Rev-2307/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2307/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Zlatka Crnića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Miroslave Vekić, Ivice Crnića i Jakoba Miletića, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja Z. R. iz B. M., E. Z. iz M., te R. B. iz B., a svi zastupani po punomoćniku N. R., odvjetniku iz O., protiv tuženika M. i N. S. oboje iz C., zastupani po punomoćniku N. O., odvjetniku iz O., radi utvrdjenja nevaljanosti oporuke, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 31. V 1990. br. Gž 2026/90-2, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Osijeku od 5. III 1990. br. P 3254/88-41, u sjednici održanoj dana 13. veljače 1991.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom usvojen je tužbeni zahtjev na utvrdjenje da je nevaljana usmena oporuka oporučiteljice M. R. od 26. III 1984. g., pa da su tuženi dužni to priznati, te naknaditi parnični trošak tužiteljima u iznosu od 1.598 dinara u roku od 15 dana.

Presudom drugostepenog suda odbijana je žalba tuženika i potvrdjena prvostepena presuda.

Protiv pravomoćne drugostepene presude tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje nižestepene presude preinače i odbije tužbeni zahtjev odnosno ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena) dostavljena je tužiteljima i nadležnom javnom tužiocu, s tim da se nadležni javni tužilac nije izjasnio o podnesenoj reviziji.

Tužitelji u odgovoru na reviziju osporavaju osnovanost revizijskih navoda i predlažu da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Tužitelji su upućeni na predmetnu parnicu rješenjem suda u ostavinskom postupku iza pok. M. R., budući da je u tom postupku proglašena usmena oporuka ostaviteljice koje pravovaljanost tužitelji pobijaju odnosno traže utvrdjenje njezine nevaljanosti.

Sudovi su o takvu zahtjevu odlučili u skladu s odredbama čl. 187. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi s odredbama čl. 221. st. 1. i st. 2. toč. 1. Zakona o nasljedjivanju, budući da su tužitelji kao zakonski nasljednici, a prema sačinjenju rodoslovlja u ostavinskom postupku, upućeni na takvu parnicu.

Zbog toga prigovor revidenta da tužitelji nemaju aktivnu legitimaciju za ovaj spor nema opravdanja.

O pravnoj nevaljanosti usmene oporuke pok. M. R. od 26. III 1984. godine sudovi su odlučili pravilnom primjenom odredaba čl. 78. Zakona o nasljedjivanju.

Oporuka, kao jednostrana izjava posljednje volje ostavitelja, strogo je formalni akt fizičke osobe pa je odredbama čl. 78. Zakona o nasljedjivanju za usmenu oporuku, kao izuzetak od pravila pismene forme izjavljivanje posljednje volje, takodjer strogo propisan način izjavljivanja posljednje volje samo usmenim putem. Tako su propisane izričito pretpostavke kojih istovremeno ispunjenje čini pravovaljanu tako izjavljenu posljednju volju ostavitelja. Te pretpostavke su slijedeće:

- postojanje izuzetnih prilika zbog kojih ostavitelj nije u mogućnosti da napravi pismenu oporuku, te da je

- izjava posljednje volje učinjena pred dva svjedoka.

Za izjavljivanje u usmenoj formi posljednje volje od strane pok. M. R. izvanredna prilika nastupila je u času kada je ona dolazeći u sudsku zgradu osjetila nastupanje slabosti odnosno da joj zdravstveno nije dobro. Tu i tada, ali samo pred jednim svjedokom izjavila je, pa makar i ponovila svoju volju od ranije, da tuženici budu njezini jedini nasljednici, što za valjanost usmene oporuke nije dovoljno, budući da je prema navedenoj zakonskoj odredbi potrebno da takvu volju izjavi pred dvije osobe - dva svjedoka.

S obzirom da volja ostaviteljice, pa makar i postojala kao stvarna volja za raspolaganje imovinom u slučaju smrti u korist revidenta, nema zakonom propisanu formu, već navedenim istovremeno ostvarenim zakonskim pretpostavkama za takvu formu, to već taj nedostatak u formi čini njezino usmeno izjavljivanje posljednje volje pravno nevaljanim.

Zbog svega izloženog revizija tuženika nije mogla biti prihvaćena, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbijena.

U Zagrebu, 13. veljače 1991.

Predsjednik vijeća:

Zlatko Crnić, v.r.