Rev-1083/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1083/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. S. K. iz O., 2. D. J. iz O., 3. D. Z. iz O., 4. A. F. iz O., 5. D. F. iz O., kao nasljednici pok. J. F., 6. B. M. iz R., i 7. N. B. L. iz A., …, svi zastupani po punomoćniku R. T., odvjetnici iz M., protiv tuženika S. B. iz O., M. T. 158, koga zastupaju odvjetnici iz Z. ureda M. H. i M. H., iz O., radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci, broj Gž-2060/04 od 24. svibnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji od 1. travnja 2004., broj P-298/00, u sjednici održanoj dana 27. siječnja 2009.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 2060/04 od 24. svibnja 2006., odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji broj P-298/00 od 1. travnja 2004.

Tom je prvostupanjskom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženik obvezan predati u posjed tužiteljima, slobodan od osoba i stvari, stan u O., …, koji se nalazi na IV katu zgrade sagrađene na gr.č.br. 179 upisane u zk.ul.br. 1362 k.o. V., ukupne površine 37,16 m[2] koji je u vlasništvu tužitelja, u roku od 15 dana.

Tuženik je također obvezan naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 7.705,00 kn.

Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana nije odgovorila na izjavljenu reviziju.

Revizija nije osnovana.

Predmetnom tužbom tužitelji su istakli zahtjev za predaju u posjed slobodan od osoba i stvari navedeni stan, a svoj zahtjev obrazlažu time da je opisani stan pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku, a temeljem odredaba čl. 22. st. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, njima dan u vlasništvo, a da je u tom postupku utvrđeno i to da se radi o stanu na kojem ne postoji stanarsko pravo, pri čemu tužitelji i nadalje u ovom postupku osporavaju tuženiku stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu.

Što se tiče pitanja stanarskog prava tuženika na predmetnom stanu, ovaj revizijski sud, polazeći od činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, zaključuje da tuženik nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu i da nije bio nositelj stanarskog prava na tom stanu u vrijeme koje je odlučno za ocjenu postojanja njegovih daljnjih prava, primjenom Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 53/96, 91/96, 88/98 i 66/98).

U svezi s time, ovaj revizijski sud polazi od utvrđene činjenice da je u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Opatiji pod brojem P-67/72 (pravomoćno utvrđen ništavim Ugovor o zamjeni i Ugovor o korištenju stana koji je sklopio tuženik glede predmetnog stana, a na kojim ugovorima je tuženik temeljio stjecanja stanarsko prava).

S obzirom na navedena utvrđenja iz kojih proizlazi nepostojanje valjanog osnova stjecanja stanarskog prava i korištenja predmetnog stana od stranke tuženika, ne bi se mogla smatrati valjanim i dopustivim i prihvaćati kao priznavanje stanarskog prava tuženika, takva raspolaganja davatelja stana na korištenje, koja bi proizlazila iz osnova koji je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđen ništavim, kao što je to ovdje slučaj.

Pri tome posebno treba istaknuti da u postupku nije utvrđeno postojanje bilo kojeg zakonitog osnova, temeljem kojeg bi se moglo zaključiti o valjanom faktičnom priznanju stanarskog prava.

Polazeći od navedenih utvrđenja i zaključka o nepostojanju stanarskog prava tuženika, trebalo je utvrditi da tuženik, primjenom odredaba Zakona o najmu stanova nije stekao pravni položaj zaštićenog najmoprimca, pa pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, primjenom odredaba čl. 40. st. 1. Zakona o najmu stanova, u ovom slučaju nije odlučno. Međutim, neovisno o tome ovaj revizijski sud, polazeći pri tome od činjenice da su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 31. ožujka 1998. ("Narodne novine" broj 48/98), na koju se pozivaju i nižestupanjski sudovi, ukinute odredbe čl. 21. st. 2. i čl. 40. st. 2. Zakona o najmu stanova, time da su iste prestale vrijediti istekom šest mjeseci od objave Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i da od strane zakonodavca nisu utvrđene okolnosti i način provedbe Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 31. ožujka 1998., smatra da odredbe čl. 40. Zakona o najmu u dijelu u kojem nisu ukinute, dakle odredbe čl. 40. st. 1. Zakona o najmu stanova, ne daju osnovu za tumačenje da je isključivo namjera najmodavca za useljenje u stan u smislu odredaba čl. 21. st. 1. Zakona o najmu stanova odlučna za korištenje njegovih prava u smislu odredaba čl. 40. st. 1. istog Zakona.

No međutim, kako suprotno stajalište nižestupanjskih sudova nije bilo od utjecaja na pravilnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog i drugostupanjskog suda glede prava i obveza stranaka i osnovanosti tužbenog zahtjeva, s obzirom na nepostojanje stanarskog prava i valjanog osnova tuženika za korištenje predmetnog stana, u kojem dijelu nižestupanjske presude sadrže valjano obrazložene razloge, nisu ostvareni revizijski razlozi zbog kojih je revizija dopuštena.

Odlučeno je stoga kao u izreci (čl. 393. i čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03).

U Zagrebu, 27. siječnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović Ivanišević, v.r.