I Kž-722/2003-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 722/03-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. S. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 3. lipnja 2003. godine br. K-41/02, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića i branitelja opt. M. S., odvjetnika Š. P. iz Z., u sjednici održanoj dana 13. prosinca 2006. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Temeljem čl. 166. ZKP obustavlja se kazneni postupak protiv opt. B. S..

II. Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka u odnosu na opt. B. S. iz čl. 119. st. 2. ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava suda.

III. Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se prvostupanjska presuda glede opt. M. S. i B. L. potvrđuje.

Obrazloženje

Županijski sud u Zadru, kao prvostupanjski sud je povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zadru od 8. srpnja 2002. godine br. K-DO-43/01, činjenično izmijenjene tijekom glavne rasprave, nakon razdvajanja kaznenog postupka protiv opt. V. K., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. u vezi čl. 3. i 1. KZ i iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. KZ po rješenju od 14. svibnja 2003. godine br. Kv-174/03 (K-41/02), presudom od 3. lipnja 2003. godine br. K-41/02 optuženike B. S., M. S. i B. L. temeljem čl. 371. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku (Pročišćeni tekst -“Narodne novine” br. 62/03) oslobodio optužbe da bi počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. Kaznenog zakona i po čl. 129. st. 1.

I Kž 722/03-9

ZKP (pročišćeni tekst) odlučio da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv ove prvostupanjske presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se ta presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće. Uz žalbu prilaže presliku psihijatrijskog nalaza i mišljenja dr. P. Č. od 18. lipnja 2003. godine o raspravnoj sposobnosti opt. V. K..

Prvostupanjski sud je po čl. 372. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku ZKP) dostavio primjerak žalbe državnog odvjetnika protivnoj strani na odgovor.

Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. B. S. po branitelju Š. P. odvjetniku iz Z. i opt. M. S. po branitelju M. P. odvjetniku iz Z.. Obojica optuženika predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda da se potvrdi. Opt. B. L. do sjednice vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskoga suda, nije podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

U odgovorima na žalbu državnog odvjetnika zahtijevano je da drugostupanjski sud o sjednici vijeća obavijesti optuženike B. S. i M. S., te njihove branitelje.

U odnosu na rješenje ovog drugostupanjskog suda (točka I. i II.)

Branitelj opt. B. S., odvjetnik Š. P. je prije sjednice vijeća obavijestio drugostupanjski sud da je opt. B. S. umro dana 23. prosinca 2004. godine i o toj činjenici priložio presliku smrtnog lista matičnog ureda Zadar od 28. prosinca 2004. godine.

Prije sjednice vijeća drugostupanjskog suda, a nakon smrti opt. B. S., odvjetnik Š. P. dostavio je ovom Vrhovnom sudu punomoć opt. M. S. da ga brani u žalbenom postupku i to uz dosadašnjeg branitelja odvjetnika M. P., te zatražio da se o sjednici vijeća drugostupanjskog suda obavijesti i novog branitelja.

Drugostupanjski sud je po čl. 371. ZKP dostavio spise Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je spise drugostupanjskom sudu vratilo uz podnesak od 19. studenog 2003. godine br. KŽ-DO-1469/03, ne podržavajući žalbu državnog odvjetnika po osnovama bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, a podržavajući je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati, prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.

Drugostupanjski sud je o sjednici vijeća po čl. 373. st. 2. i čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obavijestio Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i opt. M. S., te njegove branitelje. Dostava obavijesti je uredna.

I Kž 722/03-9

Na sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočili su zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić i odvjetnik Š. P., kao branitelj opt. M. S.. Drugostupanjski sud je po čl. 374. st. 4. ZKP odlučio održati sjednicu bez nazočnosti opt. M. S. i njegovog branitelja, sadas odvjetnika O. M. P. iz Z., kao preuzimatelja Odvjetničkog ureda M. P. iz Z..

Nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelj opt. M. S., na sjednici vijeća drugostupanjskog suda ustrajali su kod navoda i prijedloga iz podnesaka predanih sudu u žalbenom postupku, a odvjetnik Š. P. predao je izvornik smrtnog lista matičnog ureda Zadar od 28. prosinca 2004., klasa 223-04/04-03/1329 ur. br. 2198-06- 01-04-1 za umrlog B. S..

Iz prethodno navedenog smrtnog lista razvidno je da je B. S. rođ. 23. travnja 1959. godine u Zadru, od oca C. S. i majke M. S., umro dana 23. prosinca 2004. godine, te da je u maticu umrlih matičnog područja Zadar činjenica smrti upisana 27. prosinca 2004. pod rednim brojem ... Podaci identiteta iz ovog smrtnog lista i prvostupanjske presude identični su, pa drugostupanjski sud činjenicu smrti opt. B. S. uzima dokazanom.

Odredbom čl. 166. ZKP propisano je da će se, kad se u tijeku postupka utvrdi da je okrivljenik umro, rješenjem obustaviti postupak. Obzirom da je činjenica smrti opt. B. S. nastupila u žalbenom postupku, drugostupanjski sud je riješio kao u toč. I. izreke.

Slijedom gornje odluke riješeno je o troškovima kaznenog postupka u odnosu na opt. B. S. kao u točki II. izreke.

Žalba nije osnovana.

U odnosu na presudu (točka III.)

Drugostupanjski sud je prvostupanjsku presudu ispitao iz osnova iz kojih je žalbom pobijana, a po službenoj dužnosti ispitao je postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, no postojanje takovih povreda nije našao, a zbog toga što je pobijana presuda donijeta temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP, jer prvostupanjski sud nije našao dokazanim da su optuženici počinili djelo za koje se optužuju, drugostupanjski sud nije ni mogao razmatrati je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Drugostupanjski sud u osnovi prihvaća razloge navedene u obrazloženju pisane prvostupanjske presude, zato jer je ono sačinjeno u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP i u njemu su izložene nesporne činjenice, te one sporne činjenice koje je sud uzeo dokazanima, odnosno nedokazanima, iznijeta je ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza, obrazloženo je zbog čega sud nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka, a iznijeti su i razlozi kojima se prvostupanjski sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja, pa tako i glede utvrđivanja postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika. Zbog toga se žalitelja iznova upućuje na razloge iz obrazloženja prvostupanjske presude, a drugostupanjski sud po čl. 391. st. 1. ZKP ocjenjuje žalbene navode kako slijedi:

I Kž 722/03-9

Glede bitnih povreda odredaba kaznenog postupka

Neosnovano žalitelj ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, smatrajući da je ona ostvarena time što je prvostupanjski sud oslobađajuću presudu temeljio na odredbi čl. 354. toč. 3. ZKP (čl. 371. toč. 3. ZKP – pročišćeni tekst), a u obrazloženju presude iznosio razloge da predmetno djelo nije kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ, čime da je ostvareno proturječje između izreke presude i njenih razloga.

Po ocjeni drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi ne postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, zato jer je ona temeljena na čl. 354. toč. 3. toga Zakona, dakle da nije dokazano da su optuženici počinili djelo za koje se optužuju, i taj osnov donošenja presude je sukladno tome i obrazložen, kako je to i navedeno u zaključnim razlozima (str. 12, odlomak 4.), koji se po logici stvari moraju smisleno vezati na prethodno iznijete razloge, u kojima je najprije navedeno koja obilježja sadrže odredbe čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. KZ o biću kaznenog djela i kvalifikatornim okolnostima, te je time određeno i koje su činjenice odlučne za primjenu ovih odredbi kaznenog zakonodavstva, a potom su navedeni razlozi zbog čega prvostupanjski sud smatra da nije dokazano postojanje odlučnih činjenica, i to kako su određeno iznijete u optužnici. Dakle, prvostupanjski sud nije obrazložio da činjenice navedene u optužnici ne sadrže sva potrebna obilježja kaznenog djela iz optužbe, već da te činjenice ne postoje, a glede ostalih od tamo navedenih činjenica iznijeti su razlozi zašto one ne predstavljaju obilježje ovog kaznenog djela, zbog čega ih prvostupanjski sud nije ni utvrđivao niti iznosio ocjenu da li one postoje ili ne postoje.

Neosnovano žalitelj ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, smatrajući da je ona ostvarena time što je prvostupanjski sud rješenje o razdvajanju kaznenog postupka protiv opt. V. K. (list 834) donio bez prethodnog saslušanja tužitelja, uz to i da je to rješenje donijeto na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer da je ovaj optuženik bio raspravno sposoban, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. P. Č., koji prilaže uz žalbu, a takvo razdvajanje kaznenog postupka da se odrazilo i na donošenje presude, obzirom da je prvostupanjski sud zaključio da trgovačkom društvu M. d.d. Z. nije pričinjena nikakva materijalna šteta.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 30. st. 2. ZKP. Ovo i bez obzira na okolnost da prije donošenja rješenja o razdvajanju kaznenoga postupka prvostupanjski sud nije saslušao državnog odvjetnika, već je to rješenje donio povodom prijedloga branitelja opt. V. K.. Iz razloga tog rješenja razvidno je da je nakon ukazivanja branitelja navedenog optuženika prvostupanjski sud naložio psihijatrijsko vještačenje radi utvrđivanja činjenice njegove raspravne sposobnosti, te da je ne čekajući nalaz i mišljenje vještaka odlučio razdvojiti kazneni postupak. Međutim, ovo ne samo zbog raspravne nesposobnosti ovog optuženika, koju tada još nije ni utvrdio, već je tada postojala samo sumnja o njegovoj nesposobnosti, nego i zbog toga što je opt. V. K. na teret stavljeno počinjenje kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. te iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. KZ, koja kaznena djela činjenično nisu u vezi s kaznenim djelom koje je stavljeno na teret preostalim optuženicima, obuhvaćenim pobijanom presudom. Po ocjeni drugostupanjskog suda takva odluka je pravilna jer je iz optužnice (list 1 – 11) razvidno da je njenom toč. 1. optuženicima B. S., M. S. i B. L. stavljeno na teret kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i

I Kž 722/03-9

1. KZ, počinjeno od 24. srpnja 1996. do 16. siječnja 1998. godine, i to preuzimanjem i ustupom dionica navedenog trgovačkog društva, s tvrdnjom optužbe da je to bilo protivno čl. 5. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (“Narodne novine” br. 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95 i 21/96, nastavno ZPDP), čime da su optuženici pribavili imovinsku korist na štetu ovog trgovačkog društva, državnog proračuna i malih dionica od kojih su dionice preuzimali, u pobliže navedenim iznosima, dok je opt. V. K. stavljeno na teret da je počinio kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. KZ time što je 23. listopada 1998. protivno Zakonu o trgovačkim društvima i Statutu M. d.d. Z. pribavio protupravnu imovinsku korist na štetu toga društva za druge pravne osobe te dana 17. prosinca 1998. također pribavio na štetu ovog trgovačkog društva imovinskopravnu korist za druge pravne osobe, kako je to opisano u toč. 2. i 3. optužnice, i kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ počinjeno dana 1. ožujka 1999. time što je za drugoga pribavio imovinskopravnu korist, kako je to pobliže opisano u toč. 4. optužnice. Iz optužnice je razvidno da, osim činjenice da su optuženici postupali u svojstvu odgovornih osoba M. d.d. Z., zloupotrebljavajući svoj položaj i ovlasti, nema drugih odlučnih, pa ni dokazno važnih činjenica, koje bi bile u tako tijesnoj vezi da bi odvojeno raspravljanje o njihovom postojanju ili nepostojanju bilo nemoguće bez štete za pravilno donošenje presude. Bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP ostvaruje se u onom vidu, kako ju je žalba istakla samo ako je sud u pripremanju glavne rasprave nepravilno primijenio ili nije primijenio koju odredbu ZKP, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu, što se u predmetnoj stvari nije dogodilo. Zbog toga nije od utjecaja ni okolnost da je psihijatrijski vještak svojim nalazom i mišljenjem od 18. lipnja 2003. godine, koji je na sudu zaprimljen 26. lipnja 2003. godine, dakle nakon donošenja rješenja o razdvajanju kaznenoga postupka, ukazao na činjenicu da je opt. V. K. raspravno sposoban, iako boluje o depresivne bolesti s naglašenom anksioznom komponentom uz pridruženi proces žalovanja u tijeku.

Glede povrede kaznenog zakona

Žalitelj ističe povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 1. ZKP, ne navodeći određeno i neposredno u čemu bi se ona sastojala, no iz žalbenih navoda razvidno je da žalitelj zapravo pobija utvrđeno činjenično stanje i time na posredan način prigovara da je prvostupanjski sud neosnovano optuženike oslobodio optužbe, iako da je trebao primijeniti odredbu čl. 337. st. 4. u svezi čl. 3. i 1. KZ.

Istaknuta žalbena osnova je nelogična, obzirom da je prvostupanjski sud presudu utemeljio na odredbi čl. 354. toč. 3. ZKP, ocjenjujući da nije dokazano da su optuženici počinili djelo za koje su optuženi, a ne na odredbi čl. 354. toč. 1. ZKP, prema kojoj bi donošenju oslobađajuće presude bilo mjesta u slučaju da se utvrdilo postojanje činjenica iz optužbe, ali pri tome ocijenilo da te činjenice ne sadrže sva potrebna obilježja kaznenog djela za koje optužba postoji. U slučajevima kada žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona na posredan način, jer da zbog pogrešno utvrđenog stanja sud nije pravilno primijenio odredbe kaznenog zakonodavstva, zapravo se ne radi o žalbi zbog povrede kaznenog zakona u smislu čl. 366. toč. 2. u vezi čl. 368. ZKP, nego o žalbi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 366. toč. 3. u vezi čl. 369. ZKP.

Po ocjeni drugostupanjskog suda se prvostupanjski sud pri rješavanju pravnih pitanja pravilno opredijelio koje bi činjenice slijedom navoda optužnice imale biti odlučne i u sebi

I Kž 722/03-9

sadržavati sva potrebna obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi čl. 3.i 1. KZ, a slijedom toga pravilno usmjerio i dokazni postupak.

Glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

Iz žalbe proizlazi da se prvostupanjska presuda pobija zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja radi toga što je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog optužbe da se u svojstvu svjedoka ispita četvero zaposlenika na okolnost prinudnog odlaska iz navedenog trgovačkog društva, zatim M. J., kao preuzimatelja dionica, koji da ima saznanja o dogovoru s optuženicima o preuzimanju dionica, čije ispitivanje da je bilo potrebno kako bi se provjerilo kontradiktornosti u obranama optuženika, te najzad da je trebalo saslušati i one članove nadzornog odbora istog trgovačkog društva koji su dali ostavke na svoje dužnosti, a koji da imaju saznanja u poslovanje tadašnje uprave i odnos prema zaposlenicima.

Drugostupanjski sud prihvaća razloge iz pobijane presude koji su iznijeti glede odbijanja dokaznih prijedloga obrane (st. 4. odlomak 2.), koji su dostatni i opravdani i koji se, radi potpunog shvaćanja, moraju vezati na preostale razloge te presude koji se odnose na prethodno razmatranje postavljenih pravnih pitanja glede obilježja kaznenoga djela iz optužbe, te odredbi ZPDP-a i Zakona o privatizaciji (“Narodne novine” br. 21/96 i dr. – nastavno ZP), kao i na izlaganja nespornih činjenica te utvrđivanje nepostojanja ili postojanja spornih činjenica. Iz tih razloga drugostupanjski sud ocjenjuje da je dovoljno pouzdano utvrđeno da nema dokaza o postojanju onih i onakvih odlučnih činjenica kako su iznijete u optužnici. Zbog toga se ponavljanjem istih dokaznih prijedloga u žalbi prvostupanjska presuda ne dovodi u ozbiljnu sumnju glede pravilnosti ili stupnja pouzdanosti utvrđenja o nepostojanju odlučnih činjenica u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP, a pogotovo ne da bi činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno u smislu čl. 369. st. 1. i 3. ZKP. Naime, ovim žalbenim navodima se ne ukazuje na postojanje odlučnih činjenica koje prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao, već se ponavlja dokazne prijedloge, kojima bi se po žalitelju imalo utvrditi postojanje onih činjenica za koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da to nisu odlučne činjenice i da one ne čine obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi čl. 3. i 1. KZ. Naime, u žalbi se navodi kao što su korištenje autoriteta optuženika kojim da je vršen pritisak na male dioničare kako bi svoje dionice s popustom po minimalnoj cijeni ustupili optuženicima, prikazivanje da je taj ustup za dobrobit trgovačkog društva, odnosno prijetnje otkazima, ako mali dioničari ne ustupe svoje dionice njima. Za takve činjenice je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da bi se njima moglo ostvariti pojedini elementi bića kojih drugih kaznenih djela, koja međutim nisu predmet optužbe.

Razlozi prvostupanjske presude u osnovi se svode na utvrđenje da su optuženici, iako imajući svojstva odgovorne osobe u trgovačkom društvu M. d.d. Z., kako su ta svojstva u optužnici pobliže navedena, prilikom preuzimanja dionica od malih dioničara postupali izvan službenih dužnosti i ovlasti uprave, odnosno nadzornog odbora tog društva, dakle, kao građani i subjekti koji su prema odredbama ZPDP-a imali pravo preuzimati dionice od malih dioničara i dalje ih ustupati, da je takav promet dionicama bio dopušten i zakonito proveden, te najzad da optuženici nisu za sebe i/ili M. J. stekli imovinsku korist na štetu navedenog trgovačkog društva, na štetu državnog proračuna, niti na štetu malih dioničara.

I Kž 722/03-9

Razlozi pobijane presude žalbenim navodima nisu uspješno osporeni, a time u ozbiljnu sumnju nije dovedena ni pravilnost, niti stupanj pouzdanosti onakvih utvrđenja odlučnih činjenica kako su iznijeta u pobijanoj presudi, a u dovoljnoj mjeri do takove sumnje ne dovodi ni sadržaj isprava odnosno zapisnika o izvedenim dokazima u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP.

Prvostupanjsku presudu ne čini nepravilnim iznijeto stajalište prvostupanjskog suda o tome koji je zaštitni objekt kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. KZ, kada ga čini odgovorna osoba, niti se to odrazilo na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prvostupanjski sud smatra da je u takvim slučajevima zaštitni objekt imovina pravne osobe u kojoj počinitelj ima svojstvo odgovorne osobe. To je samo djelomično točno, obzirom da je ovo kazneno djelo iz glave XXV KZ o kaznenim djelima protiv službene dužnosti, pa se njime štiti službena dužnost, iako u tom kaznenom djelu postoje i elementi svojstveni imovinskim kaznenim djelima, koji se isprepleću s elementima kaznenih djela protiv službene dužnosti, no ti imovinski elementi nisu dominantni i ovo djelo ostaje kazneno djelo kojim se štiti službena dužnost kao pravno dobro. Kada su počinitelji kaznenih djela ovlaštene osobe u trgovačkim društvima, predmet zaštite je službena dužnost u vođenju poslova društva, kako u užem smislu, dakle vođenju tekućih poslova, tako i u širem smislu, dakle u vođenju poslovne politike i općem upravljanju društvom.

Nije sporno da je trgovačko društvo M. d.d. Z. bilo upisano u glavnu knjigu sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu 9. svibnja 1996. godine (list 68 – 69) dakle, prije inkriminiranih radnji optuženika, a nakon pretvorbe ranijeg društvenog poduzeća po odredbama ZPDP, pa inkriminirane radnje optuženika na preuzimanju i ustupu dionica nisu spadale, niti mogle spadati u službene dužnosti, pri izdavanju redovnih dionica u pretvorbi poduzeća u dioničko društvo u smislu čl. 8. st. 1. toga Zakona, a nije se radilo ni o vlastitim dionicama u smislu čl. 233. do 238. Zakona o trgovačkim društvima (nastavno: ZTD), kod kojih (potonje navedenih) bi stjecanje i promet spadalo u službene dužnosti uprave, odnosno nadzornog odbora u vođenju poslovne politike i općem upravljanju društvom, obzirom na odredbe ZTD-a o uvjetima u kojima se one mogu stjecati, otuđiti ili povlačiti, odnosno zalagati. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da preuzimanje i daljnji ustup dionica stečenih od malih dioničara nema dodirnih točki sa službenim dužnostima i ovlastima koje su optuženici imali kao odgovorne osobe.

Doduše, prvostupanjski sud nije zapazio i nije ocijenio značenje odredbe čl. 23. st. 2. Statuta M. d.d. Z. (nastavno: Statut), prema kojem se za redovne dionice društva, koje glase na ime po čl. 19. st.1. toga Statuta traži suglasnost društva, koju po čl. 23. st. 3. uprava može uskratiti ako raspolaganje nije u interesu društva, pa bi po čl. 21. f. ZPDP ugovor o prijenosu neotplaćenih dionica bio ništav ako bi bio zaključen suprotno odredbama toga Zakona, jer da se po čl. 21. c. toga Zakona neotplaćene dionice, koje su kupljene na obročnu otplatu temeljem čl. 5. st. 1. toč. 1., 2. i 2.a., odnosno čl. 19., 21.a. i 21.b. toga Zakona mogu prenositi na druge osobe sukladno uvjetima propisanim ovim Zakonom i statutom dioničkog društva. Međutim, niti time nije u osnovi dovedena pravilnost pobijane presude u sumnju, jer je Fond1 , koji po čl. 7. st. 2. ZPDP nadzire pretvorbu poduzeća, prihvatio ugovore o preuzimanju i ustupu dionica od malih dioničara na optuženike, odnosno dalje na M. J. i potom na Ž. M., koje je ugovore zbog neplaćanja preuzetih dugova u otplatu neotplaćenog dijela dionica naknadno raskinuo, kako to proizlazi iz dopisa ovoga Fonda (list 689. i 699.). Najzad, ako se i uzme da je službena dužnost ovlaštenih osoba iz uprave, a potom i iz nadzornog odbora,

I Kž 722/03-9

slijedom navedene odredbe Statuta o suglasnosti za prijenos redovnih dionica koje glase na ime, sadržavala slijedom odredbi Statuta društva o djelokrugu rada uprave (čl. 60. – 72.) odnosno nadzornog odbora (čl. 54. – 59.), kao i odredbi ZTD-a (čl. 240. – 253., napose čl. 252. za upravu, odnosno napose čl. 263., te čl. 270. za nadzorni odbor) u sebi ovlasti i dužnosti da se vodi računa o tome da li je takvo raspolaganje dionicama u interesu društva ili je tome protivno, pa bi optuženici prije preuzimanja redovnih neotplaćenih dionica od malih dioničara trebali tražiti suglasnost uprave, odnosno male dioničare upozoriti na tu okolnost potrebe suglasnosti, a kako to nisu učinili, moglo bi se zaključivati da nisu obavili svoju dužnost, što bi tada predstavljalo obilježje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti u vidu neobavljanja dužnosti, ali, da bi se zaključilo o postojanju svih obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ, moralo bi se utvrditi da je pribavljena imovinska korist prouzročena upravo takvim neobavljanjem dužnosti i da je ta korist protupravna. Po čl. 23. st. 1. Statuta redovne dionice koje glase na ime prenose se indosamentom, što je sukladno odredbi čl. 227. ZTD-a. U slučajevima gdje nema suglasnosti za prijenos dionica, prijenos nije valjan, ali takvo stanje ostaje pendentno i ako se suglasnost za prijenos dobije, ono djeluje od samog početka. U predmetnoj stvari, iz rečenog dopisa Fonda1 , proizlazi da je preuzimanje i ustup dionica prihvaćen kao valjan. Već i zbog toga, sve i u slučaju da su optuženici pribavili imovinsku korist, ona ne bi bila protupravna, a bez protupravnosti nema ovog obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz koristoljublja.

Isto tako, niti po sadržaju isprava i zapisnika o izvedenim dokazima nema uporišta za zaključivanje da je do ustupa neotplaćenih redovnih dionica a imena malih dioničara na optuženike došlo upravo zbog propusta optuženika da ove upozore na potrebnu suglasnost za takav promet dionicama. Naime, oni mali dioničari koji su ispitani tijekom kaznenog postupka nisu iskazivali da su se na ustup dionica odlučili zbog neznanja da je potrebna suglasnost uprave za prijenos dionica, a niti to tako proizlazi iz činjeničnih navoda optužnice, gdje se tvrdi da je do prijenosa došlo zbog toga što su optuženici svojim autoritetom vršili pritisak na male dioničare, da im dionice s popustom ustupe po minimalnoj cijeni, govoreći im da je to za dobrobit društva i da im u protivnom slijedi otkaz. To znači ovdje razmatrano moguće neobavljanje službene dužnosti od strane optuženika nije prouzročilo eventualno pribavljanje imovinske koristi na štetu trgovačkog društva, državnog proračuna ili malih dioničara, nego je do eventualnog pribavljanja imovinske koristi došlo iz drugih uzroka, koji doduše mogu biti i protupravni, ali oni nisu predmet optužbe za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. uvezi st. 3. i 2. KZ.

Već slijedom razloga navedenih u pobijanoj presudi i prethodno navedenih razloga u ovoj drugostupanjskoj presudi, proizlazi da nisu ostvarena sva potrebna obilježja kaznenoga djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ, a pogotovo ne u onom smislu kako je to u optužnici postavljeno, tj. da je imovinska korist optuženika, odnosno M. J. u tamo navedenim iznosima proizašla iz imovine tog trgovačkog društva, društvenog proračuna i imovine malih dioničara, zbog zlouporabe položaja i ovlaštenja.

Žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je uslijed inkriminiranih radnji nije nastala šteta za trgovačko društvo i za državni proračun, jer da se je radilo o primarnom upisu dionica zaposlenicima s popustom, da su dionice dijelovi temeljenog kapitala prema nominalnim iznosima, koji kapital da je uplatama ugovorenih dionica trebalo stvoriti, do čega da zbog prijenosa tih dionica na optuženike i dalje na M. J.

I Kž 722/03-9

nije došlo, pa da niti društvo, a niti Fond1 nije ostvario zakonom predviđenu svrhu privatizacije društvenih poduzeća.

Suprotno žalitelju, a slijedom razloga iz obrazloženja pobijane presude, drugostupanjski sud ne nalazi da bi ovakovim žalbenim navodom činjenično stanje kakovo je utvrđeno u pobijanoj presudi bilo dovedeno u ozbiljniju sumnju. Ni za žalitelja nema dvojbe da su dionice dijelovi temeljenog kapitala društva. Iz ugovora o prodaji dionica dioničkog društva M. između tadašnjeg Fonda2 i pojedinih zaposlenika jasno proizlazi da je vrijednost društvenog kapitala ranijeg poduzeća M. utvrđena sa 406,000.000 HRD kao protuvrijednosti 2,800.000 DEM i da su dionice društva bile nominalne vrijednosti od 3,178.500 HRD kao protuvrijednosti 16.300 DEM, s točno određenim pojedinačnim iznosima popusta, kao i s podacima o onim dionicama koje se prodaju po punoj cijeni, da su predviđeni iznosi i rokovi obročne otplate, i uvjeti za raskid ugovora zbog neplaćanja obaveze otplate.

Bitno je, da je tim ugovorima predviđeno da kupci plaćaju cijenu dionica na račun prodavatelja, tadašnjeg Fonda2 , a ne na račun poduzeća M. d.d. u društvenom vlasništvu u privatizaciji, odnosno trgovačkog društva "M. d.d.. Po čl.

21. st.

1. i 2. ZPDP kupci iz čl.

5. st.

1. toč. 1., 2. i 2.a. toga Zakona uplaćuju kupovninu umanjenu za iznos popusta koji im se priznaje na nominalnu vrijednost dionice Fondu1 a kupci koji dionice kupuju uz popust i na obročnu otplatu, nakon uplaćenih 5% ugovorene kupovnine stječu pravo na prijenos dionica u visini odobrenog popusta. Odredbom čl.

21. st.

4. toga Zakona predviđeno je da se neotplaćene dionice prenose na Fond1 ako kupac dionica ne plati dionice u rokovima utvrđenim ugovorom, a u čl. 21.e. propisano je da stjecatelj preuzima dug prema Fondu, preuzimajući sva prava i obveze, a to znači i prenositeljevo pravo na popust. Iz ovih odredbi ugovora i navedenog Zakona slijedi zaključak da neotplaćivanje dionica u ugovorenim rokovima ne predstavlja štetu koja bi bila protupravna, kako za Fond1 , a pogotovo ne za poduzeće u društvenom vlasništvu u pretvorbi, odnosno trgovačko društvo. Otuda imovinska korist kao obilježje odnosno kvalifikatorna okolnost kaznenog djela iz čl. 337. st.

4. u vezi st.

3. i 1. KZ, kao protupravna imovinska korist a jedino takovom koristi se može ostvariti obilježje ovog kaznenog djela. Imovinska korist ne može proizaći iz kakvog umanjenja imovine ili pogoršanja kvalitete imovine trgovačkog društva, odnosno Fonda1 , a koje umanjenje, odnosno pogoršanje kvalitete je predviđeno unaprijed u zakonu. Takva posljedica umanjenja imovine ili pogoršanja njene kvalitete ne predstavlja štetu.

Protupravna imovinska korist, koja bi proizašla iz imovine malih dioničara, a što bi za njih predstavljalo protupravnu štetu, također iz prednjih razloga nije mogla biti ostvarena, a da bi pri tome, kao što je već prethodno u ovoj drugostupanjskoj presudi obrazloženo, bila prouzročena zlouporabom položaja i ovlasti u bilo kojem vidu, pa tako ne i neobavljanjem dužnosti, obzirom da je već prema činjeničnim navodima optužnice ona prouzročena drugim radnjama, koje sadržajno u kaznenopravnom smislu predstavljaju prisilu, prijetnju ili prijevaru, a što inače mogu biti obilježja kakvih drugih kaznenih djela, a ne onog iz optužbe. Zbog toga nije bilo potrebe u svojstvu svjedoka saslušavati male dioničare koji su prenesli svoje neotplaćene dionice na ime na optuženike, osobito jer iz ugovora o ustupu proizlazi da je preuzimatelj dionica preuzeo obavezu plaćanja preostalih dužnih obroka kupovnine iz ugovora između takvog malog dioničara i tadašnjeg Fonda2 , što je bilo sukladno i čl. 21.e. ZPDP i jer su ugovori bili sačinjeni u obliku javno ovjerene isprave sukladno čl. 21.d. toga Zakona, sa sastojcima navedenim u st. 2. toga čl. ovog Zakona. Zbog prethodnih razloga nije odlučno da li su optuženici ustupljene dionice od malih dioničara plaćali u onom iznosu koji bi odgovarao dijelu već otplaćene kupovnine koju su ti dioničari platili Fondu, ili pak manje,

I Kž 722/03-9

te koliko u odnosu na nominalnu vrijednost dionice, odnosno na popust. Uz to je za napomenuti da se prema iskazu svjedoka K. J. (list 562. i 837.) moglo utvrditi da je malim dioničarima plaćano između 1.000 i 6.000 DEM te, da mali dioničari više nisu vršili daljnje otplate svojih obročnih ugovorenih obaveza, kako to proizlazi iz navedenih dopisa Fonda1 .

Nije odlučna niti činjenica da li su optuženici, odnosno M. J. pribavili kakvu neimovinsku korist koja bi se sastojala u pravima dioničara iz Zakona o trgovačkim društvima, odnosno da bi malim dioničarima bila prouzročena kakva šteta, koja bi se sastojala u gubitku takvih prava. Ovo zbog toga jer optužnicom nije optuženicima stavljeno na teret da su počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. odnosno iz čl. 337. st. 2. u vezi st. 1. KZ. Po odredbi čl. 350. st. 1. ZKP presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. Zbog toga se prvostupanjski sud nije imao razloga upuštati u utvrđivanje onih odlučnih činjenica, odnosno kvalifikatornih okolnosti koje predstavljaju obilježja i okolnosti kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 2. KZ.

Do ozbiljnije sumnje u pravilnost i stupanj pouzdanosti utvrđenoga činjeničnog stanja u pobijanoj presudi u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP ne dovode niti preostali žalbeni navodi u kojima se iznosi da u to vrijeme zaposlenici nisu bili stopostotni vlasnici M. d.d. Z., da ugovori o ustupu dionica nisu bili zakoniti jer u njima nema navoda o imenima stjecatelja i da nisu u zakonom predviđenom roku proslijeđeni Fondu1 , da su ti ugovori bili zaključivani pod pritiskom na načine pobliže opisane u optužnici, čime da su optuženici zlouporabili svoj položaj i ovlasti, da su svojim radnjama pribavljali imovinsku korist, a da time nisu štitili interese trgovačkog društva u kojem su bili ovlaštene osobe, te najzad da su predmetne dionice Fondu1 vraćene tek kada su izgubile svoju tržišnu vrijednost. Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u točki III. izreke (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 13. prosinca 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.