R. S. (radnja opisana u točki 2a) izreke prvostupanjske presude), zatim s 531,90 grama smole konoplje (hašiša), koja je pronađena u vozilu F. K. 6. srpnja 2015. prilikom njegovog uhićenja na autocesti ... Z. – K., na odmorištu D. (radnja opisana u točki 2b) izreke prvostupanjske presude), 1000,5 grama kokaina koji je pronađen kod J. L. i 1047,45 grama kokaina koji je pronađen prilikom pretrage stana kojim se koristi R. G. (točka 2c) izreke prvostupanjske presude) te 1000,9 grama kokaina oduzetog od Z. R. nakon što je 11. rujna 2015. zaustavljen na autocesti ..., odmorište M..., smjer S. – Z.

Stoga je s pravom prvostupanjski sud zaključio da su se u ponašanju optuženog M. V. ostvarila i obilježja produljenog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavka 2. i člankom 52. KZ/11., koja utvrđenja nisu dovedena u sumnju ni žalbenim navodima optuženog M. V. kojima on iskaz svjedoka G. D. ocjenjuje „istinitim, logičnim i vjerodostojnim“, kao ni tvrdnjama da je njegove navode da je s optuženim J. C. razgovarao isključivo o upisu C. posinka na fakultet i transferu igrača, potvrdio optuženi J. C..

Nadalje, iako je svjedok I. P. potvrdio navode o suradnji s optuženim J. C. oko lobiranja za nogometaša B. i o tome da je optuženom C. u više navrata predao novac, imenovani svjedok, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženog V., ipak nije potvrdio navode da bi optuženi J. C. taj novac predao optuženom M. V. i D. M. za nogometaša B., pa stoga ukazivanje u žalbi na suglasan iskaz svjedoka I. P. nije od utjecaja na pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda vezano uz radnju opisanu u točki 2a.

Istom argumentacijom o nedostatku dokaza i uvjerljivom iskazu svjedoka S. K. o razlozima sklapanja sporazuma s državnim odvjetnikom, na temelju kojeg sporazuma je on presudom Županijskog suda u Zagrebu od 16. lipnja 2016. broj KOV-US-46/16 proglašen krivim i osuđen zbog počinjenja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1 u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11., optuženi M. V. bezuspješno nastoji osporiti utvrđenja prvostupanjskog suda o počinjenju radnje opisane u točki 2 b., dok vezano uz radnje iz točke 2c. u žalbi navodi da ne poznaje optuženog A. Ć. i R. G..

Međutim, navode svjedoka S. K. da je sklopio sporazum o kazni jer je procijenio da će, s obzirom na raniju osuđivanost, tako bolje proći i dobiti manju kaznu, iako kazneno djelo za koje je osuđen presudom Županijskog suda u Zagrebu od 16. lipnja 2016. broj KOV-US- 46/16 nije počinio, prvostupanjski sud s uspjehom otklanja ukazujući na sadržaj razgovora što su ih vodili F. K. i S. K. i izvješće pratnje PNUSKOK-a od 7. srpnja 2015. za 6. srpnja 2015. iz kojeg proizlazi da je, nakon njihovog susreta u M., u … gdje je F. K. podigao poklopac

I Kž-Us 20/2018-18

motora svog vozila pa su obojica nešto razgledavali, imenovani K. nakon toga, nastavivši vožnju autocestom Z. – K., na odmorištu D. bio zaustavljen, a u njegovom vozilu naprijed navedenih registarskih oznaka pronađeno je 531,90 grama hašiša. Povezujući iznijete okolnosti sa sadržajem razgovora vođenih između optuženog M. V. i F. K. od 26. lipnja 2015. (DVD 11 zapis 114), 30. lipnja 2015. (DVD 49 zapis 942), 2. srpnja 2015. (DVD 11 zapis 126) te 6. srpnja 2015. (DVD 11 zapis 126), prvostupanjski sud s pravom nalazi dokazanim da je optuženi M. V. s F. K. dogovorio isporuku droge hašiš, koju je K. preuzeo od S. K., pa da je time, nakon što je s D. M. okupio i međusobno povezao osobe navedene u preambuli činjeničnog opisa kaznenog djela iz točke 2. izreke prvostupanjske presude, znajući za cilj zločinačkog udruženja počinio radnju koja ulazi u sastav produljenog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i člankom 52. KZ/11.

U odnosu na žalbenu tvrdnju da ne poznaje optuženog A. Ć., valja odgovoriti da je optuženi M. V. u svom iskazu naveo da je imenovanog sreo u kafiću ispred trgovačkog centra A., time da je njegov susret, kojem je, uz druge osobe, bila prisutna i R. G., zabilježen u izvješću pratnje PNUSKOK-a od 14. kolovoza 2015. za 13. kolovoza 2015. Kako je, dakle, utvrđeno da je ovaj optuženik s optuženim Ć. i R. G. ostvario kontakt, to tvrdnje optuženog V. da imenovane ne poznaje ne dovode u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je optuženi M. V. počinio radnju opisanu u točki 2c.

S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženi D. Š., u dogovoru s optuženim M. V., angažirao Z. R. radi preuzimanja jednog kilograma droge kokain na području D. i prijevoza te droge na područje I. to žalbeni navod optuženog V. da Z. R. ne poznaje nema utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na radnju iz točke 2d, kao ni tvrdnje optuženog M. V. kojima ponovno, bez da to pobliže obrazlaže, pozivajući se na svoju obranu koju ocjenjuje dosljednom, uvjerljivom, logičnom, životnom te neproturječnom „kako sebi, tako i ostalim izvedenim dokazima“, navodi da okolnosti vezane uz radnju iz točke 2d nisu dokazane. Naime, kao i u odnosu na ostale radnje koje ulaze u sastav produljenog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i člankom 52. KZ/11., tako i u odnosu na radnju iz točke 2d. prvostupanjski je sud u pobijanoj odluci izložio sadržaj reproduciranih snimki razgovora optuženog M. V. s D. M. te s optuženim D. Š., analizirajući smisao i značaj njihovih razgovora, povezujući ih s nespornim utvrđenjem o uhićenju Z. R. 11. rujna 2015. na odmorištu M. autoceste ... smjer S... – Z..., kojom prilikom je pretragom njegovog vozila pronađeno 1000,9 grama droge kokain te je, na temelju pravilno utvrđenja svih odlučnih činjenica donio zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženog V. i za radnju opisanu u točki 2d.

Osim što osporava da bi učestali kontakti s optuženim M. V., s kojim ga veže dugogodišnje obiteljsko prijateljstvo, upućivali na zločinačko udruživanje, optuženi D. Š. u žalbi ukazuje na pojedine njihove razgovore u kojima optuženi V. nastoji ostvariti neposredni kontakt s njim, ali se on na te pozive ili ne javlja ili nema vremena naći se s V.. Ističe da na taj način ne mogu počiniti kaznena djela koja mu se stavljaju na teret i da komunikacija između njega i optuženog M. V. nema neki drugi smisao i sadržaj, različit od onog sadržaja koji je i zabilježen.

Međutim, iako optuženi D. Š. poriče svoju umiješanost u počinjenje predmetnog kaznenog djela iz točke 2. izreke prvostupanjske presude kao i svoju pripadnost zločinačkom udruženju, a komunikaciju s optuženim M. V. svodi na uobičajenu komunikaciju dvojice

I Kž-Us 20/2018-18

dugogodišnjih prijatelja, s pravom prvostupanjski sud zaključuje da je i optuženi D. Š. bio pripadnik zločinačkog udruženja, angažiran od strane optuženog M. V., s određenom ulogom i zaduženjem u tom udruženju.

Na takav zaključak, naime, upućuje niz razgovora u kojima optuženi M. V. govori D. M. o optuženom D. Š., spominjući ga u kontekstu konkretnih zadataka i poslova koje će optuženi Š. obaviti, nazivajući ga „M.“ i navodeći pri tom da u njega ima povjerenja, a to sve je u suglasju s tvrdnjama o njihovom dugogodišnjem prijateljstvu. Tako u razgovoru od 14. kolovoza 2015. (DVD 3, zapis 108) optuženi V. govori D. M. da je „zvao oko sedam sati, da su imali 800, 900 km do gore, da su gužve strašne i da će to trajati cijeli vikend i da ga taj ne bi prevario, otac da mu je umro, a bio je njegov prijatelj, `M.´ je odrastao tu pored njega, nema šanse da slaže.“ Analizirajući sadržaj ovog razgovora, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da optuženi M. V. govori o optuženom D. Š., kojem je očito bio povjeren zadatak. Također, povezujući sadržaj navedenog razgovora s razgovorima optuženog V. i D. M. od 15. kolovoza 2015. (DVD 13, zapis 110) i 16. kolovoza 2015. (DVD 13, zapis 111) te izvješćem PNUSKOK-a za 16. kolovoza 2015. o susretu optuženog D. Š., D. M., J. L. i optuženog A. Ć. kod restorana J. na …, nakon kojeg susreta su optuženi Š. i J. L., odvojeno, svaki u svom vozilu, krenuli prema naplatnoj postaji L., pa autocestom ..., optuženi Š. do izlaza N., dok je J. L. policija pokušala zaustaviti kod odmorišta D..., ali je on nastavio vožnju, bez zaustavljanja, nakon čega je izgubio nadzor nad vozilom, pa je sletio s ceste i potom je uhićen, a kod njega je pronađeno 1000,5 grama droge kokaina, zaključuje o sudjelovanju optuženog D. Š. u počinjenju radnje opisane u točki 2c.

I sadržaji telefonskih razgovora koji nakon toga slijede, i to između optuženog M. V. i D. M. te između optuženog V. i optuženog D. Š., bez sumnje upućuju na zaključak da je optuženi D. Š. bio pripadnik zločinačkog udruženja, a njegovi neposredni kontakti s drugim osobama, pripadnicima istog udruženja ukazuju da je optuženi Š. postupao znajući za cilj zločinačkog udruženja. Stoga nisu osnovane žalbene tvrdnje optuženog D. Š. kojima komunikaciju s optuženim M. V. nastoji prikazati kao uobičajenu komunikaciju obiteljskih prijatelja, niti je tvrdnjama da kod njega nikada nije pronađena droga, da nije ubio uhićen, praćen ili snimljen u daljnjem raspačavanju droge, da ima redovan posao i da nema široki krug poznanstava da bi mogao organizirati tako složeno kazneno djelo, dovedeno u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda o kaznenoj odgovornosti optuženog D. Š. za kazneno djelo iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i člankom 52. KZ/11.

Nije u pravu optuženi D. Š. kada, u odnosu na radnju opisanu u točki 2b., navodi da protiv njega o odnosu na tu inkriminacije „ne postoji ništa“. Naime, nakon što je reproducirao razgovore i pročitao SMS poruke pribavljene provedbom posebnih dokaznih radnji, prvostupanjski je sud njihov sadržaj povezao s nespornim utvrđenjima koja proizlaze iz zapisnika o pretrazi osobnog vozila kojim se 6. srpnja 2015. koristio F. K. marke F. P. registarskih oznaka …, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta – sumnjive biljne mase ukupne mase 531,90 grama, za koju je toksikološkim vještačenjem utvrđeno da je riječ o smoli konoplje (hašišu), izvješćem pratnje PNUSKOK-a za 2. srpnja 2015. o susretu D. M. i F. K., nakon kojeg je M. nazvao optuženog M. V. i ispričao mu o razgovoru kojeg je vodio s ovim s kojim se sad rastao. S obzirom na to da u razgovoru spominje „za pušenje ono smeće neko“, to prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je riječ o hašišu, koji je i pronađen 6. srpnja 2015. i oduzet od F. K.. S pravom stoga prvostupanjski sud razgovor optuženog M. V. s F. K. od 3. srpnja 2015. u 9:48:17 sati (DVD 48, zapis 109), kada na upit optuženog V. K.

I Kž-Us 20/2018-18

odgovara da još neće doći, povezuje s razgovorom koji je uslijedio (u 11:24:30 sati, DVD 11, zapis 44), kada optuženi M. V. javlja optuženom D. Š. da „ne bude dežuran radi toga“, pa utemeljeno zaključuje da je droga hašiš, čiju isporuku je F. K. prethodno dogovorio i krenuo da bi je i isporučio, bila namijenjena upravo za optuženike M. V. i D. Š..

U odnosu radnju opisanu u točki 2c., optuženi D. Š. u žalbi navodi da za prvostupanjski sud nije bilo sporno je li on J. L., koji se vraćao s dva kilograma kokaina, pratio na putu od N. do H. Pri tome ističe da pratnja ima smisla jedino ako se prevozi nešto sporno, a da je prvostupanjski sud, navodeći okolnosti koje su u odnosu na tu točku bile sporne, propustio kao sporno navesti i pitanje je li optuženi D. Š. bio pratnja J. L. na putu od N. do H., pa da ispada da je optuženi Š. pratio J. L. na putu za N., dok ovaj nije prevozio drogu, da je sudjelovao s L. u kupnji dva kilograma kokaina te da „sudu više nije bitno je li Š. bio prisutan i prilikom kada se L. navodno vraćao iz N. u H. s nedopuštenim sredstvima“.

Međutim, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i međusobno povezao sve okolnosti iz kojih nedvojbeno proizlazi da je optuženi M. V. angažirao optuženog D. Š. za pratnju i potporu J. L. pri krijumčarenju kokaina iz K. N. u R. H., time da niz utvrđenih okolnosti – od susreta u A. C. 13. kolovoza 2015. kojem je bio nazočan optuženi Š., potom susreta s J. L. u hotelu A., razgovor optuženog V. i D. M. od 14. kolovoza 2015. kada V. govori da su „imali do gore 800, 900 kilometara, da su gužve strašne, ali da ga `M.´ ne bi prevario, otac mu je umro, a bio je njegov prijatelj, `M.´ je odrastao tu pored njega, nema šanse da slaže“, sadržaj njihovih razgovora od 15. kolovoza 2015. (DVD 13, zapis 110) i od 16. kolovoza 2015. (DVD 13, zapis 111) i s susret optuženog Š. s D. M., J. L. i optuženim Ć. u restoranu J. 16. kolovoza 2015. nakon kojega su L. i optuženi Š. krenuli, u zasebnim vozilima, u istom smjeru, autocestom ... – bez sumnje upućuje na zaključak da je optuženi D. Š. povjereni mu zadatak i izvršio. Stoga je bez značaja žalbeni navod kojim optuženi D. Š. ukazuje na propust prvostupanjskog suda da kao nesporno navede i pitanje pratnje J. L. iz K. N. u R. H..

Zbog iznijetog, s prvom prvostupanjski sud nije povjerovao tvrdnjama svjedoka B. C. da je optuženi Š. u kritično vrijeme bio kod njega u Njemačkoj i da je tada od njega pozajmio novac, dok na žalbenu tvrdnju optuženog D. Š. o konfabulacijama prvostupanjskog suda u odnosu na navod s lista 225 pobijane presude da bi optuženi M. V. u svom iskazu naveo da mu Š. nije vratio dug (koji navod je prvostupanjski sud povezao s tvrdnjom optuženog Š. da je od B. C. pozajmio novac radi povrata ranije pozajmice optuženom V. i zbog toga mu nije povjerovao) treba odgovoriti da je optuženi M. V. na raspravi 12. rujna 2015. , odgovarajući na pitanja i pojašnjavajući sadržaj razgovora s D. M. od 10. kolovoza 2015. (DVD 13, zapis 69), iskazao da se taj razgovor koji sadrži i navode o „toj i toj kvaliteti“, da je „vrh vrhova“ i o očekivanoj zaradi, odnosi na kupnju i prodaju diskoteke u I.. Tom prilikom optuženi M. V. je u svom iskazu naveo da posao s diskotekom u I. nije realiziran jer nisu mogli skupiti dovoljno novca jer mu optuženi D. Š. nije uspio vratiti dug. Stoga, osim što su neprimjerene, nisu ni osnovane žalbene tvrdnje optuženog D. Š. o „konfabulacijama“ prvostupanjskog suda, kojima ovaj žalitelj ne dovodi u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o počinjenju radnje opisane u točki 2c.

Vezano uz radnju opisanu u točki 2d., prvostupanjski je sud, analizirajući sadržaj i slijed razgovora koji su vođeni između optuženog M. V. i D. M., nakon kojeg optuženi V. zove optuženog D. Š. i nalazi se s njim, a odmah potom optuženi Š. zove Z. R. na pivo te istog dana optuženi V. povratno zove D. M., razgovore optuženih D. Š. i M. V. koji su

I Kž-Us 20/2018-18

uslijedili idućih dana, razgovor od 11. rujna 2015. (DVD 10, zapis 4244) u kojem optuženi Š. obavještava V. da je angažirao za taj prijevoz vozača, nespornu okolnost uhićenja Z. R. 11. rujna 2015. na odmorištu M. autoceste ..., smjer S...– Z... kada je pretragom njegovog vozila pronađeno 1000,9 grama droge kokain, odlazak optuženog V. kod optuženog D. Š., javljanje M., povezujući navedene okolnosti sa sadržajem razgovora od 13. rujna 2015. (DVD 14, zapis 109) optuženog V. s D. M. u kojem spominje da je bio cijeli dan s `M.´, da je `M.´ sve obišao te govore o neizvjesnosti jer ne znaju kakav je ishod posla čiju realizaciju očekuju, očekuju vijest u medijima ili na teletekstu, jer očigledno nemaju informacije, dakle, povezujući sve ove okolnosti, nedvojbeno utvrdio aktivnosti kojima je optuženi D. Š. doprinio počinjenju radnje opisane u točki 2d., a te aktivnosti, zbog svog značaja, imaju karakter radnje počinjenja kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11.

Zbog toga, žalbenim navodima prema kojima se njegova komunikacija sa Z. R. svodi samo na dva poziva na pivo, optuženi D. Š. nije doveo u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda da je on u dogovoru s optuženim M. V. angažirao Z. R. radi preuzimanja jednog kilograma droge kokain na području D. i prijevoza te droge na područje I..

Neosnovano optuženi D. Š. u žalbi ističe i da je on isključivo komunicirao s optuženim M. V. te da je zbog toga prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 329. stavak 1. i 4. KZ/11. Iako time obrazlaže žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, istaknuti žalbeni prigovor, kojim osporava svoju pripadnost zločinačkom udruženju, kao i da bi radnje opisane u točki 2. poduzeo znajući za cilj zločinačkog udruženja, jest činjenične naravi, pa na njega treba odgovoriti da iz izvješća pratnje PNUSKOK-a za 13. kolovoza 2015. proizlazi da je optuženi Š. bio prisutan susretu kod A. u Z. u kojem su, osim optuženog M. V., sudjelovali i D. M., dvije nizozemske državljanke, optuženi A. Ć. i R. G.. Iz izvješća pratnje PNUSKOK-a za 16. kolovoza 2015. proizlazi da je toga dana došlo do susreta optuženog D. Š. s D. M., J. L. i optuženim A. Ć. kod restorana J., pa njegovi susreti i kontakti s ostalim pripadnicima tog udruženja bez sumnje upućuju na zaključak da je optuženi D. Š. bio pripadnik zločinačkog udruženja i da je postupao znajući za cilj zločinačkog udruženja.

Pogrešna je tvrdnja optuženog A. Ć. da je prvostupanjski sud odluku o njegovoj kaznenoj odgovornosti donio, između ostalog i zbog toga što ovaj optuženik nije dao objašnjenje za pojedine inkriminirajuće razgovore, a ujedno su neosnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud selektivno i neutemeljeno interpretirao pojedine razgovore, izvodeći pogrešne zaključke o sadržaju tih razloga.

Naime, povezujući navode iz iskaza optuženog A. Ć. s iskazom svjedokinje R. G. (ranije B.), prvostupanjski je sud zaključio da nesuglasja u njihovim iskazima u odnosu na poslovni plan o izgradnji elektrana u C. G. (o kojoj okolnosti je optuženi Ć. naveo da je R. G. upoznao s D. M. jer da ona imala poslovni plan vezan uz izgradnju hidroelektrana u C. G., dok je svjedokinja G. izjavila da je preko D. M. željela spojiti jednu osobu iz H.-a i neku osobu u C.G. vezano uz financiranje vjetroelektrana) i činjenica da je optuženi A. Ć. bio prisutan susretima R. G. i D. M. 2. i 13. kolovoza 2015. u Z. (a to proizlazi iz priležećih izvješća pratnje PNUSKOK-a), ali u svom iskazu tvrdi da mu nije poznato o čemu su ovo dvoje razgovarali i da u njihovim razgovorima nije sudjelovao, koji navod je ocijenio neuvjerljivim, uz činjenicu da ni iz jednog podatka u spisu ne proizlazi da bi R. G. i D. M. imali bilo kakve veze s izgradnjom elektrana u C.G., ukazuju na nevjerodostojnost iskaza optuženog A. Ć.. Zbog toga prvostupanjski sud tvrdnje optuženog Ć. da je R. G. povezao s D.

I Kž-Us 20/2018-18

M. zbog njezinih poslovnih planova oko izgradnje hidroelektrane u C.G. nije prihvatio već je, povezujući razgovore koje su vodili optuženi M. V. i D. M. 8. i 10. kolovoza 2015. (DVD 13, zapisi 62, 68, 69 i 74), kontakte optuženih V. i Š., zatim razgovore optuženog A. Ć. s D. M. od 12. i 13. kolovoza 2015. sa događajima koji su evidentirani u izvješćima pratnje PNUSKOK-a za 13. i 16. kolovoza 2015. i s nespornim okolnostima vezanim uz pronalazak droge kokain kod R. G., pravilno zaključio o posredničkoj ulozi optuženog Ć. u prodaji jednog kilograma kokaina R. G..

Zbog toga, optuženi A. Ć. žalbenim navodima da je iz fotoelaborata razvidno da on nije sudjelovao u razgovorima R. G. i D. M., da je iz fotografije F-80 razvidno da M. vadi papire i pokazuje ih R. G. te ukazivanjem na dijelove iskaza kojima svjedokinja G. navodi da s M. u njegovoj prisutnosti nije razgovarala o drogi, nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog sud da je posredovao u prodaji droge kokaina R. G..

U odnosu na žalbeni navod optuženog A. Ć. da je prvostupanjski sud pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedokinje R. G. morao voditi računa da je još uvijek u tijeku kazneni postupka koji se protiv nje vodi zbog kaznenog djela iz članka 190. KZ/11., pa da, zbog složene procesne situacije u kojoj se ova svjedokinja našla, nije bilo razloga „određene nedoumice“ tumačiti na njegovu štetu, treba navesti da je svjedokinja G. prije svjedočenja poučena u smislu odredbe članka 286. stavka 1. ZKP/08. da nije obvezna odgovarati na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi time sebe ili svog bliskog srodnika izložila teškoj sramoti, materijalnoj šteti ili kaznenom progonu, a iz zapisnika s rasprave od 5. lipnja 2015. proizlazi da imenovana svjedokinja, iako je pouku razumjela, nije uskratila odgovor ni na jedno postavljeno pitanje.

S obzirom na to da su njihovi razgovori neodređeni i nejasni, zbog čega D. M. u razgovoru od 26. srpnja 2015. (DVD 23, zapis 117) kaže optuženom Ć. da ga nije razumio, a u razgovoru od 6. kolovoza 2015. (DVD 28, zapis 179). kada govori da je „i to tamo na potpuno kontra strani, gdje je lipše vrime evo danas kiša“, pita svog sugovornika optuženog A. Ć. da li ga shvaća, to s pravom prvostupanjski sud zaključuje da su razgovori optuženog Ć. i D. M. šifrirani i konspirativni. Zbog toga, i s obzirom na činjenicu da događaji koji su uslijedili (pronalazak droge i s tim u svezi uhićenje J. L. i R. G.), u povezanosti s razgovorima opruženog M. V. i D. M., razgovorima optuženog A. Ć. i D. M. daju upravo onaj smisao i sadržaj kojeg je utvrdio prvostupanjski sud, a to je jasnim i iscrpnim razlozima i obrazložio, nije osnovana žalbena tvrdnja optuženog A. Ć. da njegovi razgovori s M. imaju onaj sadržaj i smisao o kojem je on iskazivao u svojoj obrani.

Nije osnovana žalbena tvrdnja optuženog A. Ć. niti da bi bilo nejasno koji značaj prvostupanjski sud pridaje činjenici da je ovom optuženiku poznato da D. M. koristi više telefonskih brojeva (koja okolnost proizlazi iz njihovog razgovora DVD 23, zapis 273 od 21. kolovoza 2015.), dok isticanjem da je od njega oduzet samo jedan mobitel optuženi A. Ć. ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda o njegovoj pripadnosti zločinačkom udruženju, za koje utvrđenje je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Nije u pravu optuženi A. Ć. ni kada navodi da iz fotodokumentacije i iz izvješća pratnje proizlazi da se pri susretima on nalazio sa strane, da nije sudjelovao u razgovorima, da je u više navrata odlazio i dolazio i da je ostao sjediti u kafići na J. za vrijeme dok je D. M.

I Kž-Us 20/2018-18

taksijem otišao R. B.. Naime, optuženi A. Ć. proglašen je krivim što je posredovao u prodaji droge kokain između D. M. i R. G., pa su stoga promašene tvrdnje optuženika da nije sudjelovao u primopredaji droge. Ujedno, s obzirom na kontakte koje je ostvario s optuženim M. V. i D. Š. prilikom susreta kod A. u Z. 13. kolovoza 2015. te J. L. i optuženim Š. 16. kolovoza 2015., osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženi A. Ć. bio pripadnik zločinačkog udruženja i da je prilikom dogovora oko prodaje droge R. G. postupao znajući za cilj zločinačkog udruženja.

Navodeći da je možda i sam stekao pogrešan dojam da je i I. M. bio zainteresiran za kupnju apartmana u C. G., ali da je u preostalom dijelu imenovani svjedok potvrdio njegove navode o kontaktima s D. M. u vezi s kupnjom apartmana, optuženi A. Ć. bezuspješno nastoji osporiti ocjenu prvostupanjskog suda o nevjerodostojnosti njegove obrane. Međutim, analiza i ocjena vjerodostojnosti iskaza optuženog A. Ć., pa u konačnici i zaključak o njegovoj kaznenoj odgovornosti za učin kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. temelji se, kao što je već izloženo, na pomnoj analizi razgovora reproduciranih na raspravi u povezanosti s događajima koji su evidentirani fotodokumentacijom i potkrijepljeni izvješćima pratnje PNUSKOK-a, dok iskaz svjedoka I. M. koji je naveo da nije obraćao pažnju na razgovore koje je optuženi Ć. vodio i da (što je protivno iskazu ovog optuženika) on sam nije bio zainteresiran za kupnju apartmana u C. G. jer tamo nije ljetovao i nije imao financijskih sredstava, kao i navodi da je čuo da je optuženi A. Ć. razgovarao o apartmanima, kraj činjenice da je u razgovorima s D. M. optuženi Ć. spominjao apartmane, što prvostupanjski sud opravdano pripisuje njihovom nastojanju da prikriju stvarnu temu razgovora ocjenjujući ih konspirativnima, protivno žalbenim navodima, ne potvrđuje tvrdnje koje je optuženi A. Ć. iznosio u svom iskazu. Stoga, nije osnovan žalbeni navod ovog optuženika da je prvostupanjski sud „iz provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak o bitnim činjenicama, što je rezultiralo pogrešnim utvrđenjem činjeničnog stanja.“

Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, optuženi J. C. u žalbi tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj pripadnosti zločinačkom udruženju, odnosno da bi predmetno kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11. počinio znajući za cilj i svrhu zločinačkog udruženja, povezan u zajedničko djelovanje s drugim optuženicima.

Međutim, nakon što je analizirao sve dokaze koji su provedeni radi utvrđenja spornih činjenica u odnosu na radnju opisanu u točki 2a., i to kako svakog zasebno, tako i u njihovoj povezanosti, prvostupanjski je sud, zbog bitnih proturječja među iskazima optuženika M. V. i J. C. i činjenice da oni nisu potvrđeni drugim dokazima, te iskaze pravilno otklonio, ocijenivši ih nevjerodostojnima.

Ujedno, razmatrajući sadržaj i smisao razgovora koje su vodili optuženi M. V. s optuženim J. C. i s D. M., povezujući ih s razgovorima i nespornim okolnostima vezanim uz uhićenje G. D., prvostupanjski je sud pravilno utvrdio, što je ujedno i valjano obrazložio, da je optuženi J. C., kojeg u razgovorima spominju kao „čovjeka s mora“, dogovorio s optuženim V. i D. M. kupnju droge heroin radi daljnje prodaje, kao i da je heroin za optuženog C. u Republiku Hrvatsku trebao prokrijumčariti G. D.. S obzirom na nespornu okolnost da je G. D. uhićen 7. svibnja 2015. na graničnom prijelazu C.G. i S., kojom prilikom je kod njega pronađeno 1.501,72 grama droge heroin i 1.029,00 grama smjese za povećanje mase droge, prvostupanjski je sud, analizirajući sadržaj razgovora optuženog M. V. i D. M. od 7. svibnja 2015. (DVD 4, zapis 76), na temelju navoda o dugu i očekivanoj zaradi koju očekuju od D., a

I Kž-Us 20/2018-18

imajući na umu i da se uobičajeno droga namijenjena daljnjoj prodaji pribavlja u zaokruženim količinama, pravilno zaključio da je od ukupne navedene količine droge heroin jedan kilogram bio namijenjen G. D., a ostatak da je bio namijenjen optuženom C. za daljnju prodaju. Pritom niti žalbenom tvrdnjom da podatak o cijeni jednog kilograma droge heroina nema uporišta u provedenim dokazima i da je ovdje riječ samo o procjeni prvostupanjskog suda, kao i tvrdnjom da nije dokazano te da ni u činjeničnom opisu nije navedeno koji iznos novca je ovaj optuženik predao optuženom M. V., optuženi J. C. nije doveo u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na količinu droge koja je bila namijenjena za njega.

Nakon što je utvrdio sve okolnosti koje čine bitna obilježja kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. u vezi s člankom 34. KZ/11., prvostupanjski je sud na temelju analize preslušanih razgovora u kojima se spominje planirana aktivnost koja se očigledno odnosi na drugu drogu, a ne onu koja je prethodno bila zaplijenjena (DVD 7, zapis 14 razgovora od 15. svibnja 2015.), utvrdio, a to je i dostatno obrazložio, okolnosti zbog kojih nalazi da je optuženi J. C. bio pripadnik zločinačkog udruženja, rukovođen od strane optuženog M. V. i D. M. kao organizatora te da su se, iako je ovdje riječ o pribavljanju jedne pošiljke od pola kilograma heroina, zbog njegove planirane aktivnosti oko daljnje preprodaje droge i trajnijeg karaktera takvog namjeravanog postupanja, ispunili preduvjeti za primjenu članka 329. stavka 1. KZ/11.

S obzirom na izneseno, zaključci prvostupanjskog suda nisu dovedeni u sumnju žalbenim tvrdnjama optuženog J. C. o navodnoj netrpeljivosti optuženog V. i M. prema njemu te tvrdnji da se činjenica da je drogu platio unaprijed i da je njegova aktivnost trajala svega 16 dana, ne uklapa u zaključak o njegovoj pripadnosti zločinačkom udruženju.

Na žalbene navode optuženog J. C. da nesporna okolnost da je G. D. s 1,5 kilograma heroina uhićen na graničnom prijelazu D. između C. G.i R. S. ukazuje da on drogu nije prevozio u R. H. i da optuženi V. i M. nisu imali kontrolu nad G. D., već je prethodno odgovoreno. Što se tiče tvrdnje koju optuženi C. navodi u žalbi, prema kojoj je „poklon“ kojeg je očekivao od D. M. bio u stvari mali pištolj kojeg je spominjao već u svojoj obrani, a ne droga, kako, po ovom žalitelju, pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, treba odgovoriti da je on u svom iskazu za „poklon“ kojeg je očekivao naveo da je riječ o privjesku u obliku duguljaste pločice, a ne o malom pištolju, kako to sada tvrdi. Ujedno, optuženi M. V. je, obrazlažući o kakvom je poklonu riječ u njihovim razgovorima, u svom iskazu naveo da je u pitanju bio dio novca kojeg je optuženi C. trebao dobiti za svoj doprinos transferu igrača N. J., da bi tek kasnije naveo da je u pitanju bio privjesak za ključeve s oštricom s jedne strane, a koji privjesak da je imao vjerske motive.

Stoga, s obzirom na opisane kontradiktorne i nedosljedne navode optuženika M. V. i J. C., prvostupanjski je sud, sagledavajući rezultate posebnih dokaznih radnji, povezavši ih i s drugim dokazima i utvrđenim okolnostima, protivno žalbenim navodima optuženog J. C., pravilno zaključio da se radilo upravo o drogi za koju je optuženi C., znajući za cilj i svrhu zločinačkog udruženja i povezan s ostalim pripadnicima tog udruženja, u namjeri da nabavi i posjeduje tvari koje su propisom proglašene drogom, poduzeo radnju koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11.

I Kž-Us 20/2018-18

Slijedom izloženog, nisu osnovane žalbe optuženih M. V., D. Š., A. Ć. i J. C. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na žalbe zbog povrede kaznenog zakona:

Optuženi M. V. u žalbi tvrdi da „u konkretnom slučaju nisu ostvarena obilježja produljenog kaznenog djela, jer se ne može smatrati da učin ovih kaznenih djela čine jednu cjelinu“, čime upire na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

Prije svega, s obzirom na to da je uslijed primjene instituta produljenog kaznenog djela iz članka 52. KZ/11. isključen stjecaj kaznenih djela (jer više radnji od kojih svaka za sebe već predstavlja učin jednog istovrsnog kaznenog djela ulaze u sastav jednog, produljenog kaznenog djela), to proizlazi da primjena ovog instituta ide u korist optuženika, jer je umjesto za četiri kaznena djela iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. optuženik proglašen krivim za jedno kazneno djelo iz članka 329. stavak 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i člankom 52. KZ/11. Zbog toga proizlazi da je ovaj žalbeni navod, kojim se osporava primjena instituta produljenog kaznenog djela, izjavljen na štetu optuženog M. V..

Međutim, prema odredbi članka 52. stavka 1. KZ/11., produljeno kazneno djelo je počinjeno kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, ako one s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu.

U ovome slučaju postoji prostorna i vremenska povezanost četiri pojedinačne radnje koje su opisane u točkama 2a. do 2d. (radnja opisana u točki 2a. počinjena je od 1. travnja do 7. svibnja 2015., radnja pod 2b. počinjena je krajem lipnja do 6. srpnja 2015., radnja pod 2c. počinjena je tijekom srpnja i kolovoza 2015., a radnja pod 2d. tijekom rujna 2015., dakle, u gotovo neprekinutom vremenskom slijedu), povezuje ih istovjetan način počinjenja djela i istovjetan cilj nabave i krijumčarenja droge radi daljnje neovlaštene prodaje, pa stoga žalbeni navod optuženog M. V. kojim osporava primjenu članka 52. KZ/11., nije osnovan. Opis radnji koje je poduzimao optuženi A. Ć. koje predstavljaju neovlašteno posredovanje u prodaji tvari koje su propisom proglašene drogom, uz opis kontakata koje je ostvarivao s drugim pripadnicima zločinačkog udruženja, iz čega proizlazi da je radnje koje predstavljaju objektivni učin kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11. poduzimao znajući za cilj zločinačkog udruženja, protivno žalbenim tvrdnjama ovog optuženika, sadrži naznaku svih obilježja kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. S obzirom na to da je u preambuli kaznenog djela iz točke 2. opisano njegovo sudjelovanje u zločinačkom udruženju, a naznačeni su i blanketni propisi kojima su tvari u čijoj prodaji je posredovao proglašeni drogom, nije točna tvrdnja optuženog A. Ć. da u preambuli činjeničnog opisa kaznenog djela iz točke 2. nije opisana njegova kriminalna aktivnost, čime je optuženi A. Ć. obrazlagao svoje žalbene navode o nedostatnom činjeničnom opisu iz kojeg da ne proizlazi zakonski opis i pravna kvalifikacija kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11.

Nadalje, optuženi M. V. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud „počinio povredu Kaznenog zakona, jer postoje okolnosti koje isključuju krivnju I optuženog“, ali taj navod ne

I Kž-Us 20/2018-18

obrazlaže. Tvrdi da je prvostupanjski sud iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak o njegovoj kaznenoj odgovornosti, ističući time takozvanu „posrednu povredu kaznenog zakona“, jer ne ukazuje na neki od oblika žalbene osnove iz članka 469. ZKP/08., nego očigledno smatra da je sud, na temelju utvrđenja koje, po stavu tog optuženika, proizlazi iz provedenih dokaza, drugačijeg od onog koje je utvrdio prvostupanjski sud, trebao donijeti drugačiju odluku o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti.

Ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, a u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi tom presudom na štetu optuženika M. V., D. Š., A. Ć. i J. C. bio povrijeđen kazneni zakon. U odnosu na žalbe zbog odluka o kazni:

Optuženi M. V. u žalbi zbog odluke o kazni ističe da prvostupanjski sud nije uopće cijenio olakotne okolnosti i to činjenice da se nalazi u istražnom zatvoru, njegovu životnu dob, zdravstveno stanje te korektno ponašanje i držanje na sudu. Smatra da je kazneno djelo iz točke 2. izreke prvostupanjske presude pogrešno označeno kao produljeno kazneno djelo i da je prvostupanjski sud pobijanom odlukom ''i prekoračio zakonske ovlasti, jer je izrečena kazna I optuženom odmjerena previsoko''.

Optuženi D. Š. u žalbi zbog odluke o kazni navodi da je ista previsoko određena, da olakotne okolnosti nisu pravilno vrednovane, ističući svoju dosadašnju neosuđivanost, činjenicu da je zaposlen, da je tijekom 2006. bio u neimaštini, ali se „ipak nije opredijelio za takav put“ te da, „ako bi se uvažilo tumačenje prvostupanjske presude“ da bi tada njegov doprinos ostvarenju kaznenog djela minimalan, jer da je postupao „kao oruđe u rukama drugih koji donose odluke“.

Pozivajući se na okolnosti koje je utvrdio i kao olakotne cijeno prvostupanjski sud, optuženi A. Ć. u žalbi tvrdi da mu je izrečena kazna odmjerena prestrogo. Optuženi J. C. u žalbi zbog odluke o kazni ukazuje na činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, da do sad nije osuđivan za istovrsna kaznena djela, invalidnost koja je proizašla iz njegovog sudjelovanja u Domovinskom radu, koje okolnosti su, po stavu ovog žalitelja, „više nego dostatne da se kazna ublaži ispod propisanog zakonskog minimuma“.

USKOK se žali zbog odluke o kaznama izrečenim optuženicima M. V., D. Š., A. Ć. i J. C., tvrdeći da je prvostupanjski sud svim optuženicima izrekao kazne u prekratkom trajanju. U odnosu na optuženog M. V. USKOK smatra da je prvostupanjski sud podcijenio značaj otegotnih okolnosti te da je, za ostvarenje svrhe kažnjavanja, potrebno utvrditi mu strože pojedinačne kazne i izreći jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju. U odnosu na optuženog D. Š. USKOK smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti, a da je optuženi Š. sudjelovao u više radnji produljenog kaznenog djela, čime je iskazao izrazitu upornost u protupravnom postupanju, postupajući s izravnom namjerom kao najtežim oblikom krivnje. Nadalje, USKOK smatra da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio olakotnima činjenicu visokog obrazovanja optuženog A. Ć., njegove dobre imovinske i druge osobne prilike te ističe da su upravo te okolnosti pokazatelj optuženikove svijesti i volje za počinjenjem kaznenog djela, dok činjenica da je optuženi Ć. dobrih imovinskih prilika samo ukazuje da je bio vođen željom za lakom zaradom. U odnosu na optuženog J. C. U. ukazuje

I Kž-Us 20/2018-18

na njegovu raniju osuđivanost za kaznena djela, ističući da ranije izricane kazne zatvora nisu ostvarile svrhu kažnjavanja i da se zbog toga ne može očekivati da će kazna zatvora u trajanju od tri godine ostvariti očekivani učinak, ujedno ističe da optuženi C. prima mirovinu u visini većoj od prosječnih primanja u Republici Hrvatskoj, što ga nije odvarilo od počinjenja kaznenog djela s imovinskim elementom.

U pravu je USKOK kada tvrdi da su optuženima D. Š. i A. Ć. izrečene preblage kazne.

Naime, prilikom odmjeravanja kazni optuženom D. Š. prvostupanjski je sud cijenio olakotnim njegovu raniju neosuđivanost za kaznena djela, zbog čega nalazi da je počinjeno kazneno djelo iznimka u njegovom životu, dok je otegotnim cijenio njegovo sudjelovanje u više radnji koje ulaze u sastav produljenog kaznenog djela, nalazeći da je time optuženi Š. iskazao izvjesnu upornost u protupravnom postupanju, zatim vrstu i količinu droge koja je predmet njegovog inkriminirajućeg djelovanja (550 grama hašiša i 3 kg kokaina) što upućuje na mogućnost ugrožavanja zdravlja i života većeg broja ljudi.

Na strani optuženog A. Ć. prvostupanjski je sud kao olakotne okolnosti cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, visoko obrazovanje, stručno usavršavanje i imovinske prilike, zbog kojih okolnosti nalazi da je počinjeno kazneno djelo tek eksces u životu optuženog Ć.. Prvostupanjski je sud ujedno imao na umu da je optuženi Ć. sudjelovao u počinjenju samo jedne radnje produljenog kaznenog djela, dok je otegotnim cijenio činjenicu što je optuženi A. Ć. posredovao u prodaji jednog kilograma droge kokain, što je značajna količina teške droge koja može ugroziti zdravlje i život većeg broja ljudi.

Sve iznesene olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika D. Š. i A. Ć. prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, time da osnovano USKOK u žalbi ističe da je prvostupanjski sud, odmjeravajući kazne ovim optuženicima, precijenio značaj olakotnih i podcijenio značaj olakotnih okolnosti.

Naime, iako su činjenice njihove dosadašnje neosuđivanosti pravilno vrednovane kao olakotne, s obzirom na to da je njihovo sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. podrazumijeva poduzimanje niza osmišljenih i s drugima koordiniranih radnji u relativno duljem razdoblju, nije opravdano tim radnjama davati značaj iznimke ili pojedinačnog ekscesa. Ujedno, osnovano USKOK u žalbi ističe da pri odmjeravanju kazni optuženicima D. Š. i A. Ć. prvostupanjski sud nije dostatno cijenio stupanj krivnje, odnosno činjenicu da su oba optuženika počinila kaznena djela s izravnom namjerom, dakle svjesni svih okolnosti djela i htijući njihovo počinjenje, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, a to je ovdje zdravlje ljudi, kao i činjenicu da su ova kaznena djela protiv zdravlja ljudi počinjenja iz koristoljubivih motiva.

Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je, s obzirom na sve izneseno i s obzirom na brojnost poduzetih protupravnih radnji, optuženom D. Š. potrebno izreći kaznu zatvora u duljem trajanju, pa je prihvaćanjem žalbe USKOK-a u odnosu na tog optuženika, preinačena odluka prvostupanjskog suda u odluci o kazni na način da je optuženi D. Š. za kazneno djelo iz članka 329. stavak 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11., na temelju članka 329. stavka 1. točke 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

I Kž-Us 20/2018-18

Ujedno, s obzirom na sve utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, cijeneći i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je optuženom A. Ć. za počinjeno kazneno djelo iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11., potrebno izreći strožu kaznu, zbog čega je, prihvaćanjem u tom dijelu žalbe USKOK-a, preinačena u odluci o kazni presuda prvostupanjskog suda na način da je optuženi A. Ć. za počinjeno kazneno djelo, na temelju članka 329. stavka 1. točke 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog odluka o kaznama kojima optuženici D. Š. i A. Ć. ukazuju na nedostatno vrednovanje olakotnih okolnosti.

U skladu s odredbom članka 54. KZ/11. trebalo je ovim optuženicima u izrečene kazne zatvora uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to optuženom D. Š. od 22. listopada 2015. do 23. prosinca 2015., a optuženom A. Ć. od 22. listopada 2015. do 27. studenog 2015.

Stoga je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., presuđeno kao pod točkom I. izreke.

Suprotno žalbama USKOK-a i optuženih M. V. i J. C., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i ispravno cijenio sve okolnosti na strani ovih optuženika koje, u skladu s odredbama članka 47. KZ/11., utječu na izbor vrste i mjere kazne.

Naime, prvostupanjski sud je, imajući na umu težinu počinjenih kaznenih djela iz članka 328. stavka 1. KZ/11. i članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. u vezi s člankom 52. KZ/11., optuženom M. V. otegotnim cijenio njegovu raniju osuđivanost za istovrsno kazneno djelo na kaznu zatvora u trajanju od devet i pol godina, činjenicu da je kaznena djela za koja je proglašen krivim počinio za vrijeme uvjetnog otpusta, nalazeći u toj okolnosti osobito izraženu upornost optuženog V. u činjenju kaznenih djela motiviran „lakom zaradom“. Prvostupanjski je sud ujedno cijenio ulogu optuženog M. V. kao središnje „figure“ u počinjenju predmetnih kaznenih djela, vrstu i količinu droge koja je predmet inkriminacije (3 kg kokaina, 1,5 kg heroina, 550 g hašiša), a riječ je o značajnoj količini teških droga kojom se može ugroziti zdravlje i život većeg broja osoba, kao i značajnu kriminalnu količinu koja se ogleda u brojnosti radnji kojima je ostvario obilježja produljenog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11., koje radnje je poduzimao kroz više mjeseci.

Prvostupanjski je sud, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni za počinjena kaznena djela, pravilno utvrdio i ispravno vrednovao sve okolnosti na strani optuženog M. V. koje su od značaja za odmjeravanje kazne te je, s obzirom na nepostojanje olakotnih okolnosti, pravilno utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to za kazneno djelo iz točke 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 328. stavka 1. KZ/11., kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a za kazneno djelo iz točke 2., na temelju članka 329. stavak 1. točka 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11., kaznu zatvora u trajanju od devet godina, nakon čega je, primjenom odredbi o odmjeravanju kazni za kaznena djela počinjena u stjecaju, na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, osudio optuženog M. V. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da su utvrđene pojedinačne i

I Kž-Us 20/2018-18

izrečena jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen optuženi M. V. pogodne da ostvare svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., jer izražavaju društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, jačaju povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječu na počinitelja i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućuju počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud cijenio okolnosti na strani optuženog J. C., vrednujući olakotnom ulogu ovog optuženika u zločinačkom udruženju i činjenicu da je predmet njegove inkriminirane djelatnosti manja količina droge, činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju i njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu za što je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata, dok je otegotnim cijenio njegovu raniju osuđivanost za kaznena djela pa mu je za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u sastavu zločinačkog udruženja u pokušaju, na temelju članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i člankom 34. KZ/11., izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine, koju kaznu i ovaj drugostupanjski sud nalazi primjerenom ličnosti počinitelja i težini počinjenog kaznenog djela i pogodnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

Stoga su, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, a niti razlozi zbog kojih je USKOK pobija u odnosu na optužene M. V. i J. C., na temelju članka 482. ZKP/08. žalbe optuženika M. V., D. Š., A. Ć. i J. C. u cijelosti i žalba USKOK-a u tom dijelu odbijene kao neosnovane te je u nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 18. travnja 2018.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Marijana Kutnjak Ćaleta,v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.