P-30/2024-20 · Općinski sud u Rijeci

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-30/2024-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužiteljice UAE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima Ivani Smiljanić i Slavku Milardoviću odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupani po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 1. travnja 2025. i izvršene objave 4. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o namjenskom kreditu od 13. veljače 2008. godine broj 3212319391/2008, broj kreditne partije 7104012065, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, sklopljen između Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora i UAE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to:

- dio odredbe članka 2. KAMATE I NAKNADE

"Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. "

-dio odredbe čl. 7. OTPLATA KREDITA

„Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta kroz rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate."

- dio odredbe čl. 23. OSTALE ODREDBE

„ P) Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl.1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici s osnove plaćene razlike u kamatama isplati ukupan iznos od 1.230,81 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje do 30. lipnja 2011. , od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na pojedine iznose koji teku kako slijedi:

-na iznos od 108,31 eur počam od 16.8.2009., pa do isplate,

-na iznos od 3,73 eur počam od 11.8.2009., pa do isplate,

-na iznos od 95,85 eur počam od 16.9.2009., pa do isplate,

-na iznos od 95,71 eur počam od 16.10.2009., pa do isplate,

-na iznos od 95,57 eur počam od 28.11.2009., pa do isplate,

-na iznos od 95,43 eur počam od 17.12.2009., pa do isplate,

-na iznos od 95,29 eur počam od 29.1.2010., pa do isplate,

-na iznos od 95,15 eur počam od 27.2.2010., pa do isplate,

-na iznos od 7,26 eur počam od 27.2.2010., pa do isplate,

-na iznos od 86,29 eur počam od 16.3.2010., pa do isplate,

-na iznos od 86,05 eur počam od 16.4.2010., pa do isplate,

-na iznos od 0,98 eur počam od 9.4.2010., pa do isplate,

-na iznos od 81,59 eur počam od 16.5.2010., pa do isplate,

-na iznos od 47,76 eur počam od 16.6.2010., pa do isplate,

-na iznos od 47,56 eur počam od 28.7.2010., pa do isplate,

-na iznos od 47,37 eur počam od 26.8.2010., pa do isplate,

-na iznos od 47,17 eur počam od 5.10.2010., pa do isplate,

-na iznos od 46,97 eur počam od 16.10.2010., pa do isplate,

-na iznos od 46,77 eur počam od 20.11.2010., pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici s osnove valutne klauzule isplati ukupan iznos od 66.972,27 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje do 30. lipnja 2011. , od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %- tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, na pojedine iznose koji teku kako slijedi:

-na iznos od 3,41 eur počam od 3.4.2008., pa do isplate,

-na iznos od 26,39 eur počam od 16.4.2008., pa do isplate,

-na iznos od 32,48 eur počam od 16.10.2008., pa do isplate,

-na iznos od 64,18 eur počam od 16.11.2008., pa do isplate,

-na iznos od 20,09 eur počam od 16.12.2008., pa do isplate,

-na iznos od 139,45 eur počam od 16.1.2009., pa do isplate,

-na iznos od 141,88 eur počam od 16.2.2009., pa do isplate,

-na iznos od 101,65 eur počam od 16.3.2009., pa do isplate,

-na iznos od 129,43 eur počam od 30.4.2009., pa do isplate,

-na iznos od 112,53 eur počam od 16.5.2009., pa do isplate,

-na iznos od 1.041,75 eur počam od 7.5.2009., pa do isplate,

-na iznos od 96,44 eur počam od 16.6.2009., pa do isplate,

-na iznos od 99,19 eur počam od 16.7.2009., pa do isplate,

-na iznos od 90,70 eur počam od 16.8.2009., pa do isplate,

-na iznos od 1.603,30 eur počam od 11.8.2009., pa do isplate,

-na iznos od 108,69 eur počam od 16.9.2009., pa do isplate,

-na iznos od 88,71 eur počam od 16.10.2009., pa do isplate,

-na iznos od 104,35 eur počam od 28.11.2009., pa do isplate,

-na iznos od 99,45 eur počam od 17.12.2009., pa do isplate,

-na iznos od 135,19 eur počam od 29.1.2010., pa do isplate,

-na iznos od 155,18 eur počam od 27.2.2010., pa do isplate,

-na iznos od 1.823,12 eur počam od 27.2.2010., pa do isplate,

-na iznos od 151,95 eur počam od 16.3.2010., pa do isplate,

-na iznos od 174,17 eur počam od 16.4.2010., pa do isplate,

-na iznos od 1.076,77 eur počam od 9.4.2010., pa do isplate,

-na iznos od 214,92 eur počam od 16.5.2010., pa do isplate,

-na iznos od 219,52 eur počam od 16.6.2010., pa do isplate,

-na iznos od 266,54 eur počam od 28.7.2010., pa do isplate,

-na iznos od 274,80 eur počam od 26.8.2010., pa do isplate,

-na iznos od 357,12 eur počam od 5.10.2010., pa do isplate,

-na iznos od 304,50 eur počam od 16.10.2010., pa do isplate,

-na iznos od 314,64 eur počam od 20.11.2010., pa do isplate,

-na iznos od 368,11 eur počam od 16.12.2010., pa do isplate,

-na iznos od 373,58 eur počam od 16.1.2011., pa do isplate,

-na iznos od 352,35 eur počam od 16.2.2011., pa do isplate,

-na iznos od 365,57 eur počam od 24.3.2011., pa do isplate,

-na iznos od 365,88 eur počam od 16.4.2011., pa do isplate,

-na iznos od 405,19 eur počam od 20.5.2011., pa do isplate,

-na iznos od 489,21 eur počam od 2.7.2011., pa do isplate,

-na iznos od 491,32 eur počam od 2.7.2011., pa do isplate,

-na iznos od 54.188,57 eur počam od 2.7.2011., pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 17.098,35 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o namjenskom kreditu od 13. veljače 2008. godine broj 3212319391/2008, broj kreditne partije 7104012065, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, sklopljen između Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora i UAE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to:

- dio odredbe članka 1. navedenog Ugovora IZNOS ODOBRENOG KREDITA „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom.“

- dio odredbe čl. 2. KAMATE I NAKNADE

„Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 390.000,00 CHF ( slovima: tristodevedesettisuća švicarskih franaka ) i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

i

r i j e š i o j e

I. Povučeni dio tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o namjenskom kreditu od 13. veljače 2008. godine broj 3212319391/2008, broj kreditne partije 7104012065, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, sklopljen između Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora i UAE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to:

- dio odredbe članka 2. KAMATE I NAKNADE

...i na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,70 % godišnje (petcijelihsedamdeset posto)

ili

Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva, utvrđuje se kao 3-mjesečni EURIBOR uvećan za 2,00 p.p. ( slovima: dvapostotna poena ) u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi xxx godišnje ( slovima: xxx posto ).

Na sve dospjele, neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate, te će Kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja. "

- dio odredbe čl. 23. OSTALE ODREDBE 3

„ C) Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

K) EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit."

smatra se kao da nije bio podnesen i može se ponovno podnijeti.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom prouzročenog parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe navela je da je sa tuženikom zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212319391/2008 kreditne partije 7104012065 od 13. veljače 2008. na iznos od 390.000,00 CHF sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom od 5,70 % godišnje u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika i određenom glavnicom kredita vezanom za valutu CHF, sve u trajanju od 29 godina. Istakla je da se radilo o tipskom ugovoru te da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo prethodno zaključenju istoga.

2. Smatrala je da iz takvih odredaba, bez potrebnog objašnjenja prosječni potrošač nije u mogućnosti predvidjeti ekonomske posljedice koje su za njega proizlazile iz takvih odredbi.

3. U vrijeme zaključenja ugovora, navela je da nije bila upoznata sa ekonomskim rizikom koji predstavlja vezivanje glavnice kredita za valutu CHF. Smatrala je da je tuženik bio dužan informirati je o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora u svezi zaključenja ugovora. Smatrala je da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, osim što je sa aspekta zaštite potrošača nepoštena, ista je i neodrediva na temelju odredaba ZOO-a, s obzirom da ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Istakla je da je prvotno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,70% da bi ista tijekom trajanja ugovora rasla i do 6,30% te potom se mijenjala do iznos od 5,25%. Dalje je navela da je člankom 23 C Ugovora ugovoreno plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, o kojoj se također nije pregovaralo. Smatrala je da ista bez osnova dovodi potrošača u težak položaj.

4. Zbog nastalih promjena tijekom ugovornog razdoblja, istakla je da joj je bilo znatno otežano ispunjenje preuzetih obveza, zbog čega je izvršila prijevremenu otplatu kredita . Smatrala je da je posljedica ranije navedenih štetnih odredbi ugovora činjenica da je preplatila predmetni kredit.

5. O visini zahtjeva za isplatom nije se konkretno izjasnila, pridržavajući si to pravo po dobivenim podacima na uvid s obzirom da na njezin upit tuženik nije dostavio relevantnu dokumentaciju kako bi mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev. Stoga je kondemnatorni dio zahtjeva postavila skladno odredbi članka 186b ZPP-a, predloživši da sud po provedenom vještačenju donese presudu kojom će se utvrditi ništave odredbe i dijelove odredbi citiranog Ugovora i to dio odredbe članka 1., članka 2., članka 7. i članka 23., uz isplatu novčanog iznosa uvećanog za sporedna davanja te naknadu parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

6. Po dostavi relevantne dokumentacije potrebne za specifikaciju tužbenog zahtjeva, tužiteljica je podneskom od 29.09.2020. ustrajući kod deklaratornog zahtjeva, konkretizirala kondemnatorni zahtjev potražujući isplatu iznosa od 16.765,53 kn s osnova plaćene razlike u kamatama, odnosno 561.583,47 kn s osnova valutne klauzule, sve sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos potraživanja od dospijeća pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška sa pripadajućim sporednim davanjima. Nakon provedenog vještačenja, tužiteljica je postavila konačan tužbeni zahtjev ustrajući kod deklaratornog zahtjeva, dok je glede kondemnatornog zahtjeva s osnova plaćene razlike u kamatama potraživala isplatu iznosa u visini od 9.273,56 kn, a s osnova valutne klauzule iznos u visini od 504.602,56 kn. Ustrajala je kod preostalog dijela zahtjeva.

7. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbu te postavljeni deklaratorni i kondemnatorni dio zahtjeva uključujući pravnu osnovu i visinu postavljenog zahtjeva, izračun te činjenice i razloge navedene u tužbi.

8. Istakao je prigovor zastare u odnosu na sve zahtjeve za isplatom koji su dospjeli prije 10.06.2014. Isto je obrazložio propisanim zastarnim rokom s naslova stjecanja bez osnove, kod kojeg zastarni rok počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećava, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Smatrao je da kolektivna tužba nije prekinula zastaru za tražbinu pojedinog tužitelja. Tužiteljica nije bila stranka takvog postupka (pokrenutog povodom kolektivne tužbe) pa ne postoji nikakva radnja iste usmjerena na ostvarenje njezinih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je tome tako, smatrao je da bi bilo propisano zakonom što nije.

9. Smatrao je da se tužiteljica neosnovano poziva na stupnjevitu tužbu s obzirom da je isti dostavio tužiteljici svu relevantnu dokumentaciju prije utuženja te je ista imala sve relevantne podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Stoga je predložio da sud odbaci postavljeni kondemnatorni zahtjev.

10. Također, istakao je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije cijeneći da se neke od izvršenih uplata ne mogu povezati sa tužiteljicom, pri čemu se pozvao na iznijeto shvaćanje Ustavnog suda RH da sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već onome od kojeg je nešto stekao bez osnove.

11. Ne sporeći zaključenje predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, naveo je da je zaključeni pravni posao odraz slobodne volje ugovornih strana te da je tužiteljica svjesno i slobodno raspolagala svojim pravima i preuzela obveze zaključivši predmetni ugovor.

12. Kao korisnik kredita bila je upoznata sa valutnim rizikom što je jasno i navedeno u članku 1. i 23. P Ugovora. Napomenuo je da je valutna klauzula zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je ugovorena, smatrao je da ne može postati ništavom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Isto tako je smatrao da niti ugovorena redovna kamata se ne može smatrati nezakonitom, pri čemu valja cijeniti da ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Valja cijeniti da je tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni, dugi niz godina bio izuzetno stabilan te da banka, ne samo da nije znala, nego nije niti imala jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute.

13. Istakao je da je prilikom ugovaranja pružio tužiteljici kao korisniku sve potrebne informacije, pri tome ne reklamirajući navedenu vrstu kredita u odnosu na kredite u EUR i kunama.

14. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, naveo je da je ista valjano ugovorena te da je za kredite zaključene prije 2010. imao pravo naplaćivati takvu vrstu naknade u skladu sa svojom tarifom.

15. Smatrao je da je u konkretnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu nužno utvrditi je li tužiteljica bila informirana o poznatim i tuženiku dostupnim informacijama, smatrajući da mu se ne može imputirati ne upoznavanje o stvarima, kao što je promjena tečaja, o kojima niti sam nije mogao imati saznanje u vrijeme zaključenja ugovora.

16. U odnosu na postupak povodom kolektivne tužbe, naveo je da mu nije poznato da li zakon omogućava širenje granice pravomoćnosti presude na individualnog potrošača, pri čemu je smatrao da tužiteljica nije dokazala da bi bila potrošač.

17. Iz ugovora proizlazi da su sredstva kredita djelom korištena za kupnju stana, dok je dio sredstava isplaćen na račun korisnika kredita. Smatrao je da nije dokazala da su sredstva korištena u potrošačke svrhe s obzirom da zakon ne predviđa da bi se to presumiralo. Posebno je napomenuo, da je tužiteljica jedna od osnivača društva RIDENT d.o.o., kao i drugih trgovačkih društava te osoba ovlaštena za zastupanje istih, što opravdano dovodi u sumnju njezin status potrošača.

18. Kako iz navedenog ugovora proizlazi da je iznos glavnice odobrenog kredita od 390.000,00 CHF na dan isplate odgovarao protuvrijednosti od 1.783.011,75 kn, smatrao je da valja cijeniti odredbu članka 3 st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju gdje je zakonodavac propisao da se odredbe navedenog zakona ne primjenjuju na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn, zbog čega se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na konkretan spor.

19. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva koji je izvršila tužiteljica tijekom postupka. Ukoliko bi sud dopustio preinaku, smatrao je da je postavljeni kondemnatorni zahtjev u zastari s obzirom da je preinaka izvršena 29. rujna 2020., dok je presuda u kolektivnom sporu postala pravomoćna 13.06.2014.. Smatrao je irelevantan trenutak podnošenja tužbe za ocjenu prigovora zastare. Deklaratorni zahtjev ocijenio je neurednim s obzirom da se tako postavljenim zahtjevom traži utvrđenje ništavom obvezu tužiteljice da kredit vrati, odnosno de facto otkloni ispunjenje njezine obveze prema istome.

20. Nakon što je tužiteljica postavila konačan tužbeni zahtjev, protivio se preinaci istoga, smatrajući kako bi uzimanje u obzir samo činjenice koje idu u korist tužiteljice, a zanemarujući one koje idu u korist tuženika bile u neskladu s pravilima financijske i pravne struke. Istakao je da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da je tužiteljica platila 562,98 kn manje na ime tečajnih razlika, koji iznos se potpuno zanemario prilikom uređenja tužbenog zahtjeva, a valjalo bi ga cijeniti.

21. Naveo je da se ne može smatrati da bi bio nepošten stjecatelj od 2009. pa u koliko bi sud ocijenio da je obvezan vratiti tužiteljici navodno stečeno bez osnova, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti ranije od dana podnošenja tužbe.

22. Stoga je predložio odbijanje zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

23. Iznijete navode odgovora na tužbu, tužiteljica je u cijelosti otklonila apostrofirajući da su odredbe kojima se ugovara promjena kamatne stope prema jednostranoj odluci banke te primjena zaštitne klauzule u valuti CHF nerazumljive, nepoštene i ništetne, a kao takve uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer de facto vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu tijekom vremena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

24. Posebno je napomenula da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF tim veći pa tako i za istu, s obzirom da nije znala za rizik tečaja CHF, već je smatrala da je sklapanjem ugovora svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a isti je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF koja je k tome promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U tom smjeru napomenula je da je dan i zaključak u presudi VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017.

25. Prigovor zastare, iznijet od strane tuženika otklonila je u cijelosti, cijeneći da isti valja cijeniti kroz pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. gdje kod posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, ili pojedinih odredaba ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost dijela ili cijeloga ugovora.

26. Prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije u cijelosti je smatrala neosnovanim. Navela je da je podmirivala svoju obvezu te da je bila korisnik kredita.

27. Gleda ugovorene valutne klauzule istakla je da ju je tuženik prilikom ugovaranja uvjeravao da je CHF sigurna valuta. Ista u to vrijeme nije imala saznanja o valutnom riziku. U svezi promjenjive kamatne stope pozvala se na odredbu članka 97. st.1. Zakona o zaštiti potrošača koja propisuje da je nepoštena odredba ugovora ništetna. Smatrala je da je tuženik temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan joj vratiti sve iznose koje je naplatio temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi.

28. Skladno odredi članka 190. ZPP-a, sud je dopustio preinaku prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva cijeneći isto svrsishodnim radi cjelokupnog rješavanja odnosa među strankama. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja od 27. lipnja 2022.

29. Nakon provedenog dokaznog postupka i zaključene glavne rasprave sud je presudom i rješenjem od 27. lipnja 2022. odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i kao što je ranije navedeno o izvršenoj preinaci.

30. Tuženik je u za to predviđenom roku istakao žalbu na presudu i rješenje prvostupanjskoga suda.

31. U sadržaju žalbe tuženik je istakao niz prigovora koji su se odnosili na samu aktivno legitimiranu stranu, pa je tako istakao prigovor nedostatka procesne legitimacije smatrajući da je osim tužiteljice kao korisnika kredita, predmetnom tužbom i postavljenim zahtjevom valjalo obuhvatiti i založnog dužnika (UA) kao ugovorne strane. Istakao je da se radi o jedinstvenim i nužnim suparničarima, zbog čega navedene osobe u vidu korisnika kredita i založnog dužnika moraju biti obuhvaćene na aktivno legitimiranoj strani. Isti su potpisnici ugovora te stoga jedinstveni suparničari te kada je riječ o utvrđivanju ništetnosti ugovora ili njegove djelomične ništetnosti, valja cijeniti da se navedena rješidba odnosi na sve sudionike pravnoga posla, budući da se posljedice takvoga utvrđenja izravno reflektiraju i na pravni položaj, ne samo korisnika kredita, već i njegovog sudužnika, pri tome misleći na njegova prava i obveze. Stoga je cijenio da tužba nije sadržavala sve potrebno za postupanje, zbog čega je sud bio dužan pozvati skladno odredbi članka 109. ZPP-a stranku na uređenje tužbe. U odnosu na ranije u postupku istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, istakao je da je iz prometa po kreditu razvidno da sve uplate nisu vršene od strane tužiteljice. Tako je primjerice kod određenih uplata iz razdoblja 2008. do 2011., kao i kod konačne otplate u poslovnici 1. srpnja 2011., razvidno da nije u prometu konstatirano ispunjenje obveze upravo od strane tužiteljice već je evidentirano kao "uplata u poslovnici", a iz takvoga sadržaja nije moguće zaključiti da bi navedene uplate izvršila upravo tužiteljica, posebno cijeneći da su druge uplate pretežito evidentirane kao "podmirenje trajnim nalogom sa računa UAE". Cijenio je da je slijed plaćanja potrebno dokazati jer bi eventualna uplata izvršena od treće osobe utjecala na neosnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatom eventualno utvrđene preplate s osnove stjecanja bez osnova jer bi se radilo o prijenosu imovine treće osobe u imovinu banke, zbog čega tužiteljica ne bi bila pozvana zatražiti da joj se isplati s ranije navedene pravne osnove takve iznose. Podredno je istaknuo da ne osporava da su uplate vršene, već da ih je upravo izvršila tužiteljica.

32. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužiteljici, ustrajao je kod navoda iznijetih tijekom postupka, pri tome ističući da je bitno utvrditi status potrošača tužiteljice ne samo u trenutku zaključenja ugovora, već tijekom cjelokupnog trajanja ugovornoga odnosa kako bi se dokazalo da se radi o potrošačkom ugovoru. Smatrao je da tužiteljica nije dokazala da su dijelom kreditna sredstva po izvršenoj kupnji nekretnine utrošena na adaptaciju nekretnine i to u iznosu od 130.000,00 CHF. Smatrao je da se predmetna nekretnina ne koristi u potrošačke svrhe, s obzirom da se ista ne koristi isključivo za stanovanje. Takav stav zauzeo je cijeneći da je na navedenoj adresi nekretnine registrirano i sjedište trgovačkog društva supruga (fitnes centar). Pri tome je istakao da krucijalni dokaz statusa potrošača tužiteljice ne može predstavljati stranački iskaz tužiteljice i svjedoka UAE.

33. U odnosu na tužiteljicu, istakao je i prigovor nedostatka pravnog interesa cijeneći pri tome deklaratorni dio zahtjeva kojim je stranka potraživala utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada pri prijevremenoj otplati kredita. Smatrao je da ne postavljanjem kondemnatornog dijela zahtjeva tužiteljica nije opravdala pravni interes za isticanjem takvoga zahtjeva, posebno cijeneći činjenicu da takva naknada nije niti podmirena od strane ugovorne stranke.

34. Glede merituma spora, ustrajao je kod iznijetih očitovanja tijekom postupka ističući da sud nije razloge ništetnosti ugovornih odredaba obrazložio kroz relevantne dokaze, već se isključivo referirao na utvrđenja iz kolektivnoga spora cijeneći "apstraktnog potrošača". Pri tome je smatrao da je sud i izašao iz okvira kolektivne zaštite s obzirom da je utvrdio ništetnom odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, iako takav sadržaj nije obuhvaćen navedenim sporom.

35. U odnosu na utvrđene činjenice tijekom postupka, tuženik je smatrao nepotpunim i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem s obzirom da sud nije cijenio da tužiteljica nije prilikom zaključenja ugovora primijenila dužnu pažnju, već je ugovor selektivno pročitala. Pri tome se pozvao na niz odluka ECJ u kojima je uspostavljeno načelo prema kojem pravo na zaštitu kao potrošač imaju samo one stranke koje u odnosima sa trgovcima ulaze sa dužnom pažnjom. U odnosu na tzv. "negativne razlike" navedene u nalazu i mišljenju vještaka, tuženik je u žalbi istaknuo da bi sud prilikom eventualnog dosuđivanja isplate trebao uzeti u obzir i razdoblja "negativnih razlika" koje postoje u konkretnom odnosu, a što prethodno nije učinjeno.

36. Glede pitanja zakonskih zateznih kamata na eventualno dosuđenu glavnicu, kao i pitanja zastare, tuženik je smatrao da je sud primijenio pogrešno materijalno pravo te posebno sudsku praksu VS RH. Smatrao je da kod pitanja zastare valja cijeniti stav VS RH od 31. siječnja 2022. Obrazložio je da je tužba s određenim tužbenim zahtjevom podnesena tek 29. rujna 2019., a konačni tužbeni zahtjev podneskom od 6. listopada 2021., slijedom čega bi zahtjev za isplatom s osnove promjenjive kamatne stope bio u zastari. Pri tome je istaknuo da je presuda donesena u kolektivnom sporu, kada govorimo o osnovu promjenjive kamatne stope, postala pravomoćna 13. lipnja 2014. te stoga svi zahtjevi podneseni nakon petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude, odnosno nakon 13. lipnja 2019. su obuhvaćeni zastarom. Posebno je istaknuo da je tijekom postupka isticao prigovor zastare u svezi preinake postavljenog tužbenog zahtjeva, a o kojem prigovoru sud nije donosio odluku.

37. Povodom istaknute žalbe tuženika, Županijski sud u Velikoj Gorici rješenjem poslovni broj Gž-934/2022 od 7. prosinca 2023. ukinuo je presudu suda prvoga stupnja u cijelosti i predmet vratio sudu na ponovno suđenje, dok je odbio žalbu tuženika u odnosu na rješenje prvostupanjskog suda te istom odlukom potvrdio rješenje od 27. lipnja 2022.

38. U obrazloženju svoje odluke u odnosu na prvostupanjsku presudu, žalbeni sud je ukazao da je sud prilikom suđenja počinio bitnu povredu ZPP-a, s obzirom da pobijana presuda nema razloga o svim odlučnim činjenicama te je u jednom dijelu izreka presude proturječna razlozima navedenim u obrazloženju. Posebno je ukazao da je tuženik tijekom postupka osporavao tužiteljici status potrošača, kao i osnovanost deklaratornog zahtjeva kako je isti postavljen u tužbi, a koji se odnosi na ugovorenu odredbu o početnoj kamatnoj stopi, početnom anuitetu, iznosu kredita i obvezi vraćanja kredita te plaćanja sporednih davanja, i interkalarnoj kamati. Smatrao je da tužiteljica nije dokazala tijekom postupka, nakon što je tuženik iznio konkretne navode kojima je osporio njezin status potrošača, da je određeni dio financijskih sredstava ostvaren iz Ugovora utrošen na uređenje stana, s obzirom na postojanje mogućnosti da su takva sredstva iskorištena od strane tužiteljice u svrhu poslovanja nekog od trgovačkog društva čiji je član. Ne sporeći notornu potrebu opremanja prostora za stanovanje, žalbeni sud ističe da je potrebno dokazati da je znatan iznos kredita u visini od 130.000,00 CHF doista utrošen u svrhe koje navodi u svom iskazu stranka, s obzirom da nije priložen niti jedan drugi dokaz o navedenoj kupnji, odnosno opremanju kućanstva. Isto nije moguće utvrditi niti iz provedenog dokaza financijskim vještačenjem pa stoga nije moguće razlučiti koliko bi iznosila visina preplaćenih iznosa samo u odnosu na onaj dio sredstava kredita koja su utrošena za podmirenje ne samo kupoprodajne cijene stana.

39. U svojoj uputi, žalbeni sud je ukazao prvostupanjskom sudu da je potrebno otkloniti počinjenu bitnu povredu ZPP-a, pri čemu je potrebno donijeti novu odluku za koju je potrebno dati jasne i valjane razloge kako glede postavljenog deklaratornog zahtjeva, tako i u pogledu statusa potrošača tužiteljice.

40. U danoj uputi istaknuta je potreba da sud cijeni i ostale žalbene navode tuženika kojima pobija pravilnost pobijene presude.

41. U odnosu na prvostupanjsko rješenje u kojem je dopuštena preinaka postavljenog tužbenog zahtjeva, žalbeni sud je istaknuo u obrazloženju svoje odluke zakonitost navedene odluke, ističući pri tome da je tužiteljica podneskom od 20. rujna 2020. postavila određeni tužbeni zahtjev pa se u smislu odredbe članka 109. stavak 3. ZPP-a smatra da je određeni zahtjev podnesen danom podnošenja tužbe. U odnosu na djelomično smanjenje prvotnog tužbenog zahtjeva, žalbeni sud je istaknuo da se ne radi o preinaci, već o djelomičnom povlačenju tužbe, za što je potreban pristanak tuženika. Kako se tuženik protivio preinaci, ali se nije protivio umanjenju tuženoga zahtjeva, žalbeni sud je istaknu neosnovanost isticanja tuženika o pogrešnoj primjeni odredbe članka 190. ZPP-a.

42. S obzirom na danu uputu žalbenoga suda, koji ovaj sud u potpunosti cijeni i prihvaća, prethodno je u obrazloženju sudske odluke taksativno naveden sadržaj žalbe tuženika, na što će se sud referirati u daljnjem tijeku ovosudnog obrazloženja.

43. U daljnjem tijeku parničnog postupka, tužiteljica je ustrajala kod činjeničnog i pravnog supstrata tužbe, ne prihvaćajući iznijeti pravni stav drugostupanjskog suda da bi tužiteljica "možda koristila kreditna sredstva u poslovne svrhe". Smatrala je da na takav zaključak ne ukazuje niti jedan konkretno pruženi dokaz od strane tuženika. Posebno je istaknula, s obzirom na visinu uloženih sredstava u opremanje nekretnine, da se radilo o opremanju luksuznog četveroetažnoga stana koji obuhvaća prizemlje, prvi i drugi kat te tavan za čije opremanje je potrošila znatno veća novčana sredstva od onog što bi bilo uobičajeno za uređenje i opremanje prosječnog katnoga stana. Napomenula je da je kreditnim sredstvima, osim uređenja nekretnine kupljene u roh bau sistemu, kupila unikatni namještaj uvezen iz Italije, ugradila skupocjeni materijal izvrsne kvalitete te posebno opremila relax zonu na zadnjoj etaži stana u vidu finske saune i prostora za relaksaciju.

44. Priložila je u spis Procjenbeni elaborat za četveroetažni stan, fotografije, preslike računa koji se odnose na kupljene sadržaje prilikom opremanja i uređenja nekretnine. Priložila je dokaze o plaćenoj carini na uvezenu robu. Predložila je dodatno saslušanje iste kao stranke te saslušanje svjedoka, očevid na licu mjesta te ukoliko sud smatra potrebnim građevinsko vještačenje.

45. U odnosu na sam postavljeni tužbeni zahtjev, kako glede deklaratornog i kondemnatornoga dijela, tužiteljica je isti postavila u podnesku od 1. svibnja 2025. cijeneći promjenu valute u RH, da bi podneskom od 7. ožujka 2025. postavila konačan tužbeni zahtjev s ranije navedene osnove te predložila usvajanje postavljenoga zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

46. Ustrajući na osporavanju tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i kod žalbenih navoda, tuženik je na održanom ročištu 13. svibnja 2024. prigovorio izvršenoj preinaci tužbenog zahtjeva kako je to tužiteljica učinila u podnesku od 1. svibnja 2024. te u svezi s postavljenim zahtjevom istakao i prigovor zastare, a posebno se protivio korištenju u dokazne svrhe priložene dokumentacije uz navedeni podnesak tužiteljice, smatrajući da se i nakon ukidne odluke žalbenoga suda postupak nalazi u stadiju glavne rasprave u kojem prema odredbama procesnog zakona nije dopušteno predlagati provođenje dokaza.

47. S tim u svezi, istakao je i prigovor prekluzije u odnosu na navedene dokaze. Pregledom dostavljene dokumentacije istakao je da se radi uglavnom o nečitljivim dokumentima koji potječu iz vremenskog razdoblja znatno prije podnošenja tužbe zbog čega nije bilo nikakvog razloga da se ista ne dostavlja u spis do zaključenja prethodnog postupka, ukoliko je tužiteljica smatrala da je ista relevantna za ishod spora. Posebno je napomenula da pretežito računi glase na treću osobu (TA) koja nije u ugovorna strana te očito isti ne mogu biti u službi dokazivanja u ovosudnom postupku. Neovisno od navedenog, zbroj iznosa u navedenim računima smatrao je da ne odgovara iznosu koji je stranka isticala da je uložila u uređenje nekretnine.

48. Glede istaknutih personalnih dokaza, naveo je protivljenje provođenju istih, cijeneći da treće osobe ne mogu imati saznanja u što su sredstva potrošena, a posebno ne visinu istih. Podredno je naveo da žalbeni sud nije ukazao na potrebu provođenja novih dokaza.

49. Nakon što je tužiteljica podneskom od 7. ožujka 2025. istakla svoj zahtjev, tuženik je cijenio da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva, čemu se protivio, a ukoliko bi sud cijenio da se radi o povlačenju dijela zahtjeva istome se nije protivio pri tome tražeći naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva, ukoliko bi sud eventualno smatrao osnovanim preostali dio zahtjeva.

50. Ustrajući kod prigovora statusa potrošača, cijenio je nerealnim isticanje tužiteljice o visoko utrošenim novčanim iznosima u opremanje nekretnine, smatrajući da navedeno opremanje nije u skladu sa "društvenom situacijom u Republici Hrvatskoj".

51. Smatrajući osnovanima stranačke prigovore, a posebno neosnovanim osnovanost osnova i visinu postavljenog zahtjeva, predložio je u cijelosti odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

52. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u Ugovor o kreditu, kao i uvidom u kupoprodajni ugovor, uvidom u otplatni plan za predmetni Ugovor, uvid u relevantne uplate učinjene s osnove Ugovora, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stopa. Proveo je dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke. Također, proveo je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke te svjedoka TA i LA.

53. U ponovljenom postupku, sud je prihvatio dokazni prijedlog tužiteljice i cijenio kao dokaznu građu priloženu dokumentaciju (račune) uz podnesak od 1. svibnja 2024. Također, prihvatio je prijedlog dopunskog saslušanja tužiteljice kao stranke, kao i provođenje dokaza opetovanim saslušanjem svjedoka TA.

54. Daljnje dokazne prijedlog tužiteljice usmjerene na personalne dokaze u vidu saslušanja kao svjedoka trećih osoba, odnosno provođenje dokaza očevidom na licu mjesta i građevinskim vještačenjem, ovaj sud nije prihvatio cijenivši da bi provođenje takvih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka i izvjesno bilo od utjecaja na znatno poskupljenje samoga postupka.

55. U odnosu na predložene personalne dokaze, ističe se da je sud cijenio ispravnim stav tuženika da treće osobe ne bi mogle imati saznanja o relevantnim činjenicama, s obzirom da isti ne mogu znati kolika novčana sredstva i u što konkretno je druga osoba utrošila kada govorimo o uređenju i opremanju nekretnine.

56. Isticanje tuženika da se nakon ukidne odluke žalbenoga suda postupak nalazio u stadiju glavne rasprave, zbog čega bi tužiteljica bila prekludirana u mogućnosti predlaganja novih dokaza, ovaj sud nije cijenio osnovanim. Posebno nije cijenio isticanje tuženika da je priložena dokumentacija uz podnesak od 1. svibnja 2024. datirana iz razdoblja prethodno utuženja što je omogućavalo tužiteljici da istu dostavi uz tužbu te istakne dokazni prijedlog uvidom u istu do zaključenja prethodnog postupka u kojem je stranka pozvana prema procesnom zakonu predlagati dokaze.

57. Predmetni dokazni prijedlozi usmjereni su na otklanjanje kao neosnovanog prigovora statusa potrošača tužiteljice kojeg je tuženik isticao tijekom ranijeg postupka, a o čemu je svoj pravni stav iznio i žalbeni sud. Valja istaći da je tužiteljica po isticanju takvoga prigovora tijekom ranijeg postupka pred sudom prvoga stupnja predložila dokazne prijedloge u vidu svojega saslušanja kao stranke te saslušanja svjedoka TA, njezinog supruga.

58. U svojoj žalbenoj odluci, žalbeni sud je ukazao i na nadalje sporan status potrošača cijeneći da tuženik opravdano dovodi u sumnju status potrošača tužiteljice s obzirom na mogućnost da je ista dio kreditnih sredstava nakon kupnje nekretnine koristila za potrebe poslovanja nekog od trgovačkih društava čiji je član. Smatrao je da tužiteljica ranijim dokaznim sredstvima nije dokazala na što su cjelokupna sredstva i to posebno iznos od 130.000,00 CHF utrošena. Pri tome je žalbeni sud ukazao da se radi o znatnom iznosu kredita (1/3 istog) za što tužiteljica osim svog stranačkog iskaza nije pružila nikakav dokaz pa se stoga ne može zaključiti da je novčani iznos utrošen za uređenje nekretnine i nabavu namještaja, odnosno potrebe opremanja kućanstva.

59. U takvoj procesnoj situaciji u kojoj žalbeni sud ističe razloge zbog kojih ne može prihvatiti dokazanim da bi tužiteljica dokazala svoj status potrošača, ista je po mišljenju ovoga suda, cijeneći načelo tereta dokazivanja, bila pozvana predlagati daljnje dokaze, a što joj omogućava i odredba članka 299. ZPP-a. Navedenom zakonskom odredbom omogućeno je strankama da i u stadiju glavne rasprave predlažu provođenje određenih dokaza.

60. Mišljenje je ovoga suda da je tužiteljica upravo skladno iznijetom pravnom stavu žalbenoga suda, koji nije smatrao adekvatnim u prethodnom postupku pružene dokaze za otklanjanje iznijetoga prigovora, bila pozvana predlagati dokaze, što je ista i i učinila u podnesku od 1. svibnja 2024., kako bi dokazala svoj status potrošača.

61. Stoga je ovaj sud cijenio navedenu dokaznu građu.

62. U odnosu na sam postavljeni tužbeni zahtjev tijekom ponovljenog postupka, valja istaći da ovaj sud nije smatrao da bi tužiteljica postavljenim zahtjevom kako je to učinila u podnesku od 7. ožujka 2025. izvršila preinaku tužbenog zahtjeva kako to ističe tuženik.

63. Sud je naime prilikom donošenja odluke upravo i cijenio navedeni zahtjev o kojem je tužiteljica i zatražila da se donese sudska odluka, a ne ranije zahtjeve u prethodnom tijeku postupka pred sudom prvoga stupnja.

64. Prema odredbi članka 191. ZPP-a, preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećega ili isticanje drugoga zahtjeva uz postojeći. U konkretnom slučaju tužiteljica je u navedenom podnesku istakla deklaratorni dio zahtjeva usmjeren na dijelove ugovornih odredaba članka 1., 2., 7. i 23. ranije citiranog ugovora, koje članke je obuhvatila i prethodnim zahtjevom o kojem je sud donosio prvostupanjsku odluku temeljem dopuštene preinake koja je po odluci žalbenog suda bila zakonita, kao i dio kondemnatornog zahtjeva usmjerenog na isplatu preplaćenih iznosa s ranije utuženih osnova koji predstavlja ekvivalent vrijednosti označenog istovjetnog zahtjeva u kunama, a sada u euru kao valuti Republike Hrvatske.

65. Stoga cijeneći dopuštenost preinake u pravomoćnom rješenju istoga suda, kao i sadržaj konačno postavljenog zahtjeva tužiteljice u podnesku od 7. ožujka 2025. valja zaključiti da se ne radi o novoj preinaci tužbenoga zahtjeva.

66. Mišljenje je ovoga suda da je tužiteljica ustrajući kod ranije navedenog kondemnatornog zahtjeva, djelomično umanjila istaknuti deklaratorni zahtjev i to u odnosu na dio koji se odnosi na dio odredbe članka 2. KAMATE I NAKNADE u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa na dan sklapanja ugovora od 5,70 % godišnje, odnosno kojim je ugovoreno da "Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva, utvrđuje se kao 3-mjesečni EURIBOR uvećan za 2,00 p.p. ( slovima: dvapostotna poena ) u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi xxx godišnje ( slovima: xxx posto ). Na sve dospjele, neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate, te će Kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja. " te dio odredbe članka 23. OSTALE ODREDBE 3 C) i K), slijedom čega je ispravno iznijeto mišljenje tuženika da se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva koji institut je reguliran odredbom članka 193. ZPP-a. Pri tome valja reći da je tuženik istakao ne protivljenje povlačenju navedenoga dijela zahtjeva te predložio donošenje odluke o istome, kao i odluke o naknadi prouzročenog parničnog troška u svezi sa povučenim dijelom zahtjeva.

67. Skladno odredbi članka 193. stavak 2. ZPP-a, sud je u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice odlučio kao u stavku I. izrekle rješenja.

68. U odnosu na zahtjev za naknadom prouzročenog parničnog troška nastalog povlačenjem dijela zahtjeva, sud je svoju odluku obrazložio u daljnjem tijeku ovosudnoga obrazloženja prilikom donošenja odluke o naknadi parničnih troškova.

69. Radi lakšeg praćenja obrazloženja sudske odluke, s obzirom na dinamičnost postupanja stranaka, ističe se da je sud donosio odluku o preostalom dijelu zahtjeva kojeg je tužiteljica istakla u podnesku od 7. ožujka 2025.

70. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačno postavljen tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.

71. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje utvrđenje ništetnim pojedinih dijelova ugovornih odredbi koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu u CHF, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita.

72. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužiteljica sa tuženikom zaključila prijeporni Ugovor 13. veljače 2008., kao i da je obvezu iz ugovora naspram tuženika ispunila prije isteka ugovorenog roka 1. srpnja 2011.

73. U svom stranačkom iskazu tužiteljica je navela da su cjelokupna događanja vezana za realizaciju predmetnog kredita bila sukcesivna i trajala vrlo kratko vremensko razdoblje. Namjera joj je bila uzeti kredit kako bi se kupio stan potreban za življenje njezine obitelji. U razgovoru sa svojom osobnom bankaricom gospođom U kojoj se obratila sa zahtjevom, isključivo je bilo govora o mogućnosti podizanja stambenog kredita. Iako joj je prezentirana mogućnost realizacije kunskog kredita te kredita u eurima, osobna bankarica ju je upoznala i o mogućnosti zaključenja ove vrste kreditnoga posla kao povoljnog s obzirom na manji iznos kamate. Pojasnila je da je imala namjeru po prvi puta kupiti nekretninu te se po prvi puta susretala sa ovakvom vrstom kreditiranja. Do tada je isključivo uzimala kredit radi kupnje vozila. Iz razgovora sa osobnom bankaricom stekla je saznanje o povoljnosti ovakve vrste kreditiranja s obzirom da je njezina obveza bila manja od obveze kod preostalih vrsta kreditiranja.

74. Izričita je bila u kazivanju da joj je povoljnost kredita bila značajna s obzirom na preuzimanje obveza prema banci.

75. Osobna bankarica joj nije objasnila razloge zbog čega je kod kreditnih aranžmana sa valutom CHF kamata bila manja od onih kreditnih aranžmana kod kojih se cijenila kao valuta kuna, odnosno euro. Nije joj ništa kazivano o ekonomskom riziku ovakve vrste kreditiranja, kao niti o osjetljivosti valute CHF u odnosu na valutu euro, pri čemu je pojasnila da kada bi joj to bilo objašnjeno u trenutku zaključivanja navedenoga pravnoga posla svakako ne bi pristala na zaključenje kredita sa valutnom klauzulom u CHF.

76. Glede predmetnih valuta, osobna bankarica ju nije upoznala sa njihovom različitošću, kao niti posljedično tome razlici koja postoji ukoliko osoba zaključi ugovor o kreditu sa valutom CHF, odnosno ugovor o kreditu sa valutom euro. Nije imala osobna saznanja da valute na tržištu novca vrijednosno fluktuiraju, pri čemu je takva fluktuacija kod valute CHF moguća i u većim razmjerima. Pojasnila je da prilikom uzimanja kredita radi kupnje vozila se isključivo pregovaralo vezano za euro kredit te da nikada do zaključenja prijepornih ugovora nije preuzimala određene obveze prema banci vezano za valutu CHF.

77. Bila je svjesna da s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu je moguća određena oscilacija njezine obveze, pri čemu je smatrala da se neće raditi o znatnom povećanju. Istakla je da joj se uopće nije obrazlagalo o kojem povećanju bi se radilo, niti koji parametri bi mogli utjecati na povišenje ugovorene kamatne stope.

78. Ubrzo nakon što je prihvatila predmetnu soluciju zaključenja ove vrste kreditnog ugovaranja, iskazala je da joj je tuženik predočio već sastavljeni ugovor radi potpisivanja. U sastavljanju istoga nije sudjelovala, a prethodno potpisivanju ga je pročitala. Prilikom čitanja sadržaja ugovora istakla je da je pročitala dijelove ugovora koji su bili bitni, a odnosili su se na samu ratu kredita, godišnju kamatu i duljinu trajanja samog ugovornog odnosa. Bila je svjesna da potpisuje ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom te se sjećala da je osobnu bankaricu i upitala koliko će ona tijekom ugovornog odnosa iznositi, na što joj je odgovoreno da sve to ovisi o inflaciji, a vezano za euro. O samoj razlici između valute CHF i valute euro nije joj kazivano.

79. Izričita je bila u kazivanju da u trenutku zaključenja ugovora nije znala, odnosno nije mogla shvatiti da će tijekom trajanja ugovornog razdoblja doći do drastičnog povećanja visine njezine obveze prema banci jer da joj je takva opcija rečena prilikom razgovora u banci, zasigurno ne bi prihvatila zaključenje ovakve vrste ugovora.

80. U odnosu na kreditna sredstva u protuvrijednosti 390.000,00 CHF, navela je da je 240.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama potrošeno za kupnju nekretnine, odnosno stana, dok je preostali iznos u visini od 130.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama korišten isključivo za uređenje i opremanje stana.

81. U svom dopunskom stranačkom iskazu, tužiteljica je istaknula da predmetni stan ima više etaža. Isti je kupljen po sistemu roh bau te ga je po kupnji valjalo u potpunosti urediti i opremiti adekvatno za stanovanje. Istakla je da se stan sastoji od četiri nivoa koji predstavljaju jednu cjelinu. U najnižem dijelu je konoba i vešeraj, na prvome katu dnevni boravak sa blagavaonom, kuhinjom i kupaonom, dok su na drugome katu spavaće sobe i kupaona. Na zadnjem katu nekretnine nalazi se wellness i jedna soba.

82. Pojasnila je da wellness na zadnjem katu prilikom gradnje nije bio predviđen zbog čega je valjalo pojačati postojeću elektro instalaciju te dovesti u taj prostor preostalu instalaciju (voda, grijanje i hlađenje). Nekretnina je prilikom kupnje imala samo izgrađene pregradne zidove te postavljenu vanjsku stolariju i osnovne instalacije.

83. Prilikom opisivanja poduzetih radova na dovršetku izgradnje nekretnine, tužiteljica je navela da su ugrađene sve podne obloge na svim etažama, opremljene podlogama i sanitarijama sve kupaone na svim etažama. U određenom dijelu, kao što su sobe i dnevni boravak, postavljeni su parketi. Unutrašnji zidovi su dovršeni u smislu postavljanja glet mase i bojanja.

84. Nakon što je nekretnina bila pripremljena za stanovanje u istoj je smješten namještaj i sadržaj wellnessa. Kuhinja i blagavaona izvedeni su po mjeri u Italiji te je namještaj montiran na licu mjesta. Kupljen je kamin u Italiji te kompletan namještaj za dnevni boravak i biblioteku. Kupljeni su svi uređaji za domaćinstvo (kuhinja i vešeraj) i opremljene su spavaće sobe. U odnosu na wellness kupljena je kompletna oprema u inozemstvu dok je u Kastvu kupljena finska sauna. Ugrađena je masažna kada jacuzzi, masažna fotelja i poseban tuš – ruža, koji objekti su također nabavljeni i inozemstvu.

85. Napomenula je da je u vrijeme nabavke takvoga sadržaja valjalo podmiriti i carinske troškove.

86. Opisujući sav materijal koji je korišten, navela je da se radilo o najkvalitetnijoj keramici talijanskog proizvođača, mramornim podlogama te parketima iz uvoza (Italija). Ispod podloga položen je sistem podnog centralnog grijanja. Sanitarije su također kupljene u inozemstvu. Električni uređaji za domaćinstvo, kao i slavine te sanitarije sjećala se da su bile proizvođača Hans Groher, odnosno proizvođača Mielle.

87. Objasnila je da je sistem izvođenja obrtničkih radova i kupnje potrebnog materijala za izvođenje takvih radova bio proveden na način da bi na tržištu ugovarali pojedine radove sa obrtnicima i potom podmirivali troškove.

88. Cjelokupni opisani radovi i nabavka materijala i namještaja za tako veliku nekretninu iziskivali su velika novčana sredstva.

89. Izričita je bila u kazivanju da je osim iznosa od 130.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za navedene troškove bilo potrebno koristiti i druga novčana sredstva. Pojasnila je da je za potrebu realizacije stanovanja obitelji u navedenoj nekretnini ,osim navedenih kreditnih sredstava koje je koristila, korišten i iznos realiziran prodajom stana u kojem je obitelj do tada stanovala.

90. U svojem iskazu, tužiteljica je navela da je u vrijeme zaključenja pravnoga posla i uređivanja nekretnine bila suvlasnik poliklinike RIDENT d.o.o. osnovane 2002. Istakla je da je po struci stomatolog i da se u unutar trgovačkog društva bavi navedenom djelatnošću. Izričita je bila u negiranju da bi se u navedeno trgovačko društvo vršila kapitalna ulaganja u kritičnom razdoblju te je pojasnila da je 2013. izvršeno kapitalno ulaganje povodom otvaranja podružnice Poliklinike u Poreču, a za što su korištena novčana sredstva dijelom iz dobiti trgovačkog društva, a dijelom iz sredstava HBOR-a.

91. U svom iskazu saslušani suprug tužiteljice ZA, naveo je da je s tužiteljicom povodom navedenog kreditnog odnosa odlazio u banku nekoliko puta kako bi se informirali o mogućim solucijama podizanja stambenoga kredita. Od strane osobnog bankara bili su upoznati da je u to vrijeme najatraktivnije bilo uzeti kredit u kojem je obveza vezana za valutu CHF s obzirom da je u odnosu na euro kredit isti imao manju kamatnu stopu. Glede valute CHF, kao i njezinog kretanja na tržištu, naveo je da nisu imali saznanja. Izričit je bio u kazivanju da ih u tim razgovorima osobni bankar nije upoznao sa razlikom između euro kredita i ovakve vrste kreditiranja, osim što je napomenuo manju kamatnu stopu. Činjenica da će kamatna stopa posljedično se mijenjati skladno aktima banke nije im razjašnjena.

92. U svom iskazu svjedok je napomenuo da je pretežiti dio kreditnih sredstava koja su tužiteljici odobrena korišten za kupnju nekretnine, dok je preostali dio iznad toga korišten za uređenje same nekretnine.

93. U odnosu na nekretninu koja je kupljena kreditnim sredstvima, istakao je kao i tužiteljica da je kupljena po sistemu roh bau te da je iziskivala izvođenje obrtničkih radova, kako na uređenju unutrašnjosti nekretnine, tako i vanjskih balkonskih segmenata. Istakao je da je trebalo postaviti u nekretnini keramiku, mramorne obloge na stepeništima, drvene obloge u dijelu nekretnine. Opremale su se sanitarije i wellness te potom krenulo u opremanje same nekretnine.

94. Objasnio je da se radilo o četveroetažnom objektu koji je na zadnjem segmentu imao wellness. U sobama, dnevnom boravku, blagavaoni i kuhinji postavio se kvalitetan namještaj kupljen u Italiji. Sadržaj wellnessa je također pretežito kupljen u inozemstvu, zbog čega je valjalo u vrijeme nabavke platiti carinu i špedicijske usluge.

95. Osim što su se angažirali oko kupnje potrebnog materijala za uređenje nekretnine i opremanja iste, istakao je da su ugovarali poslove sa obrtnicima te po izvedenim pojedinim radovima podmirivali izvršeno temeljem izdanih računa.

96. Iznos od 130.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti istakao je da nije bilo dovoljno za cjelokupno uređenje nekretnine, zbog čega je trebalo uložiti još dodatnih sredstava.

97. U iskazu je svjedok naveo da je u vrijeme podizanja kredita bio zaposlen u tvrtci Keramika promet kao direktor tvrtke, dok je supruga radila kao stomatolog u RI DENT-u. Tijekom 2012., moguće i 2011, a nikako ne ranije, istakao je da je otvorio fitnes centar, čija djelatnost se odvijala na sasvim drugoj lokaciji od navedene nekretnine. Unatoč tome sam centar je registrirao na adresi nekretnine u kojoj su živjeli i koja je kupljena kreditnim sredstvima kako bi lakše organizirao primanje dokumentacije koja se odnosila na fitnes centar.

98. Saslušana LA, zaposlenica tuženika, u svojem je iskazu navela da je u kritično vrijeme bila zaposlena kao voditelj odjela osobnog bankarstva tuženika te zbog prirode svoga posla nije sudjelovala u razgovorima sa klijentima prilikom namjere zaključenja ovakve vrste pravnih poslova. Stoga nije imala nikakvih saznanja o pregovorima koji su vođeni između stranaka glede zaključenja samoga ugovora o kreditu.

99. Nije se mogla izjasniti na koji način su osobni bankari upoznavali i razgovarali sa potencijalnim klijentima glede same strukture kreditiranja, pri čemu je napomenula da je banka bila vrlo oprezna prilikom nuđenja takvog oblika kreditiranja s obzirom da su nadležni u bankama bili upoznati sa jednim pregledom kretanja tečaja švicarskog franka kroz duži vremenski tijek od 15 godina iz kojeg pregleda je bilo vidljivo da se radilo o valuti dosta nestabilnog tečaja. Stoga je smatrala, ističući svoj osobni stav, da su osobni bankari prilikom razgovora sa klijentom kod ovakve vrste kreditiranja upoznavali ih da se radi o ekonomskom riziku s obzirom da CHF valuta nije što i euro valuta, budući da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na kune kao što je slučaj kod euro valute, a što je posljedično moglo utjecati na obvezu klijenta.

100. Istaknuti prigovor nedostatka procesne legitimacije na strani tužiteljice, kao i pomanjkanja aktivne legitimacije koje je tuženik istaknuo u žalbi na raniju prvostupanjsku odluku, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

101. Podredno se ističe da se prilikom ocjene navedenog prigovora sud nije referirao na prigovor statusa potrošača tužiteljice, o čemu će biti riječi kasnije u ovosudnom obrazloženju.

102. Isticanje tuženika da je na aktivno legitimiranoj strani osim tužiteljice kao korisnika kredita valjalo obuhvatiti i založnog dužnika, cijeneći pri tome da su isti jedinstveni suparničari, odnosno nužni suparničari te da se odluka o postavljenom zahtjevu de facto referira na sve ugovorne strane pa tako i na založnog dužnika s obzirom da posljedice samog utvrđenja se izravno reflektiraju i na pravni položaj založnog dužnika, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

103. Ne ulazeći u teoretska razmatranja jedinstvenih suparničara, odnosno nužnih suparničara, ovaj sud smatra da je tužiteljica kao ugovorna strana bila pozvana istaknuti deklaratorni, odnosno kondemnatorni zahtjev, što je i učinila postavljenim tužbenim zahtjevom u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane.

104. Podredno se ističe da je žalbeni sud u svojoj odluci naveo kako tužiteljica i založni dužnik nisu nužni suparničari.

105. Tuženik je u više navrata isticao da je s osnove stjecanja bez osnova u slučaju ostvarivanja nepripadne imovinske koristi, prema stavu sudske prakse (Ustavni sud RH) stjecatelj bez osnove dužan prema određenom pravnom osnovu vratiti na opisani način stečena sredstva samome uplatitelju.

106. U konkretnom slučaju radi se o u cijelosti realiziranom ugovornom odnosu s obzirom da je tuženik kao banka svoja prava ostvario konačnom otplatom kredita koja je uslijedila 1. srpnja 2011.

107. Nije sporno između stranaka da založni dužnik (UA) u prometu samoga kredita nije nigdje evidentiran kao platitelj, slijedom čega isti skladno izraženom stavu Ustavnoga suda RH ne bi niti mogao, ukoliko bi bio utvrđen osnovanim zahtjev za isplatom, po stavu tuženika zatražiti isplatu preplaćenih sredstava.

108. U odnosu na deklaratorni dio zahtjeva, valja istaći da takav zahtjev valja promatrati ne samo s osnove odredaba ZZP-a kao lex sapecialis već i s osnova odredaba ZOO-a kao lex generalis, koji zakon regulira pitanje pravne valjanosti zaključenih pravnih poslova, pa tako i ugovora kojeg su stranke i zaključile. Kada govorimo o ništetnosti ugovorne odredbe, na ništetnost se može pozvati svatko tko za to dokaže pravni interes te smatra da se radi o ništetnom ugovoru, odnosno dijelu ugovora.

109. Tužiteljica je upravo kao korisnik kredita i ugovorna strana, neovisno o činjenici da je ugovor potpisao i založni dužnik UA, bila pozvana istaknuti tužbeni zahtjev prema banci s ranije navedenih osnova, a što je ista i učinila u konkretnom slučaju.

110. Činjenica da tužiteljica pri tome svoj zahtjev nije kao aktivno legitimirana stranka istaknula zajedno sa založnim dužnikom iz ugovora, AA, po mišljenju ovoga suda istu ne obvezuje, niti joj onemogućava pokretanje sudskoga spora protiv tuženika s ranije navedene osnove.

111. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije valja istaći da tuženik nije isti potkrijepio po mišljenju suda relevantnim dokazima pa čak niti indicijama. Iz Prometa po kreditu razvidno je da su uplate pretežito evidentirane kao „ podmirenje trajnim nalogom sa računa UAE“, a u nekoliko navrata kao „ uplata u poslovnici“ od 2.4.2008., 18.7.2008., 25.9.2008., 27.11.2009., 28.1.2010, 26.2.2010., 27.7.2010., 25.8.2010., 4.10.2010., 19.11.2010., 23.3.2011. i 19.5.2011., Po mišljenju ovoga suda takav slijed ne može kazivati da bi se radilo o poduzetim uplatama od strane treće osobe, a ne od same tužiteljice.

112. Sud cijeni stav tuženika da je tužitelj kao potrošač u ovakvoj vrsti postupka skladno odredbama ZZP-a, pozvan dokazati sve zakonom propisane uvjete koji mu omogućavaju ostvarivanje prava temeljem navedenog propisa.

113. Tužiteljica je u svom iskazu, kojeg je sud u cijelosti ocijenio objektivnim, životnim i logičkim te stoga istinitim, navela da je svu svoju obvezu prema banci ispunjavala osobno svojim sredstvima. Iz navedenoga slijeda nije moguće ustvrditi da bi netko treći bio platitelj prema banci i time ispunjavao ugovornu obvezu tužiteljice kao korisnika ugovora o kreditu.

114. Prilikom isticanja da bi ugovorna strana to osobno činila, mišljenje je ovoga suda da je stranka u postupku to mogla dokazati pruženim personalnim dokazom, kao što je stranački iskaz koji više nema svojstvo sui generis u odnosu na iskaze svjedoka.

115. U navedenom Prometu po kreditu dijelom je podmirenje evidentirano s osnova trajnog naloga sa računa tužiteljice, a u određenim slučajevima kao što je ranije navedeno uplatama u poslovnici.

116. Takav kronološki slijed konstatiran je upravo od strane banke. Prilikom određenih uplata koje su vršene u samoj poslovnici, djelatnici banke nisu evidentirali samoga uplatitelja. Takav slijed ne može ići na teret tužiteljice kao korisnika kredita, a niti može voditi zaključku, kako to ističe tuženik, da bi se radilo o radnji trećih osoba, a ne o radnji same tužiteljice kao korisnika kredita. Činjenica da nije navedena tužiteljica kao uplatitelj, ne može životno i logički voditi zaključku da ista to ne bi izvršila, odnosno da bi to vršila treća osoba.

117. Iako je teret dokazivanja u ovakvoj vrsti parnice na strani aktivno legitimirane strane, odnosno potrošača, ovaj sud smatra da se to pretežito odnosi na eventualno sporni status potrošača, a ne i u ovakvoj činjeničnoj strukturi na samu stranačku legitimaciju potrošača.

118. Valja cijeniti po mišljenju ovoga suda i strukturu procesnog zakona koji regulira parnični postupak prema kojem, načelo tereta dokazivanja ukazuje na potrebu da stranka dokaže osnovanost određenog elementa ukoliko je isti osporen. Međutim, takvo osporavanje po mišljenju ovoga suda mora biti životno i logično.

119. Činjenica da sam tuženik u svojoj materijalnoj evidenciji nije naveo osobu koja je izvršavala preuzetu obvezu iz ugovornog odnosa prema istome ne može voditi zaključku da to nije činila tužiteljica kao korisnik kredita i obveznik prema tuženiku, već da je to činila neka treća osoba, a što bi posljedično utjecalo na njezinu stranačku legitimaciju.

120. Ovaj sud smatra da tijekom postupka nije dokazano da tužiteljica ne bi izvršila predmetnu obvezu prema tuženiku, već upravo suprotno da je upravo ista vršila potrebne uplate i to bilo putem trajnog naloga ili putem uplata u poslovnici banke, a što je propušteno evidentirati.

121. Podredno se ističe da ukoliko bi tuženik smatrao da je neka treća osoba vršila takve uplate u točno određenim vremenskim razdobljima, isti to nije uspio dokazati cijeneći načelo tereta dokazivanja iz odredbe članka 221. a. ZPP-a.

122. U odnosu na ispunjenost zakonskih uvjeta za podnošenje stupnjevite tužbe, a što tuženik osporava, valja istaći da je tužiteljica po mišljenju ovoga suda tužbu koncipirala skladno odredbi članka 186. b stavak 2. ZPP-a, pri čemu je istakla u činjeničnom supstratu utuženja da kondemnatorni segment zahtjeva nije u mogućnosti istaknuti u tužbi, već da će isti odrediti nakon što se provede vještačenje u predmetu. Stoga je ispravno stajalište tuženika da eventualna dostava dokumentacije nije bila razlogom postavljanja takve vrste tužbe.

123. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

124. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništave i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

125. Također, nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

126. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništtetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

127. Sporno je, ukoliko bi sud i cijenio primjenjivim zaključke ranije navedenih sudskih odluka donesenih u kolektivnom sporu potrošača, je li tužiteljica de facto dokazala individualni interes koji bi njoj osobno bio povrijeđen s obzirom da se navedene odluke izravno ne mogu primijeniti na konkretan slučaj.

128. Između stranaka sporno je pitanje statusa potrošača tužiteljice, odnosno je li ugovor zaključen u potrošačke svrhe s obzirom da je tužiteljica u vrijeme zaključenja ugovora sa tuženikom imala trgovačke udjele u tvrtkama na području RH, odnosno njezin suprug, a svjedok UAE je bio vlasnik fitnes centra čija registracija je bila na nekretnini kupljenoj dijelom kreditnih sredstava iz predmetnoga ugovora. Također, istoj je osporen navedeni status s obzirom na veliki novčani iznos od 130.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti koji da je utrošen u opremanje nekretnine predviđene za stanovanje.

129. Sporno je pitanje odredivosti deklaratornog zahtjeva, odnosno visine postavljenoga zahtjeva, kao i primjena pravnih utvrđenja iz pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite potrošača na ovosudni postupak, kao i zastara potraživanja s osnove isplate.

130. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da valja primijeniti stavove i zaključke pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a što će naknadno u ovosudnom obrazloženju biti i navedeno prilikom obrazlaganja pojedinog segmenta zahtjeva.

131. Tužiteljica u postupku traži utvrđenje ništetnim dijelova ugovora, kao i da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka.

132. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( ZZP iz 2007. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Odredbama ZZP-a, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

133. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, što nije sporno između stranaka, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke, iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna i lako uočljiva.

134. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonske odredbe ZZP-a.

135. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva.

136. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

137. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

138. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljica kao korisnica kredita i potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

139. Naime, odredbom citiranog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (5,70 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,70 % godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva". Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužiteljica kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

140. Navedeni slijed ugovora potvrđen je samim kazivanjem tužiteljice koja je u svom stranačkom iskazu istaknula da joj ništa nije posebno obrazloženo vezano za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te da joj je na njezino ciljano pitanje vezano za isto, djelatnik banke isključivo napomenuo da će jednom godišnje dobivati obavijesti o visini iste koja će vrijediti za slijedeću godinu. Zbog čega, odnosno koji sve segmenti bi utjecali na takvu promjenu, djelatnik banke nije upoznao tužiteljicu ne samo prilikom pregovaranja, već niti na njezin izričit upit.

141. Ovaj sud smatra da tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa tužiteljicom na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ista po stavu ovoga suda nije mogla imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora.

142. Podredno se ističe da sam tijek pregovaranja, odnosno aktivnost tuženika kao ugovorne strane nije bilo moguće utvrditi na temelju saslušanog svjedoka LA, čiji iskaz je sud prihvatio kao objektivan unatoč činjenici da je bio općenit i nije se referirao na konkretno pregovaranje između stranaka radi zaključenja ugovornog odnosa.

143. Sud pri tome nije cijenio osobna mišljenja svjedoka glede konkretnog postupanja ostalih djelatnika s obzirom da je svjedok pozvan iznositi saznanje o određenim činjenicama, a ne svoje osobne stavove.

144. Valja cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici.

145. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužiteljicu kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za nju mogla biti vrlo otegotna. 146. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija, predočio ga tužiteljici kao potrošaču, koja pri tome nije mogla utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istoj nametnuta obveza koju ona nije mogla u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta.

147. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužiteljica sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

148. Slijedom navedenog, odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu je nepoštena te je ista u smislu odredbe ZZP-a ništetna.

149. U preostalom dijelu ugovorna odredba kojom je naznačeno da na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi 5,70 % nije ništetna, zbog čega njena valjanost i primjena, kao i učinak se ne može dovesti u pitanje. Naime, tužiteljica je kao korisnik ugovora bila upoznata sa navedenom visinom kamatne stope u trenutku zaključenja ugovora, ista je bila konkretna, jasna i razumljiva te ju je prihvatila samim zaključenjem ugovora.

150. Sud cijeni isticanje tuženika da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, no smatra ne na način kako je to činio tuženik u konkretnom slučaju bez da je tužiteljici ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužiteljici da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za nju nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa od 5,70 % godišnje nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužiteljici u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je ista prihvatila kao preuzetu obvezu zaključenju ugovora.

151. Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja.

152. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

153. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužiteljica imala pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

154. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.

155. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužiteljici kao potrošač jasno i nedvojbeno bila upoznata o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi joj bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

156. Iz stranačkog iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj je djelatnik banke predložio zaključenje predmetnoga ugovora kao tada najpovoljniji vid kreditiranja. Nije upoznao tužiteljicu o razlici koja postoji između euro kredita i kredita sa valutom CHF, niti joj je ukazao na postupanje HNB-a koje nije reguliralo tečaj valute CHF u odnosu na kunu.

157. Da se radilo o rizičnom pravnome poslu kazuje i sam svjedok LA koji u iskazu navodi da je valjalo biti vrlo opreznim u nuđenju takvih kredita s obzirom da su u banci bili upoznati sa pregledom kretanja tečaja CHF kroz vremenski tijek od cca 15 godina u kojem je bilo vidljivo da se radi o valuti vrlo nestabilnoga tečaja.

158. Navedeni sadržaj tužiteljici nije predočen tijekom pregovaranja, iako se radilo o sadržaju koji bi sasvim sigurno u slučaju saznanja bio, odnosno mogao utjecati na samo zaključenje ugovora i time preuzimanje ugovornih obveza.

159. Mišljenje je ovoga suda da prosječan potrošač u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio upoznat da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

160. Stav je ovoga suda da je i navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača te upoznati ga sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora, kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

161. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužiteljica kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

162. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.

163. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu.

164. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužiteljice kao potrošača o svim mogućim rizicima ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji joj je uz ugovor i uručen.

165. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

166. Prigovor statusa potrošača tužiteljice, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

167. Iz iskaza tužiteljice kao stranke, kao i njezinog supruga svjedoka UAE, koji je sud ocijenio objektivnim, životnim i logičnim, utvrđeno je da je tužiteljica podignula navedeni kredit radi kupnje nekretnine u kojem je obitelj namjeravala organizirati življenje. Po kupnji i uređenju nekretnine, utvrđeno je da se obitelj uselila i prijavila prebivalište na navedenu adresu.

168. Nije sporno između stranaka da je dijelom odobrenih kreditnih sredstava u visini od 260.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama tužiteljica kupila nekretninu namijenjenu za stanovanje. Međutim, sporno je pitanje je li preostali dio kreditnih sredstava do ukupno odobrenih 390.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti utrošeno u svrhe koje ZPP predviđa potrošačke, a koje se odnose na uređenje nekretnine i opremanje iste. Pri tome je po tuženiku dubiozno da bi tako veliki novčani iznos od 130.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti tužiteljica utrošila za navedenu namjenu s obzirom da je isto protivno "društvenoj situaciji u Republici Hrvatskoj".

169. Iz stranačkog iskaza tužiteljice, kao i iz iskaza svjedoka UAE te i iz materijalne dokumentacije priložene spisu, utvrđeno je da je tužiteljica kao svoju prvu nekretninu kreditnim sredstvima kupila samostojeću zgradu, odnosno četveroetažni stan.

170. Radi se o slojevitoj građevini, višekatnici koja u prizemnom dijelu ima podrumski dio i prostor namijenjen za pranje i održavanje rublja, dvije etaže u kojima se nalazi stambeni sadržaj u vidu dnevnog boravka sa blagavaonom i bibliotekom, kuhinjom i kupaonom te spavaćim sobama sa kupaonom. Potom na završnom četvrtom segmentu nekretnine se nalazi soba i prostor predviđen za odmor u vidu wellnessa.

171. Utvrđeno je da je nekretnina kupljena po sistemu roh bau, što prema građevinskim standardima predviđa daljnje izvođenje radova na uređenju prostora kako bi se isti priveo određenoj namjeni. Valjalo je stoga urediti pregradne zidove do faze bojanja, popločiti unutrašnje podove svih četiriju segmenata nekretnine kao i stepenište te izvesti podove balkonskih dijelova. Valjalo je kompletno opremiti kupaone i sanitarne čvorove te postaviti u kupaonama i u kuhinji zidne podloge te posebno urediti prema pravilima struke wellness.

172. Sud cijeni istinitim kazivanje tužiteljice i svjedoka UAE da su za izvođenje takvih radova korišteni kvalitetni uvozni materijali u vidu keramičkih pločica, mramornih podloga i drvnih podloga (parketa) koje su uvezli iz Republike Italije, a što je iziskivalo i podmirenje transportnih troškova, kao i carinskih i špediterskih troškova. Sud cijeni da su kupaone kao i wellness opremljeni vrhunskom kvalitetnom opremom također pretežito nabavljenom iz uvoza. Osim nabavke navedenoga građevinskog materijala i obrtničkog sadržaja, izvjesno je tužiteljica utrošila i novčana sredstva potrebna za opremanje nekretnine koja je de facto trebala zadovoljiti potrebe stanovanja njezine obitelji.

173. Osim nabavke navedenoga sadržaja bilo je potrebno podmiriti i troškove obrtničkih radova u vidu keramičarskih radova, podnopolagača, servisnih radova u odnosu na postavljanje wellness sadržaja.

174. Sud cijeni kazivanje tužiteljice da je kuhinja izrađena po mjeri i montirana na licu mjesta te da je kao i ostali namještaj predviđen za dnevni boravak, biblioteku i spavaće sobe nabavljen u Republici Italiji. Utvrđeno je iz ranijih personalnih iskaza da je nekretnina opremljena kućanskim uređajima visoke kvalitete kao što su proizvodi tvrtke Miele.

175. Cijeneći utvrđene činjenice, valja zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o opsežnim i skupim radovima te nabavci opreme koja je omogućavala kvalitetno stanovanje obitelji tužiteljice prema njihovim životnim standardima, koji ne moraju biti u skladu sa "društvenom situacijom u RH" kako to ističe tuženik.

176. Tijekom postupka nije bilo moguće po stavu ovoga suda utvrditi visinu ukupno uloženih novčanih sredstava u predmetnu nekretninu, a bez da takvo utvrđenje ne bi bilo povezano s nerazmjernim teškoćama.

177. Sud nije prihvatio prijedlog tužiteljice da se provede vještačenje na okolnost uložene vrijednosti u ranije opisani segment smatrajući da bi se time izuzetno povećali troškovi cjelokupnog postupka, a što je sud dužan cijeniti prilikom provođenja dokaza.

178. Stoga je sud cijenio odredbu članka 223. stavak 1. ZPP-a, odnosno donio odluku prema načelu slobodne ocjene.

179. Naime, u konkretnom slučaju radi se o uređenju i opremanju nekretnine prije dugog vremenskog razdoblja od cca 20 godina. Životno je i logički da građanin ne pohranjuje sve račune i dokumentaciju glede određenih rashoda koji datiraju dva desetljeća. Stoga nije moguće očekivati niti da bi tužiteljica bila u mogućnosti pružiti materijalne dokaze o svim plaćenim radovima na nekretnini i kupljenoj opremi.

180. Glede vještačenja, valja istaći da nije životno i logički da bi nakon proteka tako dugog vremenskog tijeka od 20 godina, obitelj visokog standarda življenja i nadalje u prostoru svoga stanovanja imala istu opremu i iste kućanske uređaje, a što zasigurno onemogućuje objektivizaciju predmeta vještačenja.

181. Uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu (str. 343, 379 spisa), utvrđene su određene transakcije koje se tiču carinskog posredovanja prema izdanim računima broj 0336/08 od 14. svibnja 2008., račun broj 0770/08 od 21. listopada 2008., kao i račun broj 0516/08 od 17. srpnja 2008. u prilogu kojeg su carinske deklaracije vezano za carinjenje određene robe.

182. Iz priloženih carinskih deklaracija uz svaki pojedini račun, utvrđeno je da se sadržaj odnosi na uvezeno ljepilo za parket, podne obloge u drvu, tepih, sjedala s drvenim okvirima (kuhinjske stolice), daktilo stolica, alu vrata, namještaj za dnevni boravak, spavaću sobu te blagavaonu, madrace i opreme za krevete, sanitarne proizvode (sudoperi i umivaonici), zračne ili vakumske sisaljke, zračne ili plinske kompresore s ugrađenim ventilatorom (napa), hladnjak zamrzivač, stroj za pranje suđa, štednjak s roštiljem, pećnica, stolice, ugradbeni kuhinjski namještaj, namještaj za blagavaonu, jastuci.

183. Predmetni računi i carinske deklaracije, ispravno navodi tuženik, glase na svjedoka TA.

184. Valja međutim cijeniti da se ne radi o trećoj osobi, već o suprugu tužiteljice s kojim je ista u vrijeme uređenja nekretnine i opremanja nekretnine živjela u bračnoj zajednici. Stoga je životno i logički da je u navedeni segment navedeno ime njezinog supruga koji se, kako je to u iskazu od strane tužiteljice i samog svjedoka navedeno, pretežito bavio operativnim poslovima nabavke materijala i angažiranja obrtnika radi izvođenja predmetnih radova.

185. Iz daljnje dokumentacije, razvidni su računi opetovano na ime svjedoka TA koji se odnose na nabavku različitog obrtničkog materijala kao što su rebraste cijevi, podžbukne kutije, cement, utičnice, nosač za kamere, muzička linija, zvučnici. Iz priloženih ponuda tvrtke MEGAMONT d.o.o. Matulji i obrta za unutarnje dekoriranje [obrt] iz [adresa] utvrđeno je da su se tužiteljica, odnosno suprug TA obratili navedenim radi postavljanja kliznih vratiju s ugradbom automatike, odnosno radi izrade i postave zavjesa i inox karniša za pojedine prostorije te izradu aluminijskih žaluzina na predviđenim krovnim prozorima welnesa. Također, odnosi se na dekorativne zavjese u kupaonama na prvom i drugom katu. Prema navedenim ponudama razvidno je da je vršeno plaćanje, o čemu kazuju priloženi nalozi za plaćanje na ime svjedoka TA, odnosno tužiteljice. Iz ponude dane od strane tvrtke A.G.M. oprema d.o.o. Rijeka, razvidno je da je zatražena montaža sadržaja welnesa u nekretninu i vidu finske saune, peći za saunu i predviđenih ormarića, rasvjetnih svjetala, pribor i oprema za saunu te montaža stolarskih električarskih segmenata uz pripadni montažni materijal. Na temelju predmetne ponude tužiteljica je zaključila sa tvrtkom kupoprodajni ugovor 14. prosinca 2007. te je ukupan novčani iznos po ponudi podmirila tvrtci, a što je razvidno iz naloga za plaćanje koji je priložen. Iz priloženih računa broj 03855, broj 02580, broj 01435, broj 02069 izdanih od tvrtke KERAMIKA – PROMET d.o.o., a koji datiraju od 16. rujna 2008. proizlazi kupljeni jacuzi sa termičkim pokrivačem, sadržaj potreban za opremu kupaone, odnosno welnesa, kupaonski namještaj, fugir masa, ljepilo za pločice.

186. Iako iz navedenih dokaza koji ukazuju na kupnju opreme za wellness, namještaja za stanovanje, odnosno građevinskog i obrtničkog materijala, ne proizlazi da se odnose na opremanje predmetne nekretnine, jer se u sadržaju takav slijed ne navodi, ovaj sud smatra da cijeneći razdoblje datiranja navedenih dokaza u vidu ponuda, računa i naloga za plaćanje, kao i cijeneći činjenicu da se radi o sadržaju koji glasi na tužiteljicu, odnosno svjedoka TA – njezinoga supruga te u posjedu imenovanih, valja cijeniti da je navedeni sadržaj ugrađen upravo u predmetnu nekretninu, odnosno da se odnosi na sadržaj koji je u vidu pokućstva i uređaja postavljen u navedenoj nekretnini.

187. Ukupan zbroj iznosa u pruženim dokazima, po mišljenju ovoga suda je indikativan iz razloga jer ukazuje na mjerilo vrijednosti koje valja cijeniti prilikom cijenjenja ukupno uloženih sredstava u navedeni segment. Razvidno je da se radi o skupljim sadržajima većim dijelom kompleksnim, što je i u skladu sa tonusom života tužiteljice i njezine obitelji.

188. Opravdanost takvog zaključka suda proizlazi iz sadržaja Procjembenog elaborata za predmetnu nekretninu (četveroetažni stan) u kojem se kod opisa zatečenog stanja građevine navodi da je predmetni četveroetažni stan koji obuhvaća prizemlje, prvi i drugi kat te tavan stambene zgrade izgrađen 2007. te da su u istome ugrađeni materijali i oprema vrlo dobre kvalitete. Ukupno radi se o stambenoj površini od 251,56 m2, kako to proizlazi iz izračuna površine i volumena objekta. Valja istaći da je navedeni sadržaj iznijet od strane procjenitelja stalnog sudskog vještaka građevinske struke dipl. ing. Vanje Gavranović Tipura.

189. Stoga ovaj sud cijeni da cjelokupna ulaganja u uređenje predmetne nekretnine, koja je prvotno trebala iz roh bau stanja biti dovedena u stanje useljivosti, kao i samo opremanje kućanstva, bilo financijski zahtjevno te je po mišljenju ovoga suda osnovano isticanje tužiteljice da je iznos od 130.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz daljnji zaseban novčani iznos dobiven od prodaje druge nekretnine, uložen u navedenu gradnju i opremanje.

190. Isticanje tuženika da takvo financiranje odudara od prosječne društvene situacije u Republici Hrvatskoj u kritično vrijeme, ovaj sud smatra irelevantnim za ocjenu navedenoga prigovora, odnosno za utvrđenje je li tužiteljica cjelokupni iznos kreditnih sredstava utrošila u kupnju, uređenje i opremanje predmetne nekretnine, zbog čega je i zaključen ugovor o kreditu sa tuženikom.

191. Republika Hrvatska, suvremena je demokratska, ali i kapitalistička država u kojoj ne postoji ujednačenost financijskih mogućnosti i aktivnosti svih njezinih građana. Određeni dio građana, a u konkretnom slučaju tužiteljica sa svojom obitelji, bila je u mogućnosti riješiti svoje stambeno pitanje na iznad prosječan način, o čemu govori sama činjenica da je stanovanje obitelji realizirano ne u prosječnom stanu na određenoj etaži nekretnine, već u četveroetažnom stanu velike kvadrature. Radi se o osobnom pravu tužiteljice da organizira življenje svoje obitelji prema svojim financijskim mogućnostima te činjenica da se radi o rijetko mogućem organiziranju življenja ne može biti tegobno za samu stranku. Standard življenja u Republici Hrvatskoj nije ujednačen te ovisi o financijskim mogućnostima pojedinog građana, odnosno obitelji. Izvjesno je da je tužiteljica sa svojom obitelji u vrijeme zaključenja predmetnoga ugovora i kupnje predmetne nekretnine imala veće financijske mogućnosti te da je življenje organizirala prema istome.

192. Isticanje tuženika da je tužiteljica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, kao i u vrijeme trajanja ugovornog odnosa sa tuženikom, imala trgovačke udjele u određenim trgovačkim društvima, pa tako i u RI DENT d.o.o. gdje je bila i zaposlena kao stomatolog te da bi isto ukazivalo na mogućnost da su kreditna sredstva u visini od 130.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uložena u predmetno društvo, ovaj sud nije prihvatio.

193. Tuženik osim isticanja teoretske mogućnosti nije istakao niti jednu indiciju, a kamo li pružio dokaz u navedenome smjeru. Valja cijeniti da je tužiteljica u svom stranačkom iskazu izričito otklonila takav slijed.

194. Prema odredbama procesnog zakona koji regulira parnični postupak, stranka nije pozvana dokazivati negativne činjenice. Stoga ovaj sud smatra da tužiteljica, na koju se odnosi istaknuti prigovor spornog statusa potrošača, nije bila pozvana dokazivati da nije uložila sva navedena sredstva ili dio njih u navedena trgovačka društva s kojima je bila povezana.

195. Tuženik je također isticao da se predmetna nekretnina nije koristila samo za stanovanje, već i za određenu djelatnost, a što je argumentirao činjenicom da je suprug tužiteljice, svjedok TA , u predmetnoj nekretnini imao registriranu svoju privatnu djelatnost u vidu fitnes centra.

196. Iz iskaza saslušanog svjedoka TA utvrđeno je da je isti tijekom 2012., a moguće i ranije tijekom 2011. registrirao fitnes centar i počeo se baviti takvom djelatnošću. Registracija predmetnog privrednog subjekta glasila je upravo na predmetnu nekretninu, što je argumentirano kao razlogom lakše manipulacije samom dokumentacijom. Sama djelatnost fitnes centra nije se odvijala u predmetnoj nekretnini, već na sasvim drugoj lokaciji.

197. Mišljenje je ovoga suda da sama registracija fitnes centra u predmetnoj nekretnin, bez da se u istoj i odvija djelatnost samoga fitnes centra ne može voditi zaključku da je nekretnina korištena za druge svrhe, odnosno da je ekonomski eksploatirana, a ne korištena za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji.

198. Iz opisa četveroetažnog stana, o čemu su detaljno kazivali saslušana tužiteljica i svjedok TA, ali i iz opisa nekretnine stalnog sudskog vještaka Vanje Gavranović Tipura, ne proizlazi postojanje određenog slobodnog prostora u kojem bi bio smješten fitnes centar u vidu naprava i strojeva za vježbanje.

199. Upravo suprotno, sadržaj svih etaža četveroetažnoga stana kazuje da se radi o sadržaju koji omogućuje življenje, odnosno stanovanje osoba. U cjelokupnoj nekretnini postoji kuhinja s blagavaonom i bibliotekom, spavaće sobe, kupaone i sanitarni čvorovi, nus prostorije predviđene za domaćinstvo te zona relaxa, odnosno wellness na tavanu. Sadržaj predmetnog wellnessa ne može se podvesti pod pojam fitnes centra u kojeg radi vježbanja dolaze treće osobe.

200. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da registracija određenog privrednog subjekta na adresi nekretnine u kojoj se ne odvija djelatnost navedenog privrednog subjekta, već se isključivo prima korespodencija ne može voditi zaključku da bi se kupljena nekretnina ekonomski eksploatirala odvijanjem određene djelatnosti.

201. Posebno valja istaknuti da je tužiteljica kao korisnik kredita svoju obvezu prema tuženiku u cijelosti ispunila prije isteka ugovorenog vremenskog razdoblja trajanja ugovora. Ugovor je zaključen 13. veljače 2008., a privremena otplata je realizirana tijekom 2011. Stoga valja zaključiti da je suprug tužiteljice započeo sa djelatnošću fitnes centra u vrijeme kada ugovorni odnos između stranaka nije postojao s obzirom da je isticao da je fitnes centar počeo s djelatnošću 2012., moguće nešto ranije 2011.

202. Isticanje tuženika da se s obzirom na iznos glavnice odobrenog kredita koji prelazi protuvrijednost od 1.000.000,00 kn na konkretan ugovor ne bi mogle primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, zbog čega sa na isti ne odnose rješidbe iz kolektivnog spora, ovaj sud nije smatrao osnovanim. Valja istaći da je predmetni zakon proglašen 23. lipnja 2009. i objavljen u Narodnim novinama 75/09. Predmetni ugovor stranke su zaključile u veljači 2008. prije stupanja na snagu navedenog zakona, zbog čega se isti ne može primijeniti na ranije nastalu situaciju.

203. Tužiteljica je glede dijela postavljenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni segment, kako je to navedeno u podnesku od 7. ožujka 2025., istakla utvrđenje ništetnosti odredbi, odnosno dijelova odredaba Ugovora o namjenskom kreditu od 13. veljače 2008. koji se odnosi na članak 1., 2., 7. i 23. citiranoga ugovora.

204. Pri tome je povukla dio prvotno postavljenog zahtjeva s navedene osnove koji se odnosio na dio odredbe članka 2. koji se tiče prvotno ugovorene godišnje stope redovne kamate (5,70 %), odnosno sadržaja " Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva, utvrđuje se kao 3-mjesečni EURIBOR uvećan za 2,00 p.p. ( slovima: dvapostotna poena) u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi xxx godišnje ( slovima: xxx posto ). Na sve dospjele, neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate, te će Kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja. " Također, povukla je dio istovjetnog zahtjeva usmjeren na dio odredbe članka 23. OSTALE ODREDBE pod C) i K).

205. U odnosu na povučeni dio deklaratornog zahtjeva, sud je cijeneći očitovanje tuženika, odlučio kao u rješenju.

206. Podredno se ističe da kako je tužiteljica konačno postavljenim zahtjevom povukla dio zahtjeva usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 23. ugovora C) koji sadržaj se odnosio na plaćanje naknada tuženiku prilikom prijevremene konačne otplate kredita, sud u ovosudnom obrazloženju nije ocjenjivao ništetnost navedene ugovorne odredbe pa tako niti osnovanost iznijetih prigovora tuženika, što je činio prilikom donošenja ranije prvostupanjske odluke, s obzirom da je tada tužiteljica svojim deklaratornim zahtjevom obuhvatila i navedeni ugovorni segment.

207. U odnosu na preostali sadržaj deklaratornog zahtjeva, valja istaći da tužiteljica neosnovano ističe, kako to ispravno navodi tuženik, ništetnost dijela odredbe članka 1. ugovora IZNOS ODOBRENOGA KREDITA "korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom" kao i dio odredbe članka 2. KAMATE I NAKNADE "korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 390.000,00 CHF (slovima: tristodevedesettisuća švicarskih franaka) i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora".

208. Naime, radi se o ugovorenom sadržaju pravnoga posla koji je tužiteljici bio poznat kao korisniku kredita u trenutku zaključenja ugovora s obzirom da je o tom sadržaju sa tuženikom i pregovarala, zbog čega se na isti ne može primijeniti ranije navedena utvrđenja. Tužiteljica je ugovorila kredit u visini od 390.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te se obvezala isplatiti tuženiku i redovnu kamatu u vrijeme i na način utvrđen samim ugovorom. Pri tome je ugovorena valutna klauzula s obzirom da je tužiteljici isplaćena protuvrijednost ugovorenog iznosa valute u CHF u kunama prema tečaju u trenutku zaključenja ugovora koji je tužiteljici bio poznat. Radi se naime o ugovorenim osnovnim pravima i obvezama koje su tužiteljici bile poznate i pregovaranje su sa drugom ugovornom stranom, zbog čega se neosnovano ističe ništetnost istih.

209. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan.

210. U preostalom dijelu deklaratorni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na dio odredbe članka 2. kamate i naknade sadržaja "redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveza po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", kao i utužen sadržaj dijela odredbe članka 7. otplata kredita i dio odredbe članka 23. ostale odredbe, valjalo je usvojiti s obzirom na utvrđenu ništetnost takvih dijelova ugovora iz razloga koji su ranije navedeni u ovosudnom obrazloženju.

211. Tijekom prvotnog postupka proveden je dokaz financijskim vještačenjem u kojem nalazu i mišljenju je imenovani stalni sudski vještak izrazio sve novčane iznose u tada važećoj valuti u RH, odnosno kunama. Kako stranke tijekom ponovljenog postupka nisu predlagale da sud pozove stalnog sudskog vještaka da numeričke iznose izrazi u valuti Republike Hrvatske u eurima, sud je cijeneći službeni tečaj euro

-kuna u trenutku uvođenja valute euro, u svojoj odluci dosuđene iznose skladno vrijednosti u nalazu i mišljenju vještaka dosudio u valuti RH u vrijeme suđenja.

212. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl. oec Tomislava Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, proizlazi da je u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan zaključenja ugovora, tužiteljica u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila 1.230,81 EUR (9.273,56 kn), dok je na ime tečajnih razlika pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, više uplatila iznos od 66.972,27 EUR (504.602,56 kn).

213. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništavosti odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope ( 5,70 %) i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužiteljici bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

214. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

215. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a dužna vratiti tužiteljici.

216. Slijedom navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti tužiteljici s ranije navedene osnove promjene kamatnih stopa iznos u visini od 1.230,81 EUR, a s osnove valutne klauzule iznos od 66.972,27 EUR, kako je to ista i potraživala konačno postavljenim zahtjevom usmjerenim na isplatu. Uz dosuđeni iznos glavnice, tuženik je temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, u obvezi isplatiti i zatražena sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni iznos potraživanja od dospijeća pa do isplate. To stoga jer se tuženik ne može pozvati na savjesnost kao stjecatelj s obzirom da je stjecanje realizirano na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

217. Prilikom izrade nalaza i mišljenja stalni sudski vještak je izvršio projekciju da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika s obzirom da je u pojedinom razdoblju plaćeni anuitet bio manji od inicijalnog anuiteta prema tečaju isplate, odnosno vrijednost koja odgovara iznosu koji čini negativnu razliku svakog pojedinog plaćenog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita i u tom razdoblju otplate kredita je utvrđeno da je ista manje platila na ime anuiteta ukupan iznos od 74,72 EUR (562,98 kn).

218. Isticanje tuženika da bi navedenu manju isplatu trebalo staviti u kontekst njegove navodne obveze isplate tužiteljici, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

219. Valja istaći da tuženik tijekom postupka nije istakao određeni prigovor koji bi obuhvatio navedeni slijed, zbog čega sud nije niti pozvan isto cijeniti.

220. Mišljenje je ovoga suda da tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, što je tijekom postupka utvrđeno. Manje kamatne stope proizašle su iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu, ponekad i na niže, a manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. Posebno valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužiteljice nije nastao nikakav primitak pa se stoga neosnovano ističe postojanje njezine obveze na vraćanje određenog iznosa. Slijedom navedenog, valja zaključiti da nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice, zbog čega bi ista bila pozvana s osnova nezakonitoga stjecanja izvršiti određeni povrat novčanih sredstava tuženiku.

221. Stoga je u navedenom segmentu u cijelosti valjalo usvojiti kondemnatorni dio zahtjeva tužiteljice.

222. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim. Pri tome je tuženik istaknuo da je tužba s određenim tužbenim zahtjevom podnesena 29. rujna 2019., a konačan tužbeni zahtjev tek podneskom digitalno potpisanim 6. listopada 2021., slijedom čega primjenom utvrđenja s osnove kolektivne zaštite su u zastari svi oni iznosi koje tužiteljica potražuje s osnove promjenjive kamatne stope. Istakao je da je presuda donesena u navedenom kolektivnom sporu koja se odnosi na navedeni segment postala pravomoćna 13. lipnja 2014. pa bi svi zahtjev s navedene osnove nakon 13. lipnja 2019. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude bili u zastari i zbog čega bi taj dio zahtjeva tužiteljice valjalo odbiti.

223. Pravna konstrukcija tuženika vezano za prigovor zastare u kojoj je tuženik smatrao da valja cijeniti da je tužba s određenim tužbenim zahtjevom podnesena 29. rujna 2019., a konačan zahtjev postavljen 6. listopada 2021., zbog čega bi cijeneći pravomoćnost odluke o kolektivnom sporu koja se odnosi na osnovu promjenjive kamatne stope ukazivalo na zastaru takvog dijela potraživanja tužiteljice, ovaj sud nije prihvatio.

224. Sud je cijenio pravni stav Županijskog suda u Velikoj Gorici iznijet u rješenju kojim je ukinuta prvostupanjska presuda suda, gdje je žalbeni sud istakao vezano za postavljanje samoga zahtjeva i postupanje suda, da je tužiteljica 20.rujna 2020. podneskom postavila određeni tužbeni zahtjev pa se u smislu odredbe članka 109. stavak 3. ZPP-a, smatra da je određeni zahtjev podnesen danom podnošenja tužbe.

225. Cijeneći iznijeti pravni stav prema kojem je valjalo cijeniti da je određeni zahtjev neovisno o njegovom postavljanju podnesen danom podnošenja tužbe, valja cijeniti kod ocjene istaknutog prigovora trenutak podnošenja tužbe od strane tužiteljice.

226. Tužiteljica je podnijela tužbu ovome sudu neposredno 10. lipnja 2019., što je razvidno iz pečata prijema suda na tužbi. Cijeneći da je u konkretnom slučaju potrebno primijeniti utvrđenja s osnove kolektivne zaštite u kojem je odluka s osnove promjenjive kamatne stope stekla pravomoćnost 13. lipnja 2014., tužiteljica je unutar zakonom predviđenog zastarnog roka u trajanju od pet godina (13. lipnja 2019.) podnijela sudu tužbu. U odnosu na preostali dio zahtjeva s osnove valutne klauzule, valja cijeniti pravomoćnost odluke donesene u kolektivnom sporu koja se referira na navedeni segment 14. lipnja 2018., zbog čega je petogodišnji zastarni rok otvoren do 14. lipnja 2023. Tužiteljica je u predviđenom otvoreno roku, kao što je ranije navedenog

10. lipnja 2019. podnijela sudu tužbu.

227. Slijedom navedenog, kondemnatorni dio zahtjeva tužiteljice nije u zastari kako to smatra tuženik.

228. U odnosu na deklaratorni dio zahtjeva, valja istaći da prema odredbama ZOO-a, se pravo na ništetnost ne gasi, odnosno ne zastarijeva, zbog čega bi i u tom dijelu takav prigovor bio neosnovan.

229. Tužiteljica je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom djelomično povukla dio zahtjeva koji se odnosio na deklaratorni dio zahtjeva i to određenog segmenta članka 1., 2. i 23. Ugovora. pri tome valja istaći da je u odnosu na povučeni dio članka 2. Ugovora koji se odnosi na redovnu kamatu povukla samo u dijelu koji je prvotno bio označen "...i na dan sklapanja ovoga ugovora iznosi 5,70 % godišnje". Ista je dijelom odbijena sa deklaratorno postavljenim zahtjevom, dok je u preostalom dijelu deklaratornog zahtjeva i sa kondemnatornim zahtjevom u cijelosti uspjela u sporu.

230. Prema odredbi članka 158. stavak 1. ZPP-a, propisano je da tužitelj koji povuče tužbu je dužan tuženiku naknaditi troškove postupka. Tuženik u skladu sa svojom stranačkom pozicijom nije se protivio povlačenju dijela tužbe, ali je istaknuo zahtjev za naknadom prouzročenih troškova postupka u odnosu na povučeni dio zahtjeva.

231. Prilikom donošenja odluke o tako postavljenom zahtjevu, sud je cijenio da tužiteljica nije u cijelosti povukla tužbu, kao i da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom ustrajala kod ranijeg dijela deklaratornog zahtjeva i cjelokupnog kondemnatornog zahtjeva, pri čemu je u određenom segmentu umanjila dio deklaratornog zahtjeva kao što je ranije navedeno u odnosu na sadržaj članka 2. i 23. citiranog Ugovora.

232. Iako je ustrajala kod zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe članka 2. ugovora u kojima se navodi da redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, povukla je dio koji se odnosio na daljnji sadržaj dijela ugovorne odredbe u kojem se navodi da redovna kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 5,70 % godišnje. U odnosu na dio odredbe članka 23. Ugovora valja istaći da je povukla prvotno postavljeni zahtjev koji se odnosio na sadržaj C) i K) u kojem je ugovorena mogućnost izvršenja prijevremene otplate kredita uz plaćanje naknade prema odluci kreditora, odnosno Općim uvjetima poslovanja istoga, kao i vezano za sadržaj da EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit, ali je ustrajala kod segmenta P) navedene odredbe.

233. Prilikom dosuđivanja naknade parničnog troška valja cijeniti i odredbu članka 155. ZPP-a gdje je zakonodavac propisao da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

234. Mišljenje je ovoga suda da s obzirom na činjenicu da je tužiteljica konačno postavljenim zahtjevom ustrajala kod utvrđenja ništetnosti dijela odredaba članaka 1., 2., 7. i 23., unatoč činjenici da je u odnosu na ranije utuženi dio citiranih odredaba članaka 1., 2. i 23. povukla dio zahtjeva, da u odnosu na tako povučeni dio deklaratornog zahtjeva na strani tuženika nisu mogli nastati posebni troškovi koji bi bili potrebni skladno odredbi članka 155. ZPP-a, za vođenje parnice.

235. Naime, tužiteljica nije kao što je već ranije navedeno u cijelosti povukla deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, već je ista ustrajući kod ukazivanja na ništetnost istovjetnih ugovornih odredaba, kao i u ranijem tužbenom zahtjevu, povukla samo određeni sadržaj navedenih ugovornih odredaba, koji sadržaj zasigurno nije utjecao na nastanak troškova postupka na strani tuženika.

236. Tuženik je naime osporavajući u cijelosti postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev obrazlagao razloge takvog osporavanja ističući da su stranke na temelju suglasne pravne volje zaključile ugovorni odnos koji je bio na zakonskim propisima temeljen te stoga nije istoga bilo osnovano utvrditi ništetnim, odnosno pravno nevaljanim pa tako niti napadane ugovorne odredbe, odnosno dijelove odredaba članka 1., 2. 7. i 23.

237. Valja cijeniti da je tužiteljica ustrajući konačno postavljenim tužbenim zahtjevom obuhvatila deklaratornim dijelom zahtjeva pretežiti dio prvotno postavljenog deklaratornog zahtjeva i u istome je pretežito uspjela.

238. Sud smatra da bi prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu tuženika za naknadom prouzročenog parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva, valjalo postaviti pitanje razmjernosti u vidu ostvaruje li se u okolnostima konkretnog slučaja poduzetom mjerom (obvezom plaćanja troškova postupka) legitimni cilj na razuman, odnosno razmjeran način, a sve u sklopu stava ESLJP-a iznijetog kod pitanja naknade troškova postupka i ograničenje konvencijskoga prava.

239. Valja prema stavu suda cijeniti ne samo razumnost postupanja tužitelja, položaj tuženika, nacionalna pravila i pravna shvaćanja u sličnim situacijama, već i posebne okolnosti u konkretnom slučaju.

240. To stoga jer bi odluka o naknadi troškova mogla predstavljati po stavu ESLJP-a ograničenje ili miješanje u konvencijsko pravo. Naime, prema praksi suda potrebno je uzeti u obzir postojanje određenih razloga koji opravdavaju neobvezivanje stranke da u navedenim slučajevima naknadi troškove protivnoj strani. Mišljenje je ovoga suda da je upravo ustrajanje tužiteljice pretežitog dijela deklaratornog zahtjeva te neznatno povlačenje istoga, koji se odnosi na dio ugovornih odredaba obuhvaćene samim konačnim zahtjevom, upravo razlog koji opravdava tužiteljicu da ne naknadi protivnoj strani troškove u svezi sa takvom dispozicijom.

241. Mišljenje je ovoga suda da unatoč što je pravo na naknadu parničnog troška u slučaju povlačenja tužbe predviđeno zakonom, odnosno odredbama ZPP-a, valja cijeniti da je tužiteljica unatoč djelomičnom povlačenju svog ranijeg deklaratornog zahtjeva ustrajala de facto na deklaratornom zahtjevu u odnosu na određeni dio istih ugovornih odredaba, zbog čega bi dosuđivanjem naknade parničnog troška tuženiku u odnosu na povučeni dio deklaratornog zahtjeva koji je minoran ista bila dovedena u situaciju nerazmjernog ograničenja njezinih konvencijskih prava. Naime, obvezom plaćanja parničnog troška tuženiku ne bi se ostvario legitimni cilj na razmjeran način.

242. Stoga je stav ovoga suda da tužiteljica ne bi bila dužna naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u odnosu na povučeni dio zahtjeva kako je isti to i potraživao.

243. Slijedom navedenog, tuženik je odbijen sa navedenim zahtjevom te je odlučeno kao u stavku II. izreke rješenja.

244. Tužiteljica je odlukom suda odbijena samo sa neznatnim dijelom deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, dok je u cijelosti uspjela sa preostalim dijelom takvog zahtjeva, kao i sa cjelokupnim kondemnatornim dijelom zahtjeva.

245. Cijeneći navedeno, sud je prilikom donošenja odluke o naknadi prouzročenog parničnog troška tužiteljici u cijelosti dosudio nastali trošak primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, cijeneći da ista nije uspjela samo sa razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva, zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi.

246. Tužiteljici je dosuđen parnični trošak prema troškovniku koji prileži spisu, a koji trošak se sastoji od sastava tužbe, sastava podnesaka od 29. rujna 2020., 28. listopada 2021., 8. prosinca 2020., 13. ožujka 2021. ,6. listopada 2021., 2. svibnja 2024., 7. ožujka 2025., zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 9. listopada 2021., 23. studenog 2021., 19. veljače 2021., 25. listopada 2021., 13. svibnja 2024., 12. srpnja 2024., 17. prosinca 2024., 1. travnja 2025. prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, trošak predujma potrebnog za provođenje financijskog vještačenja, sudske pristojbe na tužbu i presudu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 17.098,35 EUR.

247. Podredno se ističe da je tužiteljici dosuđen i trošak nastao uplatom sudske pristojbe na presudu i tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama koje je stranka uplatila u prethodnom tijeku postupka kada je ista prema tada važećem zakonskom propisu bila obveznik podmirenja takvih pristojbi, unatoč činjenici što je naknadno temeljem izmjena zakonskog okvira otpala takva obveza u ovakvoj vrsti spora.

248. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici su dosuđena sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate. 249. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. do V. izreke presude.

U Rijeci, 4. srpnja 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika