Croatian Supreme Court dismisses appeal for failure to prove procedural violation or material law error regarding lease termination.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeal filed by tenants against a final judgment ordering the municipality to vacate business premises. The tenants argued for a new lease agreement and damages, but the court found the lower courts correctly applied the law regarding early contract termination due to non-payment. Since the appeal did not specify grounds under Article 385 of the Civil Procedure Act, the court reviewed the case for obvious procedural or material errors and found none, confirming the original decision that the landlord was not obligated to sign a new lease.
Legislator headnote
AI generatedčl. 385. ZPP; čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP; čl. 386. ZPP; čl. 49. st. 1. toč. 2. ZPZP; čl. 13. Zakona o zakupu; čl. 47. st. 1. ZPZP; An appeal must state specific grounds; if unstated, the court reviews for obvious procedural violations or material law errors; the court may dismiss the appeal if no such errors are found.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1557/01-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlaste Potočnjak Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja savez Općine S., zastupanog po G. M. ,. odvjetniku u S., protiv tuženika A. J. M. iz S., i J. J. M. iz S., zastupanih po M. J., odvjetniku u S., radi ispražnjenja i predaje poslovnih prostorija i u pravnoj stvari protutužbe radi sklapanja ugovora i utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda Split od 06. svibnja 1993. godine broj Gž-1331/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 04. prosinca 1992. godine broj I P-404/92, u sjednici održanoj dana 18. listopada 2001. godine
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
“I/ Nalaže se tuženima pod 1) i 2) da u roku od 15 dana tužitelju predaju poslovni prostor u zgradi strelišta u Stobreču slobodan od osoba i stvari.
II/ Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:
‘Dužan je tužitelj – protutuženi u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja zaključiti s tuženicima – protutužiteljima ugovor o zakupu poslovnog prostora u S., u zgradi Strelišta pod istim uvjetima kao s najpovoljnjim ponudiocem s objavljenog javnog natječaja za dodjelu predmetnog poslovnog prostora.
Utvrđuje se da su ostvareni uvjeti za naknadu štete tuženicima – protutužiteljima zbog nezaključivanja ugovora o zakupu.
Dužan je tužitelj – protutuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja naknaditi tuženicima – protutužiteljima parnični trošak.’
III/ Dužni su tuženici pod 1) i 2) solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 183.900,00 HRD.”
Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženici, bez naznačavanja revizijskih razloga zbog kojih se revizija može izjaviti, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu preinačene i tužbeni zahtjev odbijen, a protutužbeni zahtjev usvojen, ili da presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
U reviziji se niti izrijekom, a niti opisno ne naznačava niti jedan revizijski razlog iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.), pa je stoga ovaj sud ispitao pobijanu presudu u granicama revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava na koje, sukladno odredbi čl. 386. ZPP, pazi po službenoj dužnosti, te je utvrdio da ti revizijski razlozi nisu ostvareni.
Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik preda u posjed predmetni poslovni prostor koji je bio predmet noviranog ugovora o zakupu sklopljenog dana 14. svibnja 1987. godine između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupaca, te protutužbeni zahtjev kojim se traži da se obveže tužitelja sklopiti s tuženicima novi ugovor o zakupu istog poslovnog prostora, pod istim uvjetima pod kojima je taj poslovni prostor tužitelj dao u zakup trećoj osobi, a osim toga traži se utvrđenje postojanja odštetne odgovornosti tužitelja zbog nesklapanja ugovora.
U postupku je utvrđeno da je između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupaca bio sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora – restorana u zgradi Strelišta u S., i to na određeno vrijeme od 28.12.1981. do 28.12.1991. godine, da su točkom 13. ugovora stranke ugovorile pravo prvenstva u korist tuženika prilikom ponovnog sklapanja ugovora o zakupu istog poslovnog prostora, da tuženici nisu plaćali zakupninu u posljednjih 6 mjeseci trajanja zakupnog odnosa, da je tužitelj u pisanom obliku pozvao tuženike na plaćanje dužne zakupnine te im dodijelio rok da to učine, a po proteku toga roka dao izjavu da odustaje od ugovora i dodijelio rok za iseljenje, da tuženici nisu predali poslovni prostor tužitelju niti nakon isteka roka na koji je ugovor sklopljen, da je tužitelj zatim oglasio natječaj za davanje predmetnog poslovnog prostora u zakup, da je tuženik A.J.M. dao na znanje tužitelju da je spreman koristiti se ugovorenim pravom prvenstva uzimanja predmetnog poslovnog prostora u zakup, da je nakon danih ponuda na natječaj izjavio da bi mogao prihvatiti zakupninu u 2 , da je najviša ponuda iznosila 25
najvišem iznosu od 18 DEM po m
DEM po m , te da je tužitelj sklopio ugovor o zakupu sa ponuđačem Draganom Lukinom za iznos zakupnine od 20 DEM po m .
Obzirom na utvrđenu činjenicu da je predmetni ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme prestao i prije isteka vremena na koje je sklopljen, i to na osnovi odustanka, temeljem odredbe iz čl. 49. st. 1. toč. 2. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama – ZPZP (“Narodne novine” broj 52/71), sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili kada su tužbeni zahtjev prihvatili, a odbili kao neosnovan protutužbeni zahtjev kako u odnosu zahtjev za sklapanje ugovora, tako i u odnosu na deklaratorni zahtjev za utvrđenje tužiteljeve odgovornosti za štetu zbog nesklapanja ugovora.
Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. toč. 2. istog Zakona, zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorne ili zakonske odredbe o trajanju zakupa, ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od 2 mjeseca od dana saopćenja opomene zakupodavca.
Na osnovi utvrđenih činjenica da je tužitelj dana 12.07.1991. godine tuženiku A.J.M. uputio dopis u kojem je naveo da ukoliko zaključno do 20.07.1991. godine ne plati zakupninu da dopis predstavlja izjavu o odustanku ugovora, te da je nakon toga dana 26.09.1991. godine dostavio tuženiku izjavu o odustanku od ugovora iz razloga što i pored opomene više ne plaća ugovorenu zakupninu i ostale troškove, uz poziv da mu se poslovni prostor stavi na raspolaganje do 15.11.1991. godine, jer da će u suprotnom biti prisiljen podnijeti tužbu, a da su tuženici dužnu zakupninu platili tek 09.03.1992. godine, kada je već proteklo vrijeme na koje je ugovor sklopljen, osnovano je zaključiti da su pretpostavke za prestanak predmetnog ugovora na osnovi odustanka bile nedvojbeno ostvarene. Stoga nije niti odlučno to što su ispunjene i pretpostavke za prestanak ugovora i zbog isteka vremena na koje je sklopljen. Odredbom čl. 13. ugovora određeno je da po isteku ugovora stranke ga mogu sporazumno produžiti i da zakupac ima “prvenstvo ponovnog uzimanja u zakup, pod istim uvjetima”.
Dakle, do primjene te odredbe može doći samo u slučaju prestanka ugovora zbog isteka vremena na koje je ugovor sklopljen (čl. 47. st. 1. ZPZP), a ne i u slučaju kada je do prestanka ugovora došlo iz razloga zakupčevog kršenja ugovorne obveze plaćanja zakupnine.
Sukladno tome tužitelj nije bio dužan sklopiti s tuženicima novi ugovor o zakupu, pa stoga ne postoji niti njegova ugovorna odštetna odgovornost zbog nesklapanja tog ugovora.
Zahtjev tuženika kojim se traži da se obveže tužitelja na sklapanje ugovora o zakupu neosnovan je i u slučaju da do prestanka predmetnog ugovora nije došlo na osnovi odustanka, jer je tužitelj sklopio ugovor s trećom osobom, a taj ugovor tuženici nisu poništavali, pa dok on postoji, ugovor koji bi tužitelji sklopili s tuženicima u odnosu na novog zakupca ne bi imao pravni učinak.
Stoga su potpuno neosnovani revizijski navodi koji se tiču pitanja tužiteljeve obveze sklapanja ugovora sa tuženicima.
Slijedom izloženog, a na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a revizija je odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 18. listopada 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v. r.