I Kž-538/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 538/1992-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Drakulić Milene, Potrebica Ante i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K. R., zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbi javnog tužitelja, podnijetoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 13. ožujka 1992. K 298/91, u sjednici održanoj 30. rujna 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske

Vučković mr. Milojka,

r i j e š i o j e :

Uvažava se žalba javnog tužitelja, u k i d a se prvostepena presuda i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu je kao prvostepeni sud presudom od 13. ožujka 1992. K 291/91 opt. K. R. oslobodio od optužbe da bi počinio krivično djelo iz čl. 41. st. 3. KZRH i po čl. 99. st. 1. u vezi čl. 95. st. 2. toč. 1. do 5. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku kao zakona Republike Hrvatske (ZKP) odlučio da troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te prvostepene presude žalbu je podnio javni tužitelj zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

I Kž 538/1992-3

Prvostepeni sud po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske žalbu javnog tužitelja nije dostavio optuženiku i branitelju na odgovor i odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužitelj Republike Hrvatske je po čl. 370. st. 2. ZKP u podnesku od 27. kolovoza 1992. Ktž 906/92 predložio da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Žalba je osnovana.

S pravom žalitelj pobija prvostepenu presudu zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, jer po ocjeni ovog drugostepenog suda, razlozi žalbe su doveli u sumnju pravilnost utvrdjenja prvostepenog suda.

Naime, prvostepeni sud je svoju odluku utemeljio na odredbi čl. 350. toč. 3. ZKP, navodeći kao razlog oslobadjajućoj presudi to što sa sigurnošću nije utvrdio uzročnu vezu izmedju ponašanja optuženika i nastupjele posljedice - smrti oštećenice, jer da indicije po njegovoj ocjeni ne čine dovoljno zatvoreni krug da bi one isključivo ukazivale na to da je optuženik počinio krivično djelo iz optužbe.

Prvostepeni sud je, doduše, izveo sve procesne radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja mu je bilo u smislu čl. 390. st. 3. ZKP ukazano u ranijem ukidnom rješenju ovog drugostepenog suda, ali je po ocjeni ovog suda, za sada, ipak još preuranjena pobijana oslobadjajuća presuda, mada nije bilo neposrednih dokaza o djelu.

Opravdano žalitelj ukazuje daje prvostepeni sud u analizi izvedenih dokaza, protivno odredbi čl. 347. st. 2. ZKP, zaobišao zapisnik o uvidjaju u kojem su, izmedju ostalog, evidentirani i tragovi u vidu brisotina krvi na zidu u hodniku stana u kojem se inkriminirani dogadjaj zbivao. Ovaj dokaz je po ocjeni ovog drugostepenog suda značajan zato jer u vezi s drugim dokazima može pružiti značajno uporište u tome da li je razmatrana odlučna činjenica uzročne veze radnje i posljedice iz optužbe postojala, ili je sporna u tolikoj mjeri da to opravdava odluku po čl. 350. toč. 3. ZKP. Naime, vještak sudske medicine je dao nalaz i mišljenje (list 225-226) po kojem, doduše, niti jedna od ozljeda oštećenice, prema zapisniku o obdukciji, ne dovodi do krvarenja prema vani, ali ozljede lica, koje nastaju udarcem tupotvrdog predmeta, u pravilu šakom, ne isključuju i neku ozljedu nosa koja može dovesti do krvarenja, a to krvarenje se na obdukciji nije moralo vidjeti. Uz to, prema rezultatima liječničkog pregleda

I Kž 538/1992-3

optuženika (list 41), vještak nije na njegovom tijelu, nešto više od tri dana nakon dogadjaja, našao tragove svježih ozljeda, a svjedoci G. Z. i G. G. koji su bili u kontaktu s oštećenicom u njenom stanu prije dolaska optuženika nisu na njenom tijelu zapazili (licu i otkrivenim dijelovima ruku i nogu) tragove u vidu ozljeda odnosno na zidu tragove u vidu brisotina krvi, a obje vrste tragova su evidentirane u zapisnicima o poduzetim hitnim istražnim radnjama, uvidjaju i obdukciji.

S pravom žalitelj napada takodjer i razloge pobijane presude kada ukazuje da je sud pogrešno uzeo da je vještak sudske medicine decidirano iskazao da je smrtonosna ozljeda oštećenice nastala padom, jer je taj vještak dao nalaz i mišljenje (list 226) da je identičan mehanizam nastanka te ozljede padom, tj. udarcem u tupo tvrdu podlogu i onaj udarcem glave u vertikalnu prepreku, kao što je zid ili dio namještaja, za slučaj dovoljno jakog intenziteta udarca. Kako je oštećenica imala brojne ozljede po različitim dijelovima tijela, takodjer i one na licu, od kojih dovoljno velik broj onih koje prema starosti mogu po nastanku odgovarati vremenu inkriminiranog dogadjaja, te kako je sudskomedicinski vještak dopustio mogućnost nastanka i takve ozljede koja je krvarila prema vani, ovaj mogući mehanizam nastanka smrtonosne ozljede na glavi koji je prvostepeni sud zaobišao u svojoj analizi, čini se, za sada bi se mogao dovesti u vezu s tragovima krvi na zidu hodnika. To takodjer izaziva sumnju u poduzadnost zaključaka prvostepenog suda, osobito ako se uzme u obzir daje za dio ozljede oštećenice sudskomedicinski vještak dao mišljenje da su nastale isključivo udarcem tupotvrdog predmeta, prvenstveno ozljeda u vidu krvnih podljeva kapaka oka i gornje usne (list 170), a optuženik je iskazao daje oštećenicu udario - ošamario samo po rukama.

Dalje, svjedok G. S., susjed, iskazao je da je oko 22 sata istoga dana čuo da oštećenica zove u pomoć, a "oglasio" se i optuženik, na koji iskaz žalitelj takodjer s pravom upire svoje razloge. Taj iskaz po ocjeni drugostepenog suda, ima značaj zato jer se može i mora povezati i analizirati s drugim dokazima, napose s nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine (list 225), po kojem nakon nastanka krvarenja ispod tvrde moždane ovojnice, koja je ozljeda bila smrtonosna, slijedi tzv. slobodni interval bez simptomatologije (glavobolje, mučnine, vrtoglavice, povraćanja i početnim poremećajima svijesti), u kojem intervalu se ozlijedjena osoba ponaša i osjeća potpuno normalno, tako da niti stručna osoba bez nekih strogo specifičnih pretraga ne može postaviti dijagnozu te ozljede, a taj tzv. slobodni interval u pravilu traje 1-3 sata, samo iznimno i znatno duže, čak do 1-2 dana. To znači daje ostalo otvoreno pitanje kako to da je spomenuti svjedok

I Kž 538/1992-3

zapomaganje ošećenice u 22 sata, mada je bilo vjerojatnije da bi u to vrijeme već nastupili simptomi i to zacijelo u težem obliku, ako bi se uzelo daje oštećenica bila povrijedjena do 17 sati, dakle prije dolaska optuženika kući, kako to zapravo implicira stav prvostepenog suda.

Uz sve navedeno, žalitelj uvjerljivo postavlja i pitanje kako to da oštećenica svjedocima G. Z. i G. G. koji su boravili u njenom stanu izmedju 17-18 sati, odnosno 19 sati, a bili su joj prijatelji, ipak nije spominjala daje pala, ili se na koji drugi način ozlijedila, mada bi to u tim okolnostima bilo za očekivati. Isto tako, uvjerljivo žalitelj dovodi u sumnju i izvedenu ocjenu obrane optuženika u onom dijelu u kojem se on prikazuje dobrim u odnosima s oštećenicom, mada je niz dokaza ukazivalo na suprotan zaključak, kao i onaj dio njegovog ponašanja u vremenskom periodu od inkriminiranog dogadjaja do nastupa smrti oštećenice.

Slijedom iznijetih razloga, po ocjeni drugostepenog suda žalba javnog tužitelja je osnovana, pa je valjalo po čl. 385. st. 1. ZKP odlučiti da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, time da se u smislu čl. 385. st. 2. ZKP naredjuje da se nova glavna rasprava ima provesti pred potpuno izmijenjenim vijećem.

U ponovljenom sudjenju prvostepeni sud će iznova raspraviti izložena sporna pitanja i za to provesti sve potrebne procesne radnje (čl. 390. st. 3. ZKP) na koja mu je u ovom drugostepenom rješenju ukazano, te će donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku, a pri tome, ovisno o utvrdjenjima i stanju stvari razmotriti i pitanje da li je optuženik svojim radnjama ostvario obilježja kojeg drugog krivičnog djela, obzirom na odredbu čl. 346. ZKP.

U Zagrebu, 30. rujna 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

Gudelj Mian, v.r.