Croatian Supreme Court dismisses appeal on labor discipline damages, ruling lower courts correctly applied law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment confirming a lower court's decision on labor discipline damages. The appellant argued for a different calculation of damages regarding stolen windscreen glass, but the court found the lower courts correctly applied the relevant regulations. The decision rests on the principle that damage occurred upon removal and installation, and the statutory formula for determining 'greater damage' does not require price revaluation.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; Zakon o obveznim odnosima: The Supreme Court held that damage is established by the act of removal and installation, regardless of subsequent replacement, and that the statutory formula for 'greater damage' must be applied without revaluation of prices or wages as argued by the appellant.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 241/04-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz S. B., kojeg zastupa punomoćnik S. J., odvjetnik iz S. B., protiv tuženika S. d.o.o. S. B., kojeg zastupa punomoćnik D. Z., dipl. pravnik, radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: Gž- 398/03-2 od 15. prosinca 2003. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj: P-697/02-10 od 09. siječnja 2003. godine, u sjednici održanoj dana 16. lipnja 2004. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje odluke Disciplinske komisije tuženika broj 865-2/92 od 08. listopada 1992. godine i Upravnog odbora broj 965-2/92 od 10. studenog 1992. godine. Odbijen je i tužbeni zahtjev da je tuženik dužan tužitelja vratiti na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije izricanja disciplinske mjere i isplatiti mu plaću u iznosu od 36.906,07 kuna za razdoblje od 23.09.1992. do 31.05.1996. godine sa zateznom kamatom te 1.354,51 kn naknade za regres za 1992., 1993. i 1994. godinu, kao i naknadu za topli obrok u razdoblju od 01.01.1995. do 31.05.1996. godine. Tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 19.000,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati..
Odgovor na reviziju nije podnesen, a ni nadležni državni odvjetnik, kojem je revizija dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP), nije se izjasnio o sadržaju revizije.
Revizija nije osnovana.
Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud temeljem čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Presude sudova nižeg stupnja mogu se ispitati. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni, a ne postoji ni proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika. Drugostupanjski sud je u smislu čl. 375. st. 1. ZPP ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju se opisno ukazuje u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se poništi kao nezakonita odluka Disciplinske komisije tuženika i Upravnog odbora kojom je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa uz obvezu tuženika da ga vrati na rad te mu isplati naknadu plaće i regresa za vrijeme za koje nije radio.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj odlukom od 11.veljače 1992. godine privremeno raspoređen na radno mjesto poslovođe skladišta,
- da je odlukom Disciplinske komisije tuženika od 08.listopada 1992. godine tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, a koja je potvrđena odlukom Upravnog odbora od 10. studenog 1992. godine,
- da je odlukom Disciplinske komisije tužitelju izrečena disciplinska mjera zbog toga što je tužitelj počinio teže povrede radne obveze iz čl. 13. st. 1., 3., 9., 14., 23., i 45. tada važećeg tuženikovog Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika (dalje: Pravilnik) tako što je nesavjesno i nemarno izvršavao radne obveze poslovođe skladišta zbog čega je za tuženika nastala znatna materijalna šteta, nezakonito raspolagao sredstvima rada i neovlašteno ih koristio, zloupotrebljavao ovlasti i prekoračio ovlaštenja, pribavljao materijalnu korist u vezi s radom i na svom radnom mjestu otuđujući materijalna sredstva tuženika,
- da je konkretno utvrđeno da je tužitelj bez ičijeg znanja i odobrenja iz skladišta tuženika predao J. J. vjetrobransko staklo "Raba-MAN", na revers bez evidentiranja u kartici, a nepostojanje vjetrobranskog stakla utvrđeno je u postupku inventure koja je obavljena 14. rujna 1992. godine,
- da je tužitelj pogrešno knjižio tkaninu koja je bila dopremljena iz poduzeća O.,
- da se iz skladišta izdavalo platno za cerade i ferode koje su bile otpisane, a to je evidentirano kao da je izdavana tkanina što je tužitelj znao, ali je na to prešutno pristao,
- da je cijena vjetrobranskog stakla "RABA-MAN" iznosila 158.455,00 HRD, a prosječna mjesečna isplaćena neto plaća u Republici Hrvatskoj iznosila je u 1991. godini 8.045 tadašnjih dinara,
- da prilikom godišnje inventure na dan 31. prosinca 1992. godine nije utvrđen manjak, odnosno da popisni listovi sadrže vjetrobransko staklo i odgovarajuću količini tkanine.
Tužitelj u reviziji navodi da se odluka Disciplinske komisije temelji na provedenim inventurama i utvrđenom manjku robe, a iznošenje stakla iz kruga tvornice i vraćanje stakla isti dan navedeno je kao nešto sporedno i manje bitno. Smatra također da se na temelju usporedbe cijene vjetrobranskog stakla u 1992. godini od 158.454,00 HRD i prosječne mjesečne plaće u 1991. godini ne može izvoditi zaključak da je vrijednost vjetrobranskog stakla znatno veća od 50% prosječne plaće, već je trebalo izvršiti revalorizaciju cijena. Ostali navodi u reviziji odnose se u suštini na utvrđene činjenice, pa ne mogu biti predmet razmatranja u ovom revizijskom stadiju postupka, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP).
Pravilno su sudovi nižeg stupnja polazeći od utvrđenih činjenica odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odlukom Disciplinske komisije (kako je navedeno u njezinoj izreci) tužitelju je izrečena mjera prestanka radnog odnosa, između ostalog, zbog toga što je "nesavjesno i nemarno izvršavao radne obveze" poslovođe skladišta uslijed čega je za poduzeće nastala znatna materijalna šteta, a prema čl. 58. st. 1. toč. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine" broj 34/91, 26/93 i 29/94 – dalje: ZOPRO), koji se u ovom slučaju primjenjuje, mjera prestanka radnog odnosa izriče se za teže povrede dužnosti i radnih obveza koje se odnose upravo na "neizvršavanje i nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obveza". Odlukom Disciplinske komisije tužitelju je izrečena mjera prestanka radnog odnosa i zbog toga što je "nezakonito raspolagao sredstvima rada i neovlašteno ih koristio", a nezakonito raspolaganje sredstvima je prema odredbi čl. 58. st. 1. toč. 2. ZOPRO navedeno kao teža povreda dužnosti i radnih obveza zbog koje se izriče mjera prestanka radnog odnosa. Općim aktom odnosno kolektivnim ugovorom pobliže se utvrđuju okolnosti i uvjeti uz koje će se povrede navedene u čl. 58. st. 1. ZOPRO smatrati težom povredom radne obveze za koju se izriče mjera prestanka radnog odnosa u skladu s prirodom posla što ga obavlja pojedini radnik.
Prema čl. 20. st. 1. tuženikovog Pravilnika mjera prestanka radnog odnosa obvezno se izriče, između ostalog, zbog neizvršavanja i nesavjesnog, nepravovremenog i nemarnog izvršavanja radnih i drugih obveza (toč. 1), kao i zbog nezakonitog raspolaganja sredstvima (toč. 2.). U smislu odredbe čl. 20. st. 2. i 3. Pravilnika disciplinska mjera prestanka radnog odnosa izriče se ako je namjerno ili iz nepažnje, činjenjem ili propuštanjem radnji, prouzročena veća šteta ili je do nje moglo doći, a smatra se da je za poduzeće nastala veća šteta ako je ona veća od 50% od prosječno ostvarene mjesečne plaće po radniku u privredi Republike Hrvatske u prethodnoj godini.
Pravilno sudovi nižeg stupnja navode da je za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa dovoljno utvrđenje da je učinjena jedna teža povreda radne obveze. Stoga prema obrazloženju prvostupanjske presude i nije odlučno koliko iznosi stvarni manjak tkanine (premda je utvrđeno da manjak postoji i da o tkanini nije vođena pravilna evidencija) kraj činjenice da je utvrđen manjak vjetrobranskog stakla u skladištu.
Nepostojanje spornog vjetrobranskog stakla evidentirano je prilikom inventure od 14. rujna 1992. godine, koja je prema onome što je utvrđeno nepravilno provedena, a prilikom inventure u prosincu 1992. godine nije utvrđen manjak vjetrobranskog stakla. Činjenica manjka nije međutim sporna jer je sam tužitelj u svom iskazu naveo ( a to je navodio i tijekom postupka, kao i u reviziji) da je bez ičijeg znanja i odobrenja izdao iz skladišta J. J. vjetrobransko staklo za kamion tipa "Raba – Man", a koje je i ugrađeno. Tužitelj međutim smatra da tuženiku nije nastala šteta jer je J. J. vratio isti dan identično staklo. Šteta je u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), pored ostalog, umanjenje nečije imovine. Tuženikova imovina je na opisani način umanjena za vrijednost vjetrobranskog stakla čime mu je nastala šteta. Naknadno vraćanje stakla predstavlja uspostavljanje prijašnjeg stanja u smislu čl. 185. st. 1. ZOO, kao jedan od oblika popravljanja štete. Stoga se ne može prihvatiti pravno shvaćanje tužitelja da šteta nije nastala zbog toga što je vraćeno staklo iste vrste, jer na taj način uspostavljanje prijašnjeg stanja upravo podrazumijeva da je šteta nastala ( bez štete pojmovno i logički nije moguće njezino popravljanje uspostavljanjem prijašnjeg stanja), pri čemu nije relevantno koliko je vremena proteklo od nastanka štete pa do njezinog popravljanja (šteta je nastala i bez obzira na to što je istovrsno vjetrobransko staklo vraćeno isti dan kako tvrdi tužitelj). Šteta je nastala iznošenjem iz skladišta vjetrobranskog stakla i njegovo ugrađivanje u kamion, a nije odlučno tko i kada je staklo iste vrste vratio u skladište i time popravio štetu.
Pravilno su sudovi nižeg stupnja utvrdili da je za tuženika nastala veća šteta usporedbom cijene vjetrobranskog stakla u 1992. godini s prosječno isplaćenom mjesečnom plaćom po radniku u Republici Hrvatskoj u prethodnoj 1991. godini. Prema odredbi čl. 20. st. 3. Pravilnika smatra se da je za poduzeće nastala veća šteta ako je ona veća od 50% prosječno ostvarene mjesečne zarade po radniku u privredi Republike Hrvatske u prethodnoj godini. Cijena vjetrobranskog stakla u 1992.godini od 158.455,00 HRD prelazi 50% prosječne mjesečne plaće od 8.045,00 tadašnjih dinara isplaćivane u prethodnoj (1991.) godini. Pogrešno tužitelj smatra da je trebalo izvršiti "revalorizaciju cijena te na takav način dobiti točan odnos". Pravilnikom je određeno da se visina štete utvrđena u vrijeme izricanja disciplinske mjere (u ovom slučaju 1992. godine) uspoređuje s prosječnom mjesečnom plaćom iz prethodne godine bez ikakve revalorizacije (revalorizacijom bi se trebao utvrditi veći iznos cijene, pa je očito tužitelj imao na umu revalorizaciju prosječne mjesečne plaće, a ne "revalorizaciju cijena", odnosno smatra da je trebalo koristiti podatke o cijenama i prosječnoj mjesečnoj plaći iz iste godine). Pravilnikom je određeno što se za poduzeće smatra većom štetom, pa nije bilo mjesta određivanju pojma veće štete revalorizacijom ili na neki drugi način, pri čemu treba reći da tužitelj i ne tvrdi da je cijena vjetrobranskog stakla u 1991. godini bila niža od 4.022,50 din (manje od 50% prosječne mjesečne plaće u toj godini), odnosno da svota od 158.454,00 HRD ne dostiže ni 50% prosječne mjesečne plaće u 1992. godini.
Valjalo je zbog rečenih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.
U Zagrebu, 16. lipnja 2004. godine
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.