I Kž-352/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 352/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike kao predsjednika vijeća, te Novoselec dr. Petra, Frančula mr. Rudolfa, Drakulić Milene i Primorac Vladimira kao članova vijeća i sudskog savjetnika Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. T.J. zbog krivičnog djela iz čl. 32. st. 2. toč. 4. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 26. siječnja 1994. K-280/93, u sjednici održanoj 25. svibnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

Žalba opt. T.J. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. T.J. zbog krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, na štetu T.G., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 14 godina i zbog isto takvog krivičnog djela na štetu K.Z., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 14 godina, pa je primjenom čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 24. lipnja 1993. pa nadalje. Optuženiku je oduzet pištolj marke "B. " tvorn. br. L 61535, na ime troškova krivičnog postupka dužan je platiti 400.000 HRD i paušalnu svotu od 1.000.000 HRD, dok se oštećenici s imovinskopravnim zahtjevima upućuju na parnicu.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine ili je preinači tako da optuženika oglasi krivim zbog krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, utvrdi mu blaže pojedinačne kazne i izreče blažu jedinstvenu kaznu.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju predložio je da se optuženikova žalba djelomično uvaži tako da se osudi zbog krivičnih djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH i da mu se izreče nešto blaža kazna.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Tu žalbenu osnovu optuženik najprije vidi u tome što sud prvoga stupnja nije pouzdano utvrdio motiv izvršenih djela. Međutim, sud prvoga stupnja je utvrdio da je optuženik djela izvršio u stanju frustracije, nošen mržnjom prema ošt. T.G. koja ga je napustila i ošt. K.Z. koji mu je preoteo ženu. Taj motiv je zapravo neprijeporan, jer ga ni sam optuženik u svojoj obrani, pa ni u žalbi, ne dovodi u pitanje, nego samo smatra da se ne radi o postupanju iz bezobzirne osvete, a o čemu će biti riječi povodom žalbe zbog povrede krivičnog zakona. Točno je da sud prvoga stupnja nije izričito ocijenio optuženikovu obranu da je on i nakon razvoda braka održavao intimne odnose s ošt. T.G., ali u pitanju nije odlučna okolnost jer je sud prvoga stupnja i neovisno od nje imao na raspolaganju dovoljno pouzdano utvrđenih činjenica za pravnu ocjenu djela.

Neosnovano se prigovara sudu prvoga stupnja i zato što nije utvrdio da je optuženik djela počinio u stanju jake razdraženosti, zbog čega se kritizira i nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka P. dr. R.. Mada je taj vještak utvrdio da je optuženik djela počinio u "stanju povišene tenzije", te da je bio "ispunjen negativnim čuvstvima, pa i čuvstvom bijesa", sud prvoga stupnja to stanje s pravom nije označio kao stanje jake razdraženosti imajući u vidu da je optuženik i prije samog izvršenja razmišljao o njemu pa čak i ranije prijetio ošt. T.G. ubojstvom.

Također se neosnovano prigovara sudu što "proturječnosti" u nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka, koji je dopustio da su optuženikove sposobnosti da shvati značenje svojih djela i da upravlja svojim postupcima bile smanjene u značajnijoj mjeri ali je ipak ocijenio da one nisu bile bitno smanjene, tretira po načelu in dubio pro reo tako da je optuženikova uračunljivost bila bitno smanjena. Iako vještak nije podcijenio snagu optuženikova afekta, ipak je on bio decidiran u tome da kod optuženika niti sposobnost shvaćanja djela, niti mogućnost upravljanja vlastitim postupcima nisu bile bitno smanjene, a ovaj Vrhovni sud ne vidi razloga da se takvo mišljenje dovodi u pitanje.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik nalazi i u tome što sud prvoga stupnja nije utvrdio da je izvršenju djela prethodilo teško vrijeđanje od strane ošt. T.G. koje on nalazi u tome što se ona upustila u ljubavne odnose s ošt. K.Z., no kako se i ovaj argument svodi na

čnog zakona.

pravnu ocjenu, o njemu će biti govora u vezi žalbe zbog povrede krivi

Nije osnovana optuženkova žalba zbog povrede krivičnog zakona.

Sud prvoga stupnja je ispravno utvrdio da je optuženik počinio dva krivična djela kvalificiranog ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, iako je pogrešno uzeo da se radi o postupanju iz bezobzirne osvete, umjesto "iz drugih naročito niskih pobuda". No, kako je bezobzirna osveta ionako samo jedna vrst niskih pobuda, ta nepreciznost pobijane presude nema utjecaja na pravnu ocjenu djela i ne može se ocijeniti kao povreda krivičnog zakona.

Pod osvetom se podrazumijeva nanošenje zla zbog prethodno pretrpljenog zla, a u ovom slučaju teško je govoriti o tome da je optuženik pretrpio neko zlo od svojih žrtava jer njihova ljubavna veza, pa i sam spolni čin neposredno prije izvršenja djela, nisu rezultat želje da se optuženiku nanese zlo. U stvari optuženikov postupak dominantno je motiviran ljubomorom pa se u ovom slučaju postavlja pitanje može li se ubojstvo iz ljubomore smatrati ubojstvom iz naročito niskih pobuda.

Općenito uzevši, pobuda se ima smatrati naročito niskom ako predstavlja bezobzirno zadovoljavanje vlastitih poriva pa zbog toga djelo trpi opću moralnu osudu i prezir.

I Kž 352/94

afekta, osobito ako je

Ljubomora nije takva pobuda ako dovodi do ubojstva zbog iznenadnog

on izazvan teškim poniženjem, ali može to biti ako je dovela do planiranog i promišljenog ubojstva, tj. ako počinitelj ne pruža nikakav otpor svojim strastima i nagonima, nego dopušta da ga oni vode.

Sud prvoga stupnja utvrdio je niz okolnosti koje, i po stajalištu ovoga Vrhovnog suda, ukazuju na naročito niski karakter optuženikovih pobuda. Optuženik je, najprije, potpuno nerazumno primio razvod braka, smatrajući ošt. T.G. i dalje "svojom" ženom i ponašajući se krajnje agresivno prema njoj, što dokazuje da se u tešku psihičku krizu, koja je kroz dulje vrijeme prethodila izvršenju djela, doveo svojom krivnjom. Nakon toga, on iz te krize nije tražio razuman izlaz, nego je očito planirao ubojstvo, na što upućuju njegove prijetnje T.G., kao i okolnost da ju je neprekidno uhodio, a onda, neposredno prije izvršenja djela, pratio i s pištoljem. Izbor trenutka ubojstva, kada su oštećenici bili razgolićeni, zagrljeni i predani ljubavnom uživanju, dakle potpuno bespomoćni, kako je to s pravom istakao sud prvoga stupnja, kao i daljnja okolnost da je optuženik u njih ispalio čak sedam metaka, ukazuju i na visok stupanj uživanja u nanošenju zla za koje optuženik želi da bude što veće. Ako tome dodamo da je optuženik, s jedne strane, lišio života majku svog trogodišnjeg djeteta, a s druge strane muškarca kome se ne može spočitnuti što je stupio u vezu s razvedenom i slobodnom ženom, onda sve te okolnosti ukazuju na posvemašnju bezobzirnost optuženika u odnosu na oboje oštećenika, pa to opravdava zaključak da su oba ubojstva izvršena iz naročito niskih pobuda.

Iz tih razloga, ujedno, ne može biti govora o ubojstvu na mah, za što se pledira u žalbi (doduše ne potpuno jasno da li samo u odnosu na ošt. T.G. ili u odnosu na oboje oštećenika). Sud prvoga stupnja s pravom je naveo da ne postoji nijedno obilježje tog krivičnog djela. Ne postoji nikakav napad, zlostavljanje ili teško vrijeđanje od strane oštećenika jer su oni imali pravo na ljubavnu vezu, nisu u nju stupili da ponize optuženika a neposredno prije nego su ubijeni nisu ni znali da ih optuženik prati. Iako je psihijatrijskim vještačenjem kod optuženika utvrđeno stanje povišene emocionalne tenzije, ono se ipak ne može smatrati jakom razdraženošću kao obilježjem ubojstva na mah, naročito kada se uzme u obzir promišljeno pripremanje optuženika za djelo, o čemu je već bilo riječi. Imajući u vidu već istaknutu krivnju optuženika za psihičko stanje u koje se doveo, pogotovo ne može biti govora o tome da je on u njega doveden bez svoje krivnje.

Nije osnovana ni optuženikova žalba zbog odluke o kazni.

Sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio težinu oba počinjena djela i stupanj optuženikove krivnje te je utvrdio opravdane pojedinačne kazne a i pravilno izrekao jedinstvenu kaznu. Nije točno da je sud prvoga stupnja povrijedio zabranu dvostrukog vrednovanja okolnosti važnih za odmjeravanje kazne jer je on, prema izričitoj odredbi čl. 37. st. 1. OKZRH, uzeo u obzir okolnosti uz koje je djelo počinjeno, ocijenivši da su te okolnosti takve da nadmašuju prosječne okolnosti koje čine niske pobude pa ih je stoga cijenio i kao otegotne. Te okolnosti su, i po stajalištu ovoga Vrhovnog suda, takve prirode da ukazuju na visok stupanj optuženikove krivnje. Sud prvoga stupnja je u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti (optuženikov stupanj uračunljivosti, raniju neosuđivanost i okolnost da se mora brinuti o zajedničkom djetetu), a također je, suprotno navodima žalbe, pravilno postupio kada nije uzeo nikakav doprinos sada pok. T.G., jer je ona nakon razvoda braka imala pravo zasnivati nove ljubavne veze, a razmirice oko čuvanja i odgoja zajedničkog djeteta, za koje

I Kž 352/94

uostalom nije dokazana njena krivnja, nisu ni u kakvoj vezi s izvršenjem djela.

Iz navedenih razloga valjalo je optuženikovu žalbu u cijelosti odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 25. svibnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Kocijančić Erika v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)