I Kž-219/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 219/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike kao predsjednika vijeća, te Novoselec dr. Petra, Frančula mr. Rudolfa, Drakulić Milene i Gudelj Milana kao članova vijeća i sudskog savjetnika Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. I.Ž. zbog krivičnog djela iz čl. 162. st. 4. u svezi čl. 153. st. 4. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Požegi od 7.prosinca 1992. K-57/92, u sjednici održanoj 13. travnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. I.Ž. te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. I.Ž. zbog krivičnog djela iz čl. 162. st. 4. u svezi čl. 153. st. 4. (sada čl. 155. st. 4. u svezi čl. 146. st. 4.) KZRH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na ime troškova krivičnog postupka dužan je platiti sudu 16.246 HRD i paušalnu svotu od 5.000 HRD.

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, koju on obrazlaže tvrdnjom da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazu svj. M.M. i samog tog zapisnika. Optuženik u žalbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojala ta proturječnost, nego tvrdi da se navedenom svjedoku nije smjelo vjerovati, što znači da on i u tom pogledu presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa će o tom njegovom žalbenom navodu biti riječi u vezi s navedenom žalbenom osnovom.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zato što je uzeto da je optuženik temeljno krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom izvršio iz nehata, umjesto s umišljajem. Pri tome državni odvjetnik uopće ne pobija utvrđenje suda prvoga stupnja da je ošt. S.B. smrtno stradao kada je optuženik prilikom podizanja pištolja u zrak nehotice povukao obarač, ali smatra da i te okolnosti opravdavaju zaključak da je "pristao na opće opasnu radnju" i stoga, u odnosu na temeljno krivično djelo zbog kojeg je oglašen krivim, postupao s umišljajem. Međutim, sud prvoga stupnja je s pravom zaključio da taj prvi hitac nije ispaljen svjesno, pa to nesumnjivo upućuje na nehat. Optuženik nije bio svjestan da do opaljenja može doći i prije nego je on pištolj podigao u zrak, iako je prema okolnostima (nezakočen i repetiran pištolj) i prema svojim osobnim svojstvima (pričuvni policajac) morao i mogao biti svjestan te mogućnosti. On dakle nije pristao na ugrožavanje, nego se ono ima pripisati samo njegovom nesavjesnom nehatu.

Neosnovano optuženik u žalbi tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Pri tome on polazi od temeljne teze svoje obrane da nije dokazano da bi sada pok. S.B. poginuo od metka ispaljenog iz njegova pištolja. Međutim, tom tezom bavio se sud prvoga stupnja temeljito, te je s pravom odbacio. U tom pogledu je on dao uvjerljive razloge koje u cijelosti uvažava i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja. Suprotan zaključak pokušava optuženik izvesti isključivo iz činjenice što postoji izvjesno razmimoilaženje između iskaza svjedoka M.M. i S.S., koji tvrde da je oštećenik pogođen u leđa, te nalaza i mišljenja obducenta iz kojeg proizlazi da je ulazna rana sprijeda, a izlazna na leđima. Tu okolnost sud prvoga stupnja je uvjerljivo objasnio činjenicom da je oštećenik bio u pokretu pa je u trenutku opaljenja sudbonosnog metka bio okrenut prema optuženiku, što nije morao biti slučaj neposredno prije toga. Pri tome ništa ne mijenja na stvari što se oštećenik neposredno nakon ranjavanja uhvatio za leđa jer za njega su jednako bolne mogle biti i ulazna i izlazna rana. Za ocjenu optuženikove obrane važna je svakako i okolnost da svi svjedoci suglasno iskazuju da u trenutku kada je oštećenik pogođen nitko drugi osim optuženika nije pucao, a tome treba dodati i da optuženikovo ponašanje neposredno nakon ranjavanja oštećenika ukazuje da je i on sam bio svjestan da ga je pogodio. Optuženik se prema iskazu svjedoka M.M. u tom trenutku uhvatio za glavu, dok je prema iskazu svj. G.Z. pokazivao jasne znakove krivnje govoreći: "Samo da B. bude dobro."

Neosnovano optuženik iz okolnosti da je na mjestu dogođaja nađena i jedna čahura cal. 9 mm, tj. kalibra koji ne odgovara optuženikovu pištolju, izvodi u žalbi zaključak da je možda pucano iz drugog oružja na oštećenika. Taj indicij je preslab ako se ima u vidu da niz drugih dokaza upućuje na zaključak da je oštećenik pogođen metkom iz optuženikova pištolja, te da je pronalaženje jedne čahure samo za sebe još daleko od zaključka da ona pripada metku kojim je oštećenik smrtno stradao. Također neosnovano optuženik predlaže u žalbi balističko vještačenje radi utvrđenja da li veličina ulazne rane odgovara kalibru ispaljenog zrna, jer je i bez tog dokaza pouzdano utvrđeno da je sada pok. S.B. zadobio smrtonosne povrede metkom iz optuženikova pištolja.

Kako optuženikova žalba sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (čl. 369. ZKP), ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja, ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu te utvrdio da optuženiku nije izrečena prestroga kazna. S obzirom na utvrđene otegotne okolnosti (grubi oblik nehata na strani optuženika te činjenica da je oštećenik kao mladoženja poginuo na dan svoga vjenčanja) ne bi se svrha kažnjavanja postigla izricanjem blaže kazne.

Iz navedenih razloga valjalo je obje žalbe odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 13. travnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

I Kž 219/93

Vinja Ileana v.r.

Kocijančić Erika v.r.

Suglasnost ovog prijepisa

s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)