Croatian Supreme Court dismissed appeal, ruling written warning mandatory before termination for conduct violations.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the employer's appeal against a lower court ruling that found the termination of a kindergarten teacher's contract invalid. The court held that the employer failed to issue a written warning before termination, which is a statutory prerequisite under the Employment Relations Act. Although the teacher had received multiple verbal warnings and the employer argued these sufficed, the court ruled that verbal warnings could not replace the mandatory written notice required to allow the employee to adjust their behavior.
Legislator headnote
AI generatedČl. 117. st. 1. ZR; Čl. 119. ZR; Čl. 123. ZR: Written warning is a mandatory prerequisite for terminating an employment contract due to conduct violations; verbal warnings cannot substitute for the required written notice.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 60/09-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. R. iz N., zastupane po punomoćniku S. K., odvjetniku u V., protiv tuženika Dječji vrtić Z. iz N., zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda u Č. mr. sc. Ž. B. i S. B., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Čakovcu broj Gž-934/08 od 13. studenoga 2008., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-647/07 od 30. travnja 2008., u sjednici održanoj 4. lipnja 2009.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici odlukom od 16. svibnja 2006. nije dopušten (toč. I. izreke).
Prihvaćen je tužiteljičin zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 18. travnja 2008. (toč. II. izreke), te je ujedno naloženo tuženiku da s osnova naknade štete tužiteljici isplati 23.303,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. III. izreke), dok je s preostalim dijelom u iznosu od 1.160,80 kn tužiteljica odbijena (toč. IV. izreke).
Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 13.420,00 kn (toč. V. izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je djelomično žalba tuženika, te je potvrđena č. I. i II. izreke te presude, dok je drugostupanjskim rješenjem prvostupanjska presuda u to
ukinuta u toč. III. (dosuđenoj naknadi štete), kao i u odluci o parničnom trošku (toč. V.), te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinače i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.
Revizija je neosnovana.
Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice iz razloga:
- jer je tuženik povrijedio odredbu čl. 117. Zakona o radu (pročišćeni tekst – „Narodne novine“, broj: 137/04), budući je izostalo prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem tužiteljice pismeno upozorenje na obveze iz radnog odnosa,
- jer tužitelj nije ni dokazao opravdanost razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. ZR.
U revizijskim navodima tuženik ponavlja žalbene prigovore da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da pismeno upozori tužiteljicu na kršenje radnih obveza i ukaže na posljedice takvog ponašanja uz dokazanu činjenicu da je tužiteljica usprkos višestrukim usmenim upozorenjima nastavila s kršenjem istih radnih obveza.
Revident nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a što nije ocijenio provedene dokaze u kontekstu gore navedenih prigovora, pa da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te se njena pravilnost i zakonitost ne može ispitati, a da je istu povredu počinio drugostupanjski sud koji tu povredu nije sankcionirao iako je u žalbi na nju izrijekom upozoren. Suprotno tvrdnji revidenta revizijski sud nalazi da nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud vrlo iscrpno u svojoj presudi, a cijeneći i rezultate cjelokupno provedenog dokaznog postupka zaključio da je u konkretnom slučaju, a s obzirom na opisani način kršenja radnih obveza koje se tužiteljici stavljaju na teret trebalo prije redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika tužiteljicu pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa, te pismeno ukazati na mogućnost otkaza u slučaju nastavka kršenja tih obveza.
Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i pravni zaključak u cijelosti je prihvatio drugostupanjski sud, a iste revizijski navodi ne mogu dovesti u sumnju.
Naime, tužiteljici se stavlja na teret neprimjereno ponašanje, kao i niz propusta učinjenih u okviru radnih obveza i zadataka kao odgojiteljice u dječjem vrtiću, kao što su: učestalo telefoniranje mobitelom, napuštanje prostorija u kojem borave djeca, da bi se razgovaralo s roditeljima, tako da je jedno dijete palo 20. veljače 2006. i povrijedilo usnu i zube, neizvođenje djece na šetnju, nesudjelovanje sa svojom grupom na internoj svečanosti fašnika, te posebice da tužiteljica nije izrađivala dnevni i tjedni program rada, niti je na vrijeme obavljala sanitarni pregled (čime da je počinila teške povrede radnih obveza opisanih u čl. 74. toč. 1. do 11. Pravilnika o radu tuženika), kao i lakše povrede što nije poštivala dogovor o slanju pozivnica već je izradila individualne pozivnice za roditelje, da je prestala komunicirati i pozdravljati se s drugim radnicima vrtića, da je povrijeđenog dječaka posjetila izvan radnog vremena bez dogovora s ravnateljicom, da se oglušila o upute ravnateljice na svoj rad koje su bile izrečene u uredu ravnateljice.
Prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:
- da je tužiteljica upravo suprotno sadržaju pobijanih rješenja tuženika uredno izrađivala programe rada i obavljala sanitarne preglede, djecu je izvodila u dvorište vrtića i kraće šetnje prema prilikama, da su roditelji djece kojim je tužiteljica bila odgojitelj potvrdili kako tužiteljica savjesno i stručno obavlja svoj odgojiteljski rad (prema anketi od 9. ožujka 2006. koju je potpisao trideset i jedan roditelj), da je u slučaju povrede djeteta (koje su u vrtiću učestale) je tužiteljica promptno reagirala prilikom zbrinjavanja povrede i obavijestila roditelja.
Slijedom takvih činjeničnih utvrđenja sudovi su s osnovom utvrdili da tuženik nije dokazao da bi tužiteljica počinila teške povrede radnih obveza prema čl. 74. Pravilnika tuženika, a za lake povrede službene dužnosti o kojima odlučuje ravnatelj tužiteljici nije bila izrečena niti javna opomena niti novčana kazna koju mogućnost predviđa čl. 79. st. 1. Pravilnika o radu tuženika, a niti je utvrđeno da bi bio zatražen stručno pedagoški nadzor u smislu čl. 44. st. 3. Zakona o predškolskom obrazovanju i naobrazbi („Narodne novine“).
Stoga suprotno revizijskim navodima a na temelju činjeničnih utvrđenja pravilno su zaključili nižestupanjski sudovi da je upozorenje o kršenju radnih obveza tužiteljici moralo biti pismeno i da takvo upozorenje s istim učinkom nije moglo biti zamijenjeno višestrukim usmenim upozorenjima ravnateljice, odnosno poslodavca, jer povrede koje se stavljaju tužiteljici na teret nisu bile vremenski konkretizirane niti je bilo moguće utvrditi na koje povrede su se odnosila usmena upozorenja, a koji bi zatim tužiteljica svjesno kršila.
Naime, primjedbe na svoje ponašanje i propuste tužiteljica je doživljavala kao šikaniranje i maltretiranje od strane ravnateljice zbog čega joj je i dijagnosticiran poremećaj prilagodbe koji se kasnije razvio u depresivni poremećaj uslijed čega je bila i na bolovanju, podvrgnuta psihoterapiji i terapiji lijekovima, a koji poremećaji prema liječničkoj dokumentaciji i mišljenju nisu nastali u njenom odnosu i radu s djecom već zbog stresnih događaja vezano za odnose s pretpostavljenima.
Stoga izostanak pismenog upozorenja tuženika u konkretnom slučaju stavlja tužiteljicu u situaciju u kojoj ona i nije bila u mogućnosti prilagoditi svoje ponašanje već naprotiv jedino pismeno upozorenje tužiteljici na konkretno kršenje obveza iz radnog odnosa i ukazivanje na mogućnost otkaza u slučaju nastavljanja kršenja tih obveza moglo je dovesti u situaciju tužiteljicu da blagovremeno uskladi svoje ponašanje s radnim zadacima i obvezama.
Dakle, upravo suprotno navodima revizije nisu postojale okolnosti koje bi opravdavale poslodavca na izostanak pismenog upozorenja na kršenje radne obveze i posljedice kršenja, kako su s osnovom zaključili nižestupanjski sudovi.
Stoga su pravilno sudovi primijenili materijalno pravo kada su utvrdili nedopuštenost otkaza ugovora o radu na temelju čl. 117. st. 1. i čl. 119. ZR, te ujedno prihvatili sudski raskid ugovora o radu na temelju čl. 123. ZR, jer su se ispunile pretpostavke iz te odredbe.
Kako se dakle nisu ostvarili revizijski razlozi, a ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 4. lipnja 2009.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.