II Kž-438/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž-438/01-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i više sudske savjetnice – tajnice u odjelu Sanje Katušić Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. B. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbi branitelja optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli od 01. lipnja 2001.g., br. Kv-267/01 i Kv-269/01 (K-1/01), o produljenju pritvora tijekom postupka, u sjednici održanoj dana 20. lipnja 2001.g.,

r i j e š i o j e :

Žalba branitelja okr. V.B. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem pod toč. I. odbijen je kao neosnovan prijedlog okrivljenika za ukidanje pritvora uz određivanje jamstva, a pod toč. II. je, na temelju čl. 189. st. 2. ZKP/93, produljen pritvor protiv opt. V.B. iz osnove čl. 182. st. 2. toč. 1. ZKP/93, tijekom postupka zbog kaznenih djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr.

Protiv tog rješenja podnio je žalbu branitelj opt. V.B., odvjetnik D.Š. iz P., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i prihvaćanjem jamstva ukine pritvor protiv optuženika.

Žalba nije osnovana.

Prije svega pravilna je odluka suda prvog stupnja da ponuđeno jamstvo u vidu zasnivanja hipoteke na nekretninama koje su u vlasništvu trećih osoba, u konkretnom slučaju, nije dovoljna garancija da optuženik neće pobjeći. Naime, ispravno je taj sud zaključio da suvlasništvo jedne nekretnine značajno otežava realizaciju eventualno propalog jamstva, te time i bitno snižava vrijednost ponuđenog jamstva. Druga nekretnina, pak, nije tako velike vrijednosti da bi predstavljala dovoljnu garanciju za ukidanje pritvora u ovom predmetu, a imajući u vidu da je optuženik gotovo devet godina bio na slobodi, prije nego što je lišen slobode, kao i težinu terećenog djela.

Stoga se ponuđenim jamstvom, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, ne bi osigurala prisutnost optuženika.

Niti u odnosu na dio rješenja kojim se produljuje pritvor žalitelj nije iznio razloge kojima se dovodi u sumnju opstojnost pritvorske osnove iz čl. 182. st. 2. toč. 1. ZKP/93, koja je u cijelosti valjano obrazložena.

Naime, kao što je to već ranijim ovosudnim rješenjima navedeno (listovi 198 i 199, te 282 i 283 spisa), temeljem pravomoćne optužnice ŽDO u Puli od 03. siječnja 2001.g. (listovi 160 i 161 spisa), postoji osnovana sumnja da je optuženik terećena djela ubojstva i pokušaja ubojstva počinio na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine, koju je odmah potom napustio, pa je tamošnjim organima sudbene vlasti postao nedostupan, zbog čega je za njim raspisana intenzivna potraga, te međunarodna tjeralica. Osam godina nakon toga (u lipnju 2000.g.) preko Interpola Z. utvrđeno je da on ima prijavljeno prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske, pri čemu se u međuvremenu nalazio na privremenom radu u Švicarskoj. Sve navedeno, a imajući u vidu i težinu terećenih djela za koja je zapriječena kazna zatvora od petnaest godina, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda Republike Hrvatske, upozorava na opasnost od bijega optuženika, pa je osnovano prvostupanjski sud produljio pritvor po čl. 182. st. 2. toč. 1. ZKP/93.

Slijedom svega navedenog, riješeno je kao u izreci, temeljem čl. 398. st. 3. ZKP/97.

U Zagrebu, 20. lipnja 2001.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.