Legislator Case Law & Legislation
I Kž-392/1994-3 AI generated

Croatian Supreme Court dismissed appeals against robbery convictions, upholding lower court findings on facts and sentencing.

Case Number I Kž-392/1994-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by two defendants convicted of robbery, confirming the first-instance judgment. The defendants argued that the court relied on contradictory witness testimonies without fully investigating the facts, claiming the victims did not recognize one co-defendant and that the joint action was unproven. The court rejected these claims, finding no significant contradictions in the evidence and determining that the defendants' actions clearly indicated a tacit agreement for joint crime. Consequently, the court upheld the original convictions and sentences as legally sound and factually accurate.

Legislator headnote

AI generated

čl. 366. ZKP-a; čl. 374. ZKP-a: Appeals against criminal judgments are inadmissible if the appellate court finds no significant contradictions in the evidence and the first-instance court's conclusions on facts and sentencing are logical and justified.

Keywords

AI generated
criminal appeal procedure robbery conviction joint criminal enterprise witness testimony evaluation sentencing proportionality factual findings review acquittal denial

Cited Legislation

AI generated
čl. 366. ZKP-a
ističe žalbeni osnov povrede krivičnog zakona ali ga ne obrazlaže, a ovaj sud drugog stupnja ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti (čl. 366. ZKP-a) i nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona.
čl. 374. ZKP-a
Zbog svega navedenog trebalo je temeljem čl. 374. ZKP-a odlučiti kao u izreci ove presude.
čl. 31. OKZRH
čl. 4. st. 2. OKZRH

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-392/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Milana Petranovića, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.M. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, rješavajući žalbe optuženika podnesene protiv presude Okružnog suda u Puli od 28. prosinca 1993. godine, broj K-28/93, na sjednici održanoj 22. travnja 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske M.P.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženog K.M. i optuženog M.D., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Puli proglasio je krivim optuženog K.M. i optuženog M.D. zbog krivičnog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH opisanog u izreci, te optuženom K.M. izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a optuženom M.D. kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci.

Protiv te presude žale se optuženici.

Optuženi K.M. se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, u kojoj žalbi predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženi M.D. žali se zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane. Žalbe nisu osnovane.

Žalitelji nisu u pravu kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženi K.M. smatra da sud nije bio u pravu kada presudu temelji na "bezrezervno" poklonjenoj vjeri i iskazima svjedoka B.M. i M.L., jer su kazivanja tih svjedoka "proturječna" stvarno utvrđenom činjeničnom stanju. Sud se, drži isti žalitelj, zadovoljava jednostavnim formulacijama i dijelovima iskaza oštećenika, a ne sagledava ih u cjelini. Ti svjedoci, smatra žalitelj, različito iskazuju budući se očito nisu dobro "dogovorili", primjerice oko toga tko je stavio ponuđene cigarete optuženom K.M. u džep, da li on sam ili svjedok M.. Nadalje je nelogično da bi optuženi K.M. tražio od oštećenika upravo određeni iznos (30.000 lira), a apsurdno je da bi se netko od razbojničkog napada branio sa ponudom od 300 lira, što je bagatelan iznos i potpuno neživotno. Ovo posebno ako je oštećeni M. znao da imade iznos od 350.000 lira i 70.000 HRD, bez kojeg novca će ostati ukoliko ga optuženici započnu pretraživati. Koliko se žalitelju čini, oštećenici su cio događaj shvatili šalom, ali kada ih je optuženik udario palicom, odlučili su se da ga neosnovano terete.

Protivno tim navodima žalbe pravilno je sud prvog stupnja temeljio svoju presudu na iskazima svjedoka - oštećenika, kao i na iskazu svjedoka O.. Opravdano sud iskaze svjedoka cijeni podudarnim, jasnim, logičnim i preciznim, koji iskazi se također podudaraju sa podacima o pregledu lica mjesta (pronađeni novčanik). Nema nikakovih bitnih razlika u kazivanju oštećenika koji bi dovodili u sumnju istinitost njihovog kazivanja, a detalji, da li su ponuđene cigarete stavljene u džep optuženika ili ne, te procjene žalitelja o tome je li ponuđeni iznos od oštećenika logičan (300 lira) u datoj situaciji, doista su potpuno nebitni detalji događaja. Posve je sigurno da oštećenici događaj nisu shvatili kao šalu, kako to želi prikazati optuženik u svojoj žalbi, o tome najbolje svjedoči njihov pokušaj bijega.

Nadalje isti žalitelj, ukazuje, da je od bitnog značaja što je oštećeni M. kada je sustignut od optuženika sam odbacio novčanik, a da mu je on - optuženik naredio da ga oštećenik sam podigne. Postupci optuženika bili su usmjereni na to da se fizički obračuna sa oštećenikom, a ne da od njega oduzme bilo kakovu imovinsku korist. Iz iskaza svjedoka O., smatra optuženik, proizlazi da je između - optuženika i oštećenih tekao uobičajeni razgovor, bez ikakovog naređivanja, isti je svjedok mislio "da optuženik samo pokazuje palicu", što se i događalo, a zbog neukusnih riječi koje su mu uputili oštećenici. Ostale okolnosti događaja, drži žalitelj, upućuju da optuženici nisu ostvarili djelo za koje se terete, naime, događaj se odigrao danju, na prometnom vrlo živom javnom putu, pa je apsurdno da bi pod tim okolnostima optuženici pokušali izvršiti krivično djelo. Pronalazak novčanika nije pouzdan dokaz, trebalo ga je detaljnije pregledati uz uzimanje papilarnih linija.

Okolnost da je optuženik K.M. u vrijeme događaja bio pod utjecajem alkohola nije dovoljno ispitana, sud je trebao saslušati svjedoke na tu okolnost, koje je predložio optuženik, pa je činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno.

Međutim, u odnosu na te navode žalitelja, treba reći, da je oštećeni M. odbacio novčanik kada je sustignut i udaren palicom, a novčanik je uzeo optuženi M. kada je pristigao, tko je podigao novčanik sa tla u datoj situaciji, bez odlučnog je značaja, pored činjenice da su optuženici iz novčanika novac oduzeli i kasnije ga odbacili. Novčanik je pronađen od djelatnika policije upravo na mjesto koje je pokazao svjedok O., koje mjesto su opisali kao mjesto napada i oštećenici, pa nije ni bilo potrebno pored toga tražiti na novčaniku tragove papilarnih linija. Iskaz svjedoka O., na koji se djelomično poziva optuženik, u bitnome potvrđuje iskaze oštećenika. Ovaj svjedok detaljno opisuje kako su, nakon što je optuženi M. izašao iz automobila, oštećenici počeli bježati na različite strane. Svjedok je kasnije pokazao i policiji lice mjesta na kojem je pronađen novčanik.

Što se tiče alkoholiziranog stanja optuženog K.M., krivično djelo razbojništva suviše konkretne je prirode, pa i samo izvršenje toga krivičnog djela jasno govori o očuvanoj svijesti počinitelja i mogućnosti upravljanja postupcima. Pored toga svjedok O. bio je određen u tome, da optuženici svojim ponašanjem, niti na bilo koji drugi način, nisu pokazivali da bi bili u alkoholiziranom stanju.

Optuženi M.D. pod istim žalbenim osnovom tvrdi da je sud zanemario proturječja u iskazima svjedoka, a činjenično stanje je nedovoljno utvrđeno, dok su zaključci suda dvojbeni. Posebno žalitelj ističe da oštećenici uopće nisu prepoznali optuženog M.D.. Oštećeni B.M. tvrdi, da je za njim trčao samo jedan optuženik, to potvrđuje svjedok O., prema iskazu kojega, optuženi M. nije ulazio u vinograd već je došao do vinograda i tada se vratio u automobil. Prema tome, navodi žalitelj, optuženi M. nije uopće došao u kontakt sa oštećenicima već je izašao iz vozila u namjeri da pozove K. natrag u vozilo. U tijeku postupka nije utvrđeno postojanje suizvršilaštva, nema povezanosti djelovanja I i II optuženika, nema dakle niti zajedničke odluke o djelu.

Oprečno navodima ovog optuženika sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da nema nikakvog bitnog proturječja u iskazima saslušanih svjedoka - oštećenika, a iskazi tih svjedoka u bitnome se podudaraju sa iskazom svjedoka O.. Zaključci suda i njegovo utvrđenje su jasni i logični i u njima nema nikakovih dvojbi. Čin prepoznavanja bez odlučnog je značaja jer je i sam optuženi M. priznao da je bio na licu mjesta, što je nesporno. Zajedničko djelovanje optuženika vrlo precizno je opisao sud prvog stupnja (str. 7. presude), postupanje optuženika, njihovo trčanje za oštećenim M., oduzimanje novčanika, uzimanje novca i na kraju dioba novca, upućuju na zajedničko njihovo djelovanje, što sve je rezultat njihovog makar i prešutnog dogovora.

Prema tome, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio pouzdanost i vjerodostojnost svakog pojedinog izvedenog dokaza i izveo logičan zaključak o postojanju odlučnih činjenica, pri tome ne propuštajući izvesti neki dokaz kojim je raspolagao ili mogao raspolagati.

Prema tome, nisu u pravu optuženici kada tvrde da postoji nedostaci i propusti pri utvrđivanju činjeničnog stanja koji bi zahtijevali da se pobijana presuda ukine.

Optuženi M.D. ističe žalbeni osnov povrede krivičnog zakona ali ga ne obrazlaže, a ovaj sud drugog stupnja ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti (čl. 366. ZKP-a) i nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona.

Žalitelji nisu u pravu niti kada se žale zbog odluke suda o kazni.

Sud prvog stupnja pravilno je prilikom odmjeravanja kazne utvrdio sve okolnosti koje su značajne za odmjeravanje kazne, pa je tako kao otegotno cijenio optuženicima da su djelo izvršili u vrijeme turističke sezone, što svakako šteti ugledu hrvatske turističke privrede i vrlo negativno utječe na ugled Republike Hrvatske u inozemstvu, dok im je kao olakotno uzeo u obzir, i to K.M. okolnost da je mlada osoba dosada neosuđivana i da je aktivno uzeo učešće u domovinskom ratu, a optuženom M.D. mladost i dosadašnju neosuđivanost. Obzirom na tako utvrđene okolnosti, izrečene kazne ne ukazuju se preoštrima kao što to tvrdi optuženi K.M., već su primjerene društvenoj opasnosti djela, ličnosti samih optuženika i te kazne ostvariti će svrhu kažnjavanja iz čl. 31. i čl. 4. st. 2. OKZRH.

Zbog svega navedenog trebalo je temeljem čl. 374. ZKP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. travnja 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)