Revr-549/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 549/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Andrije Erakovića i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz K., kojeg zastupa punomoćnik J. V., dipl. iur. iz S. I. Z., protiv tuženika INA – industrija nafte d.d. Z., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gžr-1917/07-2, od 8. travnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu, posl. br. Pr-19924/04 od 17. svibnja 2006., u sjednici održanoj 12. studenoga 2008.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je kao nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, te je utvrđeno da ugovor o radu tužitelja od 25. rujna 2001. nije prestao. Pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelja bez odlaganja vrati na rad na poslove prodavača u PJ R. na benzinsku postaju K. – O., koje poslove je tužitelj obavljao prije otkaza.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, pobijanu presudu preinači tako da odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom i tuženiku naknadi troškove postupka.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

Revizija tuženika nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05. – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je pravilnost i zakonitost odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju od 28. srpnja 2004.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj bio radnik tuženika zaposlen na radnom mjestu prodavača na benzinskoj postaji K. – O., po osnovi ugovora o radu sklopljenog 29. rujna 2001.,

- da je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu odlukom o redovitom otkazu od 28. srpnja 2007. iz razloga jer se tužitelj nije pridržavao pisanih akata tuženika kojima se propisuje način poslovanja benzinskih postaja,

- da je prilikom redovitog nadzora poslovanja navedene benzinske postaje 17. ožujka 2004. utvrđen niz nepravilnosti u radu tužitelja (da u blagajni benzinske postaje postoji višak gotovine u 1.540,15 kn),

- da nije registrirana prodaja goriva – 42 l MB 98, 104 l BMB 95 i 108 l DG, te da postoji negativna razlika goriva u pumpnom izvještaju veća od dopuštenog odstupanja, da nije provedeni propisani način prijave i odjave za rad blagajni te da na poleđini slipova i kopija računa se nalazi paraf prodavača umjesto čitljivog potpisa,

- da je tužitelju omogućeno iznošenje obrane i da ga tuženik prije otkaza nije upozorio na povrede iz radnog odnosa (budući se radi o osobito teškim povredama) u smislu čl. 110. st.

1. Zakona o radu,

- da je glede viška gotovine u blagajni u konačnici (obzirom na unos prodaje koja nije bila evidentirana) stvarno stanje bio manjak 8,31 kn a ne višak gotovine 1.540,15 kn, te da se navedeni propust dogodio uslijed objektivnih okolnosti budući se radilo o poluautomatskoj benzinskoj crpki, pa je izdavanje računa bilo otežano,

- da tužitelj nije registrirao navedenu prodaju goriva zbog poluautomatskog rada postaje, zbog čega tužitelj nije mogao istovremeno izdavati račune i raditi druge poslove na kompjuteru budući da agregati nisu bili povezani s blagajnom na kojoj se vrši naplata,

- da tužitelj nije bio poslovođa niti vođa smjene, pa nije niti izrađivao dokumente vezane za pumpni izvještaj, radi čega ne može niti postojati njegova odgovornost zbog utvrđene razlike u pumpnom izvještaju, a koja je bila veća od dopuštene,

- da se tužitelj nije prijavljivao i odjavljivao za rad na blagajni zbog poluautomatskog rada postaje i velike frekvencije prometa,

- da je do nedostatka kod potpisivanja – parafiranja slipova i kopija računa je dolazilo zbog brzine rada s kupcima, budući bi potpisivanje svakog računa zadržavalo poslovanje,

- da tuženik prije redovitog otkazivanja ugovora o radu tužitelju uvjetovanog njegovim skrivljenim ponašanjem, tužitelja nije pismeno upozorio na obveze iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka kršenja tih obveza, iako su direktor P. R., rukovoditelj P. R. dopisom od 25. ožujka 2004. upozorili tuženika da je dužan upozoriti tužitelja na dužnost urednog i savjesnog izvršavanja obveza iz radnog odnosa preuzete ugovorom o radu, uz mogućnost otkaza istog za slučaj nastavka kršenja radnih obveza (list 42 i 43 spisa), time da su 30. ožujka 2004. predložili tuženiku da izreče tužitelju redoviti otkaz zbog skrivljenog ponašanja (list 107 spisa).

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su zaključili da je neizdavanje računa (ukupno 254 l goriva), nepridržavanje propisa (internih akata tuženika o odjavi i prijavi na blagajni kao i parafiranja neodređenog broja slipova i kopija računa), rezultat velikog prometa u navedenoj postaji, tehničko ograničenih mogućnosti sredstava za rad – blagajne tuženika, te da se radi o agregatima na kopnu i moru, odnosno da je konkretno postupanje tužitelja rezultat specifičnosti te benzinske postaje. U odnosu na razlike pumpnog izvještaja zaključeno je da tužitelj nije bio zadužen za obradu i vođenje dokumentacije jer nikada nije bio vođa smjene ili poslovođa iste postaje,

Dakle, prema ocjeni sudova nižeg stupnja objektivne okolnosti su otežavale tužitelju da se na navedenoj benzinskoj postaji (K. – O.) pridržava svih internih akata tuženika, slijedom čega navedene nepravilnosti kojima se tereti tužitelj ne predstavljaju opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu.

Međutim, nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da tuženik pri redovitom otkazu ugovora o radu počinio postupovne povrede, budući tužitelja nije pismeno upozorio na obveze iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih radnih obveza u smislu čl. 110. st. 1. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 – dalje: ZR) i čl. 93. st. 1. Kolektivnog nja 2004. (dalje u tekstu: Kolektivni ugovor). ugovora za INU d.d. Zagreb od 28. siječ

Prema čl. 93. st. 1. Kolektivnog ugovora prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pismeno upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza.

Obzirom na navedeno, a imajući na umu citiranu odredbu čl. 93. st. 1. Kolektivnog ugovora, neosnovano je pozivanje tuženika da od njega nije opravdano očekivati da radnika prethodno upozori na obveze iz radnog odnosa, budući se radi o teškim povredama te da tužitelju kao radniku moralo biti poznato da takvim ponašanjem krši obveze iz radnog odnosa propisane zakonom i aktima poslodavca.

Stoga je i prema pravnom shvaćanju revizijskog suda pobijana odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem tužitelja, nezakonita iz razloga što tuženik nije prije redovitog otkaza ugovora o radu, tužitelja pismeno upozorio na obveze iz tog radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza. Odredba iz čl. 110. st. 1. ZR koja predviđa i situaciju u kojoj poslodavac prethodno nije dužan upozoriti radnika na obveze iz radnog odnosa u ovom slučaju se ne može primijeniti jer takva iznimka od pravila nije predviđena u čl. 93. Kolektivnog ugovora. Stoga su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odredbe čl. 106. st. 1. al. 3., čl. 112. st. 1., čl. 103. st. 1., čl. 115. st. 1., čl. 7. a. ZR i čl. 93. st. 1. Kolektivnog ugovora tuženika.

Ne postoji, dakle, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st.

1. toč. 3. ZPP, kako to smatra revident.

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. studenoga 2008.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.